Ispiši ovu stranicu

Župa iz Nove Mokošica hodočastila u marijanska svetišta: Solin, Sinj, Visovac, Skradin...

 

U povodu dvadesete obljetnice od osnutka župne zajednice Sveta Obitelj u Novoj Mokošici, koja je i najmlađa župna zajednica u biskupiji, ove godine su pokrenute mnoge aktivnosti u župi, a među njima su i hodočašća. Tako su vjernici ove župe sa župnikom don Ivom Zečevićem u subotu, 21. listopada i nedjelju, 22. listopada hodočastili u marijanska svetišta Solin, Sinj, Visovac i Skradin. Donosimo putopis jedne hodočasnice.

 

*  *  *

Na hodočašće smo krenuli u subotu, 21. listopada rano ujutro, a svi hodočasnici su pošli sa svojim zahvalama, željama, strepnjama, zamolbama i iščekivanjima za svoje najbliže drage, a poneko možda i za sebe osobno. Blaženstvo jutarnjih molitava i tople riječi uputio je župnik don Ivo Zečević, pa su na taj način izrečene misli i molitve uvele hodočasnike u svitanje sunčanog dana. Prvo odredište putovanja je bilo na obali mutne i maglovite Neretve, ispod crkve sv. Ante u Kominu. Od ugodnog domaćina, zaljubljenog u svoj Komin, slušali smo prikaz bitnih povijesnih podataka i događanja koji su obilježili vrijeme nastajanja, odolijevanja i opstanka ljepote i dostojanstva ljudi i običaja uz Svetog Antu u Kominu. Uz crkvu se nalazi i groblje na kojem počivaju generacije Kominjana koje su gradile svoje mjesto, podizale svoje obitelji i čuvale svoje mjesto pod suncem.

 

Napuštamo Komin, domahujući se s našim domaćinom koji nas ispraća. Razmještamo svoje utiske. Za mnoge od nas godinama je crkva sv. Ante u Kominu bila jedna tako lijepo osvijetljena crkva, smještena tako visoko i tako dominantna nad Neretvom, ali sada je tu, odjednom nas je osvojila i ostaje kao vrijednost u našim srcima.

 

Poslije posjeta Kominu nastavili smo put prema Solinu. Crkvu Blažene Djevice Marije u Solinu, koja se nekad u narodu zvala Gospa u Bristima, a koja se nalazi na mjestu današnje župne crkve Gospe od Otoka, izgradila je hrvatska kraljica Jelena Slavna 976. godine.  Godine 1875. crkva je izgorjela u požaru, te je 1898. godine na istom mjestu sagrađena  današnja crkva, na otoku okruženom rukavcima rijeke Jadro.

 

Nasmijana, prepuna znanja i podataka s. Roka upoznaje nas s povijesnim događanjima, jurišima, razaranjima i obnovama, a mi joj pjesmom iz srca „Rajska Djevo kraljice Hrvata“ zahvaljujemo. I kao djeca razmilismo se zelenim travnjakom, okruženjem Gospine crkve koja slavi Malu Gospu.

 

Gospa Sinjska razlog je našeg dolaska u Sinj. Slika te Čudotvorne Gospe Sinjske ubraja se među ljepše slike u kršćanskoj umjetnosti, a može se ubrojiti među „Gospe selice" jer narod je, noseći je sa sobom, spajao svoju tešku sudbinu s njom. Prvo se nalazila u Sinju (Cetingrad), a kad je Sinj pao u turske ruke, cetingradski fratri ponijeli su je 1536. u Ramu, te se vratila ponovno u Sinj 1687. godine. Nepoznatog je autora. Zlatnu krunu u znak zahvalnosti Gospi 1716. godine poklonili su branitelji Sinja, a svečano je okrunio splitski nadbiskup Cupilli. Crkva Gospe Sinjske izgrađena je 1712. godine da bi već u vrijeme turske opsade 1715. godine izgorjela, te bila ponovo obnovljena 1721. godine. Ratovi, nepogode, bombardiranja cetinskog kraja ostavljala su teške tragove, a 1976. godine, uz pomoć franjevaca i naroda, ponovno je uslijedilo obnavljanje i uređenje.

 

Misno slavlje je bilo posebna svečanost uz Gospu Sinjsku. Predvoditelj slavlja župnik Zečević u nadahnutoj propovijedi govorio je o važnosti hodočašća  u životu svakog vjernika, te istaknuo veliku ulogu koju je odigrala Blažena Djevica Marija.

 

Bogatstvo zbirki muzeja: Arheološka zbirka Franjevačkog samostana, Muzej Cetinske krajine, te Muzej Sinjske alke i Galerija Sikirica (ostala je neposjećena, te ostaje obveza povratka u Sinj), ukazali su nam na vrijednost zaustavljanja i razmišljanja o bogatstvu povijesnih bura, razaranja, podizanja i stvaranja ponosnog cetinskog naroda.

 

U rano jutro napuštamo Sinj, poluoblačno nebo, prolazimo sanjivom Cetinskom krajinom protkanom kamenom i bjelogoricom u toplim zeleno-zlatnim jesenjim bojama. Uspinjemo se sami uskom cestom, odzvanjaju riječi jutarnje molitve, sami smo tog nedjeljnog jutra na tom putu, ali ipak, dva automobila prolaze suprotnim smjerom kod Šolića, gdje započinje naše spuštanje.

 

Tijekom putovanja pripremili smo se za misu, župnik je pročitao evanđelje 29. nedjelje kroz godinu te istaknuo i važnost misijske nedjelje, a tog dana se slavio i sv. Ivan Pavao II., svima nama dragi papa. Poslije ugodnog putovanja stigli smo u podnožje brda i na ušću rijeke Krke čekali barku za otočić Visovac, drugi otok na našem putu. Pogled otkriva čaroliju, savršenstvo, cjelina crkve Gospe Visovačke i franjevačkog samostana Majke od Milosti uz ljepotu jezera i okolnog zelenila čine teško opisivu sliku.

 

Tijekom burne povijesti Visovac je bio i ostao otok mira i molitve, a franjevački samostan tvrđavom duhovnosti i vjere. Na otoku je i bogata arheološka zbirka, te povijesni rukopisi i vrijedne knjige, čak i Ezopove basne, koje je tiskao i ilustrirao štampar iz Dubrovnika Dobriša Dobričević. Lapidarij čuva ostatke nekadašnjih objekata. Zbog štovanja Majke Božje još od 1445. godine otok Visovac se naziva i Gospinim otokom, a slave se dva blagdana: Gospa od Anđela 2. kolovoza i Velika Gospa 15. kolovoza. Crkva je zanimljiva, s dva glavna oltara Gospe od Milosti i Svetoga Križa, te šest mramornih oltara, dok su orgulje iznad glavnih oltara, majstora fra Petra Nakića još iz 1771. godine. Na otoku slavimo i nedjeljnu misu. Napuštamo otok s razmišljanjima o ponovnom dolasku.

 

Spuštamo se do slikovitog Skradina, kojeg su tijekom povijesti razarali Avari, Turci, Mlečani i Srbi, a iz njega se može ploviti do Skradinskog buka, do otoka Visovca i Roškog slapa. Salinitet mora bogato „remeti" utjecanje rijeke Krke, te pridonosi bogatstvu i raznolikosti faune „mora".

 

Crkva Male Gospe izgrađena je na ruševinama jedne džamije (Turci su čak 160 godina boravili u Skradinu) i posvećena je kao katedrala 1758. godine, a 1830. svedena je na župnu crkvu, ima šest oltara, dok je glavni oltar posvećen Presvetom Sakramentu, a obnovljeni strop crkve oslikan je slikom sv. Jeronima, zaštitnika grada Skradina.

 

Nakon razgledanja i posjeta Skradinu uputili smo se u Šibenik. Budući da su se nadvili crni oblaci i počela padati kiša donesena je brza odluka da se odustane od posjeta Šibeniku i nastavi put prema Dubrovniku.

 

Kao hodočasnici doživjeli smo ljepotu Lijepe naše, osjetili bogatstvo svetišta i ponijeli duhovne radosti uz riječi na kraju: „A kada će novo hodočašće?".

                                                                                                 

Mirjana Matuzović Lonac

 

Galerija slika