• Happines
  • image
  • Frendship
  • time

Priča o Marku i Marku (Na blagdan sv. Save u Dubrovniku 2018. godine)

 

Na  proslavi svetkovine sv. Save, prvog srpskog nadbiskupa iz 12.-13. stoljeća, trebinjski paroh Dražen Tupanjanin  u Dubrovniku je 27. siječnja 2018. godine ispričao jednu zanimljivu izmišljenu priču. Radi boljeg razumijevanja donosimo njegov govor u cjelini.

 

*  *  *

 

Draga braćo i sestre, poštovani prijatelji, ili riječima sv. Save „čeda bogozvana”!

 

Proslavljamo ovdje u Dubrovniku spomen sv. Save, duhononosnog episkopa Kristove Crkve i neustrašivog propovjednika njegove ljubavi i mira. Onoga mira koji nošen Duhom Svetim dolazi odozgo. Kada sam pozvan od strane dragih prijatelja dubrovačkih svećenika da vam se danas obratim u sebi sam prepoznao dva osjećaja, osjećaj časti i osjećaj odgovornosti. Govoriti u gradu kakav je Dubrovnik svakome je čast pa to ne moram posebno objašnjavati. Osjećaj odgovornosti, i to rekao bih ne odgovornosti kao takve, koja se sama po sebi podrazumijeva kada govorite bilo šta i bilo gdje, već osjećaj posebne odgovornosti dolazi otud što sam se zapitao: koje bi moglo da bude mjesto sv. Save u današnjem Dubrovniku.  Ukoliko bi se prošetao Stradunom a ljudi znali da je to baš on, kako bi i bi li ga pozdravljali? Kako bi sve to zajedno izgledalo? Bi li bilo izvodljivo, i na koji način?

 

Osjećaj posebne odgovornosti dakle budi se u meni jer shvaćam koliko su ovakva i slična pitanja teška. Pri tome, za eventualne loše reakcije ne bi bio kriv sam Sava, već prije pogrešno shvatanje njegove ličnosti i značaja. To opet povlači i odgovornost za moguće pogrešne interpretacije onoga što je izvedeno iz njegovog imena tj. interpretacije svetosavlja, od strane onih koji su pripadnici ili pak misle da su pripadnici svetosavskog korpusa. A vjerojatno i štošta drugo. U svakom slučaju shvatio sam da bi ambicije da se u okviru jednoga kratkog obraćanja sagleda i apsolvira mnoštvo ovakvih i sličnih pitanja kao i pitanja i problema koje ona povlače za sobom jesu ambicije koje umnogome nadilaze moje, već ionako skromne kapacitete. Pa sam odustao od toga. No, evo me tu pred vama, što samo po sebi znači da nisam odustao sasvim. Možda odustati od ambicije da se neki problem ili pitanje apsolvira do kraja znači stvoriti prostor da se o njemu zdravije razmišlja. Ne znam, no znam da u mom životu treba da se iskoristi svaka prilika da se progovori u čast sv. Save. Božija ruka je moj život mnogo puta ukrstila sa sv. Savom na načine o kojima bih mogao govoriti dugo i rado, samo da nije nepristojno dugo i rado govoriti o samome sebi i svom životu. Umjesto svega toga napomenut ću samo da sam na dan Sv. Save rukopoložen za svećenika i to prije točno dvadeset godina. Propovijed koju danas izgovaram pred vašom ljubavlju je dakle ujedno i moja jubilarna svećenička propovijed.

 

Te da stoga konačno pređemo na stvar.

 

A da bismo prešli na ono što sam namjeravao kazati zamolit ću vas da uposlite svoju maštu. Ispričaću vam priču koju sam izmislio kako bih lakše poentirao. Iako je izmišljena shvatit ćete da je u priči opisano ono što se događalo a možda i događa. Napomena na samom početku mogla bi glasiti ovako: imena i likovi su izmišljeni ali je svaka sličnost sa stvarnim događajima itekako namjerna.

 

I.

Ona naime počinje u lipnju 1994. godine. Locirana je negdje na pola puta između Dubrovnika i Trebinja, na jednom od ovih brda i neravnina ili još preciznije, na mjestu koje se vojnopolitičkim jezikom zove linija razgraničenja. Rat je, i na početku naše priče, na toj neravnini od linije imamo četiri lika.

 

Prva dvojica su vojnici suprotstavljenih strana, srpske i hrvatske, ali koji nose isto ime, Marko. Prezimena su, da odmah raskrstimo s tim, nebitna, za razliku od stvarnosti u kojoj bi se svaki Marko ovoga kraja najvjerovatnije morao odrediti kao naš ili njihov Marko baš u ovisnosti od prezimena koje nosi. E baš zato u ovom kazivanju i jesu nebitna.

 

Druga dva lika su sličice, točnije plastificirane ikone u džepovima njihovih vojničkih košulja, koje se, budući da su noći tog lipnja o kome govorimo neprirodno hladne za lipanj, nalaze ispod par slojeva odjeće, pulovera i vojničke jakne maskirnih boja kod prvog, a kod drugog Marka isto tako, samo što je jakna maslinasto zelene boje.

 

Kod jednog od Marka na ikonici je sv. Franjo Asiški. Riječ je o jednoj od najpoznatijih slika sv. Franja, onoj koja se zove „Molitva Sv. Franja“ i na kojoj, kao što mnogi od vas znaju, on stoji u molitvenom stavu, ruku i očiju uzdignutih ka nebu, okružen jatom golubova – ikonom koja opusuje onaj trenutak njegovoga života kada je Bogu zavapio riječima: “Gospodine, učini me oruđem svoga mira”. Baš ovo “Gospodine učini me oruđem svoga mira” piše na poleđini plastificirane ikonice u Markovom džepu, svete slike koju s ponosom nosi jer mu je prije godinu i po dana baš tu sličicu poklonio kardinal Franjo Kuharić prilikom hodočašća njegovog u Svetište Marije Bistrice o blagdanu Male Gospe. Taj dan je poseban i po tome što je tada upoznao svoju buduću suprugu Mariju, Dubrovkinju kao što je i on, ali koju nekim čudom nije poznavao niti ikada prije vidio do tu, u Mariji Bistrici u koju ona, kako je saznao, hodočasti svake godine. Tog svečanog dana je, još od vremena kad mu je u devetoj godini iznenada od meningitisa umro stariji brat Luka, a on postao osuđenik na djetinjstvo sa puno samoće, po prvi put osjetio čistu sreću, sreću nimalo ukaljanu sivilom tuge. Uzeli su se prije četiri mjeseca. Svadba je bila skromna, ratna, a on dobio samo pet dana dopusta. Marija je neki dan saznala da je trudna i javila mu pisamcetom koje je donio susjed koji je bio s njim u vodu. Pisamce nije bilo kovertirano, već se nalazilo na dnu kesice u kojoj su pored njega bile još vunene čarape i bočica krštene vode. Nakon toga Marko je Sv. Franja na sličici ljubio do iznemoglosti zahvaljujući Bogu, Gospi, sv. Franju, majci koja ga je rodila, kardinalu koji mu je ikonu dao i tako redom, sve jednako ljubeći svetinju iz džepa opet i opet.

 

Lik u džepu drugog Marka nebitnoga prezimena je, kako ste možda već mogli i pretpostaviti, lik sv. Save. Malena kopija čuvene kompozicije na kojoj svetac miri zavađenu braću Stefana i Vukana nad moštima njihovog oca Stefana Nemanje. Rad Paje Jovanovića iz 1901. godine. On ju je dobio iz isposničke ručice tihog kosovskog vladike Pavla, na Gazimestanu 1989. godine, na šestotu godišnjicu kosovske bitke. Tada je studirao ekonomiju u Prištini i sa kolegama je stigao na Gazimestan 28. lipnja, na Vidovdan. Na Gazimestanu se izljubio sa đedom Lukom, koji je došao na Kosovo organizovanim autobusnim prevozom iz Trebinja. Vladika Pavle je i đedu dao ikonu, istu ovakvu koja je unuku i sada u džepu. Poslijepodne je đedu Luki pozlilo, infarkt. Prebačen je u prištinsku bolnicu gdje je izdahnuo s prvim vidovdanskim mrakom. Đedova ikonica sv. Save koju je dobio ranije toga dana bila mu je u rukama kada je izdisao. Sahranili su ga s njom. Markova je od toga trenutka neprestano uz njega. Plakao je dugo te vidovdanske večeri. Crnooka maturantkinja medicinske škole u Prištini, rodom Pećanka, prišla mu je i zagrlila ga zagrljajem za koji je znao da mora da traje. Zvala se Marija. Nakon dvije godine postala je Marija sa njegovim prezimenom, za nas nebitnim. Gotovo tri godine nije uspjela da zanese a sada, baš prije dva dana kada je bio na dvodnevnom odsustvu s fronta priopćila mu je radosnu vijest. Ne treba ni napominjati koliko dugo mu se usne nisu odvajale od ikone sv. Save kada je ostao na položaju sam sa svojom srećom i općom nesrećom oko njega.

 

Naša dva Marka su jedan drugome veoma blizu, udaljeni ne više od dvjesto metara. Sveci u njihovim džepovima mnogo su bliže jedan drugome, ali to Marko i Marko ne znaju. I puca Marko na Marka i opet Marko na Marka. Suvremenici, baš kao sv. Sava i sv. Franjo. Samo što su potonja dvojica i svevremenici, zarobljenici Kristove slobode a prva dva borci za slobodu jedan od drugoga, i od obojice svetih. Sveci su govorili, ne znamo što, ali znamo da jesu. U džepovima dvojice Marka nešto je pucketalo. Bilo je to nešto slično osjećaju koji ima čovjek kada preko čiste kose svlači vunenu odjeću. No ne i ne sasvim tako. Obojica su primijetili taj titraj, pucketanje u džepu. Jedan je mislio da ga bocka vuneni pulover dok je drugi krivio neprijateljske insekte. Ali su osjetili. Obojica. I sutradan zaboravili.

 

27. siječnja naredne 1995. godine, baš na sv. Savu u Markovoj kući u ulici Od Puča u Starom Gradu dugo se pjevalo i pilo. Marija je na svijet donijela zdravo muško čedo kome su dali ime Luka, u čast Markovog pokojnog brata. Dalmatinska ulica u Trebinju iste večeri tresla se od rafala iz automatskih pušaka, pjesme i povika desetina ljudi koji su dopirali iz Markove kuće. Marija mu je rodila sina. Odlučio je da počasti ime svoga đeda. Bit će Luka.

 

Ovim završava prvi, duži i izvjesniji dio naše priče. Priče koju sam izmislio, ali koju sasvim lako možete prihvatiti kao nešto što se desilo ako ne u Markovom a ono u Jovanovom, Jurinom, Ivovom i Stojanovom vijeku. I u Savinom i Franjovom sasvim sigurno. Na desetine vjesnika mira Kristovog čamili su u tami džepova ljudi koji su se međusobno mrzili i ubijali dok su se rađali neki novi životi iza njihovih leđa, osuđeni da ponesu težinu ishoda onoga za što nimalo ne snose odgovornost.

 

 II. 

Drugi dio priče je neizvjesniji ali možda i samim tim ljepši. Na njega ne mogu da se oslonim kao na nešto što se nekome negdje i nekada zasigurno zbilo. No u njega investiram svoje nade.

 

Taj dakle – drugi dio priče koju sam, kako već znate, izmislio, zbio se juče, 27. siječnja 2018. godine, u restoranu Stara Hercegovima na Tulima iznad Trebinja. Luka taj restoran zove imenom, dakle “Stara Hercegovina”, dok ga Luka u trebinjskom maniru zove “Kod Šake” po nadimku vlasnika, gospodina Šakotića. Samo dan ranije, dakle prekjuče 26. siječnja, Irena, Lukina djevojka zazvala je restoran da bi zakazala rođendanski parti za Luku. 23. godine plus proslava diplome koju je prije par sedmica, baš pred božićne blagdane, Luka zavrijedio na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Torta, s obavezno iscrtanim sidrom, svijeće, devet mjesta za stolom. Konobar koji je zapisao sve što treba izašao je da zapali cigaretu iza objekta kada je zazvonio telefon koji je podigao njegov kolega. Sanja, Lukina djevojka bila je s druge strane veze. Rođendanska zabava, torta, sidro, Luka, 23 godine plus diploma Pomorskog fakulteta u Kotoru, dobijena pred Novu godinu. Konobar koji se vratio s puš-pauze i dao signal kolegi da je sada na njega red, bio je iznerviran kada je vidio ceduljicu s rezervacijom ispisanu rukom drugog konobara. Zašto li su zvali dva puta u samo pet minuta? Bio je ljut pred činjenicom kako mlada klijentela nema povjerenja i sve mora potvrditi kao da u “Staroj Hercegovini” mogu da rade amateri a ne samo pravi profesionalci poput njega. Izgovorio je nešto što u prilici poput ove nije pristojno izgovarati, zgužvao drugi papir i u kuhinju kuharicama predao onaj jedan, po njemu pravi.

 

Družine dvaju Luka ubrzo su po po dolasku “Kod Šake” ili u “Staru Hercegovinu” bile zbunjene shvativši grešku profesionalca iz prve smjene prethodnoga dana. Irena i Sanja su probile led rekavši da je sve kul i da je baš divno da se stvari ovako poklope. Luke nisu bile baš dobre volje, pogotovo nakon što su i Irena i Sanja zaključile da njih dvojica ne samo da su rođeni istog dana, i da su diplomirali istu struku već i da sliče kao da su rođena braća. Ali nije se imalo kud. Odnekud je donesen je još jedan stol jer je restoran bio dupke pun, budući da je sinoćnja noć bila subota večer kada su gužve očekivane i uobičajene. Uz pomoć stolica drugačijeg dizajna od onih restoranskih koje su konobari uz bezbrojne isprike nosili preko glava gostiju, uspjeli su da se smjeste svi. Ne treba ni napominjati da nije bilo naročito komforno. Kako je noć odmicala i Luke su shvatili da su zaista slični. Pomorci na početku karijere, vjernici, ljubitelji džeza i albuma poput onoga koji je Tonči Huljić snimio sa grupom Madre Badesa. Ređale su se ture pića, svaki je inzistirao da baš on plati narednu. Društvo je pjevalo, plesalo i neprestano se smijalo do suza dvojici Luka koji su sebe već zvali blooze brothers, Petar i Pavao, Ćirilo i Metodije i kako sve ne. I postajali sve bliži i bliži, ili bolje reći prepoznavali u sebi međusobnu bliskost koja već odavno postoji u obojici. U Lukinom džepu pucketala je sličica sv. Franja koju mu je otac dao nakon što je primio sakrament Krizme u trinaestoj godini, rekavši mu nadugo o povijesti sličice. Pucketanja je bilo i u džepu Luke kod koga je od polaska na fakultet neprestano bila ikona sv. Save, obavijena velom legende koju mu je ispričao njegov otac Marko. U sitne sate pucketanje je bilo takvo da su obojica izvadili i poljubili ikone, maltene u isti čas. Na pitanje što, kako i otkud, kratko su jedan drugom rekli o svetom predmetu koji nose... i nekako... razmijenili su ih, kao i brojeve telefona, planove za budućnost, vremenitu i vječnu. I otisnuli se već i prije prve plovidbe na nepregledni ocean Božije ljubavi, bliskosti i prijateljstva.

 

I tako, jutros pred zoru, sv. Sava je prošetao Stradunom u Lukinom džepu. I zaista, čini mi se da samo tako može doći, naslonjen na srce nekog Luke, ili još bolje, u njegovom srcu. I u narednim danima i godinama šetat će se ulicom Od Puča naslonjen na srce Lukino. I ploviti morima i oceanima zajedno s njim. Siguran sam da će im se pridružiti i sv. Franjo naslonjen na srce Luke iz Trebinja.

 

III.

I to će ovoj priči podariti i treći dio, koji vodi u beskraj. Tako biva u ovome što sam izmislio. Ili možda i nisam. Odlučite sami. U svakom slučaju, ne zanemarujte pucketanja na lijevoj strani vaših grudi.

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)