Dubrovačka Biskupija

Biskupova propovijed na misi posvete ulja - Velika srijeda 2018

 

Duh Gospodnji na meni je

jer me pomaza!

On me posla blagovjesnikom biti siromasima,

proglasiti sužnjima oslobođenje,

vid slijepima,

na slobodu pustiti potlačene,

proglasiti godinu milosti Gospodnje. (Lk 4, 18-18, usp. Iz 61, 1-2)

 

Ove riječi proroka Izaije, svoje su ispunjenje doista imale u Isusu iz Nazareta. On to jasno potvrđuje govoreći i nama danas, kao što je to govorio i onda zajednici svojih sumještana okupljenih u nazaretskoj sinagogi: „Danas se ispunio ovo Pismo što vam još odzvana u ušima.“ U tom njegovom „danas se ispunilo“ možemo vidjeti i svoj danas u kojemu se te riječi odnose na sve nas kršćane, osobito nas koji smo mu se ovim svečanim euharistijskim slavljem na kojem ćemo posvetiti ulja po kojima će se u Crkvi nastaviti izlijevanje Duha Svetoga, pridružili u nazaretskoj sinagogi. Mi uostalom sa sv. Ivanom apostolom u ulomku iz Knjige Otkrivenja koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, liturgijski ispovijedamo da je „Isus Krist … svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim … (onaj) koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu (kojemu) slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!“

 

„Učini (nas) kraljevstvom, svećenicima!“ Biti svećenik znači biti „danas“ pomazan Duhom Svetim i poslan biti blagovjesnikom slobode u Kristu Isusu. Krštenjem i potvrdom smo svi mi pomazani i poslani. Čitav Božji narod je kraljevsko svećenstvo u Kristu Isusu. Ipak, postoje i oni koji su to na osobit način. To smo mi prezbiteri ili ministerijalni svećenici.

 

Želio bih, u ozračju dvadeset pete obljetnice svoga prezbiterskog ili svećeničkog ređenja, ovo misno slavlje učiniti misnim slavljem svog srebrenog svećeničkog jubileja. Napominjem da osim mene imamo i još dva jubilarca među svećenicima Dubrovačke biskupije. Za redovnike mi nije poznato. Prvi je don Vojislav Vlašić, koji ove godine slavi zlatnu 50. obljetnicu svećeništva, a drugi moj kolega po godini ređenja don Željko Kovačević, koji kao i ja slavi srebrnu 25. obljetnicu svećeništva. Obojici im rado čestitam i zahvaljujem za njihovo vjerno služenje ovoj partikularnoj dubrovačkoj Crkvi.

 

Naši jubileji, kao i ovaj dan kad mi svećenici okupljeni oko svojeg biskupa obnavljamo svoja svećenička obećanja, nam je prigoda da se prisjetimo osnovnih poruka s našeg prezbiterskog ređenja, onako kako nam ih prenosi Rimski obrednik. Važno se tih poruka uvijek ponovo prisjećati, ali i s tim usklađivati, kako ne bismo zastranili u svom svećeništvu ili s njim spojili djelovanja koja se ne mogu spojiti sa svećeništvom nego ga kompromitiraju. Dok se mi svećenici budemo prisjećali tih poruka, vi ih, braćo i sestre vjernici, pokušajte čuti kako biste preko njih mogli bolje razumjeti nas svećenike i naše svećeničko poslanje među vama i za vas, ali i kako biste nakon toga mogli moliti za nas svećenike da doista budemo takvi svećenici. U ovu molitvu preporučujem i naše bogoslove, sjemeništarce i novake koji se pripravljaju na svećeništvo, a njih pozivam da se, slušajući to što znači svećeništvo, ispitaju o svojim motivima za biti svećenici i usklade te motive s očekivanjem Krista, Crkve, ali vjernog Božjeg naroda.

 

Temelj našeg ministerijalnog svećeništva je u tome da je naš Gospodin Isus Krist, odabrao neke učenike koji će u njegovo ime javno vršiti u Crkvi svećeničku službu za ljude. I sam poslan od Oca, poslao je u svijet apostole da po njima i njihovim nasljednicima – biskupima, trajno vrši zadaću učitelja, svećenika i pastira.

 

Dozvolite mi da ovaj trenutak u kojem spominjem poslanje apostola i njihovih nasljednika – biskupa, iskoristim kako bih srdačno među nama pozdravio dosadašnjeg člana našeg biskupijskog prezbiterija, a sada imenovanog hvarskog biskupa don Petra Palića, koji će uskoro biti pridružen biskupskom zboru za vršenje u Crkvi u punini reda te trostruke zadaće učitelja, svećenika i pastira. Dragi don Petre srdačno te pozdravljam u ime svih nas, prezbitera, posvećenih osoba i vjernika Dubrovačke biskupije. U ime svih nas, od kojih ćeš se oprostiti na kraju ovoga misnog slavlja, želim ti zahvaliti i za 22 godine svećeničkog služenja ovoj biskupiji u različitim službama, kao i za svećeničko zajedništvo koje si s nama dijelio u našem biskupijskom prezbiteriju. Istovremeno ti želim obilje Božjeg blagoslova novoj službi. Koliko god da nam je žao što nas napuštaš, raduje nas što ćeš, na nov način, moći nastaviti služenje u nama susjednoj i dragoj Hvarskoj biskupiji. Neka ti je s blagoslovom! Ad multos annos! No vratimo se mi nama i našem prezbiterskom ređenju, kojim smo postavljeni za suradnike biskupskog reda, s njim sjedinjeni u svećeničkoj službi i pozvani da služimo Božjem narodu i Kristu učitelju, svećeniku i pastiru, čijom službom njegovo tijelo, Crkva, prerasta i izgrađuje se u Božji narod i sveti hram.

 

Prezbiterskim smo ređenjem, draga braćo svećenici, suobličeni Kristu, vrhovnom svećeniku i, sjedinjeni s biskupskim svećeništvom, posvećeni za prave svećenike Novoga zavjeta, s poslanjem propovijedati evanđelje, voditi Božji narod i slaviti bogoslužje, osobito euharistijskom žrtvom. Vlašću Krista učitelja smo pozvani vršiti svetu službu poučavanja, navješćivanja svima Božje riječi koju smo i sami s radošću primili, čineći to tako da razmatramo Božji zakon, nastojimo vjerovati što činimo, druge učiti što vjerujemo i sami vršiti ono što naučavamo, kako bismo riječju i primjerom mogli izgrađivati Crkvu Božju. Samo tako će naš nauk moći biti hrana narodu Božjem, a naš život radost Kristovim vjernicima. Naša posebna dužnost kao svećenika je i ljude posvećivati u Kristu, prinoseći svojim svećeničkim rukama na oltar Kristovu nekrvnu žrtvu, kako bi se u sjedinjenju s njom ispunila duhovna žrtva vjernika. Dok slavimo euharistiju, svaku euharistiju, trebamo biti svjesni onoga što činimo, ali i život uskladiti s onim što u žrtvi vršimo, trudeći se da slaveći otajstva Gospodinove smrti i uskrsnuća i naši udovi odumru manama, kako bismo živjeli novim životom.

Zadaća posvećivanja koju smo kao svećenici poslani vršiti ne iscrpljuje se u slavlju euharistije, nego se ostvaruje i u slavlju drugih sakramenata, ali i na druge načine. Krštenjem smo poslani pridruživati ljude Božjem narodu, sakramentom pokore opraštati im grijehe u ime Isusa Krista i Crkve, svetim uljima krijepiti bolesnike, slaviti svete obrede, preko cijelog dana prinositi hvale, zahvale i molbe, ne samo za Božji narod, nego i za sav svijet. Uvijek trebamo biti svjesni toga da nam naše svećeništvo nije dano za nas, nego da smo uzeti između ljudi i postavljeni za ljude na službu Bogu. Zato se služba Krista svećenika koja nam je povjerena, treba vršiti vedrinom duha i pravom ljubavlju, ne tražeći što je naše, nego ono što je Kristovo.

 

Svojim smo svećeništvom, na kraju, poslani vršiti službu Krista glave i pastira prema stupnju svoga red, sjedinjeni s biskupom i njemu podložni, nastojeći vjernike ujediniti u jednu obitelj da ih po Kristu u Duhu Svetom može privesti k Bogu Ocu. To smo pozvani činiti uvijek, imajući pred očima primjer Dobrog pastira koji nije došao da bude poslužen nego da služi i koji je došao tražiti i spasiti što je izgubljeno.

 

Ovo, zapravo, znači biti danas kao svećenici, oni koji mogu s Isusom reći: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!“, a onda riječima i životom s njim i pokazati da smo doista pomazani i poslani, ne biti političari, trgovci i menedžeri i što ja znam što drugo, nego biti blagovjesnici siromaha, osloboditelji sužnjeva, ozdravitelji slijepih, osloboditelji potlačenih, da smo doista pomazani i poslani biti oni koji svojim svećeničkim životom i djelovanjem, svojim svećeničkim služenje u ime Isusa Krista, svima i uvijek donose milost Gospodnju, njegovu ljubav i milosrđe, njegovo oproštenje.