Ona

              Jednom mi je jedan čovjek pričao o svom životu i Kraljici cvijeća:

           Bio sam još dijete, koje je tek otvorilo oči životu, kada razočaran pobjegoh od svijeta i ljudi – i kad uza svirku lahora, uz pjev ševe i uza sjaj sunca na cvjetnim poljanama u ljiljanovoj čaški poklonih svoje srce Isusu… I moji su dani od tada tekli radosno poput gorskog potočića i odisali mirom poput melodije grličinog glasa.

*

            No dođoše studeni, magloviti i sumorni dani: cvijetak je za cvijetkom na polju venuo – i ševin pjev se izgubio u daljini, a sunce se sakrilo za oblak… I potočić je izgubio svoj čar, a grličino gukanje nije se više čulo…

              Žalostan vratih se u svijet i k ljudima, od kojih sam bježao. Nato dođoše kiše… po cestama blato… I ja zagazih na kaljave putove – i smijući se kroz plač jedva izvlačih noge iz dubokog blata… I tako su prolazili dani, dani što bijahu crnji od gluhih noći…

              *               

             A onda jednoga dana satrven umorom, blatom do pasa, raščupanih vlasi teturajući pobjegoh opet na daleke poljane. Tu sjedoh i stadoh plakat za cvijećem, počeh dozivati natrag ševin pjev i sunčev sjaj i zaželjeh sanjati opet o žuboru potoka i gukanju grličina glasa: ja stadoh gorke suze liti za srećom i – gledajući oko sebe pustoš i crnu zemlju – glasom očajnika vikati za njom: vrati se, vrati!

             Tada je tiša od zore došla Ona u svojem plaštu, koji je sjao ljepše od sunca. Za Njenim stopama nicali su cvjetovi, a svaka Njezina riječ bila je pjesma, davno utihnuta pjesma iz sretnih dana… Ti dani su taj čas počeli opet…

*

                I tako od tad godine mnoge ja šetam opet poljima cvjetnim, pjevam sa ševama i uživam svijetlo vedroga dana slušajući opet žubor potoka i grličin pjev – dok, vrativši mi sreću, još uvijek mi svaki korak za korakom blagoslovom zlati sunčanim sjajem ogrnuta Kraljica cvijeća, radosti i sreće, jedina kao Ona – Madona.

Severin Pernek

(Drhtaji srca - Svibanj u bolnici)