Dubrovačka Biskupija

Duhovna obnova za obitelji uz Majčin dan u Slanome

 

Duhovna obnova za obitelji ususret Majčinom danu održana je u franjevačkom samostanu sv. Jeronima u Slanomu u subotu 12. svibnja. Program je započeo duhovnim nagovorom kojeg je održao mr. don Marinko Šljivić, pročelnik Vijeća za obitelj Dubrovačke biskupije.

 

U svom izlaganju naglasio je kako sitnice, nesporazumi i male sumnje mogu biti uzrok pukotina koje se mogu pretvoriti u lom braka, te kako se upravo male stvari nekada čine tako velikim da ponekad na osobit način bračnim drugovima izgleda da su potpuno različitih naravi. Objasnio je kako se događa da jedni drugima udarimo u iste rane duše i onda se čini da smo ne prihvaćeni i da nismo voljeni. Istaknuo je kako se u brak ulazi s prevelikim oduševljenjem, mladić i djevojka su zaljubljeni, jedno u drugome vide samo dobro, ništa negativno no kada se ta zaljubljenost spusti u normalu, nastanu problemi, počinju prva razočaranja i sumnje te pomisli da se krivo ušlo u brak te kako druga osoba ne razumije te da je nemoguće izdržati daljnje godine braka.

 

Brak kao i život podložni ispravljanju

 

„Odjedanput što je bilo toliko svijetlo postaj mrak. Sve što je izgledalo dobro postaje zlo, sve što je nosilo pečat povjerenja sada nosi znak razočaranja ili čak očaja. Brak u kojem živite ne može uvijek biti svijetao, ne može biti ispunjen radošću, nekad se nad njim razvije mrak i razočaranje. Važno je razumjeti da se mogu dogoditi problemi ali oni se mogu rješavati. Ne možeš ne pogriješit u braku, ali možeš molit da ti se oprosti. Brak je mjesto gdje dvoje različitih ljudi, muško i žensko stoje najbliže jedno drugom. To je mjesto na kojem oni mogu razgovarajući unositi pomirenje, povjerenje, sve dublju ljubav, liječit jedno drugo i rasti jedno u drugome.“

 

Napomenuo je kako je život tako i brak podložan stalnom ispravljanju te kako je potrebno dvoje koji se daju oblikovat jedno drugome a osobito Bogu. Da bi bračni drugovi mogli rasti i imati spremnost za mijenjanjem potrebna je puno praštanja, povjerenja i nježnosti. Iznad svega važno je u braku znati zajednički moliti.

 

Pročelnik vijeća Šljivić rekao je da se brak može rastaviti zbog naoko sitnih problema, ali i da je moguće ga nanovo stvoriti, izliječiti sitnim stvarnostima kao što su povjerenje, razgovor, nježnost, molitva i dobra volja. Bez stalnog duhovnog liječenja nemoguće je ostati do kraja u braku. Istaknuo je kako vrijeme u kojem živimo i u kojem se nalazimo promiče protuobiteljsku kulturu.

 

„Obitelj je unutarnje zajedništvo života i ljubavi jer se temelji na neraskidivom braku. Braku muškarca i žene za cijeli život i on tvori temelj obitelji. Obitelj se ne može nadomjestiti ničim i nikakvim drugim životnim oblicima. Svaki čovjek potiče od Boga. U svakom očinstvu i majčinstvu nazočan je Bog stvoritelj.“

 

Nakon uvodnog nagovora, prisutni sudionici duhovne obnove za obitelji imali su priliku za sakrament Ispovijedi.

 

Potom je uslijedila misa koju je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, u koncelebraciji s don Marinkom Šljivićem, pročelnikom vijeća za obitelj Dubrovačke biskupije, don Ivo Zečevićem, župnikom Župe Svete Obitelji iz Nove Mokošice, te pater Dariusom Nowakom župnikom župa Orašac i Zaton.

 

U propovijedi je biskup okupljenim obiteljima skrenuo pozornost na rečenicu iz evanđeoskog ulomka kada Isus kaže: ,, Do sad niste ništa iskali u moje ime“. Kazao je kako vjeruje da kršćanske obitelji koje se okupljaju i vrlo rado sudjeluju na biskupijskim projektima vezanim za obitelj mole, ali je primijetio i kako mnoge naše obitelji danas ne mole i u njima je nestalo obiteljske molitve.

 

Tražiti u molitvi Božju volju

 

Spomenuo je neke primjere iz evanđelja koji pokazuju da i „oni koji mole ponekad zapravo ne mole“ i ne biva im to što su molili. „Kad Isus kaže 'do sad ništa niste iskali u moje ime' ne želi reći da nisu ništa govorili nego im želi poručiti da se u njegovo ime može iskati samo ono što je u skladu s Božjom voljom“, istaknuo je biskup. „To je nova molitva o kojoj Isus govori. I za koju onda sa sigurnošću može reći 'Ištite i primit će te'. To je ona molitva koju on moli nešto kasnije: 'Oče ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali ne moja volja nego tvoja neka bude.'“

 

Takva molitva se ne zaustavlja na ovozemaljskoj stvarnosti nego je usmjerena prema nebeskom koje se može ostvariti i ostvaruje se samo usklađivanjem svoje volje s Božjom voljom i vršenjem ne samo onoga što ja hoću, nego onog što Bog hoće. Takva molitva je način da se može otkriti Božja volja za sebe i svoju obitelj.

 

Po sakramentu ženidbe Gospodin je u svakom kršćanskom postao ravnopravni član obiteljske zajednice. „Želimo li da Gospodin ostane ravnopravni član obiteljske zajednice on u toj zajednici treba biti prisutan, a može biti prisutan u molitvi i kroz molitvu“, istaknuo je biskup i nastavio: „Na taj način muž i žena postaju ono što svaki muž i žena po sakramentu ženidbe jesu, njegovi svećenici, oni koji u povezanosti s njim od svog doma čine Crkvu.“

 

Božji put za djecu

 

Protumačio je to na primjeru bračnog para Priscile i Akvile, koje spominje prvo čitanje. Značajka tog bračnog para bila je to da je „njihova obitelj bila Crkva i da se u njihovoj obitelji Crkva okupljala“. Priscila vjerojatno nije bila majka u fizičkom smislu, ali su oboje bili otac i majka u drugom smislu. „I taj drugi smisao treba biti način za biti otac i majka svakom bračnom paru, svakom mužu i ženi, a on je biti povezan s Bogom u molitvi pretvarajući svoj dom u Crkvu.“ Oni su u primijetili Apolona, rodom Aleksandrijca, pozvali ga u svoj dom i pomnije mu izložili put.  

 

„Evo zadaće svakog bračnog para, evo zadaće svake obiteljske Crkve prije svega u odnosu na vlastitu djecu. Biti otvoren, uzeti ih k sebi, dati im život, ali im izložiti Božji put, navijestiti im evanđelje i preporučiti ih na taj način Gospodinu, ali i Crkvi i svijetu, za poslanje. Ne za poslanje koje ja kao otac ili majka imam s njim ili s njom nego za ono poslanje - a to je opet ono što je potrebno imati u molitvi i razgovoru s Bogom - koje Bog ima s njim, s mojim djetetom.“

 

Primjer mladića Apolona govori i to da treba gledati šire, primijetiti druge i drugu djecu, da nismo odgovorni samo za članove vlastite obitelji nego i za druge.

 

Ovo osobito vrijedi kada je u pitanju ovaj poziv koji je imao Apolon, kazao je biskup te spomenuo problem s duhovnim zvanjima koji već desetljećima postoji u Dubrovačkoj biskupiji. „Zašto je to tako? Zato što Bog u našoj biskupiji ne zove? Ja vjerujem da je to zato što Priscila i Akvila, a to ste vi roditelji, nisu u otvorenosti i molitvi s Bogom primjećivali one koje Bog zove…nisu Apolonima, onima koje Bog zove, pomogli da otkriju poziv, i uputili ih, preporučili ih prije svega u molitvi ali onda i na druge načine.“  

 

Njegovati jedinstvo i povjerenje u obitelji

 

Biskup se u propovijedi dotaknuo i primjera sveca dana, sv. Leopolda Bogdana Mandića, rekavši kako je on vjerojatno u svojoj obitelji imao ozračje molitve i kršćanskog odgoja koje ga je osposobilo za njegovo poslanje. A to poslanje i djelovanje se konkretiziralo kroz dvije njegove karakteristike: bio je svetac koji je radio i molio za jedinstvo Crkve i bio je čovjek služitelj sakramenta Pomirenja.

 

Te dvije stvari, jedinstvo i povjerenje, su itekako nužne našoj suvremenoj obitelji. „Naša obitelj je često rastrgana zbog izazova izvana ali i zbog nekih nametnutih potreba iznutra i treba joj jedinstvo… Male stvari znaju postati uzrok rasprave i velikih nereda. Treba povjerenje, da znamo oprostiti i pitati oproštenje.“

 

Sv. Leopold je u svom životu to ostvario na način da se činio slugom svima, da je bio poslužitelj. „Upravo po tome da je bio poslužitelj, sluga, njegova je ispovjedaonica postala i za njega i za druge koji su tu dolazili salon ljubaznosti, dnevni boravak u kojemu su se svi mogli osjećati dobro“, rekao je dubrovački biskup te dodao: „Evo to može postati vaša obitelj! Ako nitko ne gleda samo na sebe, nego svako drugoga prihvaća s uvažavanjem.“ Ispričao je i primjer kako je jedna osoba, pomalo zbunjena, došla svecu na ispovijed i umjesto da klekne na klecalo sjela je na stolicu na kojoj je otac Leopold uobičajeno sjedio. Umjesto da podigne penitenta sa stolice i uputi ga na njegovo mjesto, o. Leopold je sam kleknuo i tako ispovjedio tu osobu. „Da ne bi povrijedio, da ne bi ponizio, ušao je u ulogu drugoga i strpljivo slušao, bio pažljiv, bio uviđajan. Eto to je put, to je način!“

 

Na kraju je dubrovački biskup potaknuo obitelji da po primjeru sv. Leopolda i oni od svog doma naprave „salon uviđavnosti i međusobnog poštovanja“, a da svi budemo ljudi molitve kako bismo od svog doma napravili Crkvu i iz te Crkve i mi mogli slati svoju djecu, ali i druge, u življenje onog plana i programa koji Bog ima s njima.“ Taj program je u konačnici program svetosti jer smo svi pozvani na svetost i pozvani smo uputiti našu djecu putem svetosti, zaključio je biskup.

 

Nakon mise uslijedio je zajedničko fotografiranje, ručak i druženje obitelji te prilika za bolje upoznavanje, dok su najmlađi vrijeme proveli u igri i zabavi.

 

Domagoj Trojanović