Dubrovačka Biskupija

U crkvi Male braće tradicionalno proslavljen blagdan sv. Antuna

 

Blagdan sv. Antuna Padovanskog svečano je proslavljen u franjevačkoj crkvi Male braće u Dubrovniku. Središnje svečano misno slavlje predvodio je i propovijedao fra Sreten Čurić, gvardijan franjevačkog samostana u Tomislavgradu. Prije mise održan je tradicionalni blagoslov djece koji se veže uz blagdan sv. Antuna.

 

Također tijekom cijelog dana pristizalo je mnoštvo vjernika koji su se došli utjecati nebeskom zagovoru omiljenog sveca. Svečev kip, koji se nalazi u crkvi, prenosi se za ovu zgodu u klaustar, gdje vjernici pred njim pale svijeće.

 

Uz kip sv. Antuna u ovoj crkvi veže se jedna predaja, o kojoj svojevremeno piše i ''Narodna svijest'' 1932. gdje između ostalog stoji: „Još od starih republikanskih vremena u Dubrovnika se štuje na osobiti način sv. Antuna i to u crkvi Male braće. Svečev kip stoji vrh oltara, ima mu preko dvijesto godina, a potječe od nepoznatog umjetnika, divno urezan u drvu. Svetac na lijevoj ruci drži Djetešce Jezusa a u desnoj ruci nema ništa nego je drži nizdoli spuštenu i otvorenu kao da je nešto ispustio.


Predaja nam priča da se je bio neki mladi vlastelin strastveno zaljubio u neku djevojčicu, koja ga nikako nije voljela, nego ga odbijala. On nije htio da to razumije nego je sve isto intačio. Ona da ga se napokon riješi, predloži mu stvar nemoguću, skoro ko u šali: ´Samo bi pristala, kad bi mi donio oni prsten s ruke sv. Antuna!´ — Mladić, koji je bio zaslijepljen ljubavi, bio je pripravan na bilo koju žrtvu samo da dobije djevojčicu. Jedne večeri ostane nakon Viadora u crkvi i neopaženo tiho se uvuče iz sakrije u konfesuriju, s namjerom da u gluho doba noći izvrši svoju zlu namjeru. Zbilja, u neko doba, kad je računao, da je u samostanu sve pozaspalo, izvuče se iz konfesurije i pogje k oltaru sv. Antuna pa se uspenje na oltar do Svečeva kipa i pruži ruku da skine prsten, ali u taj čas Svečeva ruka uhvati ga snažno za vlase, tako da on izgubi svijest i ostane tu ukočen ko mrtav. U ovom nesretnom stanju ostane mladić sve do jutra, do časa kad je brat lajik došao da otvori crkvu. Lajik se strašno prestraši kad ugleda na oltaru čovjeka u podobi smrti, pa brzo pobježe iz crkve i otrči te po¬buni svijeh u samostanu. Svi fratri dojure u crkvu, te se na to vigjenje prestraše i zgroze! Nijesu s po¬četka razumjeli i nijesu mogli da se snagju. Neki su prepoznali mladog vlastelina tu ukočena, ko ukovana, sa izrazom smrti na licu. Gledali su kako ga Svečeva ruka drži čvrsto za kose i da ga ne pušta na sve nji-hove molitve. Nekomu od njih dogje na pamet da dozovu Padre Grizu, koji je ležao teško bolestan, da bi on došao moliti Sveca da pusti tog nesretnog mla¬dića. Zbilja dogje Padre Grize ali reče fratrima, da je on u redu mlagji od sv. Antuna zato neka ga časom u zboru imenuju starješinom, da tako može on zapo¬vijedati. Oni to izvrše na brzu ruku. Onda Padre Grize stupi pred ollar i reče: `Brate Antune, kako si bio u životu poslušan svojim starješinam, budi i sad! Zapovjedan ti, da pustiš tog čovjeka!´ Odma se otvori Svečeva ruka i čovjek padne doli, koliko je dug i širok.”


Prilikom slavljenja 700. obljetnice smrti svetog Antuna 1931. ovu predaju je opjevao Vid Vuletić Vukasović:


Čudo sv. Antuna u Dubrovniku
(O 700. godu Svetiteljeve smrti)

U crkvi se Male braće časti
Pokraj Spasa, place Dubrovnika,
Kad grad imô od trešnje propasti
Kip Antuna, našeg odvjetnika;

 

Pred njim moli četa nevoljnika...
Al´ s ruke će prsten mu ukrasti
Satariši, Sveče, bezbožnika
U pakô će na žguravac pasti...

 

Vlastelina drži - fratri prose
„Otpusti mu, sveg Reda ponose!“
Tad gvardijan pred kip svečev kleče:

 

„Rad posluha pust` ga, Brate – Sveče!
Smiluje se – otad svecu nose
Sjajne dare sirotice bose!

 

Fra Urban Talija tradiciju je prenio i na internacionalni plan opisavši je i na njemačkom povodom 700. godišnjice smrti sv. Antuna. Knjiga je 1931. tiskana u Beču. O predaji je pjevao i franjevac Leonard Rusković koji je priredio Životopis sv. Antuna Padovanskoga u Buenos Airesu 1942.


Jedne noći potajice osta
U svetomu, franjevačkom hramu;
A kad bilo u prvo svanuće,
Polagano na oltar se uspe
Te otvori od kristala vrata,
Divne izbe Svečevoga kipa.
I u času kada je posego
Za prstenom željkovanom toli
Dogodi se izvanredno čudo:
Mrtvi kip je zadobio život,
Te za kosu pograbi plemića.
Osta plemić o kosam viseći
O desnici Padovanskog sveca
Bilo mu je svisnuti od straha
I od stida i užasa strašna.
Od sramote ne smije vikati,
Niti pomoć bilo čiju zvati
Sav u suzam, raskajane duše,
Moli, kumi čudotvorca sveta,
E bi li ga poštedio stida,
Što mu prijeti kada se doznade,
Za njegovo zločinačko djelo,
Al´ uzalud; svetac ne popušta,
Već ga, čvrsto u desnici drži.
Kad u jutro, u cik zore b'jele,
Baš na pozdrav naše Majke drage,
Mile Majke Djevice presvete,
Redovnici stupiše u crkvu,
Te na svoje začudenje silno,
Vide mladca, reko bih u zraku,
Tresući se od silnoga straha
I od straha i nemila srama,
U desnici Padovanskog Sveca,
Poput t'jela Absalona grješna,
Obješena o dubovo granje.
Moli plemić, redovnici mole,
Al´ uzalud, ne popušta svetac;
Al konačno dosjeti se jadu
Časni starče, gvardijane oče.
Redovnika franjevačkog Reda,
Dična reda Asiškog Prosjaka,
Te u ime svetoga posluha,
Zapovjedi Padovanskom Svecu,
Kano svome kućnom podaniku,
Da oprosti tužnomu plemiću
I liši ga zaslužene kazne.
Čim to reče gvardijane oče
Istog časa rastvori se ruka
Omiljela Padovanskog sveca.

 

Položaj svečeve desne ruke na kipu koji se danas nalazi u niši na oltaru sveca u crkvi Male braće može se razumjeti samo uz poznavanje opjevane predaje.


Fra Stipe Nosić