• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Uznesenje Blažene Djevice Marije - Velika Gospa, 2018.

 

Gospa je neznatna koju je Bog uzvisio! Ona je gladna koju je Bog napunio dobrima!

 

Velika Gospa, 2018.

 

„Veliča duša moja Gospodina,

klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje:

odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni,

sveto je ime njegovo!“

Prepoznajući Božju veličinu – on je Svesilni koji je njoj učinio velika djela – Gospa prepoznaje i svoju osobnu neznatnost. Ona – blagoslovljena među ženama, s blagoslovljenim plodom u utrobi, majka Gospodinova – ispovijeda da je neznatna službenica. I sve to što ona jest i ima, dar je Svesilnoga, „sveto je ime njegovo“.

Slavimo svetkovnu Uznesenja na nebo Blažene Djevice Marije, koju u hrvatskom narodu zovemo Velika Gospa. Ovom svetkovinom ispovijedamo vjeru Katoličke Crkve da je Marija na kraju svoga ovozemaljskog života bila dušom i tijelom i tijelom uznesena na nebo. A tim, da se vratimo našem hrvatskom nazivu, od Boga potvrđena kao velika, Velika Gospa. Gospin hvalospjev Veliča nam, međutim, poručuje da se ta Gospina proslava i veličina nije dogodilo zbog njezine veličine nego, obrnuto, zbog njezine malenosti ili, kako ona kaže, neznatnosti, odnosno njezine poniznosti. Bog je, poručuje nam Gospa, Bog koji raspršuje ohole. On je Bog koji silne zbacuje s prijestolja. I Bog koji bogate otpušta prazne. Istovremeno je on Bog koji uzvisuje neznatne. I Bog koji gladne napunja dobrima. Evo razloga Gospine uzvišenosti! Ona je neznatna koju je Bog uzvisio! Ona je i gladna koju je Bog napunio dobrima! I mi je danas slavimo kao proslavljenu, zato što je bila neznatna i gladna.

Važno je da se danas svoj pogled s Gospine proslave, njezine veličine, pogled koji uzdižemo prema nebu gdje je promatram u oblacima okruženu svjetlom i krunjenu od anđela, spustimo prema Gospi neznatnoj i poniznoj. Gospine proslave ne bi bilo bez njezine neznatnosti i poniznosti. Njezina neznatnost i poniznost o omogućila Bogu da u njoj može pronaći plodno tlo za svoj plan spasenja i učiniti joj, a s njom i svima nama, cijelom čovječanstvu, velika djela. Ne učinimo li to, ne spustimo li svoj pogled, Gospa će nam ostati netko kome se divimo. Bit će nam daleka „žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“, kako je također promatramo u svijetlu prvog čitanja iz Knjige Otkrivenja. Ali nam neće postati jedna od nas, žena koju možemo i trebamo nasljedovati. I nećemo niti primijetiti da smo, zapravo, žena iz Otkrivenja svi mi, čitavo čovječanstvo. I da nas je sve, a ne samo Gospu, Bog od početka zamislio i stvorio takve zaodjenute sunce, s mjesecom pod nogama, okrunjene zvijezdama. I da nas je u poniženju svoga Sina, koji je zahvaljujući Gospinoj neznatnosti i poniznosti postao S nama Bog, omogućio da ponovo možemo takvi biti. Tu smo od početka stvorenu i zamišljenu ljepotu izgubili zbog oholosti, samodostatnosti, zasićenosti plodom spoznaje dobra i zla. Jer Bog raspršuje oholice, silne zbacuje s prijestolja, site otpušta prazne. Ali možemo je ponovo steći neznatnošću i poniznošću, glađu za Bogom i vršenjem njegove volje. Primjer za to nam pokazuje Jedinorođeni Božji Sin koji se lišio svog božanstva i utjelovio u Gospi, živio među nama kao jedan od nas, nama u svemu sličan osim u grijehu, i umro za nas na križu sramote, ponižen, ali i uskrsnuo, proslavljen, kako bismo i mi, o tome nam je progovorilo na svoj način drugo čitanje, biti proslavljeni, odnosno oživljeni. Primjer nam pokazuje i Gospa, ponizna, neznatna i gladna, ali baš zato obilježena velikim djelima koja joj učini Gospodin. Neka to bude i naš put. Neka naš put ne bude put bahatosti i samodostatnosti, put oholosti, nego put poniznosti. Postanimo s Gospom plodno tlo za velika djela koja Bog i po nama i na nama želi napraviti. Ne traži se za to neki osobit napor. Dovoljno je prepoznati da to što jesmo nije plod naših zasluga nego Božji dar. I uz to prepoznati i priznati svoje vlastite slabosti i granice.

Gospa koja je velika, veća od svih žena i svih ljudi jer je jedina imala privilegij biti majkom Boga koji je postao S nama Bog, priznaje se mala i neznatna. Mi koji smo mali i neznatni, ponašamo se kao da smo veliki. Glavni problem čovjeka kroz cijelu njegovu povijest odnosa s Bogom je upravo to što, zaveden od Zmaja, odnosno đavla, smatra da je dostatan sam sebi, da mu Bog nije potreban, a ako mu je i potreban onda je potreban zato da bi mu poslužio. Od ove opasnosti nismo oslobođeni ni mi religiozni ljudi, osobito mi kojima su u Crkvi povjerene različite službe – kamo sreće da ih shvaćamo i živimo kao službe – koji često Boga znademo pretvoriti u sredstvo svoje moći i dominacije nad drugima, zaboravljajući da Bog raspršuje ohole i s prijestolja skida silnike. No nije to samo problem nas ljudi u Crkvi. Uostalom, koliko god da se danas u medijskoj slici Crkva prikazuje kao ona koja ima moć, a i mi sami često želimo ostaviti takav dojam, Crkva danas stvarno imamo veoma malu moć. I to uopće nije loše. Dapače. Ova opasnost je problem i svih drugih koji imaju priliku, zbog svoje uloge u društvu i svijetu, da po poniznosti i neznatnosti postanu postati plodno tlo za velika i veličanstvena Božja djela, a umjesto toga im se dogodi bahatost i oholost, sila koja, kako kaže naša poslovica, Boga ne moli, ali ne poštuje niti čovjeka, mito i korupcija koji su i danas prisutni kao otrov na svim razinama našeg društva i najbolji pokazatelj bahatosti jednih, onih koji nešto mogu činiti, na račun drugih, onih koji do toga nečega ne mogu drukčije doći. Ali Bog – od toga nas neće spasiti niti javna ispovijedanja vjere, naša hodočašćenja, svečana misna slavlja, molitve i procesije – raspršuje oholice umišljene, silne zbacuje s prijestolja, site otpušta prazne. Jedino što nas može spasiti je neznatnost, poniznost, glad za vršenjem Božje volje. To je put koji nam je ucrtao Isus Krist i kojim je cijeli svoj život hodila Gospa.

Molimo Gospodina koji uzvisuje neznatne, a raspršuje oholice umišljene, da nam pomogne biti ponizni i neznatni. I učimo se danas od Gospe živjeti poniznim životom. Poniznost nije nešto što nam je urođeno. Poniznost je potrebno odgajati. Često nam je, od prvih godina života, na prvom mjestu naše ja. To je negativno i nekršćansko ponašanje. I znak naše nezrelosti. I uzrok mnogih zala, ratova i svađa. Koliko li je samo rastava imalo uzrok u ovom ja na prvom mjestu? A najčešće je uzrok u onom ja na prvom mjestu. Kod Gospe nije tako. Njoj je uvijek Bog na prvom mjestu. Ona kliče njegovoj veličini. Kaže da je on velik. Ne ona. Kad je Bog na prvom mjestu, kad je on velik, lako se pronađe pravo mjesto i za bližnjega. I znade ga se poslužiti. Vidimo Gospu kako „hiti u Gorje, u grad Judin“ u susret svojoj rodici Elizabeti i njezinoj potrebi. Budemo li i mi ponizni, možemo postati plodno tlo za Boga i njegovu volju. I donijeti plodove koji će govoriti o nama i našem životu. I po tim plodovima učiniti boljim obitelj, Crkvu, društvo i domovinu, svijet i vrijeme u kojemu živimo. I onda jednom s Gospom biti na nebo uzneseni, proslavljeni, veliki.

Neka nam svojom poniznošću i neznatnošću Gospa bude primjer. I neka nam ista ona koja je zahvaljujući toj svojoj poniznosti i neznatnosti sada velika i uzvišena, uznesena dušom i tijelom na nebesa, bude zagovornica kako bi Bog i po nama i na nama i danas mogao nastaviti izvršavati svoja čudesna djela.

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)