• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

25. nedjelja kroz godinu (B), 2018.

Nismo to što jesmo da bismo drugima vladali. I još manje da bi se drugima poslužili. To smo što jesmo zato da bismo drugima služili.

 

25. nedjelja kroz godinu (B), 2018.

 

Knjiga Mudrosti – najmlađa starozavjetna knjiga – izvrsno opisuje ne samo odnos bezbožnika prema pravednicima unutar brojne židovske dijaspore prvog stoljeća prije Krista u Aleksandriji, nego i odnos bezbožnika prema pravednicima svih vremena. Da bismo razumjeli poruku koju nam želi uputiti ulomak iz Knjige mudrosti koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, važno je primijetiti da u govoru o bezbožnicima svoga vremena i prostora na kojemu živi, autor nije želio toliko apostrofirati nevjernike izvan židovske zajednice, nego da se on prvenstveno obraća nevjernicima koji su izišli iz te zajednice. Naime, u vrijeme nastanka Knjige Mudrosti u Aleksandriji je među intelektualnim i drugim dominirajućim kulturnim i političkim skupinama bilo dosta „bezbožnika“, onih koji su gajili određeni prezir prema židovskoj vjeri i židovskim tradicijama jer su ih smatrali zastarjelima i zaostalima. No za autora Knjige Mudrosti nije to toliko problem, koliko je problem to da su se za takvim shvaćanjem dominirajuće kulture tog vremena i prostora poveli i mnogi članovi njegove židovske zajednice. I da su se kao takvi ne samo pridružili progoniteljima svoje subraće, nego su u tim progonima i prednjačili. Današnji ulomak je autorov pokušaj objašnjenja takvog ponašanja. Objašnjenje za bijes bezbožnika prema onima koji im se nisu pridružili u bezbožnosti, autor vidi u provokativnom životu pravednika. Pravednik, bez da išta drugo čini, samom činjenicom da je pravednik, spočitava bezbožnicima njihovo ponašanje, odnosno podsjeća ih na ono što su oni napravili, na vjeru koju su iznevjerili, Zakon koji su pogazili, odgoj koji su odbacili. Bilo bi prirodno očekivati da će ih pravednikov život potaknuti na obraćenje, ali to se nije dogodilo. Umjesto da izaberu obraćenje, oni stavljaju pravednika pred izbor. Ili će im se pridružiti i sam postati bezbožnik ili će ga ušutkati i ukloniti. I kroz to ušutkivanje i uklanjanje dokazati da je pouzdanje u Boga, koje je jedno od glavnih pravednikovih aduta, bilo uzaludno.

 

Razumljivo je, u svijetlu novozavjetne objave, zašto su kršćani u ovom pravedniku prepoznali Isusa koji nije bio progonjen i ubijen od svoje braće u vjeri zato što je bio bezbožnik, iako su ga i za to optužili, nego zato što je bio pravednik. Isus je svojim životom i propovijedanjem želio potaknuti obraćenje, a postao je provokacija bezbožnicima svoga vremena, osobito onima koji su se ubacili u religiozne strukture i koje su, u potpunosti sljedeći logiku koju iznosi spomenuti ulomak iz Knjige Mudrosti, sve poduzeli da ga se osudi „na smrt sramotnu“ i provjerili hoće li „mu, kako veli, doći izbavljenje.“ U današnjem evanđeoskom ulomku Isus, po drugi put u Markovom evanđelju, upravo o tome govori. No on i nešto dodaje, nešto što bezbožnici nisu vjerovali, a to je da će se dogoditi izbavljenje pravednika. On kaže: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.“ Važna je ovo poruka da će biti ne samo ubijen, nego i „nakon tri dana ustati“. U tome se nalazi Isusovo pouzdanje. U tome je i nada pravednika svih vremena. Evanđelist kaže da Isusovi učenici nisu razumjeli i da su se bojali pitati. No razumjet će kasnije, nakon što Sin Čovječji ponovo ustane i obdari ih Duhom Svetim. I neće tad trebati više ništa pitati. Nego će u tome i sami naći snagu za biti i stradati kao pravednici radije nego li postati bezbožnici.

 

Ono što se dogodilo židovskoj dijaspori u Aleksandriji i što se dogodilo Isusu, ono odbacivanje pravednika jer je pravednik i svojim životom spočitava život bezbožnicima, nije nepoznato niti crkvenoj ili kršćanskoj zajednici. I nije potrebno za to nuditi posebne dokaze. Povijest je puna sličnih primjera, a ne možemo se, nažalost, pohvaliti ni svojom sadašnjošću. Dosta je pročitati ulomak iz Poslanice sv. Jakova koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, a kojim se sv. Jakov obraća upravo kršćanskoj zajednici, svoga vremena, ali i svih vremena, pitajući nas: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama?“ On nudi i odgovor. Odgovor je bezbožnost koja nije svojstvena samo onima izvan Crkve, nego je nažalost prisutna i u Crkvi i u njoj je daleko opasnija, a očituje se u zavisti i svadljivosti, pohoti, žudnji i hlepnji… Sv. Jakov nudi i rješenje. To rješenje je, kaže on, mudrost odozgor. I objašnjava: „A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir.“ Uočavajući u učeničkoj raspravi o tome tko je od njih najveći opasnost da se isto ponovi i u crkvenim ili kršćanskim zajednicama, tu mudrost odozgor svojim učenicima nudi i Isus. On ju sažima u rečenicu: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“, kojom za primjer toga biti posljednji nudi dijete: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“ Moglo bi se ovo, u svijetlu posljednjih događaja u Crkvi, izreći i u negativnom obliku. No u pozadini svega, uključujući i ono na što aludiram, je zaborav da nismo to što jesmo da bismo drugima vladali. I da smo još manje to što jesmo da bi se drugima poslužili za svoje bezbožne interese. To smo što jesmo, kršćani, posvećene osobe, svećenici, biskupi zato da bismo drugima služili. Samo ako tako shvatimo svoje biti ono na što je svakog od nas pozvao Bog u njegovom vremenu i prostoru, u različitim zvanjima i zanimanjima, nećemo biti u opasnosti izdati svoju vjeru i svoj odgoj i postati bezbožnici. Iako ćemo možda morati trpjeti. Nažalost, pravednici nikad nisu u potpunosti toga oslobođeni. Ni to nije potrebno dokazivati, ali je potrebno o tome govoriti dajući svoj glas onima koji nemaju glasa. I ne trebamo se bojati. I još manje očajavati. Nada koja i danas provocira bezbožnike je opravdana jer je Sin Čovječji, upravo onako kako je to rekao Isus, nakon tri dana uskrsnuo i ustao iz groba. Bog je, kaže psalimist, dobrostiv. On se zauzeo za njega. On se u njemu i njegovom uskrsnuću zauzeo i za sve nas.  

 

Za one koji žele više:

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=778

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3517

 

 

Nismo to što jesmo da bismo drugima vladali. I još manje da bi se drugima poslužili. To smo što jesmo zato da bismo drugima služili.
 
25. nedjelja kroz godinu (B), 2018. 
 
Knjiga Mudrosti – najmlađa starozavjetna knjiga – izvrsno opisuje ne samo odnos bezbožnika prema pravednicima unutar brojne židovske dijaspore prvog stoljeća prije Krista u Aleksandriji, nego i odnos bezbožnika prema pravednicima svih vremena. Da bismo razumjeli poruku koju nam želi uputiti ulomak iz Knjige mudrosti koji nam je danas ponuđen kao prvo čitanje, važno je primijetiti da u govoru o bezbožnicima svoga vremena i prostora na kojemu živi, autor nije želio toliko apostrofirati nevjernike izvan židovske zajednice, nego da se on prvenstveno obraća nevjernicima koji su izišli iz te zajednice. Naime, u vrijeme nastanka Knjige Mudrosti u Aleksandriji je među intelektualnim i drugim dominirajućim kulturnim i političkim skupinama bilo dosta „bezbožnika“, onih koji su gajili određeni prezir prema židovskoj vjeri i židovskim tradicijama jer su ih smatrali zastarjelima i zaostalima. No za autora Knjige Mudrosti nije to toliko problem, koliko je problem to da su se za takvim shvaćanjem dominirajuće kulture tog vremena i prostora poveli i mnogi članovi njegove židovske zajednice. I da su se kao takvi ne samo pridružili progoniteljima svoje subraće, nego su u tim progonima i prednjačili. Današnji ulomak je autorov pokušaj objašnjenja takvog ponašanja. Objašnjenje za bijes bezbožnika prema onima koji im se nisu pridružili u bezbožnosti, autor vidi u provokativnom životu pravednika. Pravednik, bez da išta drugo čini, samom činjenicom da je pravednik, spočitava bezbožnicima njihovo ponašanje, odnosno podsjeća ih na ono što su oni napravili, na vjeru koju su iznevjerili, Zakon koji su pogazili, odgoj koji su odbacili. Bilo bi prirodno očekivati da će ih pravednikov život potaknuti na obraćenje, ali to se nije dogodilo. Umjesto da izaberu obraćenje, oni stavljaju pravednika pred izbor. Ili će im se pridružiti i sam postati bezbožnik ili će ga ušutkati i ukloniti. I kroz to ušutkivanje i uklanjanje dokazati da je pouzdanje u Boga, koje je jedno od glavnih pravednikovih aduta, bilo uzaludno.
 
Razumljivo je, u svijetlu novozavjetne objave, zašto su kršćani u ovom pravedniku prepoznali Isusa koji nije bio progonjen i ubijen od svoje braće u vjeri zato što je bio bezbožnik, iako su ga i za to optužili, nego zato što je bio pravednik. Isus je svojim životom i propovijedanjem želio potaknuti obraćenje, a postao je provokacija bezbožnicima svoga vremena, osobito onima koji su se ubacili u religiozne strukture i koje su, u potpunosti sljedeći logiku koju iznosi spomenuti ulomak iz Knjige Mudrosti, sve poduzeli da ga se osudi „na smrt sramotnu“ i provjerili hoće li „mu, kako veli, doći izbavljenje.“ U današnjem evanđeoskom ulomku Isus, po drugi put u Markovom evanđelju, upravo o tome govori. No on i nešto dodaje, nešto što bezbožnici nisu vjerovali, a to je da će se dogoditi izbavljenje pravednika. On kaže: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.“ Važna je ovo poruka da će biti ne samo ubijen, nego i „nakon tri dana ustati“. U tome se nalazi Isusovo pouzdanje. U tome je i nada pravednika svih vremena. Evanđelist kaže da Isusovi učenici nisu razumjeli i da su se bojali pitati. No razumjet će kasnije, nakon što Sin Čovječji ponovo ustane i obdari ih Duhom Svetim. I neće tad trebati više ništa pitati. Nego će u tome i sami naći snagu za biti i stradati kao pravednici radije nego li postati bezbožnici. 
 
Nažalost, ono što se dogodilo židovskoj dijaspori u Aleksandriji i što se dogodilo Isusu, ono odbacivanje pravednika jer je pravednik i svojim životom spočitava život bezbožnicima, nije nepoznato niti crkvenoj ili kršćanskoj zajednici. I nije potrebno za to nuditi posebne dokaze. Povijest je puna sličnih primjera, a ne možemo se, nažalost, pohvaliti ni svojom sadašnjošću. Dosta je pročitati ulomak iz Poslanice sv. Jakova koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, a kojim se sv. Jakov obraća upravo kršćanskoj zajednici, svoga vremena, ali i svim vremena, pitajući nas: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama?“ On nudi i odgovor. Odgovor je bezbožnost koja nije svojstvena samo onima izvan Crkve, nego je nažalost prisutna i u Crkvi i u njoj je daleko opasnija, a očituje se u zavisti i svadljivosti, pohoti, žudnji i hlepnji… Sv. Jakov nudi i rješenje. To rješenje je, kaže on, mudrost odozgor. I objašnjava: „A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir.“ Uočavajući u učeničkoj raspravi o tome tko je od njih najveći opasnost da se isto ponovi i u crkvenim ili kršćanskim zajednicama, tu mudrost odozgor svojim učenicima nudi i Isus. On ju sažima u rečenicu: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“, kojom za primjer toga biti posljednji nudi dijete: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“ Moglo bi se ovo, u svijetlu posljednjih događaja u Crkvi, izreći i u negativnom obliku. No u pozadini svega, uključujući i ono na što aludiram, je zaborav da nismo to što jesmo da bismo drugima vladali. I da smo još manje to što jesmo da bi se drugima poslužili za svoje bezbožne interese. To smo što jesmo, kršćani, posvećene osobe, svećenici, biskupi zato da bismo drugima služili. Samo ako tako shvatimo svoje biti ono na što je svakog od nas pozvao Bog u njegovom vremenu i prostoru, u različitim zvanjima i zanimanjima, nećemo biti u opasnosti izdati svoju vjeru i svoj odgoj i postati bezbožnici. Iako ćemo možda morati trpjeti. Nažalost, pravednici nikad nisu u potpunosti toga oslobođeni. Ni to nije potrebno dokazivati, ali je potrebno o tome govoriti dajući svoj glas onima koji nemaju glasa. I ne trebamo se bojati. I još manje očajavati. Nada koja i danas provocira bezbožnike je opravdana jer je Sin Čovječji, upravo onako kako je to rekao Isus, nakon tri dana uskrsnuo i ustao iz groba. Bog je, kaže psalimist, dobrostiv.  On se zauzeo za njega. On se u njemu i njegovom uskrsnuću zauzeo i za sve nas.  
 
Za one koji žele više:
 
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=778
 
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3517
 
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)