• image
  • time
  • Frendship
  • Happines

Ivo Vojnović: Svečev jad

 

Poznati hrvatski književnik Ivo Vojnović (1857. - 1929.) ispjevao je i objavio mnoge pjesme. U samostanu Male braće nađen je nedavno autograf jedne njegove pjesme. Pjesma nosi naslov Svečev jad, a posvećena je sv. Franji Asiškom. Nastala je pred kraj pjesnikova života kada je živio u hotelu Imperial.

 

 

Svečev jad

 

Što se to s Tobom zbilo, Prosjače Sveti?

Kad smo najviše trebali primjera Tvoga

I dobrih riječi za vukove, za ptice

I za sve živo i mrtvo ljudskog i životinjskog roda

E da svu prirodu natopi

Kristova milošta

 

Ko proljetni dažd što otvara usta

Vječnog čeznuća

Kad gorka žega raspuca zemlju

Vapijuću za kapljom vode spasenja.

 

Ti nas ostavi same Frančesko

Odletivši ka nebu, odakle se nitko vratio nije.

Da te opet šestokrili Serafini

Probodu nadzemaljskom slašću

Kristovih samrtnih patnja.

 

I dokle Ti, kao apostol Ivan,

Na grudima propetog Boga Tvoga

Slaviš ga slatkom pjesmom

Suncu i Mjesecu

Vasioni i Smrti i „dona nobis pacem!“

Ne čuješ li naš vapaj: „Mir! Mir!

Daj nam ga vječni Sine vječnoga Oca!“

 

A Ti jaukom prijekora bōnog:

Vȁs život svoj darovah

U ime Tvoje, Bože,

Da mir svane gdje je mržnja cvala.

Zašto se dakle toliko rastočilo krvi

Usprkos stradanja Tvoga?

Zar ne vidiš mene, siromaška,

Da i sred rasplamćele slave vječnoga raja

Jedva sunce pogleda Tvoga

Suši suze što s očiju mojih kriomice teku

 

Zar ne vidiš, Bože, da smrt kosi sve mlado

Dok Antikrst se preobukao plaštem obećanja Tvojih

Da u ime ginućeg čovječanstva nastavi klanja

Imperatora – Dželata? – Žao mi je Kriste,

Jadnoga ljudskoga roda! Jao! …

 

Što se tužiš, pjesniče Sveče,

Zazvoni glas Krista Boga sa prijestolja Svjetova

Za života bio si zrcalo mog lica i pogibije moje,

Pa sad se čudiš da u toku vjekova

Čovječanstvo je divlje ko na iskonu svome!

 

Nije li zar jeka Hozane

Još zamrla bila

Kad mi ista crna rulja zaurla: propni ga?

Pa i sad, je li riječ moja,

Poslije stradanja i čudesa tolikijeh

Postala Krv i voda otkupljenog ljudstva?

Oh! Tješi se, Frančesko moj, Tičice Božja!

Moj si odražaj za života bio

A bićeš takav i u smrti

U sve vijeke vjekova – Amen!

 

Sveti prosjak ničice pade

Ali suze mu ne prestadoše teći

Tolika ga tuga stisnula bješe

Za svoj i za Kristov vjekovječni jad.

 

Ivo Vojnović

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)