• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

29. nedjelja kroz godinu (B), 2018.

„Nikad nemoj misliti da nemaš ništa za podariti ili da nikome nisi potreban. Mnogima si potreban, razmisli o tome. Neka svatko od vas razmišlja o ovome u svome srcu: mnogi me ljudi trebaju!“ (Papa Franjo)

 

29. nedjelja kroz godinu (B)

 

I u današnjem se evanđelju osjeća sukob dviju logika. Prva od njih je logika vladanja koja se uobličila u zamolbu dvojice Isusovih učenika, Jakova i Ivana, Isusu da u njegovoj slavi sjede „jedan zdesna, a drugi slijeva“, a kojoj su bili skloni i drugi Isusovi učenici. Zato su, kaže evanđelist, bili gnjevni na ovu dvojicu. Nasuprot ovoj logici vladanja, od koje nismo ni mi oslobođeni, Isus predlaže logiku služenja. To je ona logika koja se u današnjem evanđelju uobličila u njegov dijalog s dvojicom učenika, ali i s cijelom učeničkom zajednicom koja uključuje i svakog od nas i sve nas zajedno kao Crkvu. Logika je to „čaše“ koju će on popiti i koja je znak njegovog služenja iz ljubavi prema nama, prema svim ljudima i svakom čovjeku, sve do smrti, smrti na križu. Ta nas logika poziva na ispijanje iste te „čaše“, odnosno na življenje one logika služenja koja onoga koji je „najveći“ i „prvi“, čini poslužiteljem i slugom svima. Biti „najveći“ i „prvi“ je posebna milost, ali i posebna zadaća. Zato Isus kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da ... bude prvi, neka bude svima sluga.“

 

Isus nije samo govorio što trebamo činiti i po kojoj logici trebamo živjeti, nego je ono što je drugima preporučivao i sam živio: „Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Odbacujući logiku vladanja i slijedeći logiku služenja, to su nakon njega učinili i njegovi učenici. Svojim propovijedanjem, životom i smrću koja je bila njihovo ispijanje „čaše“ koju je Isus ispio, oni su logiku služenja prenijeli na druge, Crkvu koja se rađala u krvi mučenika. I njihovi učenici, nova generacija Crkve koja je stasala u onim teškim vremenima progonstva, su učinili to isto. I Crkva nakon njih. Tako je ta poruka, ponekad mudro uobličavana i u načela poput onog dubrovačkog: „Obliti privatorum publica curate“, stigla sve do nas, prenošena riječju i životom, a nerijetko i smrću. I danas je tako. Hoće li biti i sutra to ovisi o nama.

 

Da bi ta poruka, koja nije drugo doli poruka evanđelja, mogla biti i dalje prenošena, da bi je mogla slijediti i generacija nakon nas, ona danas treba nas, današnju generaciju Isusovih učenika, Crkvu našeg vremena. Zahvaljujući Ivanovoj i Jakovljevoj zamolbi i prigovaranju učenika - a i mi smo svi sa svojim ljudskim željama i Jakov i Ivan koji žele prva mjesta i učenici koji im zbog toga prigovaraju - Isus danas i nas upozorava na opasnosti logike vladanja, da bi nas poučio neprolaznoj vrijednosti logike služenja. On zna da je to logika koja je jedina sposobna ovaj svijet učiniti boljim i pravednijim. To je logika onih koji živeći ne vide samo sebe, nego uz sebe vide braću i sestre, osobito one koji su potrebni toga da ih vidimo i poslužimo kao braću i sestre.

 

Ovo nam, kao zadaća koju nemamo pravo zanemariti, može biti pouka i preporuka za Svjetski misijski dan 2018. koji ove godine slavimo u ozračju Biskupske sinode od mladima. Papa Franjo je zato svoju ovogodišnju poruku za Svjetski misijski dan naslovio: „Zajedno s mladima donosimo evanđelje svima“ (http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=6277) i uputio osobito mladima i, kako on to kaže, „svim kršćanima koji u Crkvi žive avanturu svog života kao djeca Božja.“

 

Podsjećajući mlade, ali i nas koji u Crkvi živimo avanturu svoga života, da je život „misija i … razlog zbog kojega smo ovdje na zemlji“, papa nas usmjerava prema Crkvi koja želi „dijeliti put i istinu koji vode smislu našega života na ovoj zemlji“ i Isusu Krstu, „koji je umro i uskrsnuo za nas“ i koji „apelira na našu slobodu i potiče nas da tražimo, otkrivamo i navješćujemo taj istinski smisao, tu poruku istine i ispunjenja“. U duhu ovih namjera on nas podsjeća na poslanje prenošenja vjere svima i do na kraj zemlje koje se „događa po „zaraznosti“ ljubavi, a koje „zahtjeva sebedarje u pozivu koji nam je dao on koji nas je postavio u ovaj svijet.“ Ovo sebedarje se, napominje papa Franjo, dijelom ostvaruje i kroz Papinska misijska djela koja su „rođena … iz srca mladih kao sredstvo potpore navještaju evanđelja svim narodima“ i kao takva „pridonose duhovnom i kulturnom rastu svih koji žeđaju za Istinom.“ Sebedarje se može dogoditi također i uz pomoć molitve, kao i materijalne pomoći „koju se velikodušno dariva i razdjeljuje preko Papinskih misijskih djela“ i tako pomaže „Svetoj Stolici da osigura da oni kojima se pomaže u njihovim osobnim potrebama zauzvrat mogu davati svjedočanstvo za evanđelje u okolnostima svakodnevnog života.“

 

„Nitko nije toliko siromašan da ne može dati ono što ima, ali ponajprije ono što jest“, kaže papa, prisjećajući se poziva koji je uputio mladim Čileancima: „Nikad nemoj misliti da nemaš ništa za podariti ili da nikome nisi potreban. Mnogima si potreban, razmisli o tome. Neka svatko od vas razmišlja o ovome u svome srcu: mnogi me ljudi trebaju!“

 

Da bismo, međutim, mogli tako misliti, potrebno je prije toga iz svoga života izbaciti logiku vladanja i smjelo usvojiti logiku služenja, ispijajući onu čašu koju je Bog nama namijenio, služeći u ljubavi drugima svatko u svom zvanju i zanimanju, svjesni da je tu „čašu“ u ljubavi za nas i prije nas, „kao supatnik u našim slabostima“ – kako to lijepo izražava ulomak iz Poslanice Hebrejima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, ali i proročanski navješćuje prorok Izaija u ulomku koji smo čuli kao prvo čitanje – ispio do kraja sam Isus Krist, naš Gospodin i Sin Božji.

 

Za one koji žele više:

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=861

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3569

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)