• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

30. nedjelja kroz godinu (B), 2018.

                Često nismo sposobni prepoznati vlastitu sljepoću. Bavimo se tračem i prljavim rubljem drugih, što nas još više zasljepljuje, a za dobar vid je potrebno uočiti najprije vlastitu prljavštinu i očistiti je. Tek nakon što vidimo svoje loše strane i dobre strane drugih, imamo pravo vidjeti svoje dobre strane i loše strane drugih.

 

30. nedjelja kroz godinu (B)

 

Isus je na putu prema Jeruzalemu gdje će se dogoditi muka, smrt i uskrsnuće, koje je već nekoliko puta navijestio. Put prema Jeruzalemu prolazi kroz Jerihon – Jerihon je posljednja etapa tog puta – gdje je kraj puta … sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timeja.

 

Događaj ozdravljenja Bartimeja, sina Timejeva možemo promatrati na više načina. Možemo ga promatrati kao događaj kojim je Isus još jednom pokazao svoju božansku moć i učinio čudo jer ovo je jedno od sedam slučajeva čudesnog ozdravljenja slijepca u evanđeljima. Možemo ga promatrati i kao proces rasta u vjeri, tj. vidjeti što u prenesenom smislu znači vjerovati u Isusa i njegovo spasenje. Na ovo osobito upućuju završne Isusove riječi: Idi, vjera te tvoja spasila! Postoje i neke druge poruke koje bismo mogli otkriti u ovom događaju, kao što je na primjer poruka o važnosti ustrajne prosne molitve. Upravo je takva molitva ono o čemu danas želim više progovoriti.

 

                Bartimejeva molitva je prosna molitva. Ona se s jedne strane temelji na njegovoj svijesti da mu nešto nedostaje i, s druge strane, na snažnom uvjerenju da je Isus onaj koji mu može i hoće pomoći, jer on je, kako ga on naziva, Sin Davidov, a što znači Krist. Bartimejeva molitva ima, dakle, dva osnovna elementa neophodna svakoj prosnoj molitvi, ima svijest molitelja da mu nešto nedostaje i ima vjera da onaj kome se moli može učiniti ono što ga se moli. Bez svijesti da mu je potrebna pomoć i da sam sebi ne može pomoći i vjere u Kristovu moć ozdravljenja povezanu s nadom da će on to uistinu učiniti, Bartimej bi šutio ili bi i od Isusa tražio tek koji novčić ili koricu kruha, kao i od drugih prolaznika. Ali on od Isusa ne moli novčić, ne traži kruh. On moli da progleda.

 

Čuvši da ga Isus zove, a što znači i svijest da je u svojoj molitvi uslišan, Bartimej u svoju molitvu uključuje i treći bitan element svake prosne. Taj treći element je radost koja onoga koji moli, bez obzira hoće li ishod biti baš onakav kakav je on tražio u molitvi, izdiže iz situacije pognutosti pokraj puta, oslobađa od svih navezanosti – u Bartimejevom slučaju njihov je simbol ogrtač kojim je bio zaogrnut – i oslobađa za susret s Isusom i hod s njim prema Jeruzalemu koji, uz sve ostalo, uključuje muku i umiranje iz ljubavi, kao preduvjet za uskrsnuće. To zapravo, za Bertimeja, ali i za učenike koji su, kako su nam to posvjedočili evanđeoski ulomci proteklih nedjelja, također slijepi za tu logiku i koje Isus također želi ozdraviti od njihovog slijepila, znači biti uslišan i od Isusa dobiti ono što moli, a to je da progleda. Isus će mu: Idi, vjera te tvoja spasila!

 

Ovo da progleda je ono što i svima nam svima treba želimo li i mi na kraju čuti ovaj Isusov: Idi, vjera te tvoja spasila! No, za razliku od Bartimeja, često nismo sposobni prepoznati vlastitu sljepoću. Mislimo da dobro vidimo, a ne vidimo jer primjećujemo i vidimo samo svoje uspjehe i pogreške drugih, dok svoje pogreške i uspjehe drugih ne vidimo. I to je naš problem. Nismo sposobni vidjeti sebe, ući u svoju nutrinu i tu otkriti svoj dio odgovornosti i utvrditi pravo stanje. Bavimo se tračem i prljavim rubljem drugih, što nas još više zasljepljuje, a za dobar vid je potrebno uočiti najprije vlastitu prljavštinu i očistiti je. Tek nakon što vidimo svoje loše strane i dobre strane drugih, imamo pravo vidjeti svoje dobre strane i loše strane drugih. Osim ovog problema naš su problem slaba vjera i nada. Mislimo da sve možemo i moramo sami, a ne stavljamo svoju vjeru i svoje pouzdanje u Isusa. A upravo su ta vjera i pouzdanje u Isusa ono što nam današnja liturgijska čitanja žele probuditi Bartimejevim primjerom, ali porukama o budućoj radosti o kojoj osobito danas snažno govori, zanimljivo, prorok Jeremija koji je inače vrlo tmuran prorok, a za njim to ponavlja i psalmist. Ovo nas, naravno, povezuje s još jednim važnim nedostatkom u našoj molitvi, a i u našem kršćanskom život, a to je radost. Zbog nedostatka vjere i nade, onog našeg zaustavljanja na ovom sada koje nije dobro, naše nesposobnosti pustiti ogrtač koji nas veže za neku ovozemaljsku sigurnost i krenuti za Isusom i s Isusom prema Jeruzalemu, koji uključuje muku i smrt, ali je i jedini put prema uskrsnuću, lako se prepustimo malodušnosti i beznađu do te mjere da čak želimo ušutkati one koji nešto pokušavaju. A, priznajmo sebi, nalazimo se u situacijama koje su često jednostavnije od one Bartimejeve. I koje nemaju razloga da nam oduzmu ili, govoreći rječnikom pape Franje, ukradu radost.

 

Kličite od radosti Jakovu, podvikujte kralju naroda … evo u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam. Ovaj Jeremijin redak napisan iz situacije babilonskog progonstva kad se činilo da je došao kraj Jeruzalemu i Judejskom kraljevstvu je, u ovom ili onom obliku, završetak svake ispravne prosne molitve, pa i svake druge molitve. Bez radosti, zapravo, molitva nije molitva. Svijest vlastite nedostojnosti i vjera prožeta nadom prisutne u svakoj molitvi jednostavno nam ne dozvoljavaju da ostanemo žalosni, da budemo malodušni ili da nam postane svejedno. Prava molitva je uvijek poziv na radost. Ta radost je već sama svijest da Bog postoji i da smo mi potrebni njega i njegove intervencije u našem životu. Ta radost su vjera i nada da on može i hoće promijeniti naš život. Ta je radost i spoznaja da smo uslišani čak i onda kad se onima koji ne vjeruju ili su izgubili nadu ne čini tako.

 

Kličimo od radosti! Obratimo se s vjerom i pouzdanjem svom Gospodinu Isusu Kristu koji je, kao veliki svećenik, za sve ljude postavljen u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve. Recimo mu, ako je potrebno i vičući, u svakom slučaju ne dajući se ušutkati: Gospodine koji vidiš naš jad, vidiš i našu potrebu tvoje pomoći! Vjerujemo ti, vjerujemo u tvoju dobrotu! Imaj smilovanja i ozdravi nas u našem beznađu! Ozdravi nas u našoj sljepoći za vlastite pogreške i dobro drugih! Vjerujemo ti Gospodine! Učini s nama što god ti se sviđa! Neka se u našem životu dogodi tvoja volja! Neka i s naših usana odjekne klicanje zbog tvojih veličanstvenih djela!

 

Samo moleći ovako, a sve su to zapravo riječi Očenaša koji nas je Isus naučio i koji je sam živio, naša molitva može biti uslišana. A onda ćemo moći s Jeremijom, psalmistom i Bartimejom, u svakoj situaciji kliktati od radosti, jer velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni.

 

Za one koji žele više:

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=894

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3593

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)