• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

32. nedjelja kroz godinu (B), 2018.

32. nedjelja kroz godinu (B), 2018. https://www.bbc.com/news/world-asia-46082324

 

Istinski Isusov učenik nije onaj tko se tim hvali, nego onaj tko s vjerom, služeći u ljubavi, bez velike pompe i u svakodnevnim malim stvarima, daje Bogu sve što ima, „sav svoj žitak“.

 

32. nedjelja kroz godinu (B), 2018.

 

U apostolskoj pobudnici o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Gaudete et exsultate papa Franjo među različitim oblicima svetosti osobito ističe „ženski genij“ koji se, kaže on, očituje u ženskim stilovima svetosti, koji su bitan način odražavanja Božje svetosti na ovome svijetu.

 

U Markovom evanđelju, koje smo čitali tijekom ove liturgijske godine, možemo se više puta susresti s ovim „ženskim genijem“ i stilom svetosti. I svaki put se čini kao da je i sam Isus iznenađen tom ženskom osobitošću, da je promatra sa simpatijama i divljenjem, osobito kad je riječ o njihovoj vjeri, da ta ženska osobitost mijenja, na neki način, čak i neke njegove dotadašnje stavove, svojstvene vremenu i društvu u kojemu je živio. Tako je to bilo u slučaju žene koja ga se dotaknula i ozdravila od dvanaestogodišnjeg krvarenja kojoj je Isus rekao: Kćeri, vjera te tvoja spasila! (Mk 5, 34), ali osobito u slučaju žene Sirofeničanke koja ga je molila da joj iz kćeri istjera zloduha. Poseban primjer ovog „ženskog genija“, koji svetost crpi iz duboke vjere, su nepoznata žena koja je Isusu za ukop pomazala glavu skupocjenom nardovom pomašću i siromašna nepoznata žena udovica o kojoj nam je, stavljajući nam upravo nju za primjer pravog Isusovog učenika, progovorilo današnje evanđelje.

 

Prva značajka ove siromašne žene udovice i po tom prva značajka pravoga Isusovog učenika je to da ona djeluje neprimjetno, bez velike pompe i samohvale. Upravo je to ono što je bitno razlikuje od pismoznanaca koje je Isus kritizirao u prvom dijelu današnjeg evanđeoskog ulomka, a za koje on kaže da rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama. Sve ovo što pismoznanci vole lako možemo prenijeti i u svoje vrijeme. Možda bismo, na crkvenoj razini, mogli promijeniti tek to što bismo napomenuli da je riječ o dugim haljinama s crvenim botunima, a umjesto pozdrava na trgovima različite počasne titule kojima se „častimo“ iako svi znamo da doista više nemaju nikakvog smisla i da su u suprotnosti s duhom evanđelja. Na izvancrkvenim razinama bismo to mogli tek malo osuvremeniti markiranom odjećom, prisutnošću u medijima i različitim društvenim profilima s brojem pratitelja i lajkovima itd. U biti, sve je to isto. Samo je drugačija žena udovica i oni koji poput nje tiho i neprimjetno čine ono što mogu učiniti, a od kojih na neki način živi naše svijet. Papa Franjo, u spomenutom dijelu apostolske pobudnice Gaudete et exsultate, spominje neke žene iz povijesti Crkve koje su vođene Duhom Svetim u onim razdobljima kad su žene bile najviše isključene potaknule važne reforme u Crkvi. Mogle su to učiniti jer ako ljudi i isključuju i ne vide, Bog ne isključuje i on vidi. Vidjeli smo to i u primjeru ove siromašne udovice koju je Isus primijetio. I izdvojio kao uzor. Njoj možemo pridružiti mnoge nepoznate ili zaboravljene žene koje su, svaka na svoj način, snagom svoga svjedočanstva podupirale i preobražavale, i podupiru i podržavaju, obitelji i zajednice.

 

Druga značajka ove siromašne žene udovice, a po tom i značajka pravog Isusovog učenika, je potpuno predanje Bogu. Svi su – kaže Isus – u riznicu ubacili od svoga suviška. A ova žena, koja je slika samoga Isusa Krista, ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak. Dobro je ovo povezati s prošlonedjeljnim evanđeljem koje nam je progovorilo o ljubavi. Naime, ljubav je potpuna ili uopće nije ljubav. Zato je prva zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svoga iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga i iz sve snage svoje! Važno je uočiti ovo sveg srca, duše, uma, snage. Siromašna udovica je primjer ovakve ljubavi. Ona pokazuje kako se cjelovito, sa svim srcem, dušom, umom, snagom, ljubi Boga. Drugi daju mnogo, ali ne daju sve jer daju od svoga suviška. Ona ne daje puno jer je dala samo dva novčića, ali daje više od svih jer daje sve, sav svoj žitak! Ona Boga ljubi bez zadrške i računice. Svi drugi to čine s računicom. U puno slučajeva je to, povezano uz prvi dio evanđelja, zato da ih ljudi vide.

 

Kad se kaže da se Boga ljubi svim srcem, dušom, umom, snagom, onda je zasigurno sasvim prirodno da ta ljubav u sebi uključuje i onu drugu zapovijed, zapovijed ljubavi prema bližnjima, koja je ovoj prvoj zapovijedi nastavak i ostvarenje. Dapače, ljubav prema Bogu uključuje ljubav prema svemu što Bog ljubi i svakome koga Bog ljubi, a on ljubi sve što je stvorio i svakoga koga je stvorio, bez razlike čak i one je li taj koga on ljubi dobar ili zao, odnosno odgovara li i kako na njegovu ljubav. Evanđeoski ulomak to ne spominje izravno, ali izravno spominje nešto drugo. Spominje da oni koju Boga ljube sa zadrškom, a takvi su oni koji Bogu ne daju sve nego od svoga suviška, Boga zapravo ne ljube jer zanemaruju i krše zapovijed ljubavi prema bližnjima. Oni, kaže Isus, ne samo da nose duge haljine i slično da se vide i od toga profitiraju, nego i proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Ovo je upozorenje nama, osobito nama s dugim haljinama. Čuvajte se pismoznanaca!, kaže nam Isus, kako i sami ne bismo postali „pismoznanci“.

 

Kad je ljubav u pitanju, ona ljubav koja je iz svega srce, duše, uma, snage, onda valja reći da nitko nije tako siromašan da nema što dati, niti je itko tako bogat da nema potrebu nešto primiti. Pokazuju nam to siromašne žene koje smo spomenuli, ali i naše vlastito iskustvo. Ovim bih ženama dodao primjer još dviju žena. Prva je još jedna žena udovica, poganka iz Sarfate, koja je Iliji, ne isključujući brigu za sebe i svoga sina, osigurala smještaj, piće i hranu stavivši mu na raspolaganje svu svoju sirotinju. O njoj i njezinom primjeru smo slušali u prvom današnjem čitanju. Druga je žena Asia Bibi, žena našeg vremena, kršćanka u nekršćanskoj sredini, koja se nažalost prema njoj nije ponijela kao žena poganka iz Sarfate prema Iliji. Ona je Iliju spasila, a ovi nju žele ubiti. O njoj ovih dana ponovno intenzivno pišu mediji zato što su, nakon što ju je sud oslobodio od osude na smrt, u njezinoj domovini Pakistanu pokrenuti protesti protiv njezinog puštanja na slobodu, sa zahtjevima da je se pogubi. Sve ovo njezinu sudbinu, kao i sudbinu članova njezine obitelji, ali i drugih kršćana u toj većinski islamskoj zemlji, čini veoma neizvjesnom. A sve je počelo običnom čašom vode i prepirkom. Spominjem je da bih nas pozvao da podržimo svojim molitvama nju i tisuće, možda i stotine tisuća drugih, koji su u njezinoj domovini i diljem svijeta ugroženi zbog svoje kršćanske vjere. Ali je spominjem, povezano sa ženom iz Sarfate, i zato da ne bismo generalizirali. Usprkos onom što se čini i taj svijet, premda se to često ne vidi, ima svoje „siromašne udovice“. I još više je spominjem da bismo sami u svojoj sredini i svojoj situaciji bili „siromašne udovice“, da bismo bili kršćani. A to nećemo biti ako se oblačimo u svečane haljine i međusobno pozdravljamo, nego ako kao kršćani živimo, ljubeći Boga svim srcem, dušom, umom i snagom. Ta ljubav treba biti vidljiva i u našem odnosu prema bližnjima, uključujući i migrante o kojima se po društvenim mrežama u posljednje vrijeme širi toliko lažnih vijesti. I generalizira. Sve što je drugačije od toga, čini nas manje sličnima Kristu i onima koji ga nasljeduju, a više sličnima sugrađanima Asie Bibi koje s pravom promatramo s čuđenjem i negodovanjem. Nije li upravo to ono čemu nas uči ova hrabra žena i nije li upravo to ono što nju čini različitom od onih koji je žele linčovati? Nasljedujmo radije njezin primjer, a zapravo primjer samoga Isusa Krista, premda to ponekad znači i umrijeti. Jer bolje je umrijeti ljubeći, nego li živjeti mrzeći. To nam svjedoči i žena udovica, poganka, iz Sarfate u svom odnosu prema Iliji. I žena udovica iz današnjeg evanđelja kojoj se i sam Isus divi, a koja nam je svojim primjerom pokazala da istinski Isusov učenik nije onaj tko se tim hvali, nego onaj tko s vjerom, služeći u ljubavi, bez velike pompe i u svakodnevnim malim stvarima, daje Bogu sve što ima, „sav svoj žitak“.

 

Za one koji žele više:

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=987

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3620

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)