• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

2. nedjelja došašća (C), 2018.

Preobrazba svijeta koja je započela prvim Božićem nije dovršena. Ona treba nas da bi se nastavila događati u prostoru i vremenu koje je, zahvaljujući prvom Božiću trajni kairos, uvijek i ponovo milosno vrijeme, vrijeme spasenja. On treba započeti od svakog od nas pojedinačno i našeg osobnog obraćenja. Samo tako se može dogoditi i obnova društvene i crkvene stvarnosti, odnosno preobrazbu svijeta i vremena u kojemu i mi živimo.

2. nedjelja došašća (C), 2018.

Druga nedjelja došašća nam u ozračju liturgijske priprave za svetkovinu Božića šalje dva važna upozorenja.

Prvo upozorenje je upozorenje na opasnost da nam se Božić svede na lijepu priču, legendu i mit, a da izgubi značenje stvarnog povijesnog događaja koji je našu ljudsku povijest podijelio na  povijest prije Krista i povijest poslije Krista, odnosno da nam Božić prestane biti Bog koji je u Isusu iz Nazareta, rođenom od Marije  Djevice, postao čovjek, jedan od nas i tako vrijeme kronološko vrijeme obilježeno prolaznošću pretvorio u milosno vrijeme, vrijeme spasenja. Da bi izbjegli ovoj opasnosti Crkva nam  za razmišljanje predlaže evanđeoski  ulomak kojim evanđelist Luka smješta Isusova preteču Ivana Krstitelja, a  s tim i samoga Isusa, u točno određeni povijesni kontekst – petnaeste  godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod… – kako bismo shvatili da ono o čemu nam govori nije plod njegove mašte, nije fikcija, nego povijesni događaj, ono što se dogodilo u točno određenom vremenu, koje je evanđelist datirao onovremenim načinom datiranja događaja.

Drugo upozorenje je upozorenje na opasnost krive priprave za proslavu Božića. Prošećemo li našim gradovima, pa i selima, primijetit ćemo da je već dovršena izvanjska priprava za Božić. Vrijeme došašća smo pretvorili u božićno vrijeme. To po sebi ne bi bilo loše kad nam ne bi postalo prepreka da nam došašće bude ono što bi trebalo biti, a trebalo bi biti vrijeme radosne budnosti i obraćenja, iščekivanja onoga što jest, ali i još nije. Došašće je nas treba učiniti ne samo spremnim za blagdan Božića, nego također spremnim i za otajstveni Božiće, otajstveni susret s Bogom koji je u betlehemskom Djetetu postao Emanuel, S nama Bog ili, kako ispovijedamo u  Vjerovanju, „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s  nebesa … i postao čovjekom“, a onda po tome i za onaj konačni susret o kojemu smo govorili prošle nedjelje, susret sa Sinom Čovječjim na kraju vremena, kad će i to što još nije postati naš vječni jest. Osobitost ovog vremena došašća je u radosnoj budnosti. Nužna značajka te radosne budnosti je obraćenju. Što to znači najbolje ćemo otkriti prepoznamo li se i mi, kršćani i Crkva, u Jeruzalemu kojemu Bog po Izaiji u današnjem prvom čitanju, u progonstvu i beznađu tuđine u kojoj živimo jer naša je domovina na nebesima, šalje radosnu poruku o mesijanskom vremenu, psalmistu koji pjeva o radosnom povratku iz sužanjstva u koje smo išli plačući i, osobito, slušateljima Ivana Krstitelja, Isusova preteče i  propovjednika evanđelja obraćenja koji Izaijine riječi koristi da bi navijestio da se ono o čemu je Izaija govorio i prorok pjevao upravo događa. Ivanovo propovijedanje evanđelja obraćenja, koje mu je od Boga povjereno kao zadaća da bi probudio svijet i pripravio ga za Kristov dolazak, u sebi uključuje poziv na istinsku preobrazbu svijeta o kojoj je govorio Izaija. Došašće je vrijeme koje nas poziva da se ta preobrazba dogodi upravo sada, danas. No važno je od Ivana Krstitelja naučiti da te preobrazbe svijeta danas nema i ne može biti bez naše osobne preobrazbe, odnosno našeg osobnog obraćenja. Tek nakon toga, nakon mog obraćenja, se može dogoditi i preobrazba, odnosno obnova naših kršćanskih zajednica, a onda i svijeta i vremena u kojemu živimo, u kojemu nažalost još uvijek postoji više razloga za plač i žalost, nego za smijeh i radost. U duhu ovog poziva na obraćenje bez koje nema preobrazbe ni nas ni svijeta u kojemu živimo, a onda ni istinskog Božića, Krstitelj i nama viče sa svojim suvremenicima: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka  se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo neka  se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!“

Nadam se da ćemo čuti ovaj poziv i zauzeto nastavili raditi na svom obraćenju, a po njemu i na preobrazbi svijeta, onoj preobrazbi koja je započela prvim Božićem, ali koja nije dovršena nego treba nas da bi se nastavila događati u prostoru i vremenu. Ta preobrazba u ovom našem vremenu, koje je zahvaljujući prvom Božiću uvijek i ponovo milosno vrijeme, trajni kairos, počinje od svakog od nas pojedinačno i našeg osobnog obraćenja i po nama se nakon toga pretvara u preobrazbu ili obnovu društvene i crkvene stvarnosti, svijeta i vremena u kojemu živimo. Ona omogućuje da se ono dobro djelo koje je Bog započeo svojim utjelovljenjem u ljudsku povijest, a u koje smo i svi mi uključeni po svom krštenju, odnosno kako sv. Pavao piše Filipljanima u ulomku koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, koje Bog u nama otpoče, dovrši do dana Krista Isusa. Samo tako nam Božić za koji se pripravljamo ovim vremenom obraćenja i budnosti neće biti tek lijepa priča, neće biti čak niti običan povijesni događaj iako on jest i dio naše ljudske povijesti koja je po njemu postala povijest spasenja, nego će nam biti ono što Božić zapravo jest, ispunjenje starozavjetnih mesijanskih pročanstva, evanđelje, radosna vijest, istinski događaj spasenja i izvor radosti za sav svijet i svu stvorenu stvarnost.

Za one koji žele više:

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1091

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3680

Preobrazba svijeta koja je započela prvim Božićem nije dovršena. Ona treba nas da bi se nastavila događati u prostoru i vremenu koje je, zahvaljujući prvom Božiću trajni kairos, uvijek i ponovo milosno vrijeme, vrijeme spasenja. On treba započeti od svakog od nas pojedinačno i našeg osobnog obraćenja. Samo tako se može dogoditi i obnova društvene i crkvene stvarnosti, odnosno preobrazbu svijeta i vremena u kojemu i mi živimo.

2. nedjelja došašća (C), 2018.

Druga nedjelja došašća nam u ozračju liturgijske priprave za svetkovinu Božića šalje dva važna upozorenja.

Prvo upozorenje je upozorenje na opasnost da nam se Božić svede na lijepu priču, legendu i mit, a da izgubi značenje stvarnog povijesnog događaja koji je našu ljudsku povijest podijelio na  povijest prije Krista i povijest poslije Krista, odnosno da nam Božić prestane biti Bog koji je u Isusu iz Nazareta, rođenom od Marije  Djevice, postao čovjek, jedan od nas i tako vrijeme kronološko vrijeme obilježeno prolaznošću pretvorio u milosno vrijeme, vrijeme spasenja. Da bi izbjegli ovoj opasnosti Crkva nam  za razmišljanje predlaže evanđeoski  ulomak kojim evanđelist Luka smješta Isusova preteču Ivana Krstitelja, a  s tim i samoga Isusa, u točno određeni povijesni kontekst – petnaeste  godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod… – kako bismo shvatili da ono o čemu nam govori nije plod njegove mašte, nije fikcija, nego povijesni događaj, ono što se dogodilo u točno određenom vremenu, koje je evanđelist datirao onovremenim načinom datiranja događaja.

Drugo upozorenje je upozorenje na opasnost krive priprave za proslavu Božića. Prošećemo li našim gradovima, pa i selima, primijetit ćemo da je već dovršena izvanjska priprava za Božić. Vrijeme došašća smo pretvorili u božićno vrijeme. To po sebi ne bi bilo loše kad nam ne bi postalo prepreka da nam došašće bude ono što bi trebalo biti, a trebalo bi biti vrijeme radosne budnosti i obraćenja, iščekivanja onoga što jest, ali i još nije. Došašće je nas treba učiniti ne samo spremnim za blagdan Božića, nego također spremnim i za otajstveni Božiće, otajstveni susret s Bogom koji je u betlehemskom Djetetu postao Emanuel, S nama Bog ili, kako ispovijedamo u  Vjerovanju, „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s  nebesa … i postao čovjekom“, a onda po tome i za onaj konačni susret o kojemu smo govorili prošle nedjelje, susret sa Sinom Čovječjim na kraju vremena, kad će i to što još nije postati naš vječni jest. Osobitost ovog vremena došašća je u radosnoj budnosti. Nužna značajka te radosne budnosti je obraćenju. Što to znači najbolje ćemo otkriti prepoznamo li se i mi, kršćani i Crkva, u Jeruzalemu kojemu Bog po Izaiji u današnjem prvom čitanju, u progonstvu i beznađu tuđine u kojoj živimo jer naša je domovina na nebesima, šalje radosnu poruku o mesijanskom vremenu, psalmistu koji pjeva o radosnom povratku iz sužanjstva u koje smo išli plačući i, osobito, slušateljima Ivana Krstitelja, Isusova preteče i  propovjednika evanđelja obraćenja koji Izaijine riječi koristi da bi navijestio da se ono o čemu je Izaija govorio i prorok pjevao upravo događa. Ivanovo propovijedanje evanđelja obraćenja, koje mu je od Boga povjereno kao zadaća da bi probudio svijet i pripravio ga za Kristov dolazak, u sebi uključuje poziv na istinsku preobrazbu svijeta o kojoj je govorio Izaija. Došašće je vrijeme koje nas poziva da se ta preobrazba dogodi upravo sada, danas. No važno je od Ivana Krstitelja naučiti da te preobrazbe svijeta danas nema i ne može biti bez naše osobne preobrazbe, odnosno našeg osobnog obraćenja. Tek nakon toga, nakon mog obraćenja, se može dogoditi i preobrazba, odnosno obnova naših kršćanskih zajednica, a onda i svijeta i vremena u kojemu živimo, u kojemu nažalost još uvijek postoji više razloga za plač i žalost, nego za smijeh i radost. U duhu ovog poziva na obraćenje bez koje nema preobrazbe ni nas ni svijeta u kojemu živimo, a onda ni istinskog Božića, Krstitelj i nama viče sa svojim suvremenicima: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka  se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo neka  se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!“

Nadam se da ćemo čuti ovaj poziv i zauzeto nastavili raditi na svom obraćenju, a po njemu i na preobrazbi svijeta, onoj preobrazbi koja je započela prvim Božićem, ali koja nije dovršena nego treba nas da bi se nastavila događati u prostoru i vremenu. Ta preobrazba u ovom našem vremenu, koje je zahvaljujući prvom Božiću uvijek i ponovo milosno vrijeme, trajni kairos, počinje od svakog od nas pojedinačno i našeg osobnog obraćenja i po nama se nakon toga pretvara u preobrazbu ili obnovu društvene i crkvene stvarnosti, svijeta i vremena u kojemu živimo. Ona omogućuje da se ono dobro djelo koje je Bog započeo svojim utjelovljenjem u ljudsku povijest, a u koje smo i svi mi uključeni po svom krštenju, odnosno kako sv. Pavao piše Filipljanima u ulomku koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, koje Bog u nama otpoče, dovrši do dana Krista Isusa. Samo tako nam Božić za koji se pripravljamo ovim vremenom obraćenja i budnosti neće biti tek lijepa priča, neće biti čak niti običan povijesni događaj iako on jest i dio naše ljudske povijesti koja je po njemu postala povijest spasenja, nego će nam biti ono što Božić zapravo jest, ispunjenje starozavjetnih mesijanskih pročanstva, evanđelje, radosna vijest, istinski događaj spasenja i izvor radosti za sav svijet i svu stvorenu stvarnost.

Za one koji žele više:

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1091

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=3680

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)