Logo
Ispiši ovu stranicu

6. vazmena nedjelja (C), 2019.

6. vazmena nedjelja (C), 2019. Alessandro Allori, L'Ultima cena: http://it.wikipedia.org/wiki/Ultima_cena_%28Alessandro_Allori%29

 

Molimo i učinimo sve na što nas Duh Sveti poziva kako bi nam katolička osobina Crkve postala poziv i poticaj da srušimo zidove koji nas dijele i da sagradimo mostove koji nas povezuju, kako bi se svi ljudi i narodi mogli osjetili pozvanima biti po Crkvi dionici Božjeg spasenja.

 

6. vazmena nedjelja (C), 2019.

 

Isus se u današnjem evanđeoskom ulomku ne obraća samo učenicima okupljenim u dvorani posljednje večere nego i Crkvi svih vremena. Osobito se obraća onima u Crkvi koji su izloženi kušnjama i progonstvima, ožalošćeni odustajanjima i nevjernošću, pogođeni podjelama i krivovjerjima… Kršćani su u ovim situacijama, a one su kršćanska svakodnevica, imali želju da se Isus očituje i onima koji ga ne prepoznaju i ne prihvaćaju. Ovu je želju evanđelist sažeo u pitanje jednog od apostola: „Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?“ (Iv 14, 22). Današnji evanđeoski ulomak Isusov je odgovor na to pitanje.

 

U svom odgovoru Isus nam želi poručiti da se njegovo očitovanje neće dogoditi čudesnim zahvatom u ljudsku povijest, ali i da se može i treba dogoditi životom onih koji ga ljube. „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ On se u svom javnom djelovanju nikad nije pozivao na čudesne moći nego je, kao znak onoga što je i tko je, ukazivao na ono što je govorio i činio. Želimo li i mi, mi kršćani i mi Crkva, da on u nama i po nama bude prepoznatljiv svima, da se svima očituje, put za to je u ljubavi biti jedno s njim i po njemu s Ocem, čuvajući njegovu riječ i živeći po toj riječi, kao bi i u našem slučaju ono što činimo bilo u skladu s evanđeljem koje propovijedamo.

 

Isus je svjestan da to nije laka zadaća, i to ne samo kad je riječ o životu i djelovanju, nego i kad je riječ o vjerovanju. Nismo skloni samo jedno vjerovati, a drugo živjeti, nego smo skloni prilagoditi ono što vjerujemo onomu što živimo. Čini mi se da je ovo danas veliki problem. Da nam se to ne bi dogodilo, Isus nam obećava Branitelja. „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ On, Branitelj, u životu Crkve ima dvostruku ulogu. Prva je poučavati nas o svemu. Isus nam je rekao sve što je bilo potrebno. Objava je završena. Možemo je pronaći sadržanu u Svetom pismu i Predaji. Pa ipak, Crkva ima potrebu da je Duh Sveti i dalje poučava. Zapravo, bez Duha Svetoga se ni ne može ispravno čitati Sveto pismo i razumijevati ono što je tamo zapisano. Bez njega nema Predaje. Osim toga, koliko god da vrijedi to da nam je Isus sve rekao, njegova riječ nije statična, nego je živa. I kao živa riječ ima potrebu da je se otkriva i razumije uvijek na nov način, ovisno o okolnostima svijeta i vremena. Otvarajući Drugi vatikanski sabor sv. Ivan XXIII., papa, nas je podsjetio na jedan od temeljnog principa za razumijevanje katoličke vjere koji može biti primijenjen i na čitanje Svetog pisma i razumijevanje Predaje: „Jedna stvar su istine vjere, a sasvim druga je način na koji su one formulirane.“ Zadaća je Crkve svih vremena da istine vjere, a u tom kontekstu i sadržaj Svetog pisma i Predaje, prevede u jezik svoga vremena, kako bi te istine vjere mogle biti razumljive ljudima konkretne kulture i konkretnog vremena. Naravno da ovo nije moguće bez Duha Svetoga i njegove važne zadaće poučavanja. Druga Braniteljeva zadaća je dozivati nam u pamet ono što je Isus govorio. Nažalost, mi ljudi smo skloni zaboravu i iskrivljavanju poruke evanđelja, onoga što je Isus govorio. To dovodi do toga da nam puno puta omot, ono što smo mi dodali, postaje važniji od sadržaja, onoga što je Isus govorio i činio, odnosno da nam predaja, ono naše ljudsko, postane važnija od Svetog pisma i Predaje, onoga što nam je Bog objavio. Koliko toga smo naslagali na poruku evanđelja Isusa Krista, a što je tu poruku sakrilo, nerijetko i iskrivilo? Zadaća Duha Svetoga je da to nadiđe, da nam dozove u pamet poruku Isusa Krista u njezinom izvornom obliku i stvarnom značenju. Puno je primjera u životu Crkve gdje možemo prepoznati to dozivanje u pamet onoga što je Isus govorio, a koje izvodi i može izvesti samo Duh Sveti. Jedan od svježih primjera je, po mom mišljenju, promjena Katekizma kad je u pitanju smrtna kazna. Dok tradicionalni crkveni nauk nije isključivao smrtnu kaznu u krajnje teškim slučajevima, današnja Crkva, u otvorenosti Duhu Svetom i njegovom dozivanju u pamet onoga što je Isus govorio, „u svjetlu evanđelja, uči da je smrtna kazna neprihvatljiva jer se protivi nepovredivosti i dostojanstvu osobe i odlučno se zauzima za njezino ukinuće po cijelome svijetu.“

 

Kroz povijest Crkve, počinjući od njezinog početka, neće biti ugrožena samo vjera Crkve nego će biti ugrožen i njezin mir. Razlozi za to će dolaziti i iznutra, najčešće kroz pojave iskrivljavanja njezinog nauka i prilagođavanja tog nauka svojim potrebama i idejama, ali i izvana, od onih koji se na različite načine smatraju ugroženim porukom Isusa Krista i njegovog evanđelja. Isus nam zato želi, kao poticaj i poziv, ostaviti svoj mir. „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.“ U nastavku Isus objašnjava da to nije mir ovoga svijeta koji se temelji na snazi i vladanju, nego da je to mir koji se temelji na poniznosti i služenju. I osluškivanju Branitelja, Duha Svetoga. Taj mir mogu imati samo oni koji poput Isusa prihvaćaju logiku služenja i poslanja koju je on, u poslušnosti Ocu i njegovom planu, prihvatio i živio do kraja.

 

Na ove se poruke nadovezuju i druga liturgijska čitanja, dozivajući nam u pamet neke konkretne trenutke crkvene povijesti kad je ono što je Isus govorio dobilo konkretnu potvrdu. Osobito mi se čini važna svijest Crkve da je katolička (grč. katholikos – općenit, ukupan, sveopći, univerzalan), a što na svoj način ističu sva tri preostala čitanja. To da je katolička, odnosno sveopća ili univerzalna, je nešto što je Crkvi Duh Sveti dozvao u pamet na samom njezinom početku. O tome govori ulomak iz Djela apostolskih, koji nam je ponuđen kao prvo čitanje. Taj nam ulomak nudi i konkretne kriterije za biti jedno u različitosti. Čini se, vezano uz neke pojave posljednjih tjedana, da nam ova bitna osobina Crkve za koju su mnogi dali život, jedan od njih je i bl. Alojzije Stepinac, Duh Sveti uvijek ponovo treba dozivati u pamet. To da je katolička, odnosno sveopća ili univerzalna, a što znači da ne može i ne smije biti zatvorena u uske nacionalne okvire i interese, bitno je obilježje i konačnog ostvarenja Crkve. O tome govori ulomak iz Knjige Otkrivenja i vizija nebeskog Jeruzalema koji ima „od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja.“

 

Zanimljivo je primijetiti da je katolička osobina Crkve i univerzalnost spasenja bila i duboka želja starozavjetnog čovjeka, koji u psalmu koji nam nudi današnja liturgija moli da svi narodi i puci upoznaju Božje spasenje i slave Boga. Pridružimo mu se i mi u molitvi. Ali i učinimo sve na što nas Duh Sveti poziva kako bi nam katolička osobina Crkve postala poziv i poticaj da srušimo zidove koji nas dijele i da sagradimo mostove koji nas povezuju – netko ovih dana lijepo napisa da nam zadaća više nije biti predziđe kršćanstva nego most prema drugima – kako bi se svi ljudi i narodi mogli osjetili pozvanima biti po Crkvi dionici Božjeg spasenja.

 

Za one koji žele više:

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1520

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4057

 

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)