Dubrovačka Biskupija

Proslava sv. Petra na Boninovu: Ne možemo prilagođavati Krista sebi nego sebe Kristu

 

Svetkovinu svetih Petra i Pavla posebno svečano su u subotu, 29. lipnja proslavili vjernici župe sv. Petra – Boninovo u Dubrovniku. U velikom broju vjernici su sudjelovali na večernjem pontifikalnom misnom slavlju koje je predvodio dubrovački biskup mons. Mate Uzinić a nakon slavlja ispred crkve su nastavili druženje uz osvježenje i čašćenje. Zanimljivo je da na slavlje u ovu župu vrlo rado dolaze vjernici koji su nekad njoj pripadali a zbog preseljenja više na žive na njezinom području. Župnik don Ante Burić zahvalio je svima na dolasku posebice svima koji su aktivno sudjelovali u trodnevlju, a to su članovi župnih zborova te mladi koji su u organizaciji Kluba katoličke mladeži imali dvodnevne sportske aktivnosti.

 

O svetima Petru i Pavlu biskup Uzinić je govorio u propovijedi opisavši njihove različitosti, ali i sličnost koja ih je obojicu povezivala. Istaknuo je promjenu njihovog imena te poruke koje za kršćane proizlaze iz njihovog imena kršćani.

 

Kazao je kako Petar i Pavao predstavljaju „različite aspekte nas kršćana, njih dvojica su mi“. Riječ je o dvojici potpuno različitih ljudi koji su, istaknuo je biskup, svoj život postupno usklađivali s Isusom Kristom, s njegovim životom, i poslanjem kojeg su postali dionici i kojeg su nastavili. To usklađivanje je išlo do kraja, do najvećeg dara koji netko može dati za drugoga, a to je život, o čemu i Isus govori. On koji je za nas položio život pokazao nam je način najveće ljubavi, a tome su se pridružili i sv. Petar i sv. Pavao.

 

I Petar i Pavao usklađivali su svoje shvaćanje o Kristu s onim što Krist jeste 

 

Petar, koji se zvao Šimun, bio je neobrazovani ribar. Cijeli život je živio u Galileji. Isusa je prvi put susreo na obalama Galilejskog jezera, o čemu ima više verzija. U početku je on, kao i drugi, prepoznavao u Isusu nazaretskog drvodjelca ali je s vremenom počeo otkrivati Isusa kojega je u evanđelju dana ispovjedio kao Krista, Mesiju, Pomazanika, Sina Boga živoga. Time je Petar dao savršenu ispovijest vjere koja mu je promijenila ime, ustvrdio je dubrovački biskup. Umjesto Šimuna postao je Petar – Stijena, na kojoj će, kako kaže Isus, sagraditi Crkvu svoju. I dana mu je vlast odriješivati i vezivati. „Nije ovo bio konačni razvoj u Petrovom shvaćanju Isusa. Još je uvijek on, o čemu se govorilo u prošlonedjeljnom evanđelju, Isusovo biti Krist, Mesija shvaćao politički. Shvaćao je Isusa kao vojskovođu, osloboditelja, a ne ako onoga koji će podnijeti muku, smrt, umrijeti iz ljubavi. Ali je ovo bio velik početak,“ rekao je biskup.

 

Pavao, koji se zvao Savao, bio je pripadnik farizejske sljedbe. Rođen je u dijaspori, bio je obrazovan. Nije imao priliku Isusa upoznati za vrijeme njegovog ovozemaljskog života ali ga je mogao upoznati preko njegovih učenika, preko Crkve koja je započinjala svoj hod. Upoznavši ga preko Crkve i ove ispovijesti vjere u njega, Savao je od prvog trenutka u Isusu prepoznao opasnost, i postao mu žestoki neprijatelj a zatim i progonitelj. „Ono što su kršćani govorili o Isusu nije se uklapalo u mesijansku viziju koju je imao Pavao kao farizej. Oni su očekivali Mesiju koji će biti snažan poput Samsona, veliki vojskovođa poput Davida, mudar političar poput Salamona, ali on nije bio takav. Osim toga umro je na križu, stratištu za razbojnike. Još k tome su ga zvali Sinom Božjim,“ objasnio je biskup Uzinić dodavši da je zato Savao progonio Crkvi i ubio Stjepana.

 

A onda se dogodio Savlov susret s Isusom koji je i njemu promijenio ime pa je postao Pavao. Novo ime za njega je značilo i novi život. Od progonitelja Isusa je postao najveći navjesitelj vjere. Nitko u kršćanskoj povijesti za širenje vjere nije učinio više od Pavla, on se za nju zlopatio. Njegov život bio je i boj i trka, da bi što više ljudi moglo čuti da je Isus Krist, da je Sin Boga živoga.

 

Ono što Petra i Pavla povezuje je upravo ova ispovijest vjere da je Isus iz Nazareta – Krist, Sin Boga živoga. I činjenica da su tu svoju vjeru postupno usklađivali s onim Isusovim biti Krist, biti Sin Boga živoga.

 

Ta vjera i nas povezuje koliko god smo međusobno različiti, i ujedinjuje nas, iako su prošla tisućljeća, sa Šimunom koji je postao Petar i Savlom koji je postao Pavao, ali i s Isusom kojega smo zahvaljujući njihovoj vjeri i propovijedanju mogli upoznati i povjeravati. Zahvaljujući i generacijama kršćana nakon njih i mi danas možemo ispovjediti vjeru u Isusa kao Sina Božjega. To onda i nama daje novo ime, a to novo ime je kršćani. „To ime, ime kršćani, i od nas traži da budemo novi ljudi, novi muškarci i žene“, poručio je biskup.

 

Stijena je - Petrova vjera

 

Potom se osvrnuo na misao sv. Augustin iz Službe čitanja: „Ime Petar dolazi od riječi stijena (petra), a ne dolazi od Petra riječ stijena. Tako Petar dolazi od riječi stijena, kao što i kršćanin dolazi od imena Krist.“ Povezujući tu misao s novozavjetnim tekstovima Petra i Pavla, istaknuo je da „nije Petar stijena na kojoj je Isus sagradio i želi sagraditi Crkvu nego je to Petrova vjera. To je ta stijena, to je taj kamen. A ta vjera je zapravo sam Isus Krist. On je zaglavni kamen. On je stijena na kojoj je sagrađena Crkva. Isus Krist - onakav kakav je on doista bio. Ne onakav kakvog su očekivali niti onakav kakvog je Petar u tom trenutku zamišljao.“ A Petar je stijena na kojoj se gradi Crkva jer su njegova vjera i njegovo poslanje usklađeni s Isusom i njegovim značenjem toga tko je Krist.

 

„To je prvi Petar, ali je to i svaki Petar. To je danas naš papa Franjo. To usklađivanje svoje vjere, a s tim i vjere Crkve - jer Petar govori u ime svih, onda i danas - s Isusovim značenjem o tome tko je Krist, jest Petrovo poslanje do kraja zemlje“, ustvrdio je dubrovački biskup.

 

To da mi kršćani imamo ime po Kristu, a ne Krist po nama važno je i zbog toga da mi shvatimo, naglasio je biskup, da „ne možemo prilagođavati Krista sebi, da mi ne možemo svoj pojam, svoje zamišljanje Krista davati Kristu, nego trebamo sebe usklađivati s Isusovim značenjem biti Krist i s njegovim značenjem biti njegovi učenici“. U Isusovom značenju toga biti Krist nalazi se „srž kršćanstva“, koje ispovijedajući vjeru da je Isus Krist Sin Boga živoga ispovijeda vjeru u Boga koji je postao čovjek i učinio se slugom ljubavi do kraja, do smrti na križu, Boga koji se lišio svoje moći, Bog koji nije pobjednik, koji ne dolazi sa silom nego dolazi u poniznosti, dolazi ljubeći, objasnio je biskup Uzinić.

 

Ovaj razgovor s učenicima Isus je nastavio prvim navještajem svoje muke, smrti i uskrsnuća te pozivom učenicima da ga nasljeduju. Nije ovo samo teoretski nego stvaran poziv. Isus od nas traži da ga nasljedujemo u svim životnim situacijama, kazao je biskup te naveo neke. Sve do onog trenutka kada dođemo do trenutka kada se osvrnemo procjenjujući jesmo li to u svom životu činili.

 

Ispravno razumijeti i Isusovo shvaćanje o tome što znači biti njegovi učenici


Mnogi prihvaćaju Isusa kao Mesiju, Krista, Sina Boga života, ali ne prihvaćaju i sadržaj toga. Nije to samo problem današnje Crkve, to je problem Crkve od početka, bio je to u početku problem i Petra i Savla.

 

Prilagođavanjem Krista sebi prilagođavamo onda i sadržaj onog biti njegovi učenici. Biti Isusovi učenici često shvaćamo, kao i prvi učenici, kao „borbu za prva mjesta, za bolji uspjeh, za privilegije. Zato nam se kroz cijelu povijest Crkve događalo, a i danas događa, da glavni Isusovi oponenti nisu oni neprijatelji izvana, njih je bilo i bit će, nego su to bili i jesu – oni su zapravo najpogubniji - oni koji su ga prihvatili ali ga sebi prilagodili.“

 

Lako u ovom možemo prilagodili razne oblike moralnih zastranjenja, ali ovdje, u duhu pape Franje i njegovo pontifikata, radi ponajmanje o tome, kazao je biskup te istaknuo: „Ovdje se radi više o onim povijesnim nakupinama i tradicijama koje su nam skrile Isusovo značenje biti Krist i njegovi učenici. Pa možda čak donekle i izobličile ono značenje Petra kao stijene. A mi se svega toga, iako vidimo da stvari baš i nisu takve kakve bi trebale biti, da uvijek mora biti onako kako je uvijek bilo, grčevito držimo. Nespremni prestati biti tvrđava, kraljevski dvorac koji smo izgradili kroz srednji vijek, Crkva moći, snage da bismo izišli i postali poljska bolnica, slobodni do kraja služiti, a ako je potrebno i umrijeti za Krista i poput Krista.“

 

Na kraju je biskup ohrabrio vjernike primjerima života svetih Petra i Pavla od kojih Isus nije odustajao unatoč takvim počecima. „Isus nije odustao do njih, neće ni od nas. Važno je da ni mi ne odustanemo“, zaključio je biskup, a ako smo odustali da se trgnemo, to promijenimo, da se obratimo kako bismo postali ono što jesmo - kršćani, oni koji nose ime po Kristu.

 

Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti župni zbor pod vodstvom s. Marinele Žuro, a uz ostale pjesme mogle su se čuti i one posvećene svetom Petru. Na kraju mise vjernička zajednica izmolila je molitvu za sinodu.

 

Angelina Tadić

 

Boninovo 01

Boninovo 02

Boninovo 03

Boninovo 04

Boninovo 05

Boninovo 06

Boninovo 08

Boninovo 09

Boninovo 10

Boninovo 11

Boninovo 12

Boninovo 13

Boninovo 14

Boninovo 15

Boninovo 16

Boninovo 17

Boninovo 18

Boninovo 19

 

TONSKI ZAPIS CIJELE PROPOVIJEDI MOŽETE POSLUŠATI OVDJE

Medij