• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Razmišljanje uz 4. nedjelju došašća 'B'

U ovoj četvrtoj nedjelji došašća želim podijeliti razmišljanje o tri svetopisamske osobe koje spominje današnja liturgija 4. nedjelje došašća.

Prva osoba o kojoj želim razmišljati je David, kralj. David je na vrhuncu svoje moći. Bogu želi zahvaliti za sva dobročinstva koja je primio tako što će mu sagraditi dom pokraj svoga doma. Bog ne prihvaća Davidov dar nego mu po proroku Natanu šalje poruku da je njegova želja, ma kako bila sama po sebi veličanstvena i hvale vrijedna, nije dovoljna da bi se Bog nastanio u tom domu i u njemu boravio. David je nedostojan podići Bogu dom jer se, uz ono pozitivno što ga potiče da se Bogu zahvali, u njegovoj želji primjećuje i nešto negativno. Nisu to samo okrvavljene ruke dugim ratovima i ubojstvima nevinih koje su značajka tog vremena, nego su također oholost i otuđenost od Boga. U svojoj oholosti misli da on Bogu može nešto dati, da on Boga može počastiti kućom koju će mu sagraditi, a istovremeno pokazuje da mu Bog nije više blizu kao što je to bio u vrijeme njegove mladosti jer ga ne želi primiti u svoj dom, svoju kuću od cedrovine, nego mu tek želi sagraditi dom u blizini svoga doma.

Koliko puta se i mi u odnosu prema Bogu ponašamo na ovaj davidovski način trseći se i pitajući što možemo Bogu napraviti, kako možemo Bogu omogućiti da on boravi među nama, da on postane dio ovog svijeta i vremena. S tom nakanom mu gradimo mu katedrale i crkve, što po sebi nije loše, ali ostaje nedostatno da bi on tamo boravio ako inicijativu ne prepustimo Bogu. Bog je onaj koji ima pravo nuditi i njega se može i hoće udomiti u naš svijet samo ako u našem djelovanju ima dovoljno poniznosti koja će ono što mi možemo dati Bogu otvoriti onomu što Bog ima dati nama. I ne može Bog po nama doći drugima – našim obiteljima, prijateljima i poznanicima, muževima odnosno ženama, djeci, društvu u kojem živimo i u kojem se krećemo, ljudima koje susrećemo – ako se prije toga ne dogodi njegovo udomljivanje u nama samima, u našoj kući, našem domu od cedrovine.

Druga osoba o kojoj želim razmišljati je blažena djevica Marija. Današnje evanđelje nam je predstavlja u najsvečanijem trenutku njezinog osobnog života, trenutku navještenja, trenutku u kojem joj je ponuđeno da postane majkom Boga koji se odlučio udomiti u našu povijest. Za razliku od Davida koji ima inicijativu, u Marijinom slučaju inicijativa je na Božjoj strani. Bog je onaj koji traži, on je onaj koji po anđelu pita, a Marija, čovjek, ljudsko biće, ona koja se tome u svojoj poniznosti otvara. Ono što Bog nije pronašao u Davidu, pronašao je u Mariji. Nije tu riječ samo u njezinoj bezgrešnosti, nego i o drugim dvjema značajkama neophodnim da bi se Bog po Mariji utjelovio i postao čovjekom. Te značajke su poniznost u odnosu prema Bogu zbog kojeg Marija jednostavno pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“, ali i njezina otvorenost za Božje udomljenje sebe same, svog doma, svog krila, a ne tek kuće u susjedstvu: „Duh Sveti sići će na te i sila ćete Svevišnjega osjeniti“, kaže anđeo, a Marija mu odgovara: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!

Promatrajući Mariju i njezin primjer otvorenosti Bogu i njegovom djelovanju shvaćamo da i mi trebamo biti poput Marije želimo li da se Bog udomi u nama i po nama u dođe i u ovaj naš svijet i naše vrijeme. Ne možemo poput Marije biti bezgrješni, ali se po sakramentu pokore možemo s Bogom pomiriti. Ovo je tek jedan od preduvjeta da bi Bog po nama došao u ovaj naš svijet i u njemu bude rođen. I Davidu je bilo oprošteno, pa ipak nije bio dostojan. Drugi, važniji preduvjet, je naša poniznost u odnosu prema Bogu. Samo poniznošću, koje je danas kao i jučer znak onaj: Neka mi bude po tvojoj riječi, stvaramo preduvjet Božjeg utjelovljenja i u naš život, a onda po nama i našem životu u život svih kojima ćemo biti poslanu u ovom Božiću, konkretnom životu i konkretnoj svakodnevici koju živimo, počevši od svojih obitelji, preko svog mladića, djevojke, prijatelja, do onih potrebitih koji su nam izvrstan znak Isusa Krista i njegove prisutnosti među nama. Možda nam se taj zadatak čini teškim. I jest težak! Zapravo je i više nego težak. Ako bismo računali samo sa svojim snagama, onda je taj zadatak za nas nemoguć. Tad bismo čuli tek onaj: „Zar ti da mi gradiš kuću da u njoj prebivam?“ Ali: „Ne boj se, Marijo! … Duh Sveti sići će na te“ – reći će anđeo Mariji kad ga je upitala: „Kako će to biti …?“ On isto odgovara i na naše 'kako'.  I nama isto poručuje. Zato, nemojmo se bojati. Duh Sveti koji je sišao na Mariju, dat će i nama dovoljno milosti ako mu otvorimo i stavimo na raspolaganje onako kako on to želi i ondje gdje on to želi. Ovog je bio svjestan i apostol Pavao pa je zato s uvjerenjem mogao pisati: „Onomu koji vas može učvrstiti … Jedinomu Mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen.

Pavao nije treća osoba o kojoj želim govoriti, nego je ta treća osoba sv. Josip. Današnje evanđelje ga je predstavilo kao Marijina zaručnika. Prisjećanjem na njega, želim odati priznanje njegovoj nezamjenjivoj ulozi u povijesti spasenja, ulozi oca, hranitelja i branitelja Svete obitelji. Odajući priznanje sv. Josipu, želim odati priznanje svim našim očevima i djedovima koji, u svojoj svakodnevnoj nesebičnoj brizi za boljitak obitelji, u sv. Josipu mogu imati uzor i zagovornika, a kojima, budući da se u ovoj nedjelji tradicionalno slave i Očići,  od srca čestitam današnji dan uz jednu dirljivu video priču o očinskoj ljubavi. Sretno!

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

Medij