Logo
Ispiši ovu stranicu

Obraćenje sv. Pavla – Propovijed na Teološko-pastoralnom tjednu 2012.

"Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro." (Mk 16, 15-18).

Slavimo blagdan obraćenja sv. Pavla, jedne od najznačajnijih osoba u povijesti kršćanstva, a i, usuđujem se to reći, povijesti Europe. Ova činjenica današnji blagdan usko veže uz temu 52. teološko-pastoralnog tjedna koji nas je ovih dana okupio u Zagrebu, a koja glasi: 'Crkva u Hrvatskoj u perspektivi europskog društva'. Već smo čuli i još ćemo čuti brojne teološko-pastoralne odgovore na zadanu temu, koji se na svoj način mogu sažeti u ona dva pitanja koja smo kao narod postavljali proteklih tjedana, a koja glase: Što Europa može dati nama? i Što mi možemo dati Europi? Budući da sv. Pavao nije Europi ništa oteo, nego joj je, koristeći njezine resurse dao sve, jer joj je, darom Isusa Krista, darovao njezin temelj, u ovom razmišljanju ne želim odgovarati na ono prvo pitanje, koje je bilo važnije prije nedjeljnog referenduma, nego bih želio odgovoriti na drugo pitanje, koje je puno važnije nakon nedjeljnog referenduma. Dakle, što mi – mi Crkva u Hrvatskoj – možemo dati Europi?

U traženju odgovora polazim, s jedne strane, od Poruke hrvatskih biskupa pred referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji i, s druge strane, činjenice da je na referendum o ulasku RH u EH izišlo tek 43,68 % birača, od kojih se 66,27 % odlučilo za ulazak u Europsku uniju, čemu je prethodila, a i nastavlja se, podijeljenosti našeg društva na 'za' i 'protiv', koja etiketira sve koji drugačije misle ili ne žele misliti onako kako misle zagovornici jedne ili druge strane. Ovo govori o velikoj podijeljenosti našeg društva, a s njim i naše Crkve oko ovog pitanja. Dok smo u poruci biskupa mogli, između ostalog, pročitati ovo: „Svjesni smo da je odluka o ulasku u europsku zajednicu naroda po mnogo čemu dalekosežna te razumijemo strahove mnogih da bi nam to moglo ugroziti suverenitet i posebno nacionalni identitet. Ipak, uvjereni smo da će ta opasnost postati realnom samo ako sami ne budemo dovoljno držali do svoje suverenosti, kulture, jezika, nacionalnih dobara i svega onoga po čemu smo to što jesmo. U globaliziranom svijetu, bili mi u Europskoj Uniji ili ne bili, s tim ćemo se izazovima neprestano suočavati. Zato više od straha od Europske Unije treba nam biti na srcu briga za razvijanje zdrave nacionalne samosvijesti i nemalih potencijala koje naša zemlja i ljudi nose u sebi. Povijest nas uči da se naš narod mnogo puta nalazio u teškim situacijama i dilemama koje je u onoj mjeri uspijevao pozitivno prevladati i riješiti u kojoj je vjerovao u sebe i držao se čvrsto kršćanske nade – Krista koji nikada ne razočarava one koji mu se povjeravaju“, u brojnim drugim izjavama i porukama kojima smo mi biskupi zasipani, mogli smo pročitati sasvim druge poruke. Jednu od njih, upućenu meni osobno, želim s vama podijeliti: „Uzoriti ... da li su biskupi svojom sugestijom da glasujemo za ulazak u EU osudili i nas vjernike ( koji živimo vjeru svojih otaca) i na ovakve uzor moralne vrline ... da li se nešto u Bibliji promijenilo a da mi, zagovoratelji života i Čovjeka nismo znali ? ... Zar zaista naši biskupi mogu ovome zapljeskati ... i zar nam to žele ... ??? ... Koliko ste nam gorčine priuštili učinjenom štetom ... da nam ni molitva za vaše duše ne može pomoći ...i sve ... za šaku škuda. MI i gladni pa nam izdaja nije pala na pamet ... Neka biskupima dragi i dobri Bog oprosti mi ne možemo ... samo smo griješni ljudi i Hrvati !!“ Uz sve ovo nastavlja se likovanje onih koji se smatraju pobjednici, iako se kod onako malog broja izašlih na referendum doista nema nad čime likovati, ali i veliko razočarenje poraženih, koje u svemu vide nekakvu đavolsku urotu.

Ova nam suprotstavljena mišljenja, koja su na jednu stranu svrstala i nas biskupe iako nam to nije bila namjera – mislim da poruku biskupa, osobito u navedenom dijelu, izražava bit, ali i odiše pavlovskom odmjerenošću – daju odgovor na pitanja što mi možemo dati Europi. Povezano uz današnji blagdan taj odgovor je dvostruk, a glasi da im možemo dati ili Savla ili Pavla.

Ukoliko nastavimo s našim nejedinstvom, ne poštivanjem drugih i njihovog mišljenja, etiketiranjima i sl. – a toga je ovih dana bilo i još ima s obje strane – u Europu ćemo unijeti Savla. Savao nije, da me netko ne bi krivo razumio, negativac. On želi dobro, kao što nam žele dobro obje strane u raspravama oko Hrvatske u Europskoj uniji. Problem je u tome što on ne vidi objektivno i što zbog toga dobro koje želi, želi postići na krivi način. Pavao se svom gorljivošću posvetio progonu kršćana, zato što se nije mogao pomiriti s činjenicom da su se neki od članova njegovog naroda odvojili od otačke tradicije, u kojoj je on kao gorljivi farizej bio odgojen. Reći će kasnije kako je bio “odgojen točno po otačkom Zakonu … revnitelj Božji … (koji je Kristov) Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene.” Savao je progonio Crkvu zbog gorljivosti za Boga i za jedinstvo svog izraelskog naroda, ali je bio u krivu, jer je želio jedinstvo na krivi način. Njegov način bilo je nasilje, a nasilje nije put prema jedinstvu. Savao toga nije bio svjestan. To je shvatio tek kasnije. Njegovim riječima bio je onaj koji je imao “revnost, ali ne u pravom razumijevanju”(Rim 10, 2). Savlova revnost oko očuvanja jedinstva vlastitog naroda bila je revnost za Boga, ali shvaćena na ljudski način. 

Ukoliko, međutim, poslušamo biskupe i njihovu poruku, velika nam je šansa da u Europu donesemo Pavla u kojemu se, ovo je odgovor na one optužbe na račun biskupa, nije umanjila zabrinut za jedinstvo izraelskog naroda o čemu osobito čitamo u poslanici Rimljanima: „Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje; njihovi su oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen“, ali ta je zabrinutost sada drugačije usmjerena. Obraćeni Pavao shvaća da put prema jedinstvu nije mržnja i ubijanje, već ljubav i žrtva. I u tom shvaćanju živi svoje obraćenje. Trpio je nasilje, ali za nasiljem nije posezao, postavši nam tako opomena i primjer. Opomena da ne smijemo ljudske misli i planove proglasiti “Božjim” mislima i planovima, i primjer kako prevaliti put obraćenja i od nasilnog traženja jedinstva doći do istinskog jedinstva oko temeljnih i neprolaznih vrijednosti, vrijednosti koje su u interesu svih kao zajednice i svakog pojedinca u našoj nacionalnoj zajednici. Postoje stvari oko kojih ne moramo dijeliti iste misli i stavove. To je naše bogatstvo u različitosti. Postoje, međutim, i temeljne vrijednosti u kojima moramo biti jedinstveni, jer nesloga oko tih vrijednosti je nesloga oko naše budućnosti.

Što ćemo ili koga donijeti Europi? Nadam se da će to biti Pavao, ali od te nade nema ništa ukoliko Savao ostane Savao, a da bi Savao prestao biti Savao i postao Pavao, potrebno je obraćenje. Što je to obraćenje? Obratiti se znači promijeniti sebe, svoj način razmišljanja i ponašanja, svoj pogled na svijet i čovjeka i uskladiti ga Božjem pogledu na svijet i čovjeka koji nam objavljen u evanđelju Isusa Krista. Dozvoliti Isusu Kristu, da on, njegova osoba i sve ono što je on govorio i činio, obraćenjem postane dio naše osobnosti, vodilja našeg života i našeg ponašanja. To se dogodilo Savlu onog dana, odlučnog u njegovom životu, dana obraćenja u kojemu je susreo Krista:  „'Savle, Savle, zašto me progoniš?' Ja odgovorih: 'Tko si, Gospodine?' Reče mi: 'Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš'“(Dj 22, 8). Od tog dana nije postojao više Savao, postojao je Pavao. Ma zapravo nije postojao ni Pavao. Postojao je samo Krist koji je govorio i djelovao u Pavlu i po Pavlu: „Po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 19).

Ovim smo se, zapravo, vratili poruci biskupa i onom vjerovanju u sebe „držeći se čvrsto kršćanske nade – Krista koji nikada ne razočarava one koji mu se povjeravaju“, jer to, ta povezanost s Kristom koji nas šalje svugdje i svima uz obećanje da nam ništa neće nauditi, nije samo osiguranje da ćemo mi nešto darovati Europi, nego i osiguranje za nas i našu nacionalnu i vjerničku opstojnost u Europi, ma kakva god da Europa bila.

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)