• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

25. nedjelja kroz godinu (C), 2019.

 

Skupljanje materijalnih dobara uvijek u sebi ima dozu nepoštenja i lopovluka, pa bila prikupljena i na najpošteniji mogući način, ako ne vodimo računa o onima kojima bi dobra koja mi skupljamo bila potrebna da mogu sebi osigurati ono najnužnije za život.

 

25. nedjelja kroz godinu (C), 2019.

 

Sve što jesmo i imamo, počinjući od onog najosnovnijeg, a to je naš život, je Božji dar. Taj Božji dar nam je povjeren da njime dobro upravljamo. Mi mu nismo gospodari. Gospodar je Bog. Dobro upravljati znači upravljati s tim darom u skladu s Božjom voljom. To znači voditi računa i o svima drugima koji imaju pravo na plodove našeg upravljanja. Na globalnoj razini to su drugi ljudi i sva bića na zemlji. Na partikularnoj razini su to oni koje nam je Gospodin povjerio i na različite načine povjerava da se za njih brinemo. To su i buduće generacije, oni koji će doći nakon nas.

 

Upravitelj je osoba koju na više mjesta možemo susresti u Isusovim prispodobama. Tako smo se u njegovim prispodobama mogli susresti s vjernim i razumnim upraviteljem koji se u skladu s gospodarevom voljom dobro brine za one koji su mu povjereni. Ali mogli smo susresti i onoga upravitelja koji tako ne čini nego se, misleći da će gospodar okasniti, ponaša mimo gospodareve volje i njegovih uputa (usp. Lk 12, 42-48). Budući da se za upravitelje često koristi pojam sluga, u kategoriju upravitelja spadaju i one sluge kojima su povjereni talenti, odnosno mne, a koji s njima upravljaju, odnosno ne upravljaju, u skladu s gospodarovom voljom. O tome kako su upravljali ovise i posljedice njihovog upravljanja. Za one koji su dobro upravljali posljedica je pohvala, a s njom i povjeravanje još veće odgovornosti. Za one koji nisu dobro upravljali to je prijekor, oduzimanje povjerenih dobara i osuda (usp. Mt 25, 14-30 i Lk 19, 11-27).

 

I u današnjem se evanđelju susrećemo s jednim upraviteljem. Riječ je o upravitelju nekog bogatog čovjeka koji je bio optužen da je rasipao gospodarevo imanje. Gospodar je to saznao pa je zatražio račun o njegovom upravljanju. Prije nego li je podnio račun, upravitelj je misleći na budućnost, promijenio iznose na priznanicama nekih dužnika kako bi ga primili u svoje kuće kad mu bude oduzeta uprava. To je njegov gospodar pohvalio. Ta nam se čini pomalo čudnim jer je riječ o nepoštenom upravitelju. Kako se može hvaliti netko tko je nepošten? Još nam je teže razumjeti da nam je Isus stavio za primjer ono što je on učinio.

 

Razjašnjenje bismo možda mogli otkriti saznamo li kad je ovaj upravitelj postao nepošteni upravitelj. Dok je tradicionalno tumačenje bilo da je to postao mijenjajući iznose dugovanja gospodarevih dužnika, danas neki smatraju da se nepošteno upravljanje sastoji u onom što prispodoba naziva rasipanje imanja. Nepošteni upravitelj bi bio nepošten zbog načina na koji je upravljao gospodarevim imanjem, a ne zato što smanjio dug gospodarevim dužnicima. Ovo tumačenje drži da to smanjivanje duga ne bi bilo na štetu gospodara, nego bi se radilo o odricanju od vlastite zarade. Naime, u to bi vrijeme upravitelj s gospodarom unaprijed dogovarao prihode, tako da bi sve što je više uprihodio pripadalo njemu. Gospodar hvali svoga upravitelja zato što se u situaciji u kojoj se našao nije uzdao u materijala dobra koja su mu mogla biti oduzeta kao naknada za loše i nepošteno upravljanje, nego u prijatelje, u ljude. Hvali ga jer je postao sposoban odreći se materijalnih dobara koja do tada bila jedina njegova preokupacija, da bi mu ljudi mogli postati prijatelji.

 

Ovo je također razlog Isusove preporuke nama. Isus nam ne preporučuje odricanje od materijalnih dobara jer ih prezire, nego jer zna koliko su ona i za nas opasna ako ih skupljamo ne vodeći računa od drugim ljudima pokraj sebe. Skupljanje materijalnih dobara uvijek u sebi ima dozu nepoštenja i lopovluka, pa bila prikupljena i na najpošteniji mogući način, ako ne vodimo računa o onima pokraj sebe, onima kojima bi dobra koja mi skupljamo bila potrebna da mogu sebi osigurati ono najnužnije za život. Dakako, u sve to je potrebno uklopiti i činjenicu da nam ništa stvarno i konačno ne pripada i da bismo sa svim što jesmo i imamo trebali upravljati vodeći računa o drugim ljudima, ali i svim bićima, kao i generacijama koje trebaju doći nakon nas. Svi oni nam trebaju biti „prijatelji“ u koje ćemo uložiti ono što jesmo i imamo.

 

Razmišljajući o ovom, ne smijemo se zaustaviti samo na materijalnoj stvarnosti, nego trebamo uključiti i sve druge darove koji imamo. U „nepošteno bogatstvo“ se, ovako gledano, mogu ubrojiti i intelektualne, umjetničke, fizičke, duhovne i druge sposobnosti koje, želimo li slijediti primjer nepoštenog upravitelja, ne smijemo upotrebljavati samo u svoju korist, kako bismo mi živjeli bolje, bogatije, sretnije, ljepše…, nego bismo ih trebali uložiti u boljitak zajednice u kojoj živimo, ali i osoba koje susrećemo.

 

U nepošteno bogatstvo se, čini mi se, može ubrojiti dar vjere koji, želimo li biti snalažljivi poput nepoštenog upravitelja, ne bismo smjeli „iskoristiti“ samo za sebe i svoje vječno spasenje, nego bismo s tim darom trebali voditi također brigu o drugima i njihovom spasenju. Budemo li svojom vjerom isključivo ciljali na to kako se mi možemo spasiti, a ne budemo li vodili računa o drugima i njihovom spasenju, lako bi se moglo dogoditi da to spasenje i sami izgubimo. Više je načina na koji to možemo i trebamo činiti. Jedan od načina, na kojemu u današnjem drugom čitanju iz Prve poslanice Timoteju insistira sv. Pavao, je molitva. On nam preporučuje da molimo za sve ljude, podsjećajući nas da je Bog prijatelj svih ljudi i da on želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznajna istine. Ovo znači da bi to trebala biti i naša želja koju, između ostaloga, možemo i trebamo izražavati svojom molitvom Bogu i jedinom posredniku između Boga i ljudi Isusu Kristu. Čini mi se, međutim, važnim primijetiti da sv. Pavao nakon poziva da molimo za sve, izdvaja osobito jednu kategoriju osoba. To su oni kojima je povjereno da nama upravljanja. Zašto za njih posebno treba moliti? Zato što su oni najizloženiji opasnosti da se pretvore u nepoštene upravitelje koji se brinu više za materijalne stvari nego li za ljude. To se događa kad ekonomija postaje jedino mjerilo svega. Sv. Pavao dodaje da ta molitva ima veze s nama. Moleći za njih i njihovo dobro upravljanje, mi molimo i za to da „provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti.“ Ovo nije poruka i poziv samo nama kojima se upravlja. Ovo je poruka i onima koji nama upravljaju ili to, kandidiranjem na izborima, žele činiti. Oni trebaju uvijek imati na pameti da, i onda kad nose kraljevsku titulu, nisu gospodari nego upravitelji. I da im zato u središtu upravljanja ne smiju biti političke ili stranačke strukture i materijalna korist, nego ljudi i njihove potrebe. Dogodi li se obrnuto, a nažalost često se događa, dogodit će se ono o čemu tako jasno piše prorok Amos u prvom čitanju, opisujući ne samo svoj svijet i vrijeme, nego i naš svijet i vrijeme u kojemu je, kao i u njegovom vremenu, profit preuzeo prvenstvo nad čovjekom i njegovim interesom.

 

Molimo da se oni koji nama upravljaju ne ponašaju tako. I sa svoje strane, s onim što je nama povjereno, činimo što možemo da se ne prepustimo tom mentalitetu kako ne bismo stjecali „prijatelje“ koje ćemo morati ostaviti, nego one koji će nas primiti u „vječne šatore“.

 

Za one koji žele više: 

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=1806

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4375

 

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)