Logo
Ispiši ovu stranicu

Razmišljanje uz drugu vazmenu nedjelju 'B' - 2012.

Ukazanja uskrsloga Gospodina zajednici svojih učenika dvije nedjelje za redom, a o tome nam je progovorilo današnje evanđelje, poticaj su mi da danas malo razmišljam o nedjelji i nedjeljnom okupljanju kršćanske zajednice.

Ni jedna zajednica ne može opstati ako se njezini članovi povremeno ne okupljaju kako bi zajednički razmišljali o razlozima svoga postojanja i ciljevima svoga zajedništva. I kršćanska zajednica ima potrebu za takvim okupljanjem. Ono se za događa prvenstveno, iako ne i isključivo, nedjeljom. To što je kršćanska zajednica izabrala baš nedjelju kao dan svojih okupljanja nije slučajno. Nedjelja je dan Kristovog uskrsnuća i dan u kojemu se Uskrsnuli ukazivao i susretao sa svojim učenicima, ali i u kojemu je, na dan Pedesetnice, po silasku Duha Svetoga, rođena Crkva.

Današnjim kršćanima je zapovjeđeno nedjeljno okupljanje, ali po mom mišljenju to što je to zapovjeđeno govori o tome da nešto na tom planu nije kako treba. Zašto? Zato što nedjeljna okupljanja nemaju smisao ako su zapovijed, nego imaju smisao samo ako su unutarnja potreba. Nedjeljna okupljanja u prvoj Crkvi nisu nastala zbog zapovijedi, nego su nastala upravo zbog unutarnje potrebe vjernika da se sastaju, da zajednički mole, da se međusobno susreću, da kao zajednica budu i u zajedništvu s Kristom. Shvatili su da mogu ostati kršćani i kršćanski živjeti samo ako se zajednički u nedjeljnim euharistijskim slavljima budu susretali s Isusom u braći i sestrama, u njegovoj riječi i osobito u njegovoj euharistijskoj žrtvi kojoj mogu po pričesti i sami postati dionici. Smatrali su da je najprikladniji dan za to nedjelja, dan pobjede Isusa Krista nad zlom i smrću u uskrsnuću. Iako za Gospodina dani nisu važni, jer svaki dan na svoj specifičan način treba biti Bogu posvećen, za nas kršćane nedjelja ima iznimnu važnost i vrijednost i zbog činjenice da se Crkva u tom danu susretala s Kristom uskrsnulim. Da bi se Uskrsnulog i danas susrelo i da bi se u njegovo uskrsnuće doista vjerovalo, a prema nekim istraživanjima u uskrsnuće ne vjeruje oko pola stanovnika Europe, neophodno je biti redoviti sudionik nedjeljnih okupljanja vjerničke zajednice. Ako netko – kao apostol Toma koji nije bio sa zajednicom učenika na prvom nedjeljnom okupljanju – redovito izbjegava nedjeljna okupljanja kršćanske zajednice, u opasnosti je da kao i on ne susretne Krista uskrsnuloga, da kao i on izgubi povjerenje u njega. Ono što se malo pomalo, ali neminovno, dogodi onomu koji zanemaruje nedjeljna okupljanja kršćanske zajednice, svetu misu, kidanje je veza ne samo s kršćanskom zajednicom, Crkvom, nego i sa samim Kristom. Toma je, srećom, 'preskočio' samo jednu nedjeljnu 'misu'. Što se tek dogodi onima koji preskaču više od jedne, onima koji godišnje dođu na jednu, a možda čak ni to? Držim da je to početak kraja njihove vjere, njihovog biti kršćani, osobito stoga što zanemarivanje nedjeljne mise znači i zanemarivanje svake želje da se bolje upozna vjera, a s vremenom i svake molitve. Tako u svojoj svakodnevici ostajemo bez one milosti koju nam Gospodin pruža. Naši kršćanski život pomalo kržlja. Mi se sve više vodimo nekom našom logikom, a sve manje Kristovom logikom zbog koje, osobito jer je s vremenom sve jači utjecaj nekih drugih logika koje podilaze našoj ljudskoj logici, mnogi od onih koji su se zaklinjali na vjernost i primili sve sakramente, završe kao neprijatelji Krista i njegove Crkve.

Ne mogu, u kontekstu ovog razmišljanja, ne iznijeti moje osobno promišljanje da je upravo ovo cilj sustavne kampanje koja se vodi protiv nedjelje i nedjeljnih kršćanskih susreta kršćanske zajednice na misi, ali u obitelji. Ta kampanja, poticana raznoraznim međunarodnim čimbenicima, osobito divljim kapitalom, već je dovela do ruba propasti ovo društvo i državu u kojoj se sve prodaje i ništa ne proizvodi, već je uzrokovala to da su deseci tisuća radnika ostali bez posla, ali i da se istovremeno zbog kredita nalaze u pravom dužničkom ropstvu, već za posljedicu ima mnoge razrušene obitelji – mogli smo ovih dana pročitati da se u Hrvatskoj raspada već svaki treći brak – već za posljedicu ima veliki jaz između vjernika i institucionalne Crkve na svim razinama itd. Koliko daleko će sve to ići, ili bolje koliko duboko možemo pasti, još uopće nismo otkrili. O čemu je ovdje riječ? Riječ je o tome da se s vjernicima koje se odvoji od mise, od susreta s uskrsnulim Gospodinom i njegovom logikom, od okrepe koju pruža euharistijska gozba i zajedništvo braće i sestara u vjeri, lakše manipulira. Lakše ih se iskoristi za svoju logiku i svoje ciljeve. U prilog ovome mogu navesti neprijepornu činjenicu da oni koji ne sudjeluju na nedjeljnim susretima kršćanske zajednice lakše nasjedaju različitim manipulacijama tipa Da Vinciev kod, Judino evanđelje, Biblija iz Ankare i sl., lakše prihvaćaju suvremenu kulturu smrti s njezinom logikom prema kojoj većina može odrediti moralne norme i odlučiti što je dobro, lakše prihvaćaju poluistine kojima se manipulira da bi se diskreditiralo Crkvu i njezino poslanje. Ovim ne želim reći da Crkva pisano velikim slovom i u svakom smislu te riječi ne zaslužuje kritiku, ali se ne mogu oteti dojmu da je uglavnom ne kritiziraju oni koji joj žele dobro i da su među najžešćim kritičarima, ako je riječ o onima koji za sebe kažu da su kršćani, to oni kršćani koji ne dolaze u crkvu, koji ne sudjeluju na nedjeljnim euharistijskim slavljima iz kojih Crkva živi, koji s Crkvom i drugim kršćanima imaju slabe i nikakve veze, koji - možemo i o tome progovoriti na temelju onog dijeljenja dobara prve kršćanske zajednice - nikad ni u čemu materijalnom za crkvene potrebe nisu sudjelovali - uključujući i Caritas - ali zato se svaki put rado uključe u rasprave o bogatoj i bahatoj Crkvi.

Slika nije crno bijela. I mi koji smo redovito na misi se trebamo ispitati nije li razlog što drugi ne dolaze na misu i ne vjeruju, a neki i otpadaju od Crkve, u tome što mi nismo hrabri i autentični svjedoci Isusa Krista i njegovog uskrsnuća. Što bi to trebalo značiti biti hrabri i autentični svjedoci kažu nam druga današnja čitanja. „U mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ – poručuju Djela apostolska opisujući tu našu autentičnost i hrabrost dijeljenjem svega, da bi svatko imao što mu treba. Ivan pak, u drugom čitanju, govori o povezanosti vjere u Isusa s ljubavlju prema onima koji su u Kristu od Boga rođeni, a što znači o povezanosti u vjeri i ljubavi sa svim kršćanima. Odlikujemo li se tom značajkom jedinstvenosti i kršćanske povezanosti u ljubavi? Dosta se sjetiti da pravoslavni kršćani danas slave Uskrs, a da smo ga mi proslavili prošle nedjelje, da bi smo shvatili koliko smo daleko od jedinstva i ljubavi. Tako je, nažalost, i na drugim razinama. Zato se ne trebamo čuditi što mnogi ne vjeruju u ono što im mi govorimo o Kristu. Da bi nam povjerovali, moramo pokazati da sami živimo u skladu s tim što govorimo. Nemojmo to ostaviti za neku slijedeću nedjelju. Ako smo danas i u ovoj nedjelji susreli Uskrsloga, a mogli smo ga susresti i s Tomom mu provjeriti rane, učinimo to već danas ponavljajući s Tomom riječima i životom: "Gospodin moj i Bog moj!"

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)