• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Razmišljanje uz 4. vazmenu nedjelju i nedjelju Dobrog Pastira - 2012.

Naš život je nesavršen, ograničen. Nisu nam za takvu tvrdnju potrebni posebni dokazi, ali jesu pitanja kako to stanje nadvladati, kako se od toga spasiti? Odgovor na nam daje sv. Petar svojim hrabrim svjedočenjem pred Velikim vijećem koji nam je prenijelo prvo današnje čitanje iz Djela apostolskih. Odgovarajući na retoričko pitanje: „Po kome je ovaj spašen?“, sv. Patar hrabro odgovara: „Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po Imenu Isusa Krista Nazarećanina … On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“. Ovim odgovorom on jasno i nedvosmisleno ističe naše kršćansko uvjerenje da je Isus Krist jedini istinski spasitelj. Sredstva spasenje su različita, ali je jedan i jedini temelj spasenja, 'kamen zaglavni' spasenja svih ljudi Isus Krist i „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“.

Istu ideju o Isusu Kristu kao jedinom spasitelju, izrekao je i sam Isus o sebi u današnjem evanđelju riječima: „Ja sam pastir dobri“. Koliko god da nam se slika pastira i ovaca može učiniti neprikladnom za naše vrijeme, važno je promatrajući tu sliku uočiti kako se baš mi u ovom vremenu, možda više nego ikad do sada jer nikad do sada moć manipuliranja nije bila tako jaka i proširena, ponašamo kao ovce koje dozvoljavaju raznoraznim 'čobanima' koji gledaju samo sebe i svoje interese da nama manipuliraju, da nam prodaju 'rog za svijeću', da nam nude spasenje u onom u čemu nema spasenja, kažu da je napredno ili 'in' ono što povećava njihovu moć, odnosno da je nazadno odnosno 'out' ono što je umanjuje, propisuju čemu trebamo težiti, kako izgledati, što oblačiti, jesti, piti kako bi se oni tim našim ponašanjem sve više bogatili itd., a mi im bezrezervno vjerujemo, bojeći se da inače nećemo uspjeti.

U današnjem evanđelju Isus nam želio svratiti pozornost upravo na tu i takvu stvarnost svijeta – dotaknuli smo samo jedan njezin mali dio – kako bi nam predstavio sebe kao dobrog pastira, odnosno kao jedinog spasitelja, kakvim nam ga je predstavio prvo čitanje u spomenutom ulomku, ali i drugo čitanje u Ivanovom razmišljanju o veličini Očeve ljubavi koja nam je darovana u Isusu Kristu, a po kojoj se i mi „djeca … Božja zovemo i jesmo“. Ovim su nam dani i jasni kriteriji razlikovanja između dobrog pastira i najamnika. Najamniku, „koji nije pastir i nije vlasnik ovaca“, nije stalo do ovaca, ne poznaje ovce i „kad vidi vuka da dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni“, a „pastir dobri život svoj polaže za ovce“. Najamniku je stalo samo do sebe i svog interesa, a dobrom pastiru je isključivo stalo do dobra ovaca, pa i po cijenu vlastitog života. Isus je upravo takav pastir, pastir koji za sebe može reći, ne samo retorički nego stvarno: „Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje … i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado jedan pastir. … Polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe porežem.“ Nadam se da ćemo svi mi prepoznati ovo što je za nas i za naše spasenje učinio Isus i da ćemo njega izabrati za svog jedinog pastira, jedinog spasitelja jer on je jedini dobar pastir i „nema uistinu … drugog imena … po kojemu se možemo spasiti“.

Prepoznati Isusa kao dobrog pastira i jedinog spasitelja samo je jedna strana medalje našeg kršćanskog života i izbora nakon koje treba uslijediti i nešto drugo, a to je usklađivanje s Kristom dobrim pastirom i njegovim pastirskim vodstvom. I svi mi kao kršćani trebamo po tom usklađivanju pokušati biti što sličniji Kristu dobrom pastiru kojemu je, u poslušnosti Ocu nebeskome, stalo do onih koji su mu povjereni: „Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem“, a što znači da nitko od nas, bez obzira na naše zvanje ili zanimanje, gdje i što radimo, ne smije u svom odnosu prema drugima biti najamnik koji primjećuje samo sebe i svoje uske i sebične interese, nego da svi trebamo biti dobri pastiri.
Ovo se kao poziv odnosi na sve nas, ali ipak na osobit način na nas koji smo svećeničkim i redovničkim pozivom i poslanjem dobili osobitu pastirsku zadaću u Kristovoj Crkvi. Molite za nas da iz svog pastirskog služenja uklonimo i privid najamništva! Molite da budemo doista dobri pastiri! Molite i za buduće pastire u Kristovoj Crkvi, da ih bude i da doista budu pastiri! Inače nema smisla jer je bolje ne imati pastire nego imati najamnike, one kojima nije stalo do ovaca. Možda nam u tome kako moliti za zvanja može pomoći razmišljanje jednog sjemeništarca, ne znam je li postao i ostao bogoslov i ako jest kakav je, pod naslovom „Kako ćemo moliti Gospodina za zvanja?“ /GK 18(2009), str. 39/:

„Nemojmo moliti usnama, nego molimo srcem, jer lijepo sročene molitve ne moraju biti odraz raspoloživosti našeg srca. Zar ćemo moliti nebeskog Oca da nas pohodi svojim milosnim pozivom, ali neka to ne bude iz moje obitelji nego iz neke druge? Zar ćemo predložiti Gospodinu da pozove mladića ili djevojku iz obitelji u kojoj imaju više braće i sestara, jer sin jedinac mora održati obiteljsko stablo? Sugerirati Bogu da izabere mladiće i djevojke koji nemaju namjeru ženiti se i udavati, one manje lijepe i atraktivne…? Boga se ne može uvjetovati, niti mu se može zapovijedati! Njega se može ljubiti ili ignorirati, može ga se primiti za ruku ili bježati od njega, ali ništa ne može umanjiti njegovu ljubav prema nama. Iz ljubavi svoje prema nama daruje nam svećenike i redovnice, iz naroda ih uzima da bi ih narodu dao. Kada bi naše obitelji u svojoj nesebičnosti bile otvorene Božjem planu, tada bi na našim ognjištima odzvanjale molitve zahvale i darivanja, a ne samo prošnje. Kada bi naši roditelji s Gospodinom naučili oskudijevati i obilovati, tada bi nas odgajali tako da, ako Gospodin pokuca na vrata našeg doma, ima koga izabrati. Svećenički i redovnički poziv može se graditi samo na povjerenju da Bog pozivajući vaše dijete čini za njega najbolje. Pazimo stoga da ne budemo poput onog mladića iz evanđelja koji je oduševljen htio poći za Gospodinom, ali se silno rastužio kada mu je Isus rekao neka sve što ima podijeli siromasima. Samo slobodna duša koja nije ni na što i ni na koga navezana, može potpuno pripadati Bogu. Sve možemo u Onome koji nas jača! Ako osjećaš da te Isus zove, idi i slijedi Ga!“

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)