• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Preobraženje Gospodinovo – Beograd 2012.

Izuzetna mi je čast to što danas mogu biti dionik ovoga slavlja kojim Katolička Crkva u Beogradu započinje devetnicu svetkovini svoje zaštitnice, a i zaštitnice svih nas, BDM koju za devet dana slavimo  kao onu koja je na nebo uznesena. Čast mi je to veća što ova mjesna Crkva ovim euharistijskim slavljem započinje i svoj hod prema proslavi velikog jubileja kršćanstva, 1700 godina Milanskog edikta. Važan je to događaj za povijest čovječanstva jer je taj događaj promijenio kršćanstvo koje je bilo, kako kaže geslo jubileja, za slobodu oslobođeni, a po kršćanstvu i samo čovječanstvo. Glavnu zaslugu za početak tog procesa preobražaja kršćanstva, a po kršćanstvu i čovječanstva imao je rimski car Konstantin, rođen na području ove mjesne Crkve, u Nišu. On je, kako kaže pobožna legenda, nakon čudesnog znaka križa uz riječi: „In hoc signo vinces“ - „U ovom ćeš znaku pobijediti“ i stvarne pobjede za prevlast u rimskom carstvu koja se nakon toga dogodila, dao slobodu kršćanstvu progonjenom dugih 250 godina tijekom kojih su mnogi platili životom svoju vjeru u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće, ali i našu ljudsku mogućnost da suskrsnemo zajedno s njime. Zato od srca zahvaljujem preuzvišenom nadbiskupu na njegovom srdačnom pozivu i iskazanom dobročinstvu koje mi pruža zajedno s drugim članovima ove mjesne Crkve. Nadam se da ću se moći odužiti, u duhu bratskog zajedništva i sestrinskog odnosa između beogradske i dubrovačke Crkve, odnosa koji ima svoje duboke korijene u vezama što su ih u davna vremena počeli činiti dubrovački trgovci koji sa sobom nisu nosili samo novac i ljubav prema svome Gradu, nego i kulturu, a uz kulturi i osobitu vjernost prema svojoj Crkvi i katoličkoj tradiciji – snima je uvijek bio i jedan duhovnik – koja ih nije dijelila od drugih, nego s drugima povezivala i druge u toj povezanosti obogaćivala. S istim osjećajima ponosa i vjernosti želim i ja danas biti s vama i za vas svjedok vjere koju ispovijedamo.

 Zanimljivo je da se početak ove devetnice i započinjanja hoda prema proslavi velikog jubileja, preklapa s proslavom blagdana Preobraženja Gospodinova. To je blagdan koji nam daje mogućnost da i mi zajedno s apostolima zavirimo s onu stranu ovozemaljske stvarnosti, ondje gdje – ili bolje rečeno u onom stanju u kojem – BDM na nebo uznesena boravi, a i ondje gdje ćemo – ili bolje rečeno u onom stanju u kojemu ćemo – i mi jednom boraviti. Ta preobrazba će, prema Danijelovom proročanstvu iz prvog čitanja, biti dovršena onda kad ponovno dođe Sin čovječji da mu bude „predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici“. Nije to nešto u što smo mi kršćani povjerovali zbog izmudrenih priča nego nešto u što smo povjerovali, kako nam to potvrđuje sv. Petar u drugom čitanju, ali i evanđoski izvještaj sv. Luke koji nas je upoznao s događajem preobraženja, na temelju svjedočenja vjerodostojnih svjedoka, onih koji su na osobno prisustvovali događaju tijekom  kojeg su imali priliku zaviriti s onu stranu Isusove muke i smrti koji će se uskoro dogoditi i u kojima će se konačno ostvariti mogućnost našeg preobraženje od palog  u otkupljeno čovječanstvo. To preobraženje, a s njim i mogućnost naše preobrazbe, započelo je puno ranije, onda kad je započela nova povijest koju zovemo povijest spasenja. Bog je na početku te nove povijesti spasenja palom čovječanstvu obećao novi plan i novo stvaranje koje će se, zahvaljujući jednoj ženi njezinoj poniznosti i posluhu – u tome je ta žena protulik one prve, pale žene – dogoditi u Isusu Kristu, njezinom sinu – on je protulik onog prvog, palog čovjeka – koji je istovremeno i Sin Božji, a u kojemu i po kojemu je Bog postao dionik naše ljudskosti, da bismo mi mogli postati dionici njegova božanstva. Ostvarenje tog novog Božjeg plana dogoditi će se u muci, smrti na križu i uskrsnuću. O tome na gori preobraženja Isus razgovara s Mojsijom i Ilijom, koji su predstavnici starozavjetnih ponuda spasenje i na to misli evanđelist kad kaže: „Razgovarahu s njime o njegovu Izlasku“. I od tog događaja kojim je čovječanstvo ubralo plod sa stabla života – Isus je plod, a stablo života križ na koji je raspet, križ koji se caru Konstantinu očitovao kao znak pobjede: 'In hoc signo vinces' – svako vrijeme će biti vrijeme milosti, kairos, trenutak u kojemu Bogu na njegovu ponudu ljubavi možemo odgovoriti ljubavlju te krenuti i sami putem preobrazbe sebe i po sebi svijeta u kojemu živimo, prema onakvom svijetu kakvog je zamislio Bog, a Isusu Krist, njegov Sin i sin Marijin, a naš brat, u svojoj muci i smrti na križu, omogućio. Zato nam Sveti otac i poručuje za Godinu vjere da su nam “Vrata vjere” (Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek … otvorena“. Hoćemo li ili nećemo iskoristiti tu mogućnost, taj trajni kairos, više ne ovisi o Bogu nego isključivo o nama samima.

Da ne bismo uzaludno tražili što napravili da bismo se otvorili suradnji s Bogom i iskoristiti svoj 'kairos' sudjelujući u ostvarenju njegovog plana stvaranja novog čovjeka, a taj plan uključuje i svakog od nas, najbolje je pogledati u BDM i od nje učiti. Ona nam može biti primjer i vodič, učiteljica i odgojiteljica prema preobrazbi nas samih, a po nama i drugih oko nas, svijeta u kojemu živimo i koji bi trebao biti bolji baš zato što smo mi na njemu živjeli. Želimo li poput Marije na nebo uznesene biti dionici Božje vječnosti, a trebali bismo željeti i ne želimo li da nam život bude promašen, da naši dani proteku – kako napisa svećenik i hrvatski pjesnik Izidor Poljak – „Mračni u tihu lijuć se r'jeku Vječnosti“ – moramo poraditi na preobrazbi sebe i drugih oko sebe, učiniti da i mi svakim svojim činom težimo onome što spomenuti pjesnik u istoj pjesmi izražava kao svoju osobnu zadaću, a to je na ovaj ili onaj način, u ovom ili onom zvanju, zadaća i svakog od nas: „Putove moje pjesan nek prati Orla što s plamenim suncem se brati, kuda koracam, hoću da bacam Snopove zlatne svjetlost“. BDM koja je svojom jedinstvenom pojavom u povijesti spasenja i čovječanstva bila ona po kojoj „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet“ (Iv 1, 9), nam svojim odnosom prema Bogu i prema ljudima može biti primjer jer ona je jedna od nas, ali nam zbog svoje osobite povezanosti s Bogom može biti i jest i zagovornica osobito sada kad, kao ona koja je na nebo uznesena, vidi svijet, a s njim i naše potrebe, iz drugačije, Božje perspektive koju nam je, zajedno s apostolima, na trenutak dočaralo preobraženje.  

A kako nam to Marija može pomoći i u čemu nam to ona koja sada, na nebo uznesena, svijet gleda iz Božje perspektive, može biti učiteljica i odgojiteljica? Ona nam je to u svom odnosu prema Bogu i u svom odnosu prema bližnjima. Kao naša učiteljica i odgojiteljica, a ona je to bila u odnosu i prema Isusu, ona nas uči i usmjerava radosnom prihvaćanju Boga i radosnom služenju Bogu, ali i jednako tako radosnom prihvaćanju bližnjih i služenju bližnjima. Ovu Marijinu odgojiteljsku dimenziju koju potvrđuje riječima i životnim primjerom – a koja pokazuje u čemu je bitna razlika između nje nove Eve i one stare, pale Eve, a tim i između novoga Adama koji se po njoj utjelovio i koji je od nje dobio više od samoga ljudskoga tijela i onog starog, palog Adama – dokazuju one rijetke evanđeoske stranice koje je spominju i osobito prekrasni hvalospjev 'Veliča' koji joj je sv. Luka stavio u njezina usta. To je jedan sasvim novi svijet, svijet u kojemu u oholi poniženi, a ponizni uzvišeni, bogati osiromašeni, a siromašni obogaćeni… Tu logiku ona je živjela i kao učiteljica i odgojiteljica prenijela na svog i Božjeg Sina. Tu logiku ona želi prenijeti i na svoju duhovni djecu jer Boga prihvaćati i radosno mu služiti u otvorenosti bližnjima i naš je poziv. To je zalog preobražaja svijeta, osobito preobražaja kršćanstva koje kao da je kroz stoljeća izgubilo početni žar. Osobito je to vidljivo po bolnoj razjedinjenosti kršćana koja je bila i ostaje uzrok mnogih zala koja su se dogodila među nama.  To od nas kršćana osobito zahtjeva odbacivanje zatvorenosti u začarani krug egoizma i svojih interesa, a u što možemo uključiti i interese rase, klase, nacije, pa čak i vlastite Crkve, i otvorenost Bogu koji nas želi pohoditi i postati dio našeg života kao što je postao dio Marijinog života, da bismo i mi svoj život mogli poput nje i njezinog sina i Sina Božjega, staviti na raspolaganje Bogu i bližnjim, a onda se jednom kad dođe na nas red da budemo preobraženi vinuti u nebesa i postati dionici nebeske proslave, nebeskog preobražaja koji ne prestaje nego traje u vjekove. Amen.

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)