Logo
Ispiši ovu stranicu

Razmišljnje uz 16. nedjelju kroz godinu „B“ – 2012.

Božja riječ koju smo slušali prošle nedjelje potaknula nas je na propitivanje našeg kršćanskog poslanja u svijetu i vremenu u kojemu živimo. Shvatili smo da za biti kršćanin nije dovoljno svoje kršćanstvo moći potvrditi krsnim listom ili statističkim podatkom, već da kršćani trebamo biti i životom. Danas, kad smo se zajedno s dvanaestoricom vratili k Isusu da bismo sudjelovali u euharistijskom slavlju šesnaeste nedjelje kroz godinu, trebamo napraviti analizu onoga što smo učinili ili nismo učinili na planu ovoga biti kršćanin, a ne samo tako se zvati.

Ovo je zadaća svih nas, ali ipak prije svega ova zadaća se odnosi na nas koji smo od Isusa dobili poslanje biti njegovi svećenici u ovom svijetu i vremenu. Na nas se odnosi i prijekor o nepastirskom ponašanju kojim smo upropastili i raspršili Božje stado, a koji nam Bog upućuje preko proroka Jeremije: „Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje – govori Gospodin“. Slušajući riječi ovog prijekora mi svećenici se trebamo ispitati nad onim što smo činili i nad onim što činimo. Jesmo li činili i činimo li ono što činimo zbog dobra zajednice koja nam je povjerena ili ne? Jesu li naše, odnosno moje, riječi, naša odnosno moja djela i propusti bili i jesu li i dalje razlog zbog kojeg se Božje stado raspršilo i raspršuje? Je li to razlog što su se mnogi udaljili od Crkve i što mnogi u Crkvi ne vide ono što bi ona kao zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista trebala biti? 

Svima nam je jasno da neki svećenici nisu dorasli svećeničkoj zadaći i poslanju. I sve nas svećenike, ali i istinske vjernike, stid je zbog takvih svećenika. I koliko god da nas je stid zbog toga što postoje takvi svećenici, ne smijemo upasti u dvostruku zamku. Prva je da sudeći i prosuđujući druge, svećenike koji su izdali svoje svećeničko poslanje, zanemarimo kritički pogledati na sebe, svoj život i svoje poslanje. Druga je, ništa manje opasna, da kroz pojedine pale svećenike počnemo promatrati sve svećenike, a s njima i Crkvu, pa čak i samoga Krista. Ovim zamkama ćemo izbjeći ako shvatimo da Božja riječ nije nikad upućeno isključivo jednoj kategoriji vjernika, makar se na njih prvotno odnosi, nego da je upućena svima. Koliko god da se današnja Božja riječ odnosi prvenstveno na nas svećenike, ona je upućena i svim vjernicima koji su po sakramentu potvrde dobili milost i poslanje biti svjedoci Isusa Krista i njegove ljubavi u ovom svijetu i vremenu. To su osobito oni koji na bilo koji način upravljaju drugima na obiteljskoj, školskoj, mjesnoj, općinskoj, županijskoj, državnoj i međunarodnoj, ali i na poslovnoj ili sindikalnoj razini. Svi oni su pred Bogom odgovorni. I svi oni koji svoju poziciju koriste za svoju osobnu korist i probitak, zaboravljajući ili zanemarujući dobro onih koji su im povjereni – nažalost često smo svjedoci takvog ponašanja – prije će ili kasnije pred Bogom odgovarati za svoja djela jer i na njih se, jednako kao i na svećenike koji nisu dorasli svom svećeničkom poslanju, odnosi ono što Bog govori preko Jeremije: „Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših“.

Shvatimo li da je Božja riječ, a s njom i ovo Jeremijino upozorenje, upućeno svima i da se među tim svima nalazim i mi – zapravo svatko od nas pojedinačno sa svim svojim slabostima i nedostacima – lakše ćemo shvatiti i to da ono s čim pojedinci među nama nagrđuju sliku kršćana, svećenika, Crkve, pa i samoga Isusa Krista, nije prava slika kršćana, svećenika, Crkve, Isusa Krista. I shvatiti ćemo da kroz promašaje i izdaju poslanja od strane pojedinca ne smijemo gledati cjelinu poslanja, osobito ne Isusa Krista koji nas šalje i Crkvu po kojoj nas šalje, ali i da smo kao pojedinci, svojim vlastitim zalaganjem, pozvani i poslani činiti sve ono što je u našoj moći da bi na pravi način izvršili poslanje koje imamo u ovom svijetu i vremenu i tako uljepšali sliku cjeline i što bolje i autentičnije predstavili onoga koji nas šalje i zajednicu po kojoj nas šalje. Današnja liturgija nas poziva da to učinimo tako što ćemo se zajedno s dvanaestoricom, ali i sa silnim svijetom koji ih je slijedio drugim putovima, pridružiti Isusu Kristu koji nam je poslan i koji nas šalje i u druženju s njim postati svjesni da je On onaj „izdanak pravedni“ navješten od Jeremije u kojemu će Bog „skupiti ostatak svoj iz svih zemalja“, da je On onaj koji će „vladati kao kralj i biti mudar i činiti pravo i pravicu u zemlji“, da je On jedini istinski vođa, učitelj i primjer svima, da je „on … mir naš … koji od dvoga učini jedno … u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednog novog čovjeka te obojicu u jednom Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo … jedni i drugi u jednome Duhu, imamo pristup Ocu“.

U druženju s Isusom Krstom, koji je od Oca poslan da „u jednome Duhu, imamo pristup Ocu“ i koji nas šalje da to navijestimo svima, možemo ispravljati pogreške napravljene u prethodnim poslanjima – a tko ih to nema – ali i prikupiti snagu za nove izazove i nova poslanja, da bismo doista bili onakvi kakvima nas On želi i kakvima nas drugi, oni koji traže Isusa Krista i njegovu riječ spasenja i koje Isus sažalijeva jer su „kao ovce bez pastira“, s pravom očekuju, pa makar ti drugi i nisu u našoj lađi, što znači da nisu izravno povjereni našoj brizi, nego ga traže – ponekad i pretekavši one koji su na lađi – drugim putovima i drugim stazama.

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)