Logo
Ispiši ovu stranicu

Razmišljanje uz 17. nedjelju kroz godinu (B) – 2012.

Temelja poruka koju nam je Bog objavio u Isusu Kristu poruka je da nas Bog ljubi. Prošle nedjelje ta poruka nam je objavljena Isusovim sažaljenjem nad duhovnom glađu ljudi svog vremena 'jer bijahu kao ovce bez pastira'. Ove nedjelje to sažaljenje se proširuje i na njihovu fizičku glad. Bog ljubi čitavog čovjeka i u svim njegovim dimenzijama. Važno je ovo uočiti, osobito u ovim recesijskim vremenima, jer želimo li biti Isusovi nasljedovatelji, a to smo pozvani biti po našem biti kršćani, na srcu nam treba biti briga za cjelokupnog čovjeka, za njegovu duhovnu, ali i za njegovu fizičku dimenziju. Drugi vatikanski sabor – ove godine se prisjećamo pedesete obljetnice njegovog početka – ovu potrebu kršćanske zainteresiranosti za cijelog čovjeka vrlo jasno ističe pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu: 'Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničeg uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjek u njihovom srcu'.

Iz ove zainteresiranosti za cijeloga čovjeka proizlazi i Isusovo pitanje upućeno učenicima: 'Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?', ali i sve ono što se dogodilo nakon što je Isus čuo odgovor jednog od svojih učenika: 'Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice!', a dogodilo se čudo umnažanja. Isus je s pet kruhova i dvije ribice koje mu je spomenuti dječak stavio na raspolaganje nahranio ono veliko mnoštvo koje ga je slijedilo, a dosta ulomaka je i preostalo. No ne želim se zaustaviti na onom što je učinio Isus, pokazujući da mu je stalo do našeg fizičkog dobra, kao što mu je bilo stalo do našeg duhovnog dobra. Želio bih danas pažnju usmjeriti prema onom što je učinio dječak s 'pet ječmenih kruhova i dvije ribice' bez kojih Isus ne bi uspio napraviti ono što je napravio. Taj dječak nam je danas uzor po tome što je svojih 'pet ječmenih kruhova i dvije ribice' – ono što je u očima ljudi bilo tako malo da je izazvalo komentar: 'Ali što je to za tolike?' – dao Isusu na raspolaganje.

Na to što je učinio dječak, a kao uzor koji trebamo slijediti, misli i sv. Pavao kad nam kaže: 'Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani!' Doista, ovo zaklinjanje da dostojno živimo kršćanski poziv nije niti može biti zaklinjanje da poput Isusa uzmemo kruh i ribe i lomeći ih činimo čudo umnažanja – to je osobit milost koju ne smijemo tražiti – nego je zaklinjanje da budemo poput dječaka iz evanđelja, da budemo oni koji ono što jesu i imaju, svoje vrijeme, fizičke, intelektualne i duhovne sposobnosti, materijalna dobra, ma u konačnici sami sebe, stavljaju Isusu na raspolaganje. Isus čini čudo, ne mi! Naš udio u čudu – bez kojeg je danas, kao i onda u pustinji, čudo nemoguće – je staviti sebe i ono što imamo Isusu na raspolaganje. Samo tad Isus, ma kako se nama i drugima oko nas to činilo malo, može i danas učiniti velike stvari. Skromni obrok siromašnog dječaka postao je materija iz koje je Isus učinio čudo kojim je nahranio pet tisuća ljudi. Skroman dar svakoga od nas može postati materija iz koje će Isus učiniti čudo i u ovom našem vremenu. A potrebe, one duhovne i one fizičke, su uistinu velike.

Kad je riječ o fizičkim potrebama ljudi ovoga vremena, a one su samo posljedica onih duhovnih, situacija je doista teška. Ako i ne uzmemo u obzir novo siromaštvo koje je u bogatim zemljama – uključujući i našu domovinu u kojoj trenutno ima 298.000 nezaposlenih – donijela ekonomska kriza i nagomilavanje nepotrebnih potreba koje su od mnogih učinile robove potrošnje – nedavno smo mogli pročitati da svaki dan po 426 ljudi u Hrvatskoj sazna da su im računi u bankama blokirani i da je krajem svibnja njih 223.840 imalo blokirane račune zbog neplaćanja kredita, telefona, mobitela, vode, televizijske pretplate, a čujemo da u velikim gradovima ima i sve više onih koji ne 'kopaju' po kontenjerima samo zbog povratnih boca, nego i zbog hrane – dosta je letimičnom spomenuti neke općepoznate, možda po razmjeru siromašnih već i zastarjele podatke, koji dočaravaju veličinu duhovne krize suvremenog čovječanstva s pogubnim posljedicama na duhovnu, ali i na fizičku dimenziju jer 20% svjetskog stanovništva posjeduje 86% svjetskog bogatstva, troši 45% ukupne potrošnje mesa i ribe, 58% ukupne potrošnje energije, dok, s druge strane, 50% svjetskog stanovništva živi siromašno, nema dovoljno hrane, pitke vode, živi u kućama koje ne zaslužuju to ime, nemaju struju, nemaju sigurno zaposlenje, njihova djeca ne mogu ići u školu i imati sretno djetinjstvo itd. Kad bi onih 20% učinilo što i dječak iz evanđelja, ne samo da problema ne bi bilo, nego bi se od ostataka moglo prikupiti puno više od 'dvanaest košara ulomaka' koliko ih je prikupljeno u evanđelju.

Što mi, ja i ti, možemo napraviti? Možemo i moramo mijenjati mentalitet društva i vremena u kojem živimo kojima je važnije ono imati nego biti, ne dozvoljavajući mu da nas učini robovima potrošnje i da nas udalji od onoga biti s drugima i za druge u njihovim potrebama i da nas pretvori u ono egoistično imati po svaku cijenu, koje ne preže ni od čega i koje je svijet, a i našu domovinu, dovelo do teškog stanja u kojemu se nalaze. To je preduvjet da bismo, poput dječaka u evanđelju, mogli biti nezavezani na ono što imamo i to malo što imamo, a u tom malo što imamo i cijelog sebe, ponuditi Isusu, staviti njemu na raspolaganje da on u to unese nadu, da po nadi to malo rasporedi i podijeli na novi način da bi doteklo svima. I nemojmo sumnjati da je to moguće! S Isusom je sve moguće! Onih 'pet kruhova i dvije ribice' po nijednoj računici nisu mogli dostajati mnoštvu u pustinji, ali u Isusovim rukama 'pet kruhova i dvije ribice' su nadišli zakone matematike. Ono malo što mi imamo i jesmo stavljeno Isusu na raspolaganje može i danas nadići ekonomske i matematičke računice i nahraniti fizičku i duhovnu glad milijuna gladnih i ženinih diljem svijeta, može i hoće promijeniti našu domovinu i čitav svijet. Potrebno je samo to 'malo' našega dati Isusu, jer je bez toga 'malo' našega i Isus nemoćan. U tom 'malo' našemu, onome staviti Isusu na raspolaganje ono što imamo, sva je logika našeg kršćanskog poslanja u ovom svijetu i vremenu. I u tom se očituje naše biti ili ne biti to što govorimo da jesmo, naše biti ili ne biti kršćani.

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)