• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

3. vazmena nedjelja (A), 2020.

3. vazmena nedjelja (A), 2020. https://en.m.wikipedia.org/wiki/File:Duccio_di_Buoninsegna_Emaus.jpg

 

Naglasak evanđelja o bijegu učenika u Emaus nije na bježanju. Može se i ostati, a pobjeći. Naglasak je na onome što čini Uskrsnuli. A on nas ne ostavlja same u našim bjegovima, nego ide za nama da nas pronađe. Njemu nije daleko nijedan naš Emaus.

 

Treća vazmena nedjelja (A) - U bijegu od Crkve

 

Današnje nas evanđelje vraća u ona prvi dan u tjednu, nedjelju uskrsnuća. Iako su počeli već kružiti glasovi da se dogodilo nešto neobično i da Isus nije više u grobu, dvojica Isusovih učenika bježe u Emaus. Ne znamo gdje je bio taj Emaus. To nije slučajno jer Emaus je uvijek i ponovo ono što nas odvlači od Isusa i susreta s njime, odnosno ono prema čemu bježimo iz crkvene zajednice jer smo zbog nečega razočarani. Najčešće je to razočarenje, kao i u slučaju ove dvojice, uzrokovano krivim očekivanjima. Ne znamo ni ime drugog učenika. Ni to nije slučajno. To je, zapravo, naše ime. Ne trebamo se toga stidjeti. Svi smo mi u ovoj ili onoj situaciji Kleofin sudrug u bijegu. Naglasak evanđelja o bijegu učenika u Emaus nije na bježanju. Svakome se to može dogoditi, pa i događa. Može se i ostati, a pobjeći. Naglasak je na onome što čini Uskrsnuli. A on nas ne ostavlja same u našim bjegovima, nego ide za nama da nas pronađe. Njemu nije daleko nijedan naš Emaus.

 

Kad se i zašto događa bijeg u Emaus? Današnji ulomak nudi više međusobno povezanih razloga. Iako je vjerojatno moguće naći i druge ja ću pokušati ponuditi tri.

 

Prvi, koji posvećujem sv. Jeronimu, porijeklom Dalmatincu, jednom od najvećih poznavalaca Svetog pisma u crkvenoj povijesti kojemu ove godine obilježavamo 1600. obljetnicu smrti, je nepoznavanje Svetog pisma. Kaže Isus ovoj dvojici učenika u bijegu: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Sv. Jeronim je to isto svojevremeno izrekao ovako: „Ako je naime – kako tumači apostol Pavao – Krist Božja snaga i Božja mudrost, onaj tko ne pozna Pisma ne zna Božju snagu ni njegovu mudrost: nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista.“ Mnogi se olako služe biblijskim citatima, ovih sam dana i sam bio tome svjedok jer su njima i mene udarali, izvlačeći ih iz njihovog biblijskog konteksta stavljajući ih u kontekst svojih osobnih potreba i želja, a što je uvijek i ponovo znak nepoznavanja i Pisma i Krista.

 

Drugi je razlog bijega je odvajanje od zajednice. Onaj tko se odvoji od zajednice jer ga ne zadovoljavaju odgovori koje mu nudi zajednica, odnosno Isus Krist i Crkva, bježi u Emaus. Unaprijed i bez da čuje što Crkva ima reći, odbacuje argumente koje mu ona pokušava ponuditi, smatrajući da su ti argumenti samo ženska tlapnja, ono što dodatno zbunjuje, a ne nudi odgovor. Ovih dana sam pogledao intervju na Podcastu Oko s jednim našim svećenikom u kojemu je voditeljica ovaj bijeg mnogih naših mladih ovako opisala: „U razgovoru s pretežito mladim ljudima saznajem da su više postali duhovni nego li religiozni iz nekakvih svojih razloga, svatko ima svoj, pa oni kažu ja ne bih u crkvu, ne sviđa mi se njihov način prikazivanja religije, ne sviđa mi se njihova politika, ja ću se sam pomoliti s onim gore, pa što bude…“ Evo upravo je ovo tipičan razlog bijega mnogih od nas – ne isključujem niti samoga sebe u jednom razdoblju svoga života – koji je povezan s onim prethodnim razlogom, ali i onim koji slijedi kao treći razlog bijega.

 

A treći razlog ja samouvjerenost, ona koja niti ne dozvoljava mogućnost da bi ono što mi znamo i kako mi razumijevamo stvari možda moglo biti ipak krivo. Ova dvojica učenika su bila tvrdoglavo navezana na židovsku tradiciju koja je očekivali snažnog i moćnog Mesiju, Mesiju koji će poraziti sve svoje neprijatelje i neprijatelje svoga naroda, koji će izraelskom narodu vratiti staru slavu i poštovanje i njima, sudim to po onom kako su se ponašali i sami apostoli, donijeti visoke položaje i važnu ulogu u svemu tome. To je bilo ono čemu su se oni nadali. A on je umjesto toga završio na križu i u grob je pokopano ne samo njegovo tijelo, nego s njegovim tijelom i sve njihove nade. Toliko se danas može susresti ove samouvjerenosti koja je nekad utemeljena na tradiciji, nekad na nekim suvremenim ideologijama, nekad jednostavno na onom što se nama osobno sviđa i zadovoljava, a što uvijek i ponovo tjera u bijeg od Crkve i iz Crkve. To se danas događa ne samo onima koji svjesno napuštaju Crkvu krećući prema svom Emausu, nego i onima koji druge žele istjerati iz Crkve, smatrajući da je jedino njihovo viđenje Crkve i Isusa Krista ono pravo, a oni sami jedini pravovjerni ostatak, sve što je još ostalo od Crkve. I eto novog Emausa koji, iako se misli da se ostaje u Crkvi, kao i svaki drugi Emaus vodi iz Crkve.

 

Iznijeli smo razloge bijega u Emaus. Ima ih vjerojatno i više. Svatko ima neki svoj Emaus, nešto što mu je važnije, što ga više privlači, što mu se čini na kraju krajeva logičnijim izborom od Isusa Krista i njegove ponude i ponude Katoličke Crkve. Zapravo, to sve nije toliko važno ako dozvolimo da nas Isus, naš uskrsnuli Gospodin, sustigne na putu i progovori našem srcu, onako iskreno, onako kako samo on to zna. A on to, važno je to naučiti iz ovoga evanđelja, doista želi. Onaj Isus koji nam je u Lukinom evanđelju, iz kojega je i ovaj događaj o bijegu u Emaus, ispričao one tri prekrasne parabole o Bogu koji je milosrdan Bog, u našim bjegovima u Emaus dokazuje da te parabole nisu tek lijepe priče da bismo se njima zabavili, nego načina na koji Bog djeluje prema nama ljudima kad se izgubimo.

 

Sljedeće nedjelje slavimo nedjelju Dobrog pastira. Ove nedjelje, u slučaju dvojice koja bježe u Emaus, Isus pokazuje konkretnim primjerom da to njegovo biti Dobri pastir funkcionira, da je on Dobri pastir, onaj koji ne napušta one koji su se razočarali u njega i Crkvu i odlučili pobjeći u neki svoj Emaus, nego kreće u potragu i za onom jednom izgubljenom, ne da je kazni, nego da pronađe, zagrli, vrat, spasi…

 

Možda ga nije lako prepoznati. Nisu ga mogli prepoznati ni drugi. Iako je to isti Isus, on je i drugačiji, proslavljeni. Isus nije uskrsnućem nastavio život koji je živi prije smrti, nego je započeo potpuno novi život, život uskrsnuća. I zato je, iako je to isti Isus, i potpuno drugačiji, drugačiji do te mjere da svoje učenike mora uvjeravati da je to on, pokazujući im svoje rane, kako smo to vidjeli u evanđelju prošle nedjelje. Dvojici odbjeglih prijatelja Isus ne želi ništa dokazati. On je prema njima nježan. Njima ne pokazuje rane. Zapaljujući njihovo srce želi ih potaknuti da sami zaključe. I da se vrate. Učinio je to na dva načina na koja nastavlja biti prepoznatljiv u svim vremenima i kroz koja ga i mi uvijek ponovo možemo susresti.

 

Prvi je način sveta misa ili euharistija. U ovom su ulomku ponuđeni svi elementi euharistijskog slavlja, od svečanog ulaska slavitelja, preko službe riječi i propovijedi do lomljenja kruha ili euharistije i poslanja. Upravo je „lomljenje kruha“, odnosno euharistija, za ovu dvojicu bilo okidač da bi oči njihovog srca koje je do tada, kako ispovijeda jedan od njih, gorjelo zbog riječi koje su slušali, u tom se trenutku moglo otvoriti i jasno vidjeti i Isusa, i Crkvu, ali i sebe same, u bijegu.

 

Drugi je način zajednica, Crkva. U njoj i po njoj Isus uskrsnuli ostaje prisutan s nama i među nama. I u Crkvi, ne zgradi nego zajednici, ga je uvijek ponovo moguće susresti. I u njoj, usprkos svim njezinim slabostima jer je sastavljena od slabih ljudi, uvijek ponovo možemo u zajedništvu dijeliti ono od čega polazi naša kršćanska vjera i čemu se uvijek ponovo vraća, ono zbog čega jesmo kršćani i zbog čega postoji Crkva, a to je vjera u uskrsnuće.

 

Za one koji žele više: 

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2372

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=4994

 

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)