• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

6. vazmena nedjelja (A), 2020.

6. vazmena nedjelja (A), 2020.

 

 

Vjera se nevješta blago, s poštovanjem i dobrom savješću, prepoznajući i uvijek ponovo otkrivajući Isusa Krista i njegov primjer.

 

6. vazmena nedjelja (A) Duh Istine

 

I danas se nalazimo u dvorani posljednje večere. Isus se oprašta od svojih učenika. I u tom oproštaju govori i čini ono što smatra najvažnijim. A on najvažnijim smatra ljubav. To se može otkriti u gestama koje čini, poput geste pranja nogu i euharistije, i u riječima koje govori. To se vidi, na primjer, u današnjem evanđeoskom ulomku u kojemu se glagol ljubiti ponavlja pet puta, govorom o ljubavi započinje i završava današnje evanđelje. Taj je ulomak dio duljeg oproštajnog govora u kojem je Isus imenicu ljubav i glagol ljubiti upotrijebio trideset četiri puta.

 

Zašto je za Isusa važna ljubav? Ljubav je ono što ga povezuje s Ocem. To je božanska osobna ljubav koju zovemo Duh Sveti. Ta je ljubav u temelju njegovog poslanja i djela spasenja. Ona je i u temelju našeg odgovora kojim odgovaramo na ponudu spasenja. Ljubav je čuvanje zapovijedi, ali je i više od toga. Ona znači našu usklađenost s Isusom i njegovim evanđeljem življenjem zapovijedi ne zbog zapovijedi, nego jer su Isus i njegovo evanđelja vrijednost u sebi. Tko tako čini ima priliku za drugoga Branitelja, kojega Isus u današnjem evanđelju naziva i Duh Istine. Njegova zadaća nije zamijeniti Isusa. Njegova je zadaća omogućiti Isusovu trajnu prisutnost s nama kako bi u nama mogao nastaviti svoje poslanje. I njegova je zadaća nama pomoći biti i ostati s Isusom. Puno je načina na koji drugi Branitelj, Duh Istine, kojega nam je Isus poslao da s nama bude zauvijek, može djelovati. Spomenut ćemo dva koja spominje današnja liturgija i kojima je polazište slično, ali način djelovanja Duha Svetoga je drugačiji.

 

Ulomak iz Djela apostolskih nam nudi prvi primjer kako je Branitelj, Duh Istine, djelovao u okolnostima prve Crkve. Riječ je o vremenu dok još apostoli nisu do kraja razumjeli Isusovo poslanje da idu do kraja svijeta i propovijedaju evanđelje. Kako su to i kad konačno shvatili? O tome govori ovaj ulomak koji slijedi nakon izvještaja o mučeništvu đakona Stjepana s kojim je povezan i početak progona kršćana židovskog porijekla helenske kulture. Oni su se zbog progona raspršili po drugim krajevima i počeli propovijedali evanđelje Isusa Krista. Jedan od njih je i đakon Filip. On je počeo propovijedati u Samariji. I imao je izniman uspjeh. Nakon njega u Samariju silaze i apostoli. Čine to da bi onima koji su kršteni podijelili Duha Svetoga. Ali i otkrili da se njihovo vlastito poslanje ne može zaustaviti u Jeruzalemu, nego da su poslani puno dalje i svima. Ovaj nam ulomak nudi elemente onoga što je u Katoličkoj Crkvi na zapadu, za razlike od Crkve na istoku, dovelo do odvajanja sakramenta krizme ili potvrde od sakramenta krštenja. Naglasak nije, kako se može na prvu učiniti, na apostolskoj moći. Naglasak je na povezanosti s apostolima. Nijedna kršćanska zajednica ne može biti potpuno autonomna i bez povezanosti s drugim kršćanskim zajednicama. Nužno je stvoriti veze zajedništva između mjesnih Crkava i univerzalne Crkve. I jednako tako, na razini mjesnih Crkava, odnosno biskupija. Tek kad se to dogodi Duh Sveti se može očitovati u punini.

 

Drugi primjer nam nudi ulomak iz Prve Petrove poslanice. I ovaj je ulomak nadahnut progonima. Progoni s kojima se suočavaju kršćani tog povijesnog trenutka su drugačiji od onih na samom početku. Kršćanstvo se u svom širenju susrelo s puno jačim neprijateljem, Rimskim Carstvom koje će kršćane progoniti, s većim ili manjim intenzitetom, punih 250 godina prije nego li i samo postane kršćansko. Poslanica želi ohrabriti novokrštenike koji samom činjenicom da su postali kršćani moraju računati s mogućnošću progona. Uloga Branitelja, Duha Istine, je da im Krist bude svet u njihovim srcima, kako bi bili sposobni progovoriti svima o svojoj nadi, onome zbog čega, usprkos progonima, jesu i ostaju kršćani. I biti dobro pripremljeni, odnosno dobro poznavati vlastitu vjeru. Vjera koju nam nadahnjuje Branitelj, Duh Istine, nije vjera prolaznih osjećaja, površne pobožnosti ili zanesenosti čudesnim događajima, nego je to utemeljena, postojana, čvrsta, neslomljiva vjera. To je vjera koja osim argumenata vodi računa i o načinu na koji se iznosi, kako bi to bilo blago, s poštovanjem i dobrom savješću, prepoznajući i uvijek ponovo otkrivajući Isusa Krista i njegov primjer.

 

Oba ova primjera zasigurno imaju svoga odjeka i u našoj svakodnevici u kojoj, međutim, kao i u slučaju prve Crkve i Crkve druge i treće generacije, glavni neprijatelj vjere nije izvan nas. Oni su to shvatili i zato se kršćanska poruka nije mogla zaustaviti progonima, nego se progonima širila. I progonima u pojedincima učvršćivala čineći ih boljim kršćanima. Sjeme mučenika je doista bilo, kako se u prvoj Crkvi govorilo, sjeme novih kršćana. Kad je neprijatelj izvan nas, koliko god da je opasan i bezočan, nemamo se čega bojati. Isus nam garantira da tad nismo sami i da će nam dati drugog Branitelja, Duh Istine, ali i da će on ponovo doći i biti s nama. Savla, koji je svjedok Stjepanovog mučeništva i kao Pavao najveći širitelj kršćanstva, Isus će kod ukazanja pitati zašto ga progoni. S ovom sviješću da u progonima, a možemo tome dodati i druge patnje i iskušenja, nismo sami, da imamo Branitelj Duha Svetoga, da je i Isus s nama, lako je odoljeti i najtežim izazovima. Problem je kad je naš neprijatelj u nama samima, odnosno kad „svijet“ koji ne može primiti Duha Istine, postaje naš način života, kad „svijet“ sa svojom logikom postane naš način razmišljanja, kad su njegovi stavovi naši stavovi, njegova djela naša djela. Tad prestajemo biti sposobni primiti Branitelja, Duha Istine, i puninu njegovi darova. Ni Isus tada nije s nama. I tad nam prijeti opasnost da doista budemo izgubljeni.

 

Da nam se ovo ne bi dogodilo potrebno je da nas nadahnjuje ljubav prema Isusu i čuvanju njegovih zapovijedi. A sve njegove zapovijedi će u ovom oproštajnom govoru u dvorani posljednje večere biti sažete u jednu, a ona je da ljubimo jedni druge onako kako je on ljubio nas. Jer ljubav, ona je najvažnija od svega. I u temelju svega. Sveti Pavao će reći da nam bez ljubavi ništa ne koristi. Bez ljubavi ni mučeništvo nije mučeništvo nego tek jedna tragedija. Jer samo onaj tko ljubi može biti mučenik, svjedok Isus Krista. Ljubav je ono što Boga povezuje s nama. I nas s Bogom. I jedne s drugima. I osposobljava nas za poslanje ljubavi. Ljubav je Branitelj kojega nam je Otac poslao. I Duh Istine kojega nam je dao. Njega uz sebe može imati, razumjeti i primiti samo onaj tko je od Boga ljubljen i tko Boga ljubi. I u Bogu ljubi sve ljude.

 

Za one koji žele više:

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2430

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5052

 

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)