• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Razmišljanje uz 24. nedjelju kroz godinu (B) - 2012.

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom. Čudan je ovaj Isusov poziv nad kojim se svaki put ponovno moramo zamisliti svi mi koji smo mu, na ovaj ili onaj način, s Petrom rekli: Ti si Pomazanik – Krist. I baš zato što je čudan, logično je i Petrovo suprotstavljanje koje je i naše je suprotstavljanje jer i mi razmišljamo ljudski, a ljudski gledano trpljenje, križ, smrt su nešto loše, nešto protiv čega se naša narav s pravom buni. Uostalom, budimo realni, ni Krist se kao pravi čovjek nije s prevelikim oduševljenjem uputio u muku i smrt. Ni njemu se nije sviđalo trpjeti.

Ako je to tako, zašto nas Isus poziva da ga slijedimo? I zašto ga uopće slijedimo? Postoji mnogo ponuda koje su ljudski logičnije. Nude nam lakši put. Propovijedaju o uspjehu i lakoći života. Mogli bismo navesti mnoštvo primjera. Možda bi nam bilo bolje njih slijediti? Sve te ponude, međutim, imaju jedan veliki problem. Taj veliki problem je da se sve one zaustavljaju prije bolesti, nesreće, starosti i smrti te sa svim tim i povezanog trpljenja. Za njih je, više-manje, život vrijedan življenja samo dok si mlad i uspješan, zdrav i bogat. A kod Isusa? On nudi smisao i u životu bez toga i nakon toga. On nudi smisao i kad si star i neuspješan, kad si bolestan i siromašan, kad te pogodila nesreća i trpljenje. I još više od toga! On se čak ni tu ne zaustavlja, nego ide i korak dalje, ide s onu stranu smrti i groba: Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Ovdje se izvrsno uklapa Jakovljev poziv na vjeru koju potvrđuju djela, jer što su djela ljubavi i milosrđa o kojima on govori, nego odricanje samog sebe i od sebe, da bi drugi živjeli! Da, ako se život želi spasiti, treba ga imati hrabrost izgubiti, ako želimo primiti, moramo biti spremni darovati. I tko više daje i gubi, više prima i dobiva!

Vratimo se Isusovim riječima o gubljenju života koji se spašava i spašavanju života koji se gubi poradi njega i evanđelja. Ovom tvrdnjom Isus ne želi obezvrijediti čovjekov život na zemlji. On od svojih učenika ne traži da se odreknu života, da šute, trpe i pate, da bi po tom dobili drugi život u nebu. Isusova alternativa nije ovaj život na zemlji ili onaj život na nebu. Ono što on želi je život na zemlji usmjeren prema životu na nebu. Ovo je pouka njegovog poziva! Sve drugo je promašaj! Spasiti vlastite ovozemaljske interese, spasiti svoj novac, biti egoist, reći, ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje …: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dati im što je potrebno za tijelo, ne obazirati se na poruku i poziv ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ono je što uništava ne samo budući život, nego i ovaj sadašnji jer ga ostavlja bez smisla. Isto tako valja reći i to da zanemarivanje svojih svagdanjih obveza, poštenog truda oko dostojnijeg života ovdje na zemlji, ne uništava samo naš ovozemaljski život i život drugih oko nas, nego i onaj vječni život, jer se, vratimo se opet sv. Jakovu, djelima koja činimo u sadašnjem životu, potvrđuje naša vjera u onaj budući život kojemu smo usmjereni: Ti imaš vjeru, a ja imam djela – piše sv. Jakov i nastavlja – Pokaži mi svoju vjeru bez djela – po njegovom mišljenju to je očito nemoguće – a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.

Logika ovoga svijeta, a njom su zaraženi i mnogi kršćani, je da je besmisleno činiti sve ono što nije u mom vlastitom interesu. Tome se, mislim da je to osnova problema, želi učiti našu djecu novim Zdravstvenim odgojem koji se eksperimentalno i na brzinu uvodi u naše škole. Nasuprot tome, prema evanđelju, istinski dobitak je sve ono što se čini za druge. Ovo Isus naziva odricanjem od samog sebe. Možda nam njegove riječi ovako protumačene postaju manje besmislene, osobito stoga što prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, htio on ili ne htio, svakoga pogađa iskustvo boli, patnje, iskustvo smrti. Prihvatiti vlastito trpljenje, želeći tim umanjiti trpljenje drugih, vrlo je praktično rješenje koje nam u susretu s boli, zlom i smrću predlaže Isus kroz današnje evanđelje. Pouzdajmo se u njegovu riječ jer on nije samo govorio, nego je i činio. On nije rekao: Hoće li tko biti moj, neka se odrekne…, nego je rekao: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne… On nas je prethodio. I od nas ne traži ništa što sam nije učinio prije nas. Htio je na sebe uzeti našu bol i našu smrt zato da bi nam utro put i svojim uskrsnućem nam pokazao cilj i smisao našeg života. I on to nije učinio samo jednom. On to u nama i s nama čini svaki put kad mi trpimo jer „nema trpljenja, krivnje, sramote, osamljenosti, gladi, poteškoće ili iskorištavanja, mučenja, razbojništva, ubojstva, nasilja ili prijetnje atomskim oružjem koje ne bi trpio Bog. I nema čovjeka koji bi bio potpuno sam u svojemu trpljenju otkad je Bog u Isusu Kristu postao Emanuel, Bog s nama“ (J. H. Nouwen).

Utješeni ovom spoznajom, možemo razumjeti poruku: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom i, unatoč svemu i usprkos svakome, krenuti odlučno za Isusom.

Ocijeni sadržaj
(3 glasova)