• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

11. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

11. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

Isus nam daje svoju vlast. To nije vlast nad ljudima. To je vlast nad zlom koje je moguće pobijediti snagom njegove riječi. Vlast je to služenja u ljubavi.

 

11. nedjelja kroz godinu (A) Molitva za svoje kršćansko poslanje, za sjetiti potrebe svijeta i dotaknuti ga služenjem

 

Nakon korizmenog i vazmenog vremena u kojima smo slavili središnje događaje povijesti spasenja i dvaju velikih Gospodnjih blagdana kojima smo proslavili naše kršćanske i katoličke posebnosti, ova nas je nedjelja vratila u onaj obični ciklus liturgijske godine koji nazivamo vremenom „kroz godinu“. Liturgijska čitanja ove, jedanaeste po redu nedjelje kroz godinu u ovom liturgijskom ciklusu koji nosi naziv slova „A“, a u kojemu iz nedjelje u nedjelju čitamo ulomke iz Matejevog evanđelja, vraćaju nas na početak i to u trostrukom smislu.

 

Prvi smisao se odnosi na početak izraelskog naroda, koji je prvi narod kojega je Bog sebi izabrao i kojemu je u povijesti spasenja povjerio posebnu zadaću. S izborom izraelskog naroda kao naroda koji je Bog sebi izabrao upoznao nas je ulomak iz Knjige Izlaska, ali o tome govori i današnji evanđeoski ulomak o poslanju dvanaestorice Isusovih apostola koje Isus u ovom prvom poslanju ne šalje ni poganima, ni Samarijancima, nego isključivo „izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ Zanimljiv je odnos Boga i Izraela s kojim je Bog želio sklopiti savez i s kojim ima sasvim poseban plan, drugačiji nego s bilo kojim drugim narodom, ali u korist svih drugih naroda. Taj plan nam može pomoći razumjeti Boga i njegovu ljubav koja se očituje jednom narodu, ali je zapravo po tom narodu namijenjena svima. Izraelci su neposredno prije ovoga događaja izbavljeni iz egipatskog ropstva jer se Bog sažalio nad njihovim stanjem. Opisujući im što je za njih napravio, Bog im želi pomoći razumjeli kakav je on Bog i kakav želi biti Boga za njih. On je Bog koji želi da oni budu njegova predraga svojina mimo sve narode. Jedan jedini uvjet je da mu budu vjerni čuvajući njegov savez. Tako mogu postati kraljevstvo svećenika, narod svet. Ove riječi daju naslutiti da Bog izabire Izrael, ali cilja puno dalje. Izrael i Izraelci, kraljevstvo svećenika i narod svet, imaju poslanje biti posrednici spasenja za sve druge narode svijeta.

 

Drugi se smisao odnosi na početak jednog drugog naroda u kojemu se to što je bilo naviješteno treba potpuno ostvariti. To je narod kojega, na temeljima tog prvog naroda, Bog želi sebi izabrati i osposobiti ga da kroz prostor i vrijeme nastavi djelo spasenja koje je svoj najistaknutiji trenutak imalo u poslanju Isusa Krista. O počecima tog novog naroda, koji se zove Crkva, govori evanđeoski ulomak koji nas je upoznao s izborom dvanaestorice. Broj dvanaest je važan broj u Svetom pismu. On označava cjelinu Božjeg naroda jer dvanaest je Izraelovih plemena. Izborom dvanaestorice apostola i početkom njihovog poslanja Isus tu simboliku cjeline želi preuzeti i staviti je u temelje novog naroda. Znademo da ona dvanaestorica rodozačetnika Izraela nisu bili savršeni ljudi. Sjetimo se samo da su brata prodali u ropstvo. Njihova posebnost nije u njihovoj kvaliteti nego u Božjem izabiranju. Tako je i s ovom dvanaestoricom i novim Božjim narodom Crkvom. Ima tu svega. Postoje različiti popisi dvanaestorice apostola, koji ponekad i nisu sasvim usuglašeni. Ali svi imaju neke zajedničke elemente, među kojima je i činjenica da je to bila dosta nesavršena i međusobno nepovezana skupina ljudi. Svi popisi na početak stavljaju Petra i na kraj Judu Iškariotskoga koji će postati izdajica. I svi spominju dva para braće, želeći nam s tim sugerirati da u ovom narodu trebaju vladati bratski odnosi. Od Mateja saznajemo da je tu i on kao bivši carinik, ali i da ima i jedan Kanaanac. Bilo je tu i zelota. Bit će i farizeja, i saducej, konzervativaca i progresista, ambicioznih i naglih, ima tu i sumnjivaca… Kasnije će doći i ljudi iz drugih naroda i jezika, rasa i klasa... Važna su ova dvanaestorica da bismo mogli otkriti obrise tog novog Božjeg naroda koji se ne temelji na krvnim i političkim vezama, niti je, kao drugi narodi, ograničen teritorijem i jezikom, nego je upućen svim narodima kako smo nedavno mogli čuti čitajući, također iz Matejevog evanđelja, na blagdan Uzašašća o onom konačnom poslanju apostola i Crkve. I u njega su uključeni svi, bez obzira na zvanje i zanimanje, rasu i nacionalnost, društveni status i političko uvjerenje. I svi zajedno dobivaju poslanje kojemu je temelj Božje suosjećanje. To je poslanje nastaviti poslanje Isusa Krista govoreći njegove riječi o blizini kraljevstva Božjega i čineći djela koja ga potvrđuju. I poslani su svima, počinjući od Izraela, odnosno od onih koji su nam najbliži, s kojima živimo.

 

Treći se smisao odnosi na početak poslanja svakog od nas osobno, kao članova Božjeg naroda koji se zove Crkva i dionika njezinog poslanja. Na to nas podsjeća ulomak iz Poslanice Rimljanima govoreći nam o tome što je Bog u Isusu Kristu učinio za svakog od nas. On nas je izabrao i spasio. Učinio je to ne zato što smo mi bolji od drugih. Učinio je to dok smo još bili grešnici. Izbor je njegov dar. Izbor je milost. Kaže nam sv. Pavao da se trebamo s tim dičiti. To ponavljamo svaki put kod ispovijesti vjere. Ali vjera koju smo besplatno primili nije samo nešto s čim se trebamo ponositi. Nju trebamo besplatno i širiti, dijeliti je s drugima. To je naše poslanje. Ovo daje posebno značenje današnjem evanđeoskom ulomku. I pomaže nam ga ispravno razumjeti. Svaki je Isusov učenik pozvan i poslan u svijet. I svatko od poslanih treba, dijeleći Božje suosjećanje, zauzeto raditi na izgradnji Božjeg kraljevstva. O tome nam govori Isus. On svoj govor počinje pozivom na molitvu gospodaru žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Ovo nije ona konačna žetva na kraju vremena kad će žeteoci biti anđeli. Ovo je naše svakodnevno poslanje u svijetu sa svim njegovim potrebama koje trebaju biti uključene u našu molitvu, ali i dotaknute našim služenjem. Ovaj Isusov poziv na molitvu za radnike u žetvi često pogrešno shvaćamo kao molitvu za duhovna zvanja. Ali to nije prvotno molitva za duhovna zvanja, nego je to prvotno molitva za sebe same i svoje kršćansko poslanje. Razumijemo li to tako, neće biti onda problema ni s duhovnim zvanjima. No za to bi bilo važno danas naučiti da dvanaestorica izabranih i poslanih ne predstavljaju samo nas biskupe, svećenike i druge posvećene osobe. Oni predstavljaju svakoga vjernika i u skladu sa simbolikom broja dvanaest cijeli Božji narod. Moliti stoga za poslanje radnika u Gospodnju žetvu je molitva da mi koji molimo možemo sebe otkriti kao radnike u toj žetvi, donosno da mi možemo razumjeti i prihvatiti Božje osjećaje, ono njegovo suosjećanje jer su mnogi ljudi, zbog različitih razloga, bili i ostaju, „izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“. U molitvi je, danas kao i u onom prvom trenutku, moguće osjetiti potrebu ljudi i vremena. I kroz molitvu je moguće dobiti moć suočavanja sa svim onim što se u nama i oko nas suprotstavlja čovjekovom – fizičkom, psihičkom i duhovnom – životu. Molitva nije nešto čim uvjeravamo Boga što on treba napraviti. Molitva je način na koji otkrivamo Božju ljubav i suosjećanje, ono što je učinio, i svoje poslanje, ono što on želi po nama nastaviti činiti. Molitva je usklađivanje s onim kriterijima i planovima koje nam je Bog objavio i pokazao u Isusu Kristu, kako bismo mogli nastaviti njegovo djelo. Ne možemo to sami. Isus nam daje svoju vlast. To nije vlast nad ljudima. To je vlast nad zlom koje je moguće pobijediti snagom njegove riječi. Vlast je to služenja u ljubavi. Kristov učenik nikad ne radi za vlastitu korist. Njegov cilj nije biti poznat, poštovan, bogat… Nije mu čak cilj ni to da on bude svet. Kristov se učenik besplatno stavlja na raspolaganje kao što je to učinio i njegov učitelj da bi svi drugi mogli postati sveti. I da bi se tako i sam posvetio.

 

Za one koji žele više: 

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5117

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)