• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

13. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

13. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

Onaj koji prima one koje Isus šalje, prima i njega samoga. I primajući njega prima onoga koji je njega poslao. Važno je da se i mi uključimo u ovaj niz. Da prihvaćamo i da budemo prihvaćani, odnosno da budemo oni koji primaju Isusa, ali i oni u kojima Isus dolazi drugima kako bi ga i oni mogli primiti.

 

13. nedjelja kroz godinu (A) Oni koje Isus šalje

 

Isusovo evanđelje je zahtjevno. Isus to dobro zna. I on to uopće ne krije od onih koji ga žele slijediti. On nije poput onih koji da bi postigli svoj cilj govore ono što slušatelji i sljedbenici žele čuti. Današnja evanđeoska stranica, njezin prvi dio, to najbolje dokazuje. Isus kaže: „Tko ljubi oca ili majku … sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ Tu je zatim i govor o križu koji za njim treba nositi. I o životu koji je poradi njega potrebno izgubiti. Svatko normalan bi krenuo za svojim poslovima, odmahnuvši rukom. Mnogi su to i učinili. I danas mnogi čine. Ali bilo je i onih drugih koji su svejedno slušali Isusa. I išli za njim. Ima ih i danas. Sv. Pavao nam u Poslanici Rimljanima objašnjava da su to oni koji su, krstivši se, s Kristom odlučili umrijeti sebi i svojima, kako bi s njim mogli živjeti. Biti kršćanin znači umrijeti s Kristom. I Krista ljubiti više. Ljubiti ga više i od oca i majke, sina i kćeri, od svega i svakoga. I nositi svoj križ za njim. I s njim i zbog njega život gubiti kako bi ga u njemu mogli nalaziti.

Ovo je evanđeoski paradoks koji je Isus propovijedao, ali i sam prvi živio. Zato ga možemo prihvatiti, ali i shvatiti. Pođemo li od toga da je Isus prvi nas ljubio više, a ljubio nas je i ljubi, onda možemo shvatiti i da njegov poziv na najveću ljubav prema njemu, povezan s nošenjem križa i umiranjem sebi da bismo njemu živjeli, nije poziv na umanjenje naše ljubavi prema onima do kojih nam je stalo, prema ocu ili majci, sinu ili kćer, nego na povećavanje i proširenje ljubavi koju imamo prema njima. Kad nam Isus kaže da njega ljubimo više, on nam ne kaže da oca ili majku, sina ili kćer ljubimo manje, nego da ih ljubimo u skladu s njegovim evanđeljem, da ih ljubimo onako kako je on ljubio nas. I kaže nam da se ne zaustavimo na ocu ili majci, sinu ili kćeri, nego da iziđemo iz uskih okvira svoje obitelji, da se oslobodimo sebične okrenutosti sebi i svojima, članovima svoje obitelji, ljudima svog mjesta i zavičaja, svoje nacije, svoje rase ili klase i da se u ljubavi darujemo svima. Ljubav koja Isusa ljubi služi ne samo svojima nego svima. I u tome je smisao i pravo značenje onog našega biti kršćani koje polazi od nas samih i onih koji su nam najbliži, kao što su otac ili majka, sin ili kći, naša obitelj, ali se tu ne zaustavlja. Ljubav kojom Krista ljubimo više, poziv je i poslanje koje zahvaća sve ljude ljubavlju koja služi i koja se daje, kao što je to bio slučaj i s Isusovom ljubavlju. Primjer ove širine je slučaj proroka Elizeja o kojemu je progovorio ulomak iz Druge knjige o kraljevima koji nam je prenijelo današnje prvo čitanje, a kojemu je jedna obitelj proširila svoj dom da bi u njemu ugostila Božjeg proroka. I to je za tu obitelj postao izvor blagoslova.

 

U drugom dijelu današnjeg evanđelja, blagoslov, koji je primila obitelj u Šunamu jer je primila proroka Elizeja, Isus obećava svima onima koji primaju one koji su njegovi. Iz ovog ulomka možemo zaključiti da su njegovi oni koji ga navješćuju, ali i svi oni koji su u potrebi. Ovaj drugi vid će Isus osobito naglasiti u poznatoj paraboli o Posljednjem sudu u kojoj će se prispodobiti u svima onima koji su bili gladni, žedni, stranci, goli, bolesni i zatočeni, a u kojima smo pomogli ili nismo pomogli njemu samome. Uz ovu poruku bih želio podsjetiti na važnu Biskupijsku akciju pomoći Zimbabweu: "Mojih nekoliko kuna za obrok u Africi." Ovu smo afričku zemlju izabrali jer joj, za razliku nekih drugih potrebnih zemalja tog područja, do sada nikad nismo pomagali, a već duži niz godinama se bori s teškom gospodarskom i socijalnom krizom kojoj je dugotrajna suša prouzročila dodatne probleme. Prema posljednjim podacima, koje je u siječnju 2020. objavio Svjetski program za hranu (WFP), ukupno 5,5 milijuna stanovnika ruralnih područja i 2,2 milijuna stanovnika u urbanim područjima te zemlje trpi zbog ozbiljne nestašice hrane. Znam da ni nama u ovoj situaciji koju živimo nije lako, ali svejedno nismo usporedivi s njima. Ne možemo promijeniti njihovu situaciju, ali ako pokušamo nešto učiniti, ako ne ostanemo ravnodušni, samim tim smo je već promijenili. I istovremeno smo s promjenom njihove situacije promijenili sebe. I svoj odnos prema Isusu. I Isusov odnos prema nama.

 

Današnje evanđelje ipak naglasak stavlja na onaj prvi vid, odnosno na primanje onih koji su poslani da u Isusovo ime navješćuju evanđelje. Isus svojim učenicima, riječ je o onoj dvanaestorici o čijem smo poslanju čitali prije dva tjedna i u čijem smo poslanju prepoznali i svoje kršćansko poslanje, obećava da će svi oni koji njih prime primiti njega i da oni koji prime njega, primaju i onoga koji je njega poslao. Evo Božjeg blagoslova za sve nas koji se kao kršćani osjećamo poslani. I istovremeno njegovog blagoslova za sve one kojima smo poslani. Isus ovo, potaknut i starozavjetnim slikama od kojih je jedna i spomenuti slučaj proroka Elizeja i žene Šunamke koja ga je primila u kuću, potkrepljuje govorom o plaći proročkoj za one koji primaju proroka i plaći pravedničkoj za one koji primaju pravednika. Elizej predstavlja osobito one koji su dobili poziv unutar poziva i svoj život, ostavivši sve iz ljubavi prema Isusu i njegovom poslanju poput dvanaestorice, stavili potpuno na raspolaganje Isusu i poslanju Crkve. Najvažniji dar koji oni koji su tako poslani mogu primiti nisu materijalni darovi i plaća – nitko od nas se nije odazvao ovom pozivu zbog toga i, ako slučajno netko jest grdno je pogriješio – nego prihvaćanje nas i našeg poslanja od onih kojima smo poslani, a u konačnici i samog Isusa i onoga koji je njega poslao. Riječ je ovdje ne toliko o prihvaćanju nas kao nas, nego o prihvaćanju poruke koju nosimo, a tim i Isusa Krista.

 

Osobno nemam nekih velikih negativnih iskustava na ovom području te se sa zahvalnošću sjećam svih sredina kojima sam kao svećenik, a sada i kao biskup, bio poslan i u kojima sam bio prihvaćan. Ono nekoliko negativnih iskustava koje imam su povezani uz blagoslove obitelji i loše popise ili promijenjene stanare ili, zna se i to dogoditi, s tim da je nekom jednostavno bio loš dan. Znam, međutim, za iskustvo nekih svećenika koji su prije nego li su došli u župnu zajednicu koja im je povjerena nailazili na zatvorena srca članove te župne zajednice. Nekad je možda i bilo razloga koji bi nam pomogli da to donekle razumijemo, a često ih i nije bilo. Pred nama je razdoblje svećeničkih premještaja. Zato bih želio nešto dodati i po ovom pitanju. Počet ću od toga da je te premještaje sve teže organizirati jer nas je sve manje i sve smo stariji. Zato je i sve teže zadovoljiti neke potrebe koje su neke naše župne zajednice nametnule svojim župnicima, ne vodeći računa o tome je li im to moguće ili nije. Najčešće sve mora biti kako je oduvijek bilo. Osim njih samih, naravno. Puno puta ti zahtjevi imaju malo veza s Isusom Kristom i njegovim navještajem. To je više povezano s našim običajima i zahtjevima koji iz njih proistječu, a koji u našem vremenu nemaju baš previše opravdanja. Valja reći i to da su i ti zahtjevi puno puta znak neprihvaćanja Isusa Krista i njegove poruke. Naravno, nerijetko se to sve sruči na svećenika i njegova leđa. Zato bih želio istaknuti koliko je važno da se svećenik u sredini u koju dođe osjeća prihvaćenim, u svakom smislu te riječi, a što znači i u smislu njegovog viđenja na koji je način moguće organizirati župnu zajednicu ili zajednice koje, naravno, treba proći savjetovanje u župnim pastoralnim vijećima. Razborit svećenik će na isti način prihvaćati svoje župljane i njihove potrebe te neće željeti sve okrenuti naopačke. Treba uvijek biti i kontinuiteta, ali i novosti koju evanđelje uvijek u sebi sadrži. Najlakše je nešto ukinuti, ali treba i nešto uvesti. Vraćam se na svećenika kojega nam Bog šalje kao župnika. I važnost njegova prihvaćanja. I važnosti da on prihvaća one kojima je poslan. To je ono što i Isus želi istaknuti. Zato i kaže da onaj koji prima one koje on šalje, prima i njega samoga. I primajući njega da prima onoga koji je njega poslao. Želimo li biti blagoslovljeni, važno je da se i mi uključimo u ovaj niz. Da prihvaćamo i da budemo prihvaćani, odnosno da budemo oni koji primaju Isusa, ali i oni u kojima Isus dolazi drugima, kako bi ga i oni mogli primiti. I s njim primiti i njegovu plaću, onu koja ne može propasti.

 

Za one koji žele više:

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5160

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)