Logo
Ispiši ovu stranicu

Razmišljanje uz 25. nedjelju kroz godinu (B) - 2012.

Svaki se dan ponovo u zajednicama kojima pripadamo suočavamo s izborom između dviju oprečnih stvarnosti o kojima bitno ovisi život i sklad tih naših zajednica. To je izbor između čežnje za životom obilježenim duhom služenja i težnje za moću i vlašću. I sam Isus se kao čovjek i član određene zajednice susretao sa sličnim izborima. Sjetimo se kušnji na početku njegovog javnog djelovanja. Njegov izbor bio je onda i uvijek izbor duha služenja. To nam, kao poruku i preporuku, želi prenijeti današnjim evanđeljem, pozivajući nas da ga slijedimo.

U prvom dijelu evanđelja upoznali smo se s Isusovim načinom služenja. Njegovo služenje je žrtva samog sebe iz ljubavi u služenju do kraja, do dara života za sve ljude: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati. U drugom dijelu evanđelja koji je potaknut ponašanjem apostola koji ne shvaćaju što Isus govori – on govori o muci i smrti, a oni se svađaju oko prvih mjesta – pozvani smo nasljedovati Isusov duha služenja. Potaknuti tim pozivom današnje razmišljanje ćemo zaustaviti prvenstveno na ovom drugom dijelu koji u slici apostola i njihovog ponašanja odražava naše ponašanje. I u nama, kao i u njima, postoji težnja za tim da budemo najvažniji, da imamo bolje mjesto, da imamo bolji položaj u društvu ili Crkvi, bez obzira što znademo da Isus to tako ne želi. Ponekad uopće ne biramo sredstva za ostvarenje tih svojih želja i planova, a ne biraju ih ni drugi u odnosu na nas. Zato lako možemo shvatiti apostole i njihovu raspravu, težnje jednih i ljutnju drugih. I zato u njima, apostolima, prepoznajemo sasvim obične ljude, ma zapravo, zato u njima prepoznajemo sebe i svoju težnju da u zajednici u kojoj jesmo ili društvu u kojemu živimo pronađemo svoje mjesto i poštovanje koje zaslužujemo ili, bolje, koje mislimo da zaslužujemo. Da to i takvo ponašanje nije ništa neobično, potvrđuje i sv. Jakov u drugom čitanju, upozoravajući na opasnost u koju možemo upasti ako duh služenja zamijenimo težnjom za vladanjem, jer takva zamjena uvijek sa sobom nosi zavist, svadljivost, nered, ratove i borbe.

Baš zato što je tako, Isus svoje učenike uči: Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! On ovim od svojih ne traži da uguše težnju za vladanjem, nego da tu težnju pretvore u želju za služenjem. Pojam služenje ne isključuje 'prva mjesta', one koji će u pojedinoj zajednici preuzeti ulogu 'najvećega', nego pojam služenje prvim mjestima mijenja značenje. Svako društvo, a s njima i Crkva koja je hijerarhijski uređena zajednica, mora znati koji su u tom društvu prvi. Društvo i zajednica bez toga ne bi mogli funkcionirati. Ali, njihovo prvenstvo, to što su 'najveći', nije i ne smije biti zato da bi vladali, nego da bi služili i služenjem preuzeli odgovornost za dobro onih koji su im povjereni. Ovo znači Isusovo: Ako tko želi biti prvi, neka bude posljednji i poslužitelj svima!  

Isusova želja je jedno, a stvarnost je nešto drugo. Ne kaže se uzalud da vlast kvari ljude. I zato što kvari na svim razinama, od one obiteljske, preko mjesne, nacionalne i internacionalne, a isto je tako i na različitim crkvenim razinama, mnogi su koji žele biti prvi ne zato da bi služili, nego zato da bi vladali i da bi se vladajući poslužili drugima za postizanje svojih prizemnih i sebičnih interesa. U ovomu se nalazi korijen mnogih društvenih nepravdi i zala. To su one grješne strukture koje proizvode svaki dan ponovo nove financijske i druge afere, uključujući u sebi uvijek širi krug korumpiranih ljudi koji ne dozvoljavaju da do izražaja dođu oni kojima je stalo do dobra naroda, Crkve, do služenja, a ne do vladanja. I pitam se ponekad i na temelju vlastitog iskustva, odnosa drugih prema meni i mene prema drugima, je li moguće drugačije? Je li moguće pronaći ikoga tko bi se odvažio biti prvi, da bi bio poslužitelji svima?

Težimo li za prvim mjestima i jesmo li ambiciozni? Ta naša težnja i ta naša ambicioznost nije po sebi loša. Ovomu društvu, dapače, nedostaje ambicioznih kršćana koji bi zauzeli svoje mjesto u društvu i Crkvi. Zapravo, možda ih i ima, možda ih na riječima ima i previše, ali pri tom nema dovoljno onih koji tu svoju ambicioznost ne bi motivirali željom za vladanjem, nego isključivo željom za služenjem. Takve ambicioznosti gladno je ovo društvo! Takve ambicioznosti gladna je i naša katolička većina u ovom koja postaje, čini mi se, sve neambicioznija i sve tiša. I to je problem, jer tako dozvoljavamo drugim i drugačijim ambicijama da vladaju ovim društvom, da mu nameću svoju logiku i svoje vrijednosti koje su potpuno oprečne nama i našim vrijednostima.

Svjesni smo da nije lako imati ambicioznost za služenjem i da se ona vrlo lako, ako u početku i postoji, od služenja pretvori u vladanje. Teško je, doista, u ovom svijetu drugih i drugačijih ambicija ostati nevin poput djeteta. Ipak znademo da je to moguće, jer onaj koji nam je preporučio takvu djetinju nevinost, tu težnja za biti prvi da bi bili posljednji i služili svima, nije samo govorio, nego je ono što je govorio i drugima preporučivao i sam živio i to do kraja, do smrti na križu iz ljubavi. Oni koji ga žele slijediti, a to smo svi mi jer svi smo po onom našem biti kršćani pozvani u ovoj svari biti 'naivni' za ovaj svijet slijedeći Krista koji nije došao da bude služen nego da služi, mogu računati s njim i s njegovom pomoći, ali mogu računati i s još nečim što nije nevažno. Mogu računati sa većim zadovoljstvom i boljim funkcioniranjem zajednica kojima pripadaju jer te zajednice tada, uvjeren sam, neće biti razdirane neslogom, nego će biti skladno povezane u ljubavi koja se na najbolje pokazuje i dokazuje služenjem.

Ocijeni sadržaj
(5 glasova)