• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

18. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

18. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

 

Ako se na raspolaganje Isusu i braći i sestrama ne stavi sve, neće i ne može biti dosta. Bez onoga sve, nema čuda. S onim sve, čudo se ponavlja.

 

18. nedjelja kroz godinu (A) Isusovo suosjećanje

 

Polazeći od situacije Crkve i kršćana svoga vremena sv. Pavao u današnjem ulomku iz Poslanice Rimljanina nabraja sedam različitih poteškoća koje mogu biti izazov za našu vjeru. Brojem sedam se želi izrazi različite oblike nevolja koje nas mogu zadesiti pa u njima možemo prepoznati i svoje nevolje. Ipak, naglasak nije na nevoljama. Naglasak je na činjenici da Boga ništa, pa ni najgora naša nevolja, neće i ne može udaljiti od nas. Ništa nas, veli apostol, ne može udaljiti od Božje ljubavi koja nam je iskazana u Kristu Isusu. Još i više.  Kad smo u nevoljama Bog nam je u Isusu Kristu još i bliži. Zato rijetki u nevoljama gube vjeru. Istina neki se s Bogom u nevoljama prepiru, pa čak i posvađaju, ali rijetki gube vjeru. Ima dosta svjedočanstava onih koji je nevolja vratila vjeri. Zato je nevolja ne samo kušnja i izazov, nego i prilika. Puno je više izazov za vjeru vrijeme bez nevolja, negoli vrijeme s nevoljama. Osobito je to kad je to vrijeme bez nevolja praćeno materijalnim izobiljem i svim onim što ono sa sobom nosi. Dogodi nam se tad lako da nam se čini da imamo sve i da nam Bog zapravo i nije potreban. Imati nam postaje bog. A nevolja nam često pokaže da to baš i nije tako. Kad dođe nevolja bog imati postaje veoma krhak i nemoćan. Iskustvo pandemije s kojom se svijet suočava to najbolje pokazuje. Ovo je i prilika da ponovo postavimo stvari na svoje mjesto. Ali, da bismo to mogli, moramo Boga, bližnje, sebe i svijet oko sebe staviti na pravo mjesto. Učinimo to učeći od Isusa.

 

Današnje nam evanđelje kao primjer iz kojega možemo učiti od Isusa izdvaja njegovo suosjećanje. U događaju koji nam opisuje današnje evanđelje možemo otkriti tri različita trenutka Isusovog suosjećanja.

 

Prvi je trenutak kad je saznao za smrt svog rođaka i preteče Ivana. Evanđelje kaže da se Isus nakon što je čuo za Ivanovu smrt povukao u osamu. Zašto je to učinio ako ne zato što ga je zahvatio osjećaj suosjećanja? Želio je u samoći i molitvi žalovati za Ivanom. Vjerojatno je dijelom bio potresen i zbog sebe i svoga poslanja jer je Ivanovom smrću i njegovo vlastito poslanje došlo u novu fazu, fazu potpunog odricanja od sebe koja će vrhunac imati na križu. Isus je u Ivanovoj sudbini, vidio svoju vlastitu sudbinu.

 

Drugi je trenutak bio kad je ugledao silan svijet. Isus napušta svoje žalovanje i potresenost da bi išao  ususret ljudima i njihovoj potrebi. On se utjelovio jer je suosjećao ljudima. Njegovo suosjećanje bilo je i razlog poslanja dvanaestorice koje je žaleći ljude svoga vremena i naroda poslao svojim izgubljenim suvremenicima jer su mu se činili „kao ovce bez pastira“. Danas Isus ova dva poslanja, ono svoje i ono učenika, ponovo povezuje i čini jedinstvenim poslanjem.

 

Učinio je to osobito u trećem trenutku u kojemu je svoje suosjećanje s duhovne razine proširio i na sve druge razine čovjekovog života uključujući i onu fizičku razinu koju simbolično predstavlja fizička glad. Kažem simbolično jer se fizička glad može jednako tako odnositi i na sve druge gladi ili osnovne potrebe čovjeka. Učenici su htjeli otpraviti gladne ljude da nešto sebi kupe za hranu, ali ne i Isus. On ne želi ljude otpraviti gladne. Njegovo suosjećanje se ne zaustavlja na osjećajima, nego je poticaj i nadahnuće za konkretna djela. Suosjećajući s ljudskom gladi, koja je u današnjem evanđelju opisana kao fizička glad, Isus sam želi nešto učiniti da bi je utažio. I želi da mu oni koji su njegovi, jučer učenici, danas Crkva i kršćani, u tome pomognu. Zato i kaže: „Ne treba da idu, dajte im vi jesti.“ Često u tumačenju ovog ulomka i paralelnih mjesta sa sudionicima ovoga događaja svoju pažnju zaustavljamo na onome što je Isus učinio. I divimo se čudu. Umjesto toga trebamo staviti naglasak na ono što su nakon Isusovog poziva i poslanja učinili učenici. I činiti ono što su oni činili. Isus je jučer uključio njih. I dogodilo se čudo. Isus danas želi uključiti i mene i tebe, nas. Poslušamo li ga i danas se može dogoditi čudo.

 

Pet kruhova i dvije ribice – ukupno sedam – simbol su punine. Ako se na raspolaganje Isusu i braći i sestrama ne stavi sve, neće i ne može biti dosta. Bez onoga sve, nema čuda. S onim sve, čudo se ponavlja. Kad svatko stavi sve što posjeduje, ne samo u materijalnom smislu, nego i u smislu svog vremena, svojih sposobnosti… događa se čudo umnažanja. I ima dosta za sve. Dapače, preostaje i za one druge, one koji nisu naši, nisu s nama. Upravo je ovo da preostaje i za druge, poruka brojeva koje je evanđelist uključio u svoj izvještaj. O pet košarica i dvije ribice, koje ukupno čine sedam, smo već nešto rekli. Preostaje nam nešto reći i o simboličnom značenju drugih brojeva. Pet tisuća muškaraca koje je Isus nahranio simboliziraju čitav Izrael. Preostalih ulomaka je dvanaest košara. To  je broj Isusovih apostola, onih koji su u temeljima novog Božjeg naroda, Crkve, u kojemu Bog svima nudi svoju ponudu spasenja i zajedništvo oko njegovog stola koje je naviješteno u ulomku iz proroka Izaije. Osobito se ta ponuda odnosi na one malene, neznatne, one koji su pogođeni različitim nevoljama, a nad kojima Bog u Isusu Kristu nastavlja svoje sažaljenje. I mi bismo ih trebali sažalijevati. I djelovati u njihovu korist. U Izaijino vrijeme to su bili prognanici u Babilonu čija se potreba za izbavljenjem očituje u trošenju koje ne zasićuje. Bog im po proroku šalje poziv na drugačiju gozbu koja će zadovoljiti sve njihove potrebe. U našem vremenu smo to mi sami i naše trošenje na sebe same i za svoju korist koje nas često ostavlja gladne jer nas ostavlja bez Boga i udaljava od braće i stvorene stvarnosti. To su, istovremeno i drugi, naša braća i sestre u potrebi i nevolji, koje trebamo prepoznati u svojoj sredini, ali i širom svijeta. I sažaliti se nad njima, njihovom potrebom i nevoljom. I još više učiniti ono što Isus čini i što nas šalje činiti poslanjem: „Ne treba da idu (tražiti drugdje), dajte im vi jesti.“

 

Za one koji žele više: 

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2550

 

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)