• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

25. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

25. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

 

Onaj tko je uključen u Božje poslanje mora usvojiti i Božje osjećaje.

 

25. nedjelja kroz godinu (A) Prvi i posljednji

 

Isus je u Matejevom evanđelju napustio Galileju i započeo uspinjanja prema Jeruzalemu u kojemu će, kako je to najavio svojim učenicima, podnijeti muku, smrt i treći dan uskrsnuti. Ovo završno vrijeme svog javnog djelovanja koristi za dodatno poučavanje učenika o Božjem kraljevstvu i za raspravu s vjerskim i političkim vođama svoga vremena. U današnjem evanđeoskom ta je pouka i rasprava uklopljena u parabolu o radnicima posljednjeg sata kojom Isus objašnjava poruku o nagradi koju će dobiti njegovi učenici i poruku da će „mnogi prvi bit … posljednji, i posljednji prvi.“

 

I u ovoj paraboli Isus koristi elemente iz svakodnevnog života, kojima dodaje i neke neobične elemente koji se ne događaju u stvarnosti. I upravo ti neobični elementi su ono što on želi naglasiti, pokazati posebnost Božjeg kraljevstva i njegovu logiku u odnosu na ona ovozemaljska kraljevstva i onu logiku koja u njima vlada. Ovim posebnostima koje se inače ne događaju u svakodnevnom životu, a one su da domaćin traži radnike tijekom cijeloga dana, da plaću daje počinjući od posljednjih i da svima daje jednaku plaću, Isus se želi obračunati s krivim mišljenjima religiozne elite svoga vremena, koje su dijelili i njegovi učenici. Prije svega to je mišljenje da je to što jesmo u odnosu na druge posljedica naših osobnih zasluga. Ovo je religiju pretvorilo u teret kojega mnogi nisu mogli nositi. Posljedica toga je i mišljenje da ne bi bilo pošteno da ista plaća bude onima koji su se cijeli život trudili živjeti u skladu s Božjim zapovijedima i onima koji su se u taj proces uključili kasnije, možda i u posljednjem trenutku života.

 

U ovoj paraboli osobito u oči upadaju elementi koji se tiču domaćina i njegovog ponašanja. U tom domaćinu možemo prepoznati Boga, a u onom što on čini neobičnu logiku nebeskog kraljevstva koju je Isus došao objaviti i ostvariti, a koju nam ovom parabolom želi približiti. U domaćinu bismo mogli prepoznati i Isusa, u kojemu nam je Bog izišao i izlazi ususret da bi nas unajmio kao radnike u svom vinogradu. On je istovremeno i vinograd u koji nas Bog poziva i u čije nas poslanja na različite načine uključuje. Vinograd je i Crkva kojoj je Krist Glava i koja, po Duhu Svetome koji je na nju izliven, ima zadaću nastaviti i dovršiti njegovo poslanje spasenja. U smislu Isusove pouke učenicima i rasprave s neistomišljenicima, u radnicima prvoga sata je moguće prepoznati Isusove sunarodnjake, a u onih posljednjeg sata druge narode. U radnicima prvoga sata su se u Isusovo vrijeme mogli prepoznati također pismoznanci i farizeji u odnosu na Isusove učenike, ali i druge skupine vjernika, osobito carinika i druge grešnike s kojima se Isusu družio. U prvoj Crkvi se poruka odnosi na kršćane iz židovstva u odnosu na kršćane iz poganstva. Danas je u radnicima prvoga sata moguće primijetiti one koji već jesu radnici u Gospodnjem vinogradu, u odnosu na one koji su to još nisu. Među onima koji to već jesu smo mi koji pripadamo Crkvi i živimo njezino poslanje. Neki od nas su unajmljeni već prvog sata jer smo kršćani postali još kao djeca. Neki su došli kasnije. Neki se još uvijek nisu susreli s domaćinom i čekaju negdje na marginama Crkve. Neki su se i susreli, ali su u međuvremenu odlutali. Puno je tu mogućnosti. Vjerujemo i nadamo se, a za to i molimo, da se svima njima dogodi susret s gospodarom vinograda i da i oni postanu dionici njegovog poslanja.

 

Poruka parabole je utješna jer nam kaže da će se i svi drugi prije ili kasnije naći u potrazi za poslom i susresti s domaćinom vinograda koji ne odustaje u svojoj želji da i njih pronađe i da ih pošalje u svoj vinograd kako bi im dao ono „što bude pravo“. Bog uvijek i svugdje traži radnike i nikad se u tom ne umara. Ipak, svi se ne bi složili s ovom utješnom porukom. To se u prispodobi odnosi osobito na one koji se mogu prepoznati u radnicima prvoga sata. Među njima smo, možda, i mi. Zašto nam se to događa? Više je razloga. Pokušat ću izdvojiti neke.

 

Prvi razlog je to što nerijetko mislimo da je uključenost u rad Božjeg vinograda i njegovo poslanje teret i zaboravljamo da je to privilegij. Nedavno smo slavili sv. Augustina koji, gledajući na to iz perspektive radnika posljednjeg sata, sa žalošću kaže: „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio!“ Gledamo li iz te perspektive, biti među prvima znači biti uključeni u ono što je dobro, vrijedno. To je privilegij, nije teret. Taj privilegij su imali Isusovi sunarodnjaci. Danas ga imamo mi, članovi Crkve. Osobito ga imamo mi što smo kao djeca postali kršćani. Drugi razlog je to što zaboravljamo da biti prvi nije plod naših zasluga nego Božje milosti i milosrđa. Mogli smo se roditi i u nekoj sredini koja nije kršćanska. I u obitelji koja ne drži do vjere. I naš put do Krista i Crkve je mogao biti daleko zahtjevniji. Velika je to milost biti među prvima. Zato posljednji i mogu biti prvi i prvi posljednji. I to je milost. I zato je, zapravo, i nevažno tko je prvi, a tko posljednji. Treći razlog je to što zaboravljamo da onima koji su uključeni u rad Božjeg vinograda nije moguće dobiti različitu plaću, odnosno da plaća za sve nužno mora biti ista jer plaća je Bog i vječno zajedništvo s njim. I četvrti razlog je da zanemarujemo to da onaj tko je uključen u Božji vinograd mora dijeliti osjećaje koje dijeli domaćin vinograda. Ti osjećaji su oni osjećaji na koje misli Izaija opisujući Boga koji je velikodušan u praštanju i čije su misli i puti daleko iznad naših misli i putova. Dijeliti Božje misli i Božje pute znači odustati od svojih misli i putova i usvojiti Božje osjećaje, njegovu velikodušnost. Samo onaj tko tako učini doista postaje radnik u Božjem vinogradu. Sve ostalo je zavaravanje samih sebi i drugih. A takav, zapravo, nema više svoj interes. Takav s Kristom dijeli njegov interes. O tom interesu govori i sv. Pavao u Poslanici Filipljanima kad kaže da mu je „živjeti Krist“. A ako nam je „živjeti Krist“ sve drugo nam postaje relativno. Važan je samo Isus Krist i njegov interes. A njegov interes je naše spasenje i spasenje svakog čovjeka.

 

Za one koji žele više: 

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=2645

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5353

 

 

Ocijeni sadržaj
(0 glasova)