Dubrovačka Biskupija

Misa na Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi: „Palijativna skrb najautentičniji je izraz ljudske i kršćanske brige za druge“

Misa na Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi: „Palijativna skrb najautentičniji je izraz ljudske i kršćanske  brige za druge“

Povodom Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi 10. listopada u katedrali Gospe Velike služeno je misno slavlje za palijativne bolesnike, njihove obitelji i zdravstvene djelatnike koji skrbe o njima. Misno slavlje predslavio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s katedralnim svećenicima, a pjesmom uz pratnju na gitari liturgiju je pratio Stijepo Gleđ Markos.

 

Na početku propovijedi biskup se osvrnuo na pročitano evanđelje koje je govorilo o ženi koja je slušajući i gledajući Isusa uskliknula: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao“. Biskup Uzinić je podsjetio na odgovor Isusa iz tog evanđelja: „Još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i čuvaju je“.  To nam govori da svi mi slušajući i čuvajući Božju riječ, živeći po njoj također možemo biti Isusova majka, ustvrdio je biskup.


Nadalje je biskup kazao kako je u apokrifnim spisima ovaj događaj iz evanđelja malo proširen pa je onda u mašti tog duhovnog pisca prvih kršćanskih vremena žena koja je to uzviknula predstavljena kao jedna majka, žena iz Nazareta, koja je poznavala Isusa i Mariju i koja je imala sina, a Isusa je poznavala već od njegova djetinjstva. Za razliku od Isusa koji je imao svoj put, njezin sin je krenuo nekim drugim putem, uključio se među zelote, političku stranku Isusova vremena koja je željela oružjem postići oslobođenje vlastite zemlje. Njezin sin kao takav završio je među tim skupinama koje su napadale Rimljane i provodile nasilje. I zato je kao majka, kad je vidjela da njezin sin ide krivim putem, bila dodatno ožalošćena i prema tom apokrifnom pismu ovaj njezin usklik je bio istovremeno i usklik molitve, molitve za vlastitog izgubljenog sina, objasnio je biskup.

 

Apokrif s tim ne završava, kazao je biskup, nego on ovu poruku ovdje spaja s jednom drugom biblijskom porukom, a to je onaj trenutak, poruka koja se dogodila na Kalvariji na kojoj su uz Isusa bila razapeta još dva razbojnika. Jedan od njih, onaj desni, prema apokrifnom spisu bio je Dižma, odnosno sin ove žene.

 

U završnom stadiju života te dvojice Nazarećana, Isusa i Dižem, desnog razbojnika, dogodilo se nešto što nas povezuje sa Svjetskim danom hospicija i palijativne skrbi. Ta dva čovjeka, od kojih je jedan bio i Bog, u tim „posljednjim trenucima svog života imali su jedan za drugoga riječi utjehe i ohrabrenja“, kazao je biskup i nastavio: „Dok su čak i učenici Isusa napustili, dok je mnoštvo vikalo 'Raspni ga, raspni', dok su se svećenici i svećenički glavari i starješine naroda rugali 'Ako si ti Sin Božji, siđi s križa', dok se tome pridružio onaj drugi razbojnik, Dižma, možda zbog ove molitve vlastite majke koja ga u svojoj molitvi sigurno nije nikad napustila, govorio je i opominjao druge zašto se tako ponašaju i rekao je Isusu: 'Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo'. I svi znamo Isusov odgovor: 'Doista, kažem ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju.'“ Biskup je dodao kako vjeruje da su ta dva čovjeka, od kojih je jedan od njih Bog, jedan drugome omogućili da im ti posljednji trenutci budu dostojanstveniji, da ih lakše provedu te da su se pripravili na ono što slijedi nakon toga.

 

Osvrćući se na Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi biskup Uzinić se poslužio s dva crkvena dokumenta koja su izašla u posljednje vrijeme, jedan od njih prije nekoliko dana, a to je dokument pape Franje „Fratelli tutti“, dok je drugi „Samaritanus bonus“ (Milosrdni Samarijanac) Kongregacije za nauk vjere izišao prije par mjeseci. Oba ova dokumenta na svoj način pozivaju svakog od nas, kroz sliku o milosrdnom Samarijancu, da i mi jedni za druge, uključujući i našu braće i sestre u posljednjoj fazi života, učinimo isto, objasnio je dubrovački biskup.

 

Prvi dokument, enciklika pape Franje „Fratelli tutti“ govori o tome da je na zemlji uz cestu ležao neki ranjeni čovjek, nekoliko je ljudi prošlo pokraj njega i nisu se zaustavili osim jednog koji se zaustavio. I što je napravio? - upitao se biskup. „Napravio je upravo ono što za ljude koji su u posljednjoj fazi života, a to su palijativni bolesnici, čine oni koji se palijativno o njima skrbe. Pružio mu je blizinu, liječio ga vlastitim rukama, platio iz vlastitog džepa i pazio na njega. Ali iznad svega, i mi se čini jako važno, a na što se često želimo u suvremenom svijetu, dao mu je svoje vrijeme. Smatrao ga je vrijednim svoga vremena“, istaknuo je dubrovački biskup. To je ono što je važno kad su naša braća i sestre u posljednjoj fazi svoga života. Oni ponekad ne trebaju ništa od nas, nego malo našeg vremena, našeg 'biti prisutni'.

 

Drugo što je u svojoj propovijedi biskup spomenuo iz papine enciklike „Fratelli tutti“ je pitanje koje nas pita: S kime se mi poistovjećujemo, na koga sličimo? Papa Franjo kaže da je ova prispodoba „osvjetljujuća ikona“, sposobna istaknuti osnovnu opciju koju trebamo napraviti kako bismo obnovili svijet koji nam zadaje bol. Način je biti poput dobrog Samarijanca, kazao je biskup.

 

Dokument „Samaritanus bonus“ govori o posljednjim trenucima života, iznosi moralna načela, a u brojevima četiri i pet govori i o palijativnoj skrbi odnosno o ulozi obitelji hospicija. Biskup je istaknuo da je taj dokument vrlo važan i prosvjetljujući te je okupljenima pročitao nekoliko ulomaka.

 

„Palijativna medicina dragocjen je i nezamjenjiv alat koji prati pacijenta u najbolnijim i najtežim kroničnim terminalnim fazama bolesti. Palijativna skrb najautentičniji je izraz ljudske i kršćanske brige za druge, opipljivi simbol suosjećajnog biti pored onih koji pate. Cilj joj je ublažiti patnju u završnoj fazi bolesti i istodobno osigurati pacijentu odgovarajuću ljudsku pratnju, dostojanstvo, poboljšavajući koliko je to moguće kvalitetu života i opću dobrobit. Ona uključuje duhovnu pomoć oboljelima i njihovim obiteljima, ulijeva povjerenje i nadu u Boga umirućoj osobi i njihovim obiteljima pomažući im da prihvate smrt bliske osobe. To je bitan doprinos koji imaju pastoralni radnici i čitava kršćanska zajednica po uzoru na milosrdnog Samarijanca, kako bi odbijanje bilo prevladano prihvaćanjem, a tjeskoba nadom. Posebno kad se približavanjem kraja patnja produžava zbog pogoršanja bolesti. U ovoj fazi određivanje učinkovite terapije i ublažavanje boli omogućuje pacijentu da se nosi s bolestima i smrću bez straha od nepodnošljive bolesti. Ovaj lijek nužno mora biti povezan s bratskom potporom koja može prevladati pacijentov osjećaj usamljenosti, često uzrokovan osjećajem nedovoljne pratnje i nerazumijevanja u njegovoj teškoj situaciji. U patnji čovjek mora biti sposoban iskusiti solidarnost i ljubav koja pretpostavlja patnju, nudeći smisao života koji se proteže i dalje od smrti. Sve ovo ima veliko društveno značenje. 'Društvo koje nije u stanju prihvatiti one koji pate i nije sposobno suosjećanjem doprinijeti tome da se patnja dijeli i također se iznutra prenosi, okrutno je i neljudsko društvo'.“

 

Nadalje je biskup pročitao i nekoliko misli o ulozi obitelji. „U skrbi o neizlječivim bolesnicima, obitelj ima sve višu ulogu. U njoj se osoba oslanja na čvrste odnose, cijeni se u sebi samoj, a ne samo zbog svoje produktivnosti i zadovoljstva koje može stvoriti. U liječenju je neophodno da se pacijent ne osjeća kao teret već da ima blizinu i uvažavanje svojih najmilijih. U ovom poslanju obitelj treba pomoć i odgovarajuća sredstva. Stoga je neophodno da države prepoznaju primarnu i temeljnu društvenu funkciju obitelji i njezinu nezamjenjivu ulogu također i na ovom području, davanjem resursa i struktura potrebnih za njezinu potporu. Ljudska i duhovna pratnja obitelji dužnost je u zdravstvenim strukturama kršćanske inspiracije i nikad se ne smije zanemariti jer predstavlja jedinstvenu jedinicu njege pacijenta.“

 

Potom je dubrovački biskup pročitao nekoliko misli vezanih za hospicije. „Uz obitelj i ustanova hospicija, koja će prihvaćati smrtno bolesne osobe kako bi im osigurala njegu do zadnjeg trenutka, dobra je i velika pomoć. Štoviše, 'kršćanski odgovor na otajstvo smrti i patnje nije objašnjenje već Prisutnost' koja na sebe preuzima bol, prati je i otvara joj pouzdanu nadu. Te strukture se predstavljaju kao primjer humanosti u društvu, svetišta boli proživljene s punim značenjem.“

 

Ove riječi nas ponovno vode na Kalvariju, kazao je biskup, na kojoj je uz desnog razbojnika Dižmu bio Isus koji je dao smisao našoj ljudskoj boli, našem životu pa i tim posljednjim trenucima našeg života, ne zato što nas je toga oslobodio, nego što je bio i zauvijek ostaje prisutan u takvim trenucima. Poručio je vjernicima da ne isključe članove svojih obitelji u posljednjim trenucima njihovog života i da pokušaju biti Isusovi izaslanici. Ali i da budu blizu i svima drugima koji trebaju njihovu skrb i blizinu, kako bi i oni jednom mogli biti oni koji će u brizi i ljubavi braće i sestara biti sami Isus.

 

Uz križ stoji i Marija koja je blažena, ne jer je rodila Isusa, nego jer je slušala i čuvala Božju riječ. I to joj je omogućilo da može roditi Isusa. „Neka nas ona zagovara kako bismo u ovom vremenu čuvajući i slušajući Božju riječ za sve, uključujući i našu braću i sestre u posljednjoj fazi njihova života, mogli biti oni koji rađaju Krista, oni koji ga svojim životom i djelima svjedoče“, zaključio je biskup.

 

Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi je: „Moja briga, moja udobnost“, a u Dubrovniku je obilježen u organizaciji Palijativne skrbi Doma zdravlja Dubrovnik i Odjela za palijativnu skrb Opće bolnice.

 

Mario Mioč Vuletić

Palijativa misa 01

Palijativa misa 02

Palijativa misa 03

Palijativa misa 04

Palijativa misa 05

Palijativa misa 06

Palijativa misa 07

Palijativa misa 08

Palijativa misa 09

Palijativa misa 10

Palijativa misa 11

Palijativa misa 12