• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

32. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

32. nedjelja kroz godinu (A), 2020.

Ne može se pripadati novoj kršćanskoj zajednici, a zadržati stari mentalitet.

 

32. nedjelja kroz godinu (A) - Parabola o mudrim i ludim djevicama

 

Prošle smo nedjelje slavili svetkovinu Svih svetih. Uz svetost naše braće i sestara u njoj smo promatrali i vlastitu svetost, ono što već jesmo, a već jesmo sinovi i kćeri Božje jer „djeca se Božja zovemo i jesmo“, i ono što ćemo tek biti, a „bit ćemo (Bogu) slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.“

 

Ova napetost između onoga što već jesmo i onoga što ćemo tek biti može se primijetiti i u Matejevom evanđelju koje smo čitali kroz ovu liturgijsku godinu. Osobito se to može otkriti kroz parabole o Božjem kraljevstvu. U jednima je Božje kraljevstvo već prisutno u onom što Isus govori i čini. U drugima, Isus pripovijeda o budućem Božjem kraljevstvu, onome koje tek treba doći. No ni to Božje kraljevstvo nije odvojeno od onoga sada, nego se za njega u ovom sada priprema. U ovu drugu skupinu Isusovih parabola može se ubrojiti i parabola o deset djevica. Ključ njenog tumačenja se nalazi u posljednjoj rečenici: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“ Poziv na bdjenje, povezan s mudrošću i ludošću djevica, poziv je na život u kojemu će se smanjiti napetost između onoga „već“ i onoga „još ne“ Božjeg kraljevstva. Ona se može smanjiti samo ako već sada živimo kao dionici Božjeg kraljevstva, mudro birajući ono što je dobro, a ne birajući ludo ono što je zlo. Samo tako naše svjetiljke mogu ostati upaljene i spremne za Gospodina.

 

U prvotnoj verziji ova je parabola imala u vidu izraelski narod. On je zaručnica koju predstavlja deset djevica. Deset simbolički označava cjelinu. Izraelski narod stoljećima iščekuje dolazak Mesije. Njega u paraboli predstavlja zaručnik. Kad je konačno došao, dio izraelskog naroda ga je već prestao čekati. U njihovim svijećama je nestalo ulja. Isus ih naziva ludim djevicama. Drugi su još imali ulja u svjetiljkama. Isus ih naziva mudrim djevicama. Oni su ga prepoznali kao Mesiju i mogli su postati njegovi učenici, a zatim ući u Crkvu. Oni koji ga nisu prepoznali, nisu mu se pridružili, nego su ostali izvan kršćanske zajednice. Nije moguće pripadati novoj kršćanskoj zajednici, a zadržati stari mentalitet. Onima koji takvo što pokušavaju gase se svjetiljke. I danas je to problem.

 

U evanđelistovoj redakciji ove parabole ona dobiva novo značenje koje odgovara na konkretne probleme njegovog vremena. No to su problemi Crkve i svih drugih vremena. Zato poruka ove parabole ostaje trajno aktualna. U evanđelistovo vrijeme deset djevica ne predstavlja više Izrael nego Crkvu. U njoj je, nakon prvotnog zanosa za kršćanskom porukom, došlo do određene dekadencije. To je dijelom uzorkovanom i pogrešnom procjenom da je Isusov povratak blizu i da je svijet došao svome kraju. Ali taj kraj nije dolazio. Razočarani tom činjenicom da Krist ne dolazi tako brzo kako su mislili, mnogi su se kršćani, u početku veoma gorljivi, ohladili u svojoj vjeri i svome ponašanju i ponovo počeli živjeti kao pogani. Prenoseći im Isusovu parabolu o ludim i mudrim djevicama evanđelist ih želi upozoriti na ludost njihovog ponašanja i potaknuti da ponovo mudro žive, a mudro će živjeti samo ako žive kršćanski, kako ih ne bi iznenadio zaručnikov, odnosno Kristov ponovni dolazak. Koristeći izraze lude i mudre djevice on želi poručiti da je ludost bilo postati kršćani, a zatim ne živjeti kao kršćani nego nastaviti živjeti kao pogani i da je mudrost nastaviti kršćanski živjeti bez obzira na sve.

 

O važnosti ove mudrosti života, koja je i životna mudrost, govori i današnji ulomak iz Knjige Mudrosti koji nam je ponuđen kao prvo čitanje. Biblijski pisac kaže da je „mudrost sjajna i ne tamni.“ Evo aluzije na svjetlo upaljenih svjetiljki i tamu onih ugašenih. On kaže i da je mudrost važnija od svega drugoga. To se na kraju, kad je došao zaručnik, doista vidi i u evanđeoskoj paraboli. Zašto je za biblijskog pisca mudrost tako važna? Zato što on zna da samo ona pomaže u dobrom usmjeravanju vlastitog života, u izboru onog što nam koristi, a ne onoga što nam šteti. Ovo je tim važnije što nam je svima jasno da na svijetu ne postoji samo jedna mudrost, ona Božja, nego da uz Božju mudrost koja nam pomaže razumjeti i prihvaćati dobro i volju Božju, postoji i „mudrost zmije“ koju nam Biblija predstavlja kao najlukavije od svih stvorenja. Zapravo, to i nije mudrost. To je lukavost u kojoj prepoznajemo naše ljudsko samozavaravanja u pokušaju da budemo apsolutni gospodari svoje sudbine, mimo, a često i protiv Boga. Posljedica nije, kako nas lukavac od početka zavodi, ljudski napredak, nego ljudsko uništenje. I pravo pitanje koje svatko od nas treba postaviti, u svijetlu onog „već“ i „još ne“ Božjeg kraljevstva, je pitanje slijedimo li put mudrosti ili put lukavosti. Autor Knjige Mudrosti otkrio je pravu mudrost. I oduševljen njome, to želi s nama podijeliti. Želi da se i nama to dogodi, da otkrijemo pravu mudrost i odbacimo ludost.

 

Mudrost o kojoj govori starozavjetni biblijski pisac kršćani su otkrili u Isusu Kristu. I zato su njemu prepustili svoje živote. Otkriti u Isusu Kristu ovu mudrost znači zauzetost u ljubavi oko onog „već“ Božjeg kraljevstva, kako bismo bili pripravni na dolazak onoga „još ne“ Božjeg kraljevstva. Crkva u Solunu je očekujući ono „još ne“, zanemarila ono „već“ Božjeg kraljevstva. Crkva evanđelistovog vremena, imala je, vidjeli smo, drugi problem. Bila je previše zaokupljena oko onoga „već“, nažalost ne i Božjeg kraljevstva nego svojih interesa, da je zaboravila na ono „još ne“. I počela je živjeti kao da se ono „još ne“ neće uopće dogoditi. U Crkvi našeg vremena moguće je prepoznati i jednu i drugi krajnost. A krajnosti su uvijek ludost. Prije ili kasnije nestane ulja u svijećama. A Krist dolazi. I ne samo na kraju vremena, nego trajno. Da nam se ne bi dogodilo da ga ne prepoznamo, trebamo Isusa ponovo otkriti u njegovom životu i riječima, njegovom evanđelju. Tu ćemo pronaći onu životnu mudrost s kojom ćemo znati svjetiljke svojega života napuniti uljem koje se nikad ne može potrošiti, ali nažalost niti posuditi onima koji ga nemaju, uljem vjere, nade i osobito ljubavi.

 

Za one koji žele više:

 

 

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5485

Ne može se pripadati novoj kršćanskoj zajednici, a zadržati stari mentalitet.

32. nedjelja kroz godinu (A) - Parabola o mudrim i ludim djevicama

Prošle smo nedjelje slavili svetkovinu Svih svetih. Uz svetost naše braće i sestara u njoj smo promatrali i vlastitu svetost, ono što već jesmo, a već jesmo sinovi i kćeri Božje jer „djeca se Božja zovemo i jesmo“, i ono što ćemo tek biti, a „bit ćemo (Bogu) slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.“

Ova napetost između onoga što već jesmo i onoga što ćemo tek biti može se primijetiti i u Matejevom evanđelju koje smo čitali kroz ovu liturgijsku godinu. Osobito se to može otkriti kroz parabole o Božjem kraljevstvu. U jednima je Božje kraljevstvo već prisutno u onom što Isus govori i čini. U drugima, Isus pripovijeda o budućem Božjem kraljevstvu, onome koje tek treba doći. No ni to Božje kraljevstvo nije odvojeno od onoga sada, nego se za njega u ovom sada priprema. U ovu drugu skupinu Isusovih parabola može se ubrojiti i parabola o deset djevica. Ključ njenog tumačenja se nalazi u posljednjoj rečenici: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“ Poziv na bdjenje, povezan s mudrošću i ludošću djevica, poziv je na život u kojemu će se smanjiti napetost između onoga „već“ i onoga „još ne“ Božjeg kraljevstva. Ona se može smanjiti samo ako već sada živimo kao dionici Božjeg kraljevstva, mudro birajući ono što je dobro, a ne birajući ludo ono što je zlo. Samo tako naše svjetiljke mogu ostati upaljene i spremne za Gospodina.

U prvotnoj verziji ova je parabola imala u vidu izraelski narod. On je zaručnica koju predstavlja deset djevica. Deset simbolički označava cjelinu. Izraelski narod stoljećima iščekuje dolazak Mesije. Njega u paraboli predstavlja zaručnik. Kad je konačno došao, dio izraelskog naroda ga je već prestao čekati. U njihovim svijećama je nestalo ulja. Isus ih naziva ludim djevicama. Drugi su još imali ulja u svjetiljkama. Isus ih naziva mudrim djevicama. Oni su ga prepoznali kao Mesiju i mogli su postati njegovi učenici, a zatim ući u Crkvu. Oni koji ga nisu prepoznali, nisu mu se pridružili, nego su ostali izvan kršćanske zajednice. Nije moguće pripadati novoj kršćanskoj zajednici, a zadržati stari mentalitet. Onima koji takvo što pokušavaju gase se svjetiljke. I danas je to problem.

U evanđelistovoj redakciji ove parabole ona dobiva novo značenje koje odgovara na konkretne probleme njegovog vremena. No to su problemi Crkve i svih drugih vremena. Zato poruka ove parabole ostaje trajno aktualna. U evanđelistovo vrijeme deset djevica ne predstavlja više Izrael nego Crkvu. U njoj je, nakon prvotnog zanosa za kršćanskom porukom, došlo do određene dekadencije. To je dijelom uzorkovanom i pogrešnom procjenom da je Isusov povratak blizu i da je svijet došao svome kraju. Ali taj kraj nije dolazio. Razočarani tom činjenicom da Krist ne dolazi tako brzo kako su mislili, mnogi su se kršćani, u početku veoma gorljivi, ohladili u svojoj vjeri i svome ponašanju i ponovo počeli živjeti kao pogani. Prenoseći im Isusovu parabolu o ludim i mudrim djevicama evanđelist ih želi upozoriti na ludost njihovog ponašanja i potaknuti da ponovo mudro žive, a mudro će živjeti samo ako žive kršćanski, kako ih ne bi iznenadio zaručnikov, odnosno Kristov ponovni dolazak. Koristeći izraze lude i mudre djevice on želi poručiti da je ludost bilo postati kršćani, a zatim ne živjeti kao kršćani nego nastaviti živjeti kao pogani i da je mudrost nastaviti kršćanski živjeti bez obzira na sve.

O važnosti ove mudrosti života, koja je i životna mudrost, govori i današnji ulomak iz Knjige Mudrosti koji nam je ponuđen kao prvo čitanje. Biblijski pisac kaže da je „mudrost sjajna i ne tamni.“ Evo aluzije na svjetlo upaljenih svjetiljki i tamu onih ugašenih. On kaže i da je mudrost važnija od svega drugoga. To se na kraju, kad je došao zaručnik, doista vidi i u evanđeoskoj paraboli. Zašto je za biblijskog pisca mudrost tako važna? Zato što on zna da samo ona pomaže u dobrom usmjeravanju vlastitog života, u izboru onog što nam koristi, a ne onoga što nam šteti. Ovo je tim važnije što nam je svima jasno da na svijetu ne postoji samo jedna mudrost, ona Božja, nego da uz Božju mudrost koja nam pomaže razumjeti i prihvaćati dobro i volju Božju, postoji i „mudrost zmije“ koju nam Biblija predstavlja kao najlukavije od svih stvorenja. Zapravo, to i nije mudrost. To je lukavost u kojoj prepoznajemo naše ljudsko samozavaravanja u pokušaju da budemo apsolutni gospodari svoje sudbine, mimo, a često i protiv Boga. Posljedica nije, kako nas lukavac od početka zavodi, ljudski napredak, nego ljudsko uništenje. I pravo pitanje koje svatko od nas treba postaviti, u svijetlu onog „već“ i „još ne“ Božjeg kraljevstva, je pitanje slijedimo li put mudrosti ili put lukavosti. Autor Knjige Mudrosti otkrio je pravu mudrost. I oduševljen njome, to želi s nama podijeliti. Želi da se i nama to dogodi, da otkrijemo pravu mudrost i odbacimo ludost.

Mudrost o kojoj govori starozavjetni biblijski pisac kršćani su otkrili u Isusu Kristu. I zato su njemu prepustili svoje živote. Otkriti u Isusu Kristu ovu mudrost znači zauzetost u ljubavi oko onog „već“ Božjeg kraljevstva, kako bismo bili pripravni na dolazak onoga „još ne“ Božjeg kraljevstva. Crkva u Solunu je očekujući ono „još ne“, zanemarila ono „već“ Božjeg kraljevstva. Crkva evanđelistovog vremena, imala je, vidjeli smo, drugi problem. Bila je previše zaokupljena oko onoga „već“, nažalost ne i Božjeg kraljevstva nego svojih interesa, da je zaboravila na ono „još ne“. I počela je živjeti kao da se ono „još ne“ neće uopće dogoditi. U Crkvi našeg vremena moguće je prepoznati i jednu i drugi krajnost. A krajnosti su uvijek ludost. Prije ili kasnije nestane ulja u svijećama. A Krist dolazi. I ne samo na kraju vremena, nego trajno. Da nam se ne bi dogodilo da ga ne prepoznamo, trebamo Isusa ponovo otkriti u njegovom životu i riječima, njegovom evanđelju. Tu ćemo pronaći onu životnu mudrost s kojom ćemo znati svjetiljke svojega života napuniti uljem koje se nikad ne može potrošiti, ali nažalost niti posuditi onima koji ga nemaju, uljem vjere, nade i osobito ljubavi.

Za one koji žele više:

http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/index.php?option=com_k2&view=item&id=5485
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)