Dubrovačka Biskupija

Cijela propovijed mons. Uzinića na svetkovinu sv. Vlaha 2021. u Dubrovniku

Cijela propovijed mons. Uzinića na svetkovinu sv. Vlaha 2021. u Dubrovniku

 

Propovijed apostolskog upravitelja Dubrovačke biskupije

riječkog nadbiskupa koadjutora mons. Mate Uzinića

 

SVETKOVINA SV. VLAHA

Dubrovnik, 3. veljače 2021.

 

Misna čitanja:

Mudr 3,1-9

Heb 10,32-36

Iv 12,24-26

 

 

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!

Dok sam razmišljao o tome što bih vam danas mogao reći u sjećanje mi je došla moja prva Festa sv. Vlaha koju sam prije devet godina predvodio kao dubrovački biskup. Sjetio sam se i emocija koje sam tada osjećao, a koje su bile dosta drugačije od onih emocija koje osjećam danas dok pomalo tužan, prvi i, nadam se, posljednji put predvodim Festu kao apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije. 

 

Tada me nosio entuzijazam našeg zajedničkog početka, iako je bilo mnogo pitanja preda mnom. Odgovor na sva ta pitanja došao je u riječima jednoga dječaka, koji je jedan dan svojoj odgajateljici u vrtiću rekao da nije nikad čuo da biskup može biti svet kao što je svet sv. Vlaho. Što je taj maleni dječak vidio kod sv. Vlaha? U čemu se očitovala njegova svetost?

 

Dragi vjernici, učeći kroz protekle godine od našega Parca, duboko vjerujem da je maleni Marin u njemu vidio, kao i mnogi drugi Parčevi štovatelji, čovjeka koji je susreo i zavolio živog Boga i s njim ušao u odnos, i kroz taj odnos u svom srcu, na kojem već 1050 godina drži i ljubavlju grije naš Grad, pronašao mjesta za svakog od nas. Slično možemo reći i za druge mučenike i svece čije su relikvije pohranjene u Moćniku naše katedrale kojemu ove godine slavimo 300. obljetnicu, a koje ćemo nakon misnog slavlja u procesiji pronijeti ulicama našega Grada prepoznajući u svecima svoje zagovornike, ali i one koji i nas pozivaju da im se pridružimo, da i mi uđemo u odnos sa živim Bogom, kako bismo u svom srcu i životu pronašli dovoljno mjesta za ljubiti i služiti svojim bližnjima.

 

Upravo na to poziva i papa Franjo u svojoj pobudnici „Gaudete ed exsultate“ (Radujte se i kličite) u kojoj progovara o sveopćem pozivu na svetost i kako na njega odgovoriti u suvremenom svijetu. U jednoj drugoj pobudnici, onoj „Chistus vivit“ (Krist živi), upućenoj posebno mladima, on objašnjava da nam je to moguće jer Krist nije došao samo u jednom trenutku povijesti da bi izveo djelo našeg spasenja i potom nas prepustio sebi, nego da je to učinio da bi trajno ostao s nama. To trajno se odnosi i na ovo vrijeme, teško i posebno, koje živimo s cijelim čovječanstvo.

 

Iako zvuči jednostavno, u praksi to ipak nije tako lako, kao to ističe i naš počasni sugrađanin sv. Ivan Pavao II. u svojoj poruci za Dan mladih 2004. godine: "Isus nam govori čudesnim govorom darivanja sebe samoga i darivanjem ljubavi do žrtve vlastitoga života. Je li to lagan govor? Ne! Zaborav sebe nije lak; on odvraća od posesivne i narcisoidne ljubavi kako bi oslobodio čovjeka za radost ljubavi koja se daruje. Ta euharistijska škola slobode i milosrđa uči nas kako nadvladati površne osjećaje da bismo se čvrsto ukorijenili u ono što je istinito i dobro; ona nas oslobađa od povlačenja u sebe da bismo se osposobili za otvorenost prema drugima, uči nas da prijeđemo iz osjećajne ljubavi u istinsku ljubav. Jer ljubiti nije samo osjećaj; to je čin volje koji se sastoji od stalnoga davanja prednosti dobru drugoga, pred vlastitim dobrom."

 

Gledali smo nešto od ove Kristove logike posljednjih dana kada su nakon strašnog potresa mnogi pohrlili na Banovinu da bi se, zaboravljajući na sebe, darovali onima koji su u potrebi. Drugi su to učinili na drugi način, odričući se svojih materijalnih dobara i skupljajući pomoć za potrebne. Kako bi bilo lijepo kad bismo s tom snagom koja ima ne samo moć učiniti nas svetima nego i preobraziti ovaj svijet i učiniti ga Božjim svijetom, proširili svoja srca i poglede i isto učinili i za sve druge ljude u potrebi, kao što su naprimjer migranti u susjednoj državi koje kao da ne primjećujemo u njihovoj potrebi, ali i svi ljudi, bez obzira na sve naše razlike. I kad bismo sve prepoznali kao braću i sestre! I učinili im se braćom i sestrama! Kako bi bilo lijepo kad bi ta Kristova logika prožela čitav naš život i postala njegova stvarnost.

 

To je ono što je učinio naš sv. Vlaho. U brojnim čudesnim legendama koje pripovijedaju o njegovu životu zrcali se njegova ljubav za ljude. Vidi se ona i u njegovu geslu: „Radije biti koristan nego vladati.“ Naposlijetku, vidi se u njegovu mučeništvu u kojem je ljubav prema Isusu Kristu bila jača od nagona za očuvanjem vlastitog života.

 

Svjedočanstvo je to koje nam govori da nema zapravo istinski ispunjenog života koji bi se živio samo za sebe, ne misleći na druge i zadovoljavajući se ispunjavanjem samo svojih sebeljubnih potreba i želja.

 

Dopustite mi da budem malo i sasvim osoban. Pred sličan sam izazov i ja bio stavljen pred dva mjeseca kada me Crkva pozvala da napustim dosadašnje upravljanje Dubrovačkom biskupijom i preuzmem brigu za Riječku nadbiskupiju. Bio je to izazov da na novi način umrem sebi da bi po meni i mojem biskupskom djelovanju Isus Krist mogao djelovati ondje gdje me šalje.

 

Draga braćo i sestre, iako nam se putevi razdvajaju, vodi nas ista Ljubav. I zato krenimo danas iznova, s novim i većim žarom, s našim Gospodinom i Učiteljem. Biti Isusov znači biti slobodan, i biti sposoban za ljubav, ljubav koja služi. Samo tako naša će Crkva, Domovina, naše biskupijske i župne zajednice, naše obitelji, imati budućnost. Ne bojmo se umirati sebi i svemu onome što nas zatvara i ograničava da bi smo istinski živjeli!

 

Neka nam zagovor našega parca svetoga Vlaha u tome pomogne! Amen. Živio sv. Vlaho!