Dubrovačka Biskupija

Mons. Uzinić na Misi posvete ulja i Svećeničkom danu za Dubrovačku biskupiju: Svećenici trebaju ljudima biti poput očeva i majki

Mons. Uzinić na Misi posvete ulja i Svećeničkom danu za Dubrovačku biskupiju: Svećenici trebaju ljudima biti poput očeva i majki

 

Misu posvete ulja u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku u srijedu, 31. ožujka predslavio je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić. S nadbiskupom zbog epidemioloških razloga nisu mogli suslaviti svi svećenici i redovnici Dubrovačke biskupije kao što je to uobičajeno na ovoj misi nego samo njihovi predstavnici, među kojima dekani dubrovačkih dekanata, katedralni svećenici te delegat s ovlastima generalnog vikara don Hrvoje Katušić i delegat s ovlastima pastoralnog vikara don Ante Burić.

 

Posveta i blagoslov ulja

 

Nadbiskup je čestitao svim svećenicima Svećenički dan, osobito onima koji nisu fizički mogli bili na slavlju, a spomenuo je i kako je to nastojao i osobno učiniti. Tužno je ovako, naša katedrala odjekuje, ali iako je prošla već godina dana nikako se na ovo naviknuti, kazao je na mons. Uzinić na početku i dodao: „Nadam se i da se nećemo naviknuti, da će se ovo što prije promijeniti, da ćemo opet moći biti zajedno u punoj katedrali.“

 

Svećenici su na misi obnovili svećenička obećanja, a tijekom mise nadbiskup je posvetio ulje svete krizme i blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Izrazio je nadu i kako će uljem krizme koje posvećuje biti pomazan i budući biskup ove Crkve te preporučio njega i njegovo poslanje u molitve vjernika. Pozvao je također na molitvu za oslobođenje od bolesti i pandemije dok bude blagoslivljalo bolesničko ulje.

 

U propovijedi je mons. Uzinić govorio o liku sv. Josipa u godini koju je, uz 150. obljetnicu proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve, papa Franjo proglasio Godinom posvećenom sv. Josipu, ali i godini kad se u Dubrovniku obilježava 500. obljetnica svečanog svetkovanja svetkovine sv. Josipa. Pozvao je sve da se zagledaju u lik sv. Josipa, Isusovog oca i Marijinog muža, koji se u teškim i zahtjevnim okolnostima, sličnim ovim našima, a i težim od njih, „hrabro založio i s velikom vjerom izvršio svoje skrovito, ali bitno poslanje u djelu otkupljenja“, zbog čega svima može i treba biti ne samo nebeski zagovornik i uzor. Posebno je zatim govorio o dvije kategorije osoba koje svoje nadahnuće trebaju crpsti iz Josipovog izvora, a to su: očevi (i majke) koji trebaju postati svećenici te svećenici (a s njima i druge posvećene osobe) koji trebaju postati očevi (i majke).

 

Očevi (i majke) koji trebaju postati svećenici

 

Sv. Josip nije bio svećenik, primijetio je nadbiskup, ali je „postavši muž i otac postao i svećenik svojom uključenošću u povijest spasenja, kroz predano služenje Bogu i njegovom poslanju u svojoj vlastitoj obitelji“. „On je, kao svećenik, bio prenositelj Božje volje za svoju obitelj u odlučnim trenucima te obitelji“, objasnio je i nastavio: „I tako, iako formalno nije bio svećenik, postaje svećenik poslušan Božjoj riječi i onom planu koji ga nadilazi, prihvaćajući Mariju, dijete koje ona nosi, a s tim i poslanje da bude njihov zaštitnik i otac, ali i učitelj duhovnosti.“

 

Zahvaljujući sv. Josipu Isus se mogao uključiti i mogao je upoznati povijest svoga naroda koja je istovremeno i povijest spasenja, mogao je rasti u dobi i milosti, hraneći se unutar vlastite obitelji Božjom riječju, ali i sudjelujući s vlastitom obitelji u bogoslužjima zajednice, u što spadaju i hodočasnički pothvati koje je svake godine činila njegov obitelj. Zato je on model za svakog kršćanskog oca, ali i majku, naglasio je nadbiskup i dodao kao je sv. Josip „primjer kako svaki kršćanski otac (i majka) može i treba unutar vlastite obitelji postati svećenik“.

 

To je uvijek bilo važno, a osobito u ovim vremenima kad je uloga svećenika, nažalost možda se to može reći i općenito za oca, poprilično poljuljana. Majke su nešto manje ugrožene iako ni njima nije lako. „Da bismo to promijenili trebamo prestati slijediti svoje ljudske snove, koji nas često začahure u sebične interese koliko god da se nama čine korisnima, da bismo kao i Josip mogli za sebe i svoju obitelj, u kojoj kao muževi i očevi (odnosno supruge i majke) vršimo svećeničko poslanje, mogli biti sljeditelji Božjih snova, prihvaćajući i živeći Božju volje za sebe i one koji nam povjereni. Sljedeći ne svoje nego Božje snove a njih se ne može otkrivati i slijediti bez molitve, sv. Josip je znao pratiti i podržavati druge u njihovom pozivu. I brinuti za osobe koje su mu povjerene“, kazao je mons. Uzinić.

 

Briga roditelja i za duhovno dobro svoje djece

 

Potom se obratio očevima i majkama obitelji rekavši kako je to i njihovo poslanje te ako ga žele ispuniti trebaju u svojoj obitelji postati svećenici, a to uz brigu za materijalno uključuje „i brigu za duhovno bez koje vaša obitelj neće i ne može izbjeći zamkama ovoga svijeta i vremena i bez čega članovi vaše obitelji neće i ne mogu otkrit ono poslanje koje Bog ima s njima i staviti mu se na raspolaganje potpuno, onako kako su to učinili članovi Svete obitelji.“

 

Nadbiskup se sa zahvalnošću prisjetio svojih pokojnih roditelja, osobito pokojnog oca koji je, iako bi to često zbog umora bilo uz puno zijevanja, u njihovoj obitelji redovito predvodio večernju molitvu, ali i za svakog od nas članova svoje obitelji imao neku posebnu molitvu i posebnog zagovornika kojemu se utjecao. Kasnije kad su postali stariji tu su molitvu njegovi roditelji vjerno nastavljali u ranim jutarnjim satima i prije ustajanja, dok su drugi spavali. „I tako su bili ne samo naš otac (i majka) nego i naši svećenici, oni koji nam nisu samo prenijeli fizički život, nego su nas povezivali s Bogom, Bogu prenosili naše potrebe, ali i nama prenosili Božju riječ i Božje poruke“, zaključio je.

 

Svećenici (kao i druge posvećene osobe) koji trebaju postati očevi (i majke)

 

Sv. Josipov nije bio ni otac u pravom značenju te riječi, nastavio je nadbiskup Uzinić, ali je to postao jer je bio čovjek pravedan. Zatim je ispričao jedno od tumačenja Josipove pravednosti. Prema tom tumačenju Josip je želio Mariju potajice otpustiti jer se nije smatrao dostojnim biti sudionikom poslanja koje joj je Bog povjerio. Želio se s poštovanjem prema otajstvu Marijine trudnoće povući iz Marijina života. Ali, njegova pravednost ide i korak dalje. Nakon što je spoznao da je Božja volja drugačija, da ga je Bog nedostojnog učinio dostojnim za službu koja mu se povjerava, Josip se „odriče svojih planova i svojih snova i spremno slijedi Božje snove“.

 

Tako postaje primjer za nas svećenike i za naše zvanje koje nam može biti i jest upućeno samo ako smo pravedni, rekao je mons. Uzinić i dodao kako ono „može biti ostvareno onako kako treba samo ako se odrečemo svojih snova i slijedimo Božje snove“.

 

Biti pravedni, protumačio je, znači biti ponizni zbog svoje nedostojnosti pred svećeničkim pozivom i poslanjem koje nam se povjerava – bez te skromnosti nitko ne bi smio postati svećenik – ali i biti spremni „ostaviti sve svoje snove i planove, pa i svoje strahove i svoj osjećaj nedostojnosti pred poslanjem koje nam se povjerava, kako bismo mogli slijediti Božje planove i Božje želje“.

 

Ovo je preduvjet bez kojeg sv. Josip ne bi mogao niti prihvatiti, a kamoli izvršiti svoje poslanje na način oca, nastavio je. A on je, iako to nije bio u biološkom smislu, doista bio Isusov otac. Jer otac nije netko tko fizički sudjeluje u nečijem začeću, kazao je nadbiskup te citirao Gibonnijeve stihove: „Šta on ima s ditetom u tebi? Šta ti vridi da ga prizna kad zavolio ga ne bi.“ Otac je onaj tko zavoli, čuva, hrani i brani, ustvrdio je. Zato je sv. Josip doista Isusov otac.

„I zato, poput njega, i mi svećenici možemo i trebamo biti očevi, ali i majke. Inače ništa od našeg svećeništva. Poput njega, koji je bio pravi Isusov otac, iako to nije bio na tjelesan način, trebamo u vršenju svoje svećeničke službe biti istinskim očevima onima kojima nas je Gospodin poslao, iako nemamo svojeg vlastitog tjelesnog potomstva. To se isto može reći i za sestre redovnice i braću redovnike“, ustvrdio je mons. Uzinić.

 

„Kad god čovjek prihvati odgovornost za život drugoga, na neki način toj osobi postaje otac."

 

Razmišljajući dalje o tome kako oni mogu biti očevi (i majke), istaknuo je da se to može na način sv. Josipa, „da zavolimo, čuvamo, hranimo i branimo one koji su nam povjereni“.       

     

Mons. Uzinić je zatim spomenuo apostolsko pismo Patris corde, koje je papa Franjo napisao povodom Godine sv. Josipa i u kojemu opisuje sv. Josipa kao ljubljenog oca, oca punog nježnosti, poslušnog oca koji prihvaća, oca kojeg resi kreativna hrabrost, marljivog i poniznog, a u kojem između ostaloga piše i ovo: "Očevi se ne rađaju, već postaju. Čovjek ne postaje otac jednostavno rođenjem djeteta, već preuzimanjem odgovornosti da se brine za to dijete. Kad god čovjek prihvati odgovornost za život drugoga, na neki način toj osobi postaje otac." „Evo, draga braćo svećenici, zadaće koju ovaj Svećenički dan stavlja pred nas“, naglasio je nadbiskup. „To je zadaća i za vas posvećene osobe.“

 

Uz pogled na sv. Josipa i njegovo očinstvo nadbiskup je sve potaknuo da se prisjete i nekog od svećenika (ili neke druge posvećene osobe) koji su u njihovom životu odigrali važnu ne samo svećeničku ili redovničku nego i očinsku (i majčinsku) figuru, u duhu ove poruke o očevima (a i majkama) koji to postaju. „Iako se lik svećenika kao oca zbog nevjere i izdaje poslanja nekih od nas, u posljednjim desetljećima dosta poljuljao, ipak većina svećenika (kao i drugih posvećenih osoba) živi svoje svećeništvo (i posvećenost) na način očeva ( i majki)“, kazao je mons. Uzinić. Prisjetio se s radošću svog pokojnog župnika koji je u svojoj pobožnosti osobito isticao lik sv. Josipa. Zahvaljujući njemu i njegovoj očinskoj figuri i ja sam, a i mnogi drugi, prepoznao svećeničko zvanje kao svoj poziv, dodao je i primijetio kako je puno drugih svećenika sličnih njemu.

 

„Daj Bože da se to i za nas sutra može reći. Ali da bi se to moglo reći nije dovoljno biti samo svećenici. Trebamo postati i očevi, pa i majke, za sve koji u nam povjereni, za svu svoju braću i sestre. Poput sv. Josipa, koji nam je primjer. Neka nam on bude i zagovornik“, zaključio je apostolski upravitelj.

 

Liturgijsko pjevanja predvodilo je nekoliko članova Mješovitog katedralnog zbora s voditeljicom Majom Marušić.

 

Podsjetimo, prošle godine zbog 'zaključavanja' radi epidemioloških razloga mise i obredi Velikog tjedna nisu se mogli uopće slavit s narodom nego su iz katedrale u Dubrovniku bili prenošeni putem medija. Nakon popuštanja epidemioloških mjera lani je misa posvete ulja na kojoj su sudjelovali svi svećenici slavljena u devetnici Duhu Svetomu 28. svibnja.

 

Angelina Tadić

Fotografije: Ana Marčinko

 

21 Misa posvete ulja 01w

21 Misa posvete ulja 02w

21 Misa posvete ulja 03w

21 Misa posvete ulja 03aw

21 Misa posvete ulja 04w

21 Misa posvete ulja 04aw

21 Misa posvete ulja 05w

21 Misa posvete ulja 07w

21 Misa posvete ulja 08w

21 Misa posvete ulja 09w

21 Misa posvete ulja 10w

21 Misa posvete ulja 11w

21 Misa posvete ulja 13w