Dubrovačka Biskupija

Propovijed mons. Uzinića na Misi posvete ulja u Dubrovniku

Propovijed mons. Uzinića na Misi posvete ulja u Dubrovniku

 

Misa posvete ulja, 2021.

 

Ovim misnim slavljem posvete ulja, koje mi u Dubrovniku slavimo u predvečerje Velikog četvrtka, obilježavamo i slavimo i naš Svećenički dan. Uz čestitke svima nama svećenicima, koje sam nastojao i pojedinačno uputiti svakom svećeniku dviju biskupija koje su mi trenutno povjerene, ali i veliku zahvalnost za svećeničko služenje u ovim doista teškim vremenima za sve, pa i za nas svećenike, bilo bi dobro izreći i nekoliko poticajnih misli upućenih nama svećenicima, preko malobrojnih prisutnih predstavnika ovdje u našoj katedrali, ali i vama vjernicima i posvećenim osobama koji nam se niste mogli pridružiti, ali nas pratite zahvaljujući modernim sredstvima komuniciranja i izravnom prijenosu. Palo mi je na pamet da u ovoj godini koju je, uz 150. obljetnicu proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Crkve, papa Franjo proglasio Godinom posvećenom sv. Josipu, ali i godini kad mi u Dubrovniku obilježavamo 500. obljetnicu svečanog svetkovanja svetkovine sv. Josipa, zagledamo u lik sv. Josipa, Isusovog oca i Marijinog muža, koji se u teškim i zahtjevnim okolnostima, sličnim ovim našima, a i težim od njih, hrabro založio i s velikom vjerom izvršio svoje skrovito, ali bitno poslanje u djelu otkupljenja. Zato nam on, koji nam je zasigurno nebeski zagovornik, svima može i treba, bez obzira tko smo i što u životu radimo, također biti i uzor.

 

Ipak, želim izdvojiti dvije kategorije osoba koje svoje nadahnuće trebaju crpsti iz Josipovog izvora, a to su očevi (i majke) koji trebaju postati svećenici i svećenici (a s njima i druge posvećene osobe) koji trebaju postati očevi (i majke).

 

Očevi (i majke) koji trebaju postati svećenici

 

Sv. Josip nije bio svećenik, ali je postavši muž i otac postao i svećenik svojom uključenošću u povijest spasenja, kroz predano služenje Bogu i njegovom poslanju u svojoj vlastitoj obitelji. On je, kao svećenik, bio prenositelj Božje volje za svoju obitelj u odlučnim trenucima te obitelji. I tako, iako formalno nije bio svećenik, postaje svećenik poslušan Božjoj riječi i onom planu koji ga nadilazi, prihvaćajući Mariju, dijete koje ona nosi, a s tim i poslanje da bude njihov zaštitnik i otac, ali i učitelj duhovnosti. Zahvaljujući njemu Isus se mogao uključiti i mogao je upoznati povijest svoga naroda koja je istovremeno i povijest spasenja, mogao je rasti u dobi i milosti, hraneći se unutar vlastite obitelji Božjom riječju, ali i sudjelujući s vlastitom obitelji u bogoslužjima zajednice, u što spadaju i hodočasnički pothvati koje je svake godine činila njegov obitelj. Zato je on model za svakog kršćanskog oca, ali i majku. I primjer kako svaki kršćanski otac (i majka) može i treba unutar vlastite obitelji postati svećenik. To je uvijek bilo važno, a osobito u ovim vremenima kad je uloga svećenika, nažalost možda se to može reći i općenito za oca, poprilično poljuljana. Majke su nešto manje ugrožene iako ni njima nije lako. Da bismo to promijenili trebamo prestati slijediti svoje ljudske snove, koji nas često začahure u sebične interese koliko god da se nama čine korisnima, da bismo kao i Josip mogli za sebe i svoju obitelj, u kojoj kao muževi i očevi (odnosno supruge i majke) vršimo svećeničko poslanje, biti sljeditelji Božjih snova, prihvaćajući i živeći Božju volje za sebe i one koji nam povjereni. Sljedeći ne svoje nego Božje snova, a njih se ne može otkrivati i slijediti bez molitve, sv. Josip je znao pratiti i podržavati druge u njihovom pozivu. I brinuti za osobe koje su mu povjerene. To je dragi očevi obitelji (također i drage majke) i vaše poslanje. Želite li ga ispuniti trebate postati u svojoj obitelji svećenici, a to uz brigu za materijalno uključuje i brigu za duhovno bez koje vaša obitelj neće i ne može izbjeći zamkama ovoga svijeta i vremena i bez čega članovi vaše obitelji neće i ne mogu otkrit ono poslanje koje Bog ima s njima i staviti mu se na raspolaganje potpuno, onako kako su to učinili članovi Svete obitelji. Dok ovo govorim, sa zahvalnošću se sjećam svojih pokojnih roditelja, osobito pokojnog oca koji je, iako bi to često zbog umora bilo uz puno zijevanja, u mojoj obitelji redovito predvodio večernju molitvu, ali i za svakog od nas članova svoje obitelji imao neku posebnu molitvu i posebnog zagovornika kojemu se utjecao. Kasnije kad su postali stariji tu su molitvu naši roditelji vjerno nastavljali u ranim jutarnjim satima i prije ustajanja, dok smo mi drugi spavali. I tako su bili ne samo naš otac (i majka) nego i naši svećenici, oni koji nam nisu samo prenijeli fizički život, nego su nas povezivali s Bogom, Bogu prenosili naše potrebe, ali i nama prenosili Božju riječ i Božje poruke.

 

Svećenici (kao i druge posvećene osobe) koji trebaju postati očevi (i majke)

 

Sv. Josipov nije bio ni otac u pravom značenju te riječi. Ali je to postao jer je bio čovjek pravedan. Među različitim tumačenjima njegove pravednosti ima i jedno tumačenje prema kojemu je Josip želio Mariju potajice otpustiti jer se nije smatrao dostojnim biti sudionikom poslanja koje joj je Bog povjerio. Želio se s poštovanjem prema otajstvu Marijine trudnoće povući iz Marijina života. Ali, njegova pravednost ide i korak dalje. Nakon što je spoznao da je Božja volja drugačija, da ga je Bog nedostojnog učinio dostojnim za službu koja mu se povjerava, Josip se odriče svojih planova i svojih snova i spremno slijedi Božje snove. I tako postaje primjer za nas svećenike i za naše zvanje koje nam može biti i jest upućeno samo ako smo pravedni. I može biti ostvareno onako kako treba samo ako se odrečemo svojih snova i slijedimo Božje snove. Biti pravedni znači biti ponizni zbog svoje nedostojnosti pred svećeničkim pozivom i poslanjem koje nam se povjerava – bez te skromnosti nitko ne bi smio postati svećenik – ali i spremni ostaviti sve svoje snove i planove, pa i svoje strahove i svoj osjećaj nedostojnosti pred poslanjem koje nam se povjerava, kako bismo mogli slijediti Božje planove i Božje želje. Ovo je preduvjet bez kojeg sv. Josip ne bi mogao niti prihvatiti, a kamoli izvršiti svoje poslanje na način oca. A on je, iako to nije bio u biološkom smislu, doista bio Isusov otac. Jer otac nije onaj tko je fizički sudjelovao u nečijem začeću, kako to primjećuje i naš Gibonni u jednoj svojoj pjesmi kad pjeva: „Šta on ima s ditetom u tebi? Šta ti vridi da ga prizna kad zavolio ga ne bi.“ Otac je onaj tko zavoli, čuva, hrani i brani. Zato je sv. Josip doista Isusov otac. I zato, poput njega, i mi svećenici možemo i trebamo biti očevi, ali i majke. Inače ništa od našeg svećeništva. Poput njega, koji je bio pravi Isusov otac, iako to nije bio na tjelesan način, trebamo u vršenju svoje svećeničke službe biti istinskim očevima onima kojima nas je Gospodin poslao, iako nemamo svojeg vlastitog tjelesnog potomstva. To se isto može reći i za sestre redovnice i braću redovnike. Kako možemo biti očevi (i majke)? Na način sv. Josipa, da zavolimo, čuvamo, hranimo i branimo one koji su nam povjereni. U apostolskom pismu Patris corde, koje je papa Franjo napisao povodom Godine sv. Josipa i u kojemu opisuje sv. Josipa kao ljubljenog oca, oca punog nježnosti, poslušnog oca koji prihvaća, oca kojeg resi kreativna hrabrost, marljivog i poniznog, papa Franjo između ostaloga piše i ovo: "Očevi se ne rađaju, već postaju. Čovjek ne postaje otac jednostavno rođenjem djeteta, već preuzimanjem odgovornosti da se brine za to dijete. Kad god čovjek prihvati odgovornost za život drugoga, na neki način toj osobi postaje otac." Evo, draga braćo svećenici, zadaće koju ovaj Svećenički dan stavlja pred nas. To je zadaća i za vas posvećene osobe. Vjerujem da se svatko od nas, osim ovog pogleda na sv. Josipa i njegovo očinstvo, prisjetiti i nekog od svećenika (ili neke druge posvećene osobe) koji su u njihovom životu odigrali važnu ne samo svećeničku ili redovničku nego i očinsku (i majčinsku) figuru, u duhu ove poruke o očevima (a možemo reći i majkama) koji to postaju. Iako se lik svećenika kao oca zbog nevjere i izdaje poslanja nekih od nas, u posljednjim desetljećima dosta poljuljao, ipak većina svećenika (kao i drugih posvećenih osoba) živi svoje svećeništvo (i posvećenost) na način očeva ( i majki). Rado se prisjećam svog pokojnog župnika koji je u svojoj pobožnosti osobito isticao lik sv. Josipa. Zahvaljujući njemu i njegovoj očinskoj figuri i ja sam, a i mnogi drugi, prepoznao svećeničko zvanje kao svoj poziv. Toliko je drugih sličnih njemu. Daj Bože da se to i za nas sutra može reći. Ali da bi se to moglo reći nije dovoljno biti samo svećenici. Trebamo postati i očevi, pa i majke, za sve koji u nam povjereni, za svu svoju braću i sestre. Poput sv. Josipa, koji nam je primjer. Neka nam on bude i zagovornik.