• Stari Grad
  • Stari Grad
Molitva Posebne godine Laudato si´

 

 

Ljubljeni Bože,
Stvoritelju neba, zemlje i svega što sadrže.
Otvori nam umove i dotakni srca
kako bismo mogli biti dio stvorenoga svijeta koji si nam darovao.

 

Budi uz potrebite u ovim teškim vremenima,
osobito uz najsiromašnije i najranjivije.
Pomozi nam da pokažemo kreativnu solidarnost u suočavanju
s posljedicama ove globalne pandemije.

 

Daj nam hrabrosti za promjene
usmjerene prema traženju općega dobra.
Sada više no ikad svi trebamo osjetiti da smo
međusobno povezani i ovisni jedni o drugima.

 

Daj da čujemo i odgovorimo
na krik zemlje i vapaj siromaha.
Neka sadašnje patnje postanu porođajni bolovi
održivog i svijeta u kojem će biti više bratstva.
To te molimo po Kristu Gospodinu našemu
pod ljupkim pogledom Marije Pomoćnice kršćana!
Amen.

 

Vatikan, 24. svibnja 2020.

 

Pročitaj više...
Druga molitva pape Franje Blaženoj Djevici Mariji - za svibanj 2020.

 

Druga molitva pape Franje Blaženoj Djevici Mariji za mjesec svibanj 2020.

 

»Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice.«
U ovim mučnim okolnostima, bremenitim trpljenjima i tjeskobama,
koje zahvaćaju svijet,
utječemo se tebi, Majko Božja i Majko naša,
i pod tvojom zaštitom tražimo utočište.

 

Djevice Marijo,
svrni svoje milostive oči na nas u ovoj posvudašnjoj zarazi;
ohrabri ustrašene i ožalošćene,
koji oplakuju svoje voljene koji su umrli
i koji su pokopani na način koji ranjava dušu.
Budi na pomoć svima koje obuzima tjeskoba zbog bolesnih
kojima, da bi se spriječilo širenje bolesti, ne mogu biti blizu.
Vrati pouzdanje onima koji su u strahu za neizvjesnu budućnost,
za posao i za posljedice u gospodarstvu.

 

Majko Božja i Majko naša, moli za nas Boga, Oca milosrđa,
da se završi ova teška kušnja
i da nam ponovno svanu nada i mir.
Kao nekoć u Kani, zauzmi se kod svojega božanskoga Sina
i zamoli ga da utješi obitelji bolesnih i umrlih
i njihova srca òtvori daru pouzdanja.

 

Zaštiti liječnike, medicinske sestre i sve osoblje u zdravstvu,
dragovoljce koji su u ovim vremenima velike i žurne potrebe
u neposrednoj opasnosti
i izlažu svoj život pogibelji kako bi spasili živote drugih.
Prati njihove neustrašive napore
i podari im snagu, dobrostivost i zdravlje.

 

Budi uz one koji danonoćno dvore bolesne, kao i uz svećenike koji s pastoralnom brižnošću i evanđeoskom zauzetošću
nastoje svima pomoći i svima biti blizu.

 

Blažena Djevice, daruj svjetlo uma ljudima u znanosti
da uzmognu pronaći prikladna rješenja za svladavanje ove zaraze.

 

Pomozi odgovornima u državnoj vlasti da djeluju mudro, brižno i velikodušno, kako bi pritjecali u pomoć onima koji su lišeni osnovnih potreba za život, te, zagledani u buduće i vođeni duhom solidarnosti, mogli pronalaziti prave putove društvene i gospodarske obnove.

 

Marijo Presveta, zahvati savjesti odgovornih da golema sredstva koja se ulažu u razvoj i usavršavanje oružja budu preusmjerena na razvoj znanstvenih istraživanja
koja bi u budućnosti zapriječila slične nepogode.

 

Preljubljena Majko,
daj da u svijetu poraste osjećaj pripadnosti zajedničkoj velikoj obitelji i svijest o onome što nas ujedinjuje, da bismo, vođeni duhom bratstva i solidarnosti,
u tolikim oblicima siromaštva i u bijedama života
mogli priteći u pomoć svim potrebitima.
Okrijepi nas da budemo čvrsti u vjeri,
ustrajni u služenju i postojani u molitvi.

 

Marijo, Utjeho žalosnih,
prigrli svu svoju nevoljnu djecu i izmoli nam kod Gospodina
da ispruži svoju svemoćnu ruku
i oslobodi nas ove užasne pandemije,
kako bi život iznova zadobio vedrinu redovitoga tijeka.

 

Pouzdajemo se u tebe,
koja blistaš na našemu putu kao znak spasenja i nade,
o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo. Amen.

 

Pročitaj više...
Prva molitva pape Franje Blaženoj Djevici Mariji - za svibanj 2020.

 

Prva molitva pape Franje Blaženoj Djevici Mariji

za mjesec svibanj 2020.

 

O Marijo,
ti na našem putovanju
trajno blistaš kao znak spasenja i nade.
Povjeravamo se tebi, Zdravlju bolesnih,
koja si podno križa bila pridružena Isusovoj boli,
ostavši stamena u svojoj vjeri.

 

Ti, Najvjernija zagovornice naša,
znaš što nam je potrebno;
sigurni smo da ćeš,
kao nekoć u Kani Galilejskoj,
providjeti da se nakon ovoga časa kušnje vrate radost i slavlje.

 

Pomozi nam, Majko Božje ljubavi,
suobličiti se Očevoj volji
i činiti ono što nam kaže Isus,
koji je na sebe uzeo naša trpljenja
i preuzeo teret naših boli
da nas po križu dovede
k radosti Uskrsnuća. Amen.

 

Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice.
Ne odbij nam molbe u potrebama našim,
nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi,
Djevice slavna i blagoslovljena.

 

* * *

 

IZ PAPINOG PISMA

 

Pismo Svetoga Oca Franje svim vjernicima za mjesec svibanj 2020. godine

Vatikan, 25. travnja 2020.

 

Draga braćo i sestre,

Bliži se mjesec svibanj u kojem Božji narod osobito snažno izražava svoju ljubav i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Tradicionalno se u tome mjesecu krunica moli kod kuće, u obitelji. Ograničenja nametnuta zbog pandemije »prisiljavaju« nas više cijeniti taj obiteljski vidik krunice, pa i u pogledu duhovnosti.

 

Želim, stoga, svima predložiti da ponovno otkriju ljepotu moljenja krunice kod kuće u mjesecu svibnju. To se može činiti zajedno, ili pak pojedinačno; vi sami odlučite već prema vlastitim prilikama, vrjednujući obje mogućnosti. U svakoj od njih stoji tajna te molitve, a to je jednostavnost. Lako je, pa i na internetu, pronaći dobre predloške koje ćete u molitvi moći slijediti.

 

Nudim vam, usto, dvije molitve Majci Božjoj koje možete izmoliti na kraju krunice, a koje ću i ja osobno, u duhovnome jedinstvu sa svima vama, moliti u mjesecu svibnju. Prilažem ih ovomu pismu kako bi bile dostupne svima.

 

Draga braćo i sestre, zajedničko razmatranje Kristova lica srcem Marije, naše Majke još više će nas ujediniti u duhovnu obitelj te nam pomoći prevladati ovu kušnju. Ja ću moliti za vas, posebno za one koji najviše trpe, a vi, molim vas, molite za mene. Zahvaljujem vam i srdačno vas blagoslivljam.

 

U Rimu, pri Svetomu Ivanu Lateranskom, 25. travnja 2020.
blagdan svetog Marka, evanđelista

FRANJO

 

 

Pročitaj više...
"Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" - nagovor pape Franje 27.3.2020.

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno.

 

Lako se prepoznajemo u ovome izvješću. Ono što je teško razumjeti jest Isusovo držanje. Dok su učenici, naravno, uznemireni i očajni, on je na krmi, dijelu lađe koja tone prva na dno. I što čini? Unatoč metežu, on mirno spava, pouzdan u Oca – to je jedini put u Evanđelju kada vidimo Isusa kako spava. Kad su ga zatim probudili, pošto je smirio vjetar i vodu, obraća se učenicima prijekornim tonom: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).

 

Pokušajmo razumjeti. U čemu se sastoji pomanjkanje vjere učenikâ, koje je u opreci s Isusovim povjerenjem? Oni nisu prestali vjerovati u Njega, naime, dozivaju ga. No pogledajmo kako ga dozivaju: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Zar ne mariš: misle da Isus ne mari za njih, da ga nije briga za njih. Među nama, u našim obiteljima, jedna od stvari koja nas najviše boli jest kad čujemo kako nam govore: „Zar te nije briga za mene?“. To je rečenica koja boli i stvara nemir u srcu. To je uzdrmalo i Isusa. Jer nikoga nije više briga za nas od njega. Naime, kad su ga zazvali on spašava svoje nepovjerljive učenike.

 

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrila sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama.

 

S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći.

 

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

 

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i uzdamo se u Te. U ovoj Korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti. To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

 

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.

 

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.

 

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!

 

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7).

 

(Papa Franjo, nagovor uz Urbi et orbi. Molitva i blagoslov s Presvetim na Trgu sv. Petra u Vatikanu u petak 27. ožujka 2020.)

Pročitaj više...
Molitve za savršeno kajanje i uz duhovnu pričest

 

Zbog novih okolnosti nastalih radi sprječavanja bolesti COVID-19 a zbog kojih se vjernicima katolicima ne preporučuje dolazak i sudjelovanje na misama u njihovim crkvama, podsjećamo na neke druge mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u ovom vremenu, a to su savršeno kajanje i duhovna pričest.

 

SAVRŠENO KAJANJE

 

Kad je riječ o savršenom kajanju, koje je kajanje iz ljubavi prema Bogu, vjernici se mogu pokajati uobičajenom formulom kajanja koju obično mole u ispovijedi, a koju neka naprave svjesno i uz obećanje da će pristupiti sakramentu pomirenja kad im bude moguće.

 

Na temelju jedne od postojećih formula dubrovački biskup je predložio jednu formulu kajanja koja to obećanje u sebi već uključuje, a ona glasi:

 

„Moj Bože, kajem se i žalim od svega srca ne samo zato što sam grijesima kaznu zaslužio, nego još više zato što sam grijesima uvrijedio Tvoju neizrecivu dobrotu. Čvrsto odlučujem, uz pomoć Tvoje milosti, da ću čim budem u prigodi ispovjediti svoje grijehe i za njih učiniti dostojnu pokoru, da Te neću više vrijeđati i da ću se čuvati grešne prigode. Amen.“

 

DUHOVNA PRIČEST

 

Kad ne mogu sudjelovati na euharistijskom slavlju vjernici se, uz uobičajene uvjete, mogu pričestiti u duhu. Duhovna pričest se čini tako da se sebi posvijesti Isusova stvarna prisutnost u euharistijskim prilikama i probudi se čežnju za duhovnim sjedinjenjem s njim.

 

Mogu to učiniti različitim molitvama koje je moguće pronaći i na internetu, a jednu od njih je dubrovački biskup u pismu upućenom svećenicima prilagodio:

 

„Isuse moj, vjerujem da si prisutan u Euharistiji, ufam se u Te i ljubim Te više od svega. Moje tijelo i moja duša čeznu za Tobom, ali jer Te sada ne mogu primiti u pričesti, molim Te da se na duhovan način svojim presvetom prisutnošću nastaniš u mome tijelu i u mojoj duši.“

 

ZAHVALA ZA DUHOVNU PRIČEST

 

Nakon duhovne pričesti može se, preporučuje dubrovački biskup, izmoliti zahvalna molitva koju je također malo prilagodio:

 

„Isuse moj, klanjam Ti se i srdačno Ti zahvaljujem, sjedinjen s Tobom stvarno prisutnim na duhovan način u mome tijelu i mojoj duši. Molim Te, ne daj da se ikada od Tebe odijelim! Neka Tvoj sveti blagoslov siđe na mene i ostane vazda sa mnom. Amen.“

 

Pročitaj više...
Molitva za sinodu Dubrovačke biskupije

Oče Sveti,

izvore dobrote i milosrđa,

molimo te, pokaži nam

put kojim je naša

dubrovačka Crkva pozvana ići

u ovom našem vremenu.

Nauči nas da tim putem hodimo

u zajedništvu, suradnji i suodgovornosti,

kako bi naša biskupijska zajednica

sve više postajala vidljivim znakom

tvoje prisutnosti i ljubavi.

 

Pomozi nam da budno osluškujemo

poticaje tvojega Duha kako bismo,

osjetljivi za potrebe svih ljudi,

ispravno čitali i razlučivali

znakove vremena

te bili u svijetu svjedoci radosti i nade.

 

Vodila nas na ovom našem

sinodalnom putu Kristova riječ,

Duh Sveti nam bio svjetlo, euharistija snaga.

Blažena Djevica Marija, Gospa od Porata i Milosrđa,

sveti Vlaho, naš Parac

i blažena Marija Propetoga Isusa

bili nam zagovornici.

 

To te molimo po Tvome Sinu

i našem Gospodinu Isusu Kristu,

koji s tobom Ocem,

u jedinstvu Duha Svetoga,

živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Amen.

Pročitaj više...
Ususret uspostavi Trajnog euharistijskog klanjanja u Dubrovniku: propovijed p. Justa u Mokošici

 

 

Propovijed p. Justa Lofeuda na Bogojavljenje u župi Svetog Spasa u Mokošici

 

 

Mudraci s Istoka pitaju: “Gdje je židovski kralj?”

 

“Dođosmo mu se pokloniti”, kažu u nastavku navodeći razlog zbog kojega su poduzeli tako dug put.

 

Evanđelje nam govori o trenutku pronalaska: “Kad ugledaše svjetlo zvijezde, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju Dijete... padnu ničice i poklone Mu se”, nakon čega “Mu prinesu darove”.

 

I mi smo pozvani izići iz sjene da ugledamo svjetlo, svjetlo koje nas vodi u prisutnost Gospodinovu.

 

Svjetlo koje nas vodi nije svjetlo zvijezde, nego Duha Svetoga koji nam daje vjeru i ljubav. Ako, kao Mudraci, upitamo: gdje je Gospodin? - Zaručnica, koja je Crkva, nam odgovara: Euharistija.

 

Poput Mudraca, pođimo k Njemu, ispunimo se radošću, padnimo ničice i poklonimo mu se u Presvetom Sakramentu. Prinesimo mu dar naše ponizne prisutnosti, i s njom, našu vjeru, makar malenu, našu ljubav, uvijek nedostatnu, jer premda smo siromašni, ti darovi dragi su Gospodinu.

 

Sveti Otac Benedikt XVI. rekao je: “Mnogi govore o Bogu, u ime Božje propovijeda se mržnja i prakticira se nasilje”. Stoga, kazao je, “čovjeka današnjice hitno je dovesti do 'otkrića' vjerodostojnog lica Božjega, i poput Mudraca, do toga da se prostre pred Njim i pokloni Mu se. I dodao je: “Klanjanje nije luksuz, nego prioritet”. Dodajemo: ono je nužnost.

 

Draga braćo i sestre, isti Gospodin i nas poziva da mu se poklonimo kada kaže: “Dođite k Meni...” “Dođite k Meni svi vi...” Klanjatelj je onaj koji Bogu prinosi dar svoje vjere i svoje ljubavi i koji sam pronalazi svoj dar, svoje blago. Jer Euharistija je blago Crkve, ona je dar Oca, dar Srca Isusova.

 

Gospodin te poziva: “Dođi”! Gospodin, kao učenicima Ivana Krstitelja, ti obećava: “Vidjet ćeš. Dođi i vidi”. Stavi se na raspolaganje za klanjanje da postaneš jedan od onih klanjatelja kakve traži Otac u duhu i istini, i vidjet ćeš, i iskusit ćeš Boga i pronaći ćeš svako duhovno dobro i prijateljstvo čitavoga Boga! Bog ne prestaje biti Bogom. To je razlog zbog kojega ne smijemo prestati klanjati Mu se. On ostaje stalno s nama u Euharistiji. Zato je to jedan od razloga da imamo trajno klanjanje u Euharistiji. To je dar kojega Gospodin želi ponuditi u Dubrovniku: trajno euharistijsko klanjanje. To znači biti pred prisutnošću Gospodinovom, danju i noću, uvijek, u klanjanju. To možemo ostvariti kao zajednica ako svatko preuzme svoj mali, vrlo maleni dio. Ono što se želi je prinijeti dar skrivenome Bogu od makar jednoga sata tjedno da mu svojom prisutnošću kažemo: Gospodine, mi te ljubimo, Gospodine, vjerujemo u tebe, Gospodine, vjerujemo da si Ti ovdje s nama.

 

Dragi prijatelji, prihvatite taj neizmjerni dar (Kapela sv. Josipa). Klanjajući se dat ćeš svjedočanstvo svoje vere i svoje ljubavi. Oni koji se klanjaju danju i noću najbolji su svjedoci Uskrsloga, i pravi proroci Euharistije, koji navješćuju svijetu, u svakom trenutku: Bog postoji, Bog je ovdje, među nama. Bog je s nama i za nas.

 

Trajno klanjanje te treba, ali i ti trebaš trajno klanjanje, jer u njemu ćeš pronaći odgovore na svoje probleme, na svoja pitanja, pronaći ćeš utjehu, pravi mir. Pronaći ćeš najboljeg prijetalja, svoga Boga.

 

Zamisli, na trenutak, jednu kapelu koja je uvijek otvorena, da svatko, u svaki čas, može susresti Isusa!

 

To će se tvojom raspoloživošću, tvojim “da”, ostvariti u Dubrovniku.

 

Evanđelje nam veli da su stranci poduzeli veoma dugo putovanje da bi motrili i klanjali se Gospodaru slave. Koji ti izgovor imaš da ne poduzmeš kratko putovanje koje te vodi da pohodiš Presveti Sakramenat? Ti koji imaš 168 sati tjedno, ne ćeš dati jednoga od njih svome Bogu? Ne boj se jer On ti ništa ne će oduzeti. Moramo shvatiti da Gospodin zove kako bi darivao! On ti želi darovati blagoslove, milosti, da bi ti mogao darovati svoje plodove. On ti želi darovati zaštitu i ljubav! Ako te zove, On to čini da ti promijeni srce. Tvoj sveti čas ne mijenja samo tebe, brate klanjatelju, on mijenja i svijet.

 

Vrijeme koje uložiš da bi bio s Isusom On blagoslivlje tako da On umnožava tvoj prinos u obilje milosti kako je umnožio onih malo kruhova i ribica u toliko njih da je nasitio mnoštvo. Tvoje klanjanje donijet će blagoslov ne samo tvojim milima, nego će donijeti blagoslove onima kojima je najveća potreba milosrđa Gospodnjeg.

 

Prednost trajnoga klanjanja je u tome što je lagano pronaći jedan sat jednom tjedno da bi se bilo s Isusom. Morate znati da je svaki čas kojeg izaberete Njemu mio. No ipak, moram na poseban način pozvati da se pokriju noćni sati (od ponoći do ujutro u 6) jer su zajedno s nedjeljnim satima, najteži. Po Izaiji, Bog zove svoj narod da se razbudi, iziđe iz pospanosti i lažne i ubojite opuštenosti jer “slava Gospodnja sviće iznad tebe”. Ovo je posebni poziv na klanjanje u časovima kasne noći. Oni koji se klanjaju tijekom tih prvih časova su jutarnja straža i oni će vidjeti zoru milosti Gospodnje, i učinit će da svane novi dan kojega svi iščekuju.

 

Po tvome “da” crkva će biti uvijek otvorena. I Gospodin, kojega ne možemo nadmašiti u velikodušnosti znat će kako te nagraditi.

 

Hvala vam i hvaljen Isus i Marija!

 

Pročitaj više...
Sveti čas

 

SVETI ČAS

 

Sunce se igra s oblacima. Tek ponegdje im dopušta da pobjeđuju.

Šum mora, lahor, miris jeseni – dar je velik – imati se.

 

Naći se u nutrini Grada gdje se uvijek nešto događa,

znatiželja izostaje, doživljaj nadjačava

- tako je to bilo večeras u Katedrali.

Svi smo u osmjehu.

Mnogo ih sjedi i još više stoji i poneki dječji glasići se čuju.

Gužva na koju se nitko ne žali.

Tri mladića će večeras primiti

đakonat.

Skoro pedeset godina smo ih čekali.

Naći se u ovom ozračju, ugoda je.

Pedeset godina odzvanja.

 

Procesija svećenika po prvi put od obnovljene Biskupske palače odnosno Biskupovog doma

do oltara kroz središnji dio crkve – ljepota koja se pamti za budućnost.

 

Dva po dva trebat će vremena do oltara da dođu. Eto toliko ih je

a u narodu radost poradi toga.

 

Robert, Josip i Tonći Ante se u slobodi svoje osobnosti odazivaju

služenju u Crkvi i svemu onome što u sebi nosi đakonat.

Njihovo hoću se čulo.

Njihovo hoću se prosulo po nama.

Ulazeći u otajstvo veliko narod se obavezuje molitvom za njih.

I sve se ovo događalo u

Euharistijskoj Žrtvi.

 

Radosna, mila, sveta liturgija je slijedila.

Obred, protokol, sve je u dotoku Božje milosti.

Tako to biva kad te Bog zove a ti kažeš evo me.

Nepogrešiva Božja narav se u nas ulijeva. Naročito kod ovakvih

svečanosti dodirna je točka onoga biti. Biti u Kristu jedno.

 

Program osebujan, propovijed, molitva, liturgija, ušlo je sve u slavlje.

Otvorila se još jedna stranica života Crkve u hodu sa svojim narodom.

 

O Presveti, radosno kličemo Tvojoj milosti!

 

Lucija

 

Pročitaj više...
Ivo Vojnović: Svečev jad

 

Poznati hrvatski književnik Ivo Vojnović (1857. - 1929.) ispjevao je i objavio mnoge pjesme. U samostanu Male braće nađen je nedavno autograf jedne njegove pjesme. Pjesma nosi naslov Svečev jad, a posvećena je sv. Franji Asiškom. Nastala je pred kraj pjesnikova života kada je živio u hotelu Imperial.

 

 

Svečev jad

 

Što se to s Tobom zbilo, Prosjače Sveti?

Kad smo najviše trebali primjera Tvoga

I dobrih riječi za vukove, za ptice

I za sve živo i mrtvo ljudskog i životinjskog roda

E da svu prirodu natopi

Kristova milošta

 

Ko proljetni dažd što otvara usta

Vječnog čeznuća

Kad gorka žega raspuca zemlju

Vapijuću za kapljom vode spasenja.

 

Ti nas ostavi same Frančesko

Odletivši ka nebu, odakle se nitko vratio nije.

Da te opet šestokrili Serafini

Probodu nadzemaljskom slašću

Kristovih samrtnih patnja.

 

I dokle Ti, kao apostol Ivan,

Na grudima propetog Boga Tvoga

Slaviš ga slatkom pjesmom

Suncu i Mjesecu

Vasioni i Smrti i „dona nobis pacem!“

Ne čuješ li naš vapaj: „Mir! Mir!

Daj nam ga vječni Sine vječnoga Oca!“

 

A Ti jaukom prijekora bōnog:

Vȁs život svoj darovah

U ime Tvoje, Bože,

Da mir svane gdje je mržnja cvala.

Zašto se dakle toliko rastočilo krvi

Usprkos stradanja Tvoga?

Zar ne vidiš mene, siromaška,

Da i sred rasplamćele slave vječnoga raja

Jedva sunce pogleda Tvoga

Suši suze što s očiju mojih kriomice teku

 

Zar ne vidiš, Bože, da smrt kosi sve mlado

Dok Antikrst se preobukao plaštem obećanja Tvojih

Da u ime ginućeg čovječanstva nastavi klanja

Imperatora – Dželata? – Žao mi je Kriste,

Jadnoga ljudskoga roda! Jao! …

 

Što se tužiš, pjesniče Sveče,

Zazvoni glas Krista Boga sa prijestolja Svjetova

Za života bio si zrcalo mog lica i pogibije moje,

Pa sad se čudiš da u toku vjekova

Čovječanstvo je divlje ko na iskonu svome!

 

Nije li zar jeka Hozane

Još zamrla bila

Kad mi ista crna rulja zaurla: propni ga?

Pa i sad, je li riječ moja,

Poslije stradanja i čudesa tolikijeh

Postala Krv i voda otkupljenog ljudstva?

Oh! Tješi se, Frančesko moj, Tičice Božja!

Moj si odražaj za života bio

A bićeš takav i u smrti

U sve vijeke vjekova – Amen!

 

Sveti prosjak ničice pade

Ali suze mu ne prestadoše teći

Tolika ga tuga stisnula bješe

Za svoj i za Kristov vjekovječni jad.

 

Ivo Vojnović

 

Pročitaj više...
Severin Pernek: Ona

 

Ona

 

              Jednom mi je jedan čovjek pričao o svom životu i Kraljici cvijeća:

           Bio sam još dijete, koje je tek otvorilo oči životu, kada razočaran pobjegoh od svijeta i ljudi – i kad uza svirku lahora, uz pjev ševe i uza sjaj sunca na cvjetnim poljanama u ljiljanovoj čaški poklonih svoje srce Isusu… I moji su dani od tada tekli radosno poput gorskog potočića i odisali mirom poput melodije grličinog glasa.

 

*

            No dođoše studeni, magloviti i sumorni dani: cvijetak je za cvijetkom na polju venuo – i ševin pjev se izgubio u daljini, a sunce se sakrilo za oblak… I potočić je izgubio svoj čar, a grličino gukanje nije se više čulo…

 

              Žalostan vratih se u svijet i k ljudima, od kojih sam bježao. Nato dođoše kiše… po cestama blato… I ja zagazih na kaljave putove – i smijući se kroz plač jedva izvlačih noge iz dubokog blata… I tako su prolazili dani, dani što bijahu crnji od gluhih noći…

 

              *               

             A onda jednoga dana satrven umorom, blatom do pasa, raščupanih vlasi teturajući pobjegoh opet na daleke poljane. Tu sjedoh i stadoh plakat za cvijećem, počeh dozivati natrag ševin pjev i sunčev sjaj i zaželjeh sanjati opet o žuboru potoka i gukanju grličina glasa: ja stadoh gorke suze liti za srećom i – gledajući oko sebe pustoš i crnu zemlju – glasom očajnika vikati za njom: vrati se, vrati!

 

             Tada je tiša od zore došla Ona u svojem plaštu, koji je sjao ljepše od sunca. Za Njenim stopama nicali su cvjetovi, a svaka Njezina riječ bila je pjesma, davno utihnuta pjesma iz sretnih dana… Ti dani su taj čas počeli opet…

 

*

                I tako od tad godine mnoge ja šetam opet poljima cvjetnim, pjevam sa ševama i uživam svijetlo vedroga dana slušajući opet žubor potoka i grličin pjev – dok, vrativši mi sreću, još uvijek mi svaki korak za korakom blagoslovom zlati sunčanim sjajem ogrnuta Kraljica cvijeća, radosti i sreće, jedina kao Ona – Madona.

 

 

Severin Pernek

(Drhtaji srca - Svibanj u bolnici)

 

 

Pročitaj više...