• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Korčulanski dekanat

Korčula (Korkyra Melaina) najnaseljeniji je otok na Jadranu. Ljudi na njem obitavaju milenijima, a povijest nas uči da je u antičko doba otok ilirsko-grčki, a potom rimski posjed. Smješten je na prijelazu iz južnog u srednji Jadran. Već od starine na otoku nalazimo naselja: Žrnovo, Pupnat, Čara, Smokvica i Blato. Nema naselja uz more ili su s vremenom takva nestala, poput starog isejskog naselja u Lumbardi.

 

Dok stoljećima prije Krista na otoku mirno žive Iliri i Grci (Kniđani i Isejci), Rimljani ga oružjem pokoravaju poradi slobodne plovidbe i trgovine. Rimski vojskovođa Oktavijan, kasnije car August, okupirao je otok 35. godine prije Krista. Od tada započinje razdoblje Rimske prevlasti na Korčuli. S Rimljanima uskoro dolazi i kršćanstvo na otok.

 

Rimska prevlast isčezava tijekom 8. st., a na otoku je sve više doseljenika iz oblasti Narone. Sredinom 10. st. stanovništvo otoka je već kroatizirano i pripada hrvatskoj kneževini Zahumlja. No, čim se pojavljuje Venecija kao pomorska sila, Korčula je u središtu njenih interesa. Orseolo je 1000. godine bio pokorio otok, iza čega se na istočnoj strani otoka razvija utvrda, kao straža od plovnog pravca između Pelješca i Korčule. Mlečani ponovno preko izdanaka obitelji Zorzi zagospodare otokom 1125., ali 1180. otok je pod vrhovništvom kraljevine Hrvatske i Dalmacije.

 

Kako bi regulirali i način života i zaštitu na otoku, Korčulani 1214. donose Statut. Tim počinje razvoj grada Korčule. Međutim 1254. mlečanin Zorzi se uspjeva nametnuti za kneza u Korčuli, prerađuje i dopunja Statut rezolucijama, učvršćuje svoju vlast, a otok je cijelo stoljeće pod gospodstvom Venecije. Ipak iza 1358. Korčula priznaje vlast Hrvatsko-ugarskog kralja, pa potom kralja Bosne. No, Venecija 1420. konačno ulazi u puni posjed otoka kojim vlada do svog skončanja. Od 1797. na otoku je gospodar Austrija, ali već 1806. aspiracije prema otoku pokazuju i Francuzi i Rusi, pokušavajući uspostaviti vlast. Rusi uspijevaju opljačkati otok i ostati do kolovoza 1807., a onda dolazi do prevlasti kulturocidnih Francuza. U veljače 1813. Englezi otimaju otok Francuzima, da bi 19. srpnja 1815. Austrija ponovno uspostavila svoju vlast na Korčuli za cijelo naredno stoljeće. U 20. st., uz povremene pretenzije Italije, otokom vladaju dvije jugoslavenske državne tvorevine do osamostaljenja Hrvatske.

 

Kršćanstvo se na Korčuli propovijeda od apostolskih vremena. Dioklecijanovom, a potom Teodozijevom administrativnom podjelom Rimskog carstva 395. Korčula je u Zapadnom dijelu, te je pod jurisdikcijom biskupa iz Salone. Rim zadržava vjerski utjecaj na Korčuli i u vrijeme bizantske političke prevlasti, kao i u vrijeme doseljenja Hrvata. Od 890. Korčula je u oblasti ispražnjene biskupije u Makarskoj, a od 988. Splitski nadbiskup upravlja na otoku preko vikara u Hvaru. Uspostavom biskupije u Hvaru, 1154. Korčula je dio Hvarske biskupije.

 

U 13. st. grad Korčula postaje upravno središte cijelog otoka, te se začinje ideja i o jednom jačem crkvenom središtu. Kako je, naime, zbog utjecaja manihejstva i pravoslavlja pod okupacijom Nemanjića, ugrožen opstanak biskupskog sijela i katoličkog življa u Zahumlju, a napose u Stonu i Ratu, stonski biskup, Ivan Kručić, u dosluhu s općinom Korčula, 1300. prenosi sjedište biskupije iz Stona u Korčulu, što potvrđuje i papa Bonifacije VIII., te osniva biskupiju u Korčuli s kojom sjedinjuje Stonsku biskupiju.

 

Dubrovačkoj Republici tada odgovara upravo takav slijed događanja. Računalo se kako će Dubrovnik preko biskupa-sufragana sve više ulaziti na otok. Ipak u 15. st. nastaju problemi. Dubrovnik ulazi u posjed Stona i Rata, ali ne i Korčule. Dubrovčani sada nastoje odvojiti crkvenu vlast na svom Pelješcu od one na (mletačkoj) Korčuli. U naumu se uspjelo tek 1541. kada nastaju biskupije i u Korčuli i u Stonu.

 

Reorganizacijom crkvene uprave u Dalmaciji po diktatu carske Austrije, papa Leon XII. ukida neke manje biskupije, među kojima i Korčulansku i Stonsku. Područja tih biskupija pripojena su Dubrovačkoj biskupiji, koja je istom bulom prestala biti nadbiskupija i metropolija. Otad imamo samo 'naslovnu biskupiju'.

 

Crkvu na Korčuli pratimo kroz povijest župa: Korčula, Žrnovo s Pupnatom, Čara i Smokvica, te Blato. U 16. st. nastaje župa u Lumbardi, u 17. osamostaljuje se župa u Pupnatu, a u 18. Čara je uzdignuta na rang župe. U 18. st. i Račišće postaje župa, a najmlađa je župa u Veloj Luci (19. st.).

 

Biskupija je 30. lipnja 1828. ukinuta bulom pape Leona XII. ˝Locum beati Petri˝, a područje biskupije je pravno i formalno pripojeno Dubrovačkoj biskupiji 28. travnja 1930. g.

 

Cijelo područje ukinute Korčulanske biskupije, te otok Lastovo, čine od 1830. jedan dekanat. Korčulanski dekanat ima danas devet župa na otoku Korčuli i župu na Lastovu. Područje se dekanata nije mijenjalo, osim u vrijeme talijanske okupacije Lastova (1923.-1950.), kad je taj otok bio izdvojen iz Dubrovačke biskupije i pripojen talijasnkom dijelu Zadarske nadbiskupije. Međutim mijenjao se broj župa. U međuvremenu je nestala kapelanija Vrnik, a nastala nova kapelanija, a potom župa u Veloj Luci. Čara i Pupnat nekada se nazivaju kapelanijama, a nekad župama.

 

Danas Korčulanski dekanat čine župe: župa sv. Marka, Korčula; župa sv. Roka, Lumbarda; župa sv. Martina, Žrnovo; župa sv. Nikole, Račišće; župa Gospe od Sniga, Pupnat; župa sv. Petra, Čara; župa Očišćenja Marijina, Smokovica; župa Svih svetih, Blato; župa sv. Josipa, Vela Luka i župa sv. Kuzme i Damjana, Lastovo.

 

Dekan Korčulanskog dekanata je don Frano Kuraja, župnik župe sv. Marka u Korčuli.

 

Adresa: Trg sv Marka 7

            20260 Korčula

Telefon: 020/ 711-049

Pročitaj više...