Greška
  • JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa id: 51
  • JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa id: 50
  • Happines
  • time
  • image
  • Frendship
Msgr. Mate Uzinić (44) devet je mjeseci na katedri dubrovačkog biskupa, no ovaj donedavni svećenik splitsko-makarske nadbiskupije, rodom iz poljičke Dubrave, pokazao se kao dobar pastir povjerene mu crkvene pokrajine; spontanim i dobroćudnim pristupom, svakodnevnom šetnjom do Grada, koja uključuje i susrete s građanima, brigom za potrebne i izravnim govorom osvaja srca Dubrovčana. Msgr. Mate Uzinić: Poručio bih novoj vlasti da nisu izabrani da bi vladali, nego služili Predstojeću godinu za svoju je biskupiju proglasio…
Pročitaj više...

Gužva u pustinji

Napisao Objavljeno u Odjeci duše
Prah Ljubav je mudro čovjeka sazdala od praha i time mu darovala moć da ga ništa ne može sputati, osim ako se sam ne podloži. Budući da je prah, čovjek se neslućeno može primaknuti drugom čovjeku, drugim bićima. Može prožeti drugog, drugim biti prožet... Sazdavši ga od praha, ljubav je čovjeka združila s vjetrom. Svakim svojim nadahnućem, svakom patnjom, on uranja u vjetar, sljubljuje se s njim. Prah vjetrom natopljen, biva okosnicom novosti života. Stjepan…
Pročitaj više...

5. BOLESNIČKO POMAZANJE

S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naše pouzdanje i za našu ljubav.
O patnji ne bi trebalo previše govoriti. Čak ni o njezinu smislu, često je bolje šutjeti i nastojati pomoći nenametljivom prisutnošću. No i s patnjom i s bolešću se treba suočiti. I o njima treba reći riječ. Riječ koja se najčešće rađa iz šutnje i koja bi trebala što istinitije izreći naš stav prema životu i  “prijelaza” kroz smrt Isus je “ljubio do kraja”. Zato nas Kristova smrt spašava i oslobađa od zla i smrti: njegova je ljubav jača od njih.  
Isus Krist nam je pokazao da samo ljubav može dati smisao (“značenje”) patnji i smrti. U trenucima kada “više ništa ne možemo činiti” osim ljubiti, očitujemo koliko nam je ljubav nesebična. Naš stav (odnos) prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. U trenucima patnje i našeg “prijelaza” kroz smrt ljubav treba da bude naša najistinitija i posljednja riječ. Tako se pridružujemo Kristovu vazmenom otajstvu: njegovu “prijelazu” kroz smrt u život.
Isus je svojoj zajednici - Crkvi - povjerio da bude prisutna bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. I sve nas je naučio kako i naša patnja i smrt mogu i trebaju biti “spasiteljske” i “osloboditeljske”, ako ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.
Kristova zajednica - Crkva - od početka je posebnu pažnju poklanjala bolesnima. Već su Apostoli po Kristovu nalogu “mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike” (Mk 6,13). A sveti  Jakov piše u svojoj poslanici: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5.74-15).
U Markovu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici zapravo je riječ o sakramentu bolesničkog pomazanja. Sakrament bolesničkog pomazanja na poseban je način “znak” (simbol) susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnikom. U tom se susretu očituju i darivaju pažnja i ljubav Krista i njegove Crkve prema bolesnoj braći. Sakrament bolesničkog pomazanja, već prema prilikama, može se slaviti na više načina:

- redovno zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja izvan mise ili pod misom
- redovno pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja;
- zajedničko ili pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja u bližoj smrtnoj opasnosti.
 
U svim je oblicima slavljenja bolesničkog pomazanja zajedničko ovo:
-susret s bolesnikom u Kristovo ime i u ime njegove zajednice (to se događa i onda kad se susreću samo svećenik i bolesnik);
-priznavanje grijeha i molitva za oproštenje (općenitom ispovijedi u pokajničkom činu ili sakramentom pomirenja);
-slušanje Božje riječi čitanjem iz Svetog pisma (u smrtnoj opasnosti dovoljno je kratko podsjetiti na bitno iz evanđeoske poruke: na ljubav kojom nas Bog prihvaća i koju od nas očekuje);
-polaganje ruku i pomazanje svetim uljem na čelu i rukama;
-sveopća (vjernička) molitva kojom se ističe povezanost bolesnika sa svom Kristovom zajednicom i sa svim ljudima;
-euharistija: ako je moguće, dobro je slaviti sakrament bolesničkog pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja jer se time ističe da se bolesnik pridružuje Kristovu vazmenom otajstvu (otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća) koje se spominje i postaje prisutno osobito u euharistiji. U smrtnoj opasnosti bolesniku se donosi popudbina, tj. bolesnik se pričešćuje Kristovim tijelom i njegovom krvi da bi mu bili “hrana” i snaga na njegovu “putu” u njegovu “prijelazu” kroz smrt u novi život.
 Sakrament bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.).
Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:
OVIM SVETIM POMAZANJEM
I SVOJIM PREBLAGIM MILOSRĐEM
NEKA TE GOSPODIN
MILOŠĆU DUHA SVETOGA POMOGNE.
Bolesnik i zajednica: AMEN.  
NEKA TE SLOBODNA OD GRIJEHA SPASI
I MILOSTIVO PRIDIGNE.
Bolesnik i zajednica: AMEN.
Ukratko bismo o sakramentu bolesničkog pomazanja mogli reći ovo:
Sakrament bolesničkog pomazanja jest sakrament susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnom braćom;
- po tom sakramentu bolesnik prima “milost Duha Svetoga” (“milost” znači nezasluženi Božji dar, dar Ljubavi);
- primljena “milost” Duha Svetoga:
- pomaže spasenju svega čovjeka (čovjeka kao duhovno-tjelesnog bića);
- bolesnika ispunja pouzdanjem u Boga;
- ispunja ga snagom u patnji i u tjeskobi pred neizvjesnom budućnošću i smrću;
- jača ga da ne podlegne u iskušenju (napasti) zla i Zloga;
- može mu dati da postigne i ozdravljenje, ako to služi njegovu dobru i spasenju;
- daje oproštenje grijeha (i teških ako se bolesnik ne može ispovjed

Pročitaj više...

Sveti red

Napisao Objavljeno u Sveti red

6. SVETI RED


Cijeli Božji narod je “svećenički narod” jer svi njegovi članovi vjerom i krštenjem postaju činioci svećeništva Isusa Krista, koji je naš jedini Svećenik u potpunom smislu (Isus Krist je jedini “Posrednik” između Boga i ljudi, on jedini ostvaruje puno zajedništvo između nas i Boga). Snagom tog “općeg svećeništva” - zajedničkog svim i članovima Kristove zajednice - svi su kršćani pozvani da riječju i životom naviještaju “silna Božja djela” (osobito Radosnu novost koja je započela s Isusom Kristom), svi su pozvani da sebe neprestano prinose kao “duhovnu žrtvu” Bogu te da aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima Crkve (bogoslužju). Snagom tog općeg (zajedničkog) svećeništva svi su članovi Crkve pridruženi Kristovoj žrtvi (njegovoj smrti i uskrsnuću) kojom se ostvaruje potpuno darivanje Bogu i puno zajedništvo s njime. Stoga su svi Kristovi vjernici “mostovi”, “posrednici” između Boga i ljudi. No osim tog općeg svećeništva u Crkvi od njezina početka postoji i posebna služba, posebno svećeništvo koje nazivamo “ministerijalno svećeništvo” (naziv “ministerijalni” dolazi od latinske riječi koja znači “služenje”, “služba”). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Taj sakrament primaju biskupi, svećenici i đakoni, odnosno oni članovi Božjega naroda koji mu služe kao predvodnici i učitelji. Oni koji su sakramentom svetoga reda posvećeni za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh. Kolegij biskupa u zajedništvu s papom i kolegij prezbitera u zajedništvu s biskupom također su znak i svjedoci “Apostolske Tradicije”: oni na poseban način svjedoče za ono što su Apostoli primili od Isusa Krista i što su predali svojim nasljednicima da vjerno prenose svim generacijama (“tradicija” je riječ latinskog porijekla a znači “predavanje”).
ĐAKON se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u “službi riječi”, u “službi oltara” i “službi ljubavi”. On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krsti, vjenčava i blagoslivlja mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u “bratskom služenju” u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
SVEĆENIK (prezbiter, “starješina”) sakramentom se reda posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da “predsjeda” slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popudbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakrament pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu - misu.
Red prezbiterata (svećeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
U posvetnoj molitvi biskup, između ostaloga, moli:
Daj, molimo te, svemogući Oče, ovim službenicima svojim dostojanstvo prezbitera. Obnovi u njihovim srcima Duha Svetoga; da vrže tu službu drugog reda koju im povjeravaš te primjerom svoga života postanu poticaj ćudorednog ponašanja. Bili valjani suradnici naše službe da riječi evanđelja dopru do na kraj zemlje i da svi narodi, u Kristu sabrani, postanu jedan sveti Božji narod.  
Novom prezbiteru biskup maže dlanove svetom krizmom uz riječi:  
Gospodin Isus Krist, kojega je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, čuvao te da posvećuješ kršćanski puk i Bogu prinosiš žrtvu.  
Zatim im predaje pliticu s kruhom i kalež s vinom i vodom za euharistijsku žrtvu uz riječi:
Primi darove što ih sveti narod prinosi Bogu. Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega.
BISKUP posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je “znak” prisutnosti Isusa Krista - jedinog Predvodnika i Glave Crkve - te možemo reći da preko njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje, dijeli sakramente i upravlja Crkvom.
Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist - jedini Pastir Crkve u punom smislu - povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom. - Svi su članovi Božjega naroda dionici u Kristovoj “proročkoj” (učiteljskoj) službi, u “svećeničkoj” službi i “kraljevskoj” službi (službi upravljanja). No biskupi - sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima - u tim trima službama imaju udjela kao “pastiri”, odnosno kao predvodnici Crkve .
Biskupski red podjeljuje se polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
Nakon posvetne molitve biskup posvetitelj maže novom biskupu glavu krizmom i govori:
Bog, koji te učini dionikom punine Kristova svećeništva,
izlio na te otajstvenu pomast
i dao da rod donosiš duhovnog blagoslova.  
Pruža mu evanđelistar i govori:
Primi evanđelje i propovijedaj Riječ Božju sa svom strpljivošću i naukom.
Stavlja mu prsten uz riječi:
Primi prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanom.
Daje mu štap i govori:  
Primi štap, znak pastirske službe,i pripazi na svekoliko stado u kom te Duh Sveti postavlja za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.
Zaređeni (tj. oni koji su primili sakrament svetoga reda) obilježeni su “neizbrisivim Kristovim biljegom” za službu koja im se povjerava.

Pročitaj više...

Ženidba

Napisao Objavljeno u Ženidba

 

7. ŽENIDBA

Trenuci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život - spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cijeli život “predaju” jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno.  
To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru “znak” (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu:
Bog Jahve izabire sebi i ljubi svoj narod Izrael kao što muž izabire i ljubi svoju ženu (u Starom zavjetu Bog sa svojim narodom Izraelom “sklapa” Savez prijateljstva i ljubavi);
neopoziva ljubav i vjernost između muškarca i žene “znak” je Kristove ljubavi i vjernosti prema novom Božjem narodu
Crkvi, Kristovoj “Zaručnici” (s novim Božjim narodom Bog “sklapa” novi Savez ljubavi i vjernosti u Isusu Kristu).
Kršćanaka je ženidba sakrament, odnosno “vidljivi znak” “nevidljive” Božje prisutnosti i ljubavi. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao (novo značenje):
kršćanska je ženidba trajni “znak” Saveza ljubavi što ga je Bog neopozivo sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu;
ona je “znak” ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom;
ona je sakrament i zbog toga što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.
Kršćanski je brak nerazrješiv i jedinstven osobito zato što je on sakrament, tj. što je vidljivi “znak” neopozive Božje Ljubavi i vjernosti i što se na toj ljubavi i vjernosti temelji.
Svaka je ljubav stvaralačka. To osobito vrijedi za ljubav muža i žene koji su pozvani da sudjeluju u stvaranju novih života odgovornim rađanjem djece i takvim odgojem da im djeca mogu odrasti u slobodne i odgovorne ljude. Osim toga, supruzi su pozvani da se ne zatvaraju u svoj “krug”, nego da u življenju bračne i obiteljske ljubavi postaju sve sposobniji za “otvorenost” drugima: angažmanom u zajednici u kojoj žive, radom u svojoj profesiji, prisutnošću i pomaganjem onima kojima je potrebna pomoć, i dr.
Možemo reći da su supruzi djelitelji sakramenta ženidbe jer se taj sakrament sklapa privolom koju oni izražavaju jedno drugome pred svjedocima (kumovima) i pred predstavnikom Crkve (biskupom, svećenikom ili đakonom). No isto tako možemo reći da sakrament ženidbe podjeljuje Crkva jer je duboko značenje tog sakramenta Božji dar koji Bog supruzima besplatno poklanja preko Crkve - “sakramenta” Božje prisutnosti i darivanja. Po sakramentu ženidbe Bog na poseban način ispunja supruge svojom ljubavlju i snagom (dariva im “milost”) da ne sustanu i da stalno napreduju u vjernosti i ljubavi te da mogu istinski primiti, voljeti i kršćanski odgajati djecu.
Sklapanje kršćanske ženidbe jest događaj koji se tiče cijele kršćanske zajednice. Stoga je dobro da u slavljenju sakramenta ženidbe sudjeluje šira zajednica vjernika.
Sakrament ženidbe i sakrament euharistije usko su povezani: i jedan i drugi na otajstven način “označuju” Kristovo neopozivo darivanje po smrti i uskrsnuću, da bi se ostvarilo jedinstvo ljudi s Bogom i međusobno. Stoga je najbolje obred vjenčanja slaviti za vrijeme mise.

Obred vjenčanja
Svećenik dočeka mladence, njihove kumove, roditelje i ostale koji ih prate. Pozdravlja ih i izražava radost cijele zajednice (Crkve).
U Službi riječi svi slušaju Božju riječ i razmišljaju o njoj. (Dobro je da u pripravi za vjenčanje mladenci sudjeluju u izboru čitanja.)
Privola - Svećenik najprije pita mladence o slobodi njihove odluke o spremnosti na doživotnu vjernost te o spremnosti da prihvate i kršćanski odgajaju djecu. - Zatim mladenci pružaju jedno drugome desnu ruku i izražavaju privolu.
Ja, N.N., uzimam tebe N.N. za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.  
Blagoslov i predaja prstenja - Nakon blagoslova prstenja, mladenci stavljaju jedno drugome prsten na ruku govoreći:  
N.N. primi ovaj prstenu znak moje ljubavi i vjernosti, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Sveopća (vjernička) molitva i blagoslov mladenaca.
Obred se može zaključiti molitvom “Oče naš” (ako se slavi izvan mise) i blagoslovom.

Pročitaj više...