Greška
  • JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa id: 52
  • Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Povijest župe

Župa je u Trpnju ustanovljena 1850. odvajanjem kapelanije Trpanj od župe Donja Vrućica. Godine 1971. selo Gornja Vrućica je izdvojeno iz župe Donja Vrućica i pripojeno župi Trpanj.

Ustanovljenju župe prethodila je formalna uspostava kapelanije 1844., makar Trpanj ima kapelana već dva stoljeća ranije. Naime, već 1645. vlastelin Stjepan Jera Gundulić ostavlja legat za gradnju crkve Gospe od Karmela, te nalaže da državni blagajnici odrede plaću kapelanu u Trpnju, za koga je izgrađena i kuća, zvana ˝kapelanija˝.

Trpanj je srednjovjekovno naselje na sjeverozapadnoj strani Pelješca, uz nekoć prometno Neretvansko more. Na ostacima latinskog svijeta posijala je samonikla starohrvatska kultura u vrijeme domaćih vladara još žive spomenike. Na podnožju Gradine sazidana je na temeljima villae rusticae najstarija crkva srednjovjekovnog Trpnja, crkva sv. Petra na obali.

Trpanj se doduše tek od 19. st. ubrzano razvija kao naselje ribara i pomoraca. Selo, gdje su boravili kmetovi do otkupa od kmetstva, započinje sredinom 19. st. spuštanje prema ˝Žalu˝, te se stvara urbana sredina. Mjesto postaje trgovački centar, a trgovalo se uglavnom slanom ribom, vinom i uljem.

Pred trpanjskom lukom stajala je crkvica sv. Mihovila, zaštitnika od svih zala. Kako je na tom mestu podignuta župna crkva svetih Petra i Pavla, a pod Gradinom srušena najstarija crkva sv. Petra, zaštitnika ribara, osjećala se potreba za novim vidljivim znakom nebeske zaštite. U tu svrhu podignut je na škoju u trpanjskoj luci Gospin kip «Zvijezda Mora». Ovim se znakom, koji je podignut kao zavjet Ružice Wagner 1938. željelo staviti pod Marijinu zaštitu mjesto i luku, a napose ribare i pomorce.

Trpanj je, nekoć naselje ribara i pomoraca, danas turistička destinacija. Povezan je trajektnom linijom s lukom Ploče, a cestom preko Pelješca s drugim mjestima.

Tijekom 18. i 19. st. Trpanj je dao više svećenika, koji su svoju starost provodili u rodnom mjestu i držali privatne škole. Nije se, naime, moglo ni zamisliti, da pomorci plove Mediteranom nepismeni. Stoga se dosta rano u Trpnju otvara i državna škola, koja započinje 1839. za mušku, a 1848. za žensku mladež. Škola je objedinjena 1893. g.

Danas pučku školu u Trpnju pohađaju djeca iz cijele župe i župe Donja Vrućica.

U župi su djelovale časne sestre sv. Vinka Paulskog (1909.-1912.) i držale vrtić, a od 1942. djeluju školske sestre III. r. sv. Franje, Splitske provincije, koje skrbe za crkvu, liturgijsko pjevanje i vjeronauk.

 

Vjernička zajednica i župna crkva

U Trpnju je početkom 20. st. oko 650 stanovnika, a po popisu 1971. ima ih 808 u 280 obitelji. Popis iz 2001. nalazi u Trpnju 770 duša u 194 obitelji.

Župna crkva sv. Petra i Pavla datira iz 1906. g. Na mjestu današnje župne crkve bila je mala crkvica sv. Mihovila. Početkom 20. st. započelo se s proširenjem i nadogradnjom crkve, koja je završila 1906. g. Tako je nastala nova crkva, a posvećena je 27. travnja 1907. apostolskim prvacima.

 

Druge crkve i kapele

- Gospa od Karmela iz 17. st.

- sv. Rok iz 17. st.

- sv. Nikola iz 1840. g.

- sv. Križ kapela na groblju iz 1907. g.

- Gospa od Milosrđa u Gornjoj Vrućici.

- sv. Juraj u Gornjoj Vrućici je u ruševnom stanju. Oltarnu palu Gospa u slavi izradio je 1767. župnik i slikar don Ante Cibilić.

Izvan uporabe su:

- sv. Paškal - u Gornjoj Vrućici – kapela iz 1898. obnovljena je 2010. g.

- sv. Spas - u Gornjoj Vrućici – u ruševnom stanju.

- Gospa od Milosrđa iz 1865. g.

- Sv. Antun iz 1695. g.

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa Velike Gospe u Kuni ili ˝Župa pelješka˝ potječe «od davnina».

Dubrovačka Republika je brižno bdjela nad čistoćom vjere svojih podanika. Pelješac je u 12. i 13. st. postao zbjeg babuna (bogumila) iz Bugarske i Makedonije, te se na poluotoku raširila hereza manihejskog bogumilstva. Ušavši u posjed Stona, Rata i Pelješca, Republika nastoji vratiti pravovjerje na svom novostečenom području. Među ostalim uspostavlja župu i postavlja župnika u Kuni već oko 1350. g.

Pelješka Župa je prostorno najveća župna zajednica na poluotoku. Prostire se cijelom širinom poluotoka, te dužinom od Trstenika do Trpnja i Orebića. Obuhvaća naselja od Osobljave uz obalu Pelješkog kanala, preko Pijavičina, Kune, Oskorušnog i Donje Bande, tj. Potomja, Prizdrine, Županjeg sela, Zakamenja, do Dingača na otvorenom moru Mljetskog kanala.

Poradi prostranog područja i brojnih filijala u župi, neke se filijale u 19. st. nazivaju kapelanijama. Tako se kapelanijom od 1850. nazivaju filijale u Oskorušnom i Pijavičinu, te u Osobljavi i Županjem Selu (1855.-1862.). Početkom 20. st. status kapelanije se, pored Oskorušnog i Pijavičina, daje i Potomju. Naime, naziv se ˝kapelanije˝ rabio u vrijeme kad je župnik imao više kapelana ili pomoćnika. No, kako su to nesamostalne kapelanije, ili bolje reći filijale u župi, to iza 1944. g. spomen kapelanija nestaje.

Zbog nedostatnog broja svećenika u biskupiji, a ispražnjene župe u Kuni, biskup 1944. povjerava župu franjevcima. Od 8. listopada 1953. župa Kuna, odlukom sv. Kongregacije za redovnike, postaje redovničkom župom. Tako je uz župnu crkvu Velike Gospe i samostanska crkva Gospe Delorite postala središte liturgijskog i vjerskog života župe.

U desetak naselja na području župe brojne su crkvice i kapele. Jednako tako brojna su i grobišta u kojima se i danas ukapaju umrli. Nabrajamo ih osam: u blizini župne crkve za naselje Kuna, uz crkvu sv. Petra i Pavla za naselje Potomje, uz crkvu sv. Matije u Pijavičinu, uz crkvu presv. Trojstva u Oskorušnom, uz kapelu sv. Ivana u Prizdrini, uz kapelu sv. Andrije u Podobučju, uz kapelu Gospe od Snijega u Borju, te uz kapelu Gospe od Zdravlja u Osobljavi.

 

Vjernička zajednica

Početkom 19. st. župa broji 2250 žitelja. Do početka 20. st. smanjio se broj žitelja, te na cijelom području župe živi oko 1200 duša. U popisu iz 1971. stoji da župa ima 451 obitelj i 1570 duša, dok popis iz 2001. nabraja 261 domaćinstvo sa 1025 stanovnika.

U Kuni je centralna pučka škola, s područnim u Oskorušnom i Potomju.

 

IMG 0808

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je posvećena Uznesenju Gospinu, a potječe iz 16. st. Sagrađena je na mjestu istoimene crkve koja se spominje 1336., a od koje se i danas vide dva kapitela i svetohranište. Godine 1616. na crkvi je učinjena dogradnja, a potom slijede višekratne obnove. Crkva je iza obnove 1901. posvećena 14. travnja 1907. g. Posljednja obnova je učinjena 1995. g.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Spas je grobišna crkva u Kuni iz 1902. g. Podignuta je na mjestu starije crkve iz 1620.g. Oslikao ju je Celestin Medović.

- sv. Frano u Kuni, vl. Zuzorića - spominje se 1615. g.

- Gospa, sv. Roko, sv. Spiridion, crkvicu podigao C.M. Medović 1909. g.

- sv. Toma u Potomju je iz 17. st. Proširena je 1877. g.

- sv. Petar i Pavao je grobna crkva u Potomju. - spominje se 1395. g.

- sv. Juraj u Potomju na brdu sv. Jure spominje se 1616. g.

- sv. Matija u Pijavičinu je iz 17. st.

- sv. Kata Aleksandrijska u Oskorušnom, gotičko-renesansna, proširena u 17. st.

- sv. Nikola u Oskurušnom na kamenoj kosi iz 16. st. Obnovljena je.

- presv. Trojstvo u Oskorušnom, barokna iz 17. st.

- sv. Ivan u Prizdrini bila je proširena 1660. g.

- Bezgriješno začeće u Zakamenju datira iz 16. st. (zvono iz 1515.).

- sv. Marija Magdalena u Županjem Selu potječe iz 17. st.

- sv. Barnaba i Anđeli Čuvari u Zakotarcu (na brdu) spominje se 1616. g.

- sv. Stjepan u Postupu

- Gospa od Snijega u Borju građena je od 1609.-1615. g.

- sv. Andrija u Podobuću bila je do 17. st. posvećena Svim Svetima,

- Gospa od Zdravlja u Osobljavi je iz 1905. g.

Izvan upotrebe su crkve i kapele:

- sv. Stjepan u polju,

- sv. Ilija u Putkovoj Glavici - spominje se 1615. g.

- sv. Lucija u Potomju sagradio don Ivo Šimunković 1895. g.

- sv. Vid u Grudi (u polju sa srednjovjekovnim grobljem), 16. st..

- sv. Josip u Grudi, renesansa - barok iz 16. st. – privatna je kapela.

- Gospa Karmelska u Pijavičinu iz 17. st.

- sv. Ana u Pijavičinu (na brdu) iz 17. st.

- sv. Vlaho u Košarnom Dolu (vl. Tomašević) iz 17. st.

- sv. Ivan u Osobljavi iz 16. st. Obnovljena 1769., a spaljena 1943. g.

- sv. Martin u Osobljavi ruševina iz 16. st.

- sv. Martin u Stinjavi.

 

IMG 0878

 

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa u Janjini potječe «od davnina». Vjernička zajednica u Janjini spominje se već 1222. kada Nemanjići, za vrijeme okupacije Zahumlja i Rata, područje današnje župe poklanjaju mljetskim benediktincima. Dubrovačka Republika revitalizira župu odmah iza kako ulazi u posjed Rata i Pelješca, u 14. st.

Janjina je srednjovjekovno naselje središnjeg dijela poluotoka Pelješca. Smještena je na najužem dijelu poluotoka, kuda su prolazili putovi već u starom vijeku.

Župa obuhvaća naselja: Janjina, Popova Luka, te Sreser i Drače uz Pelješki kanal. Trstenik, naselje na moru uz Mljetski kanal, pripada također župi u Janjini, ali se zove 'kapelanijom'. Od 1863. Trstenik postaje samostalna kapelanija, ima kapelana i vodi matice. Od 1950. nije bilo u Trsteniku zasebnog kapelana, te je praktično opet samo filijala župe u Janjini, makar je i danas formalno kapelanija.

 

Vjernička zajednica

Početkom 19. st. Janjina ima 900 žitelja, a Trstenik oko 200. Po popisu iz 1971. Trstenik ima 60 obitelji i 146 stanovnika, a Janjina 251 domaćinstvo sa 682 stanovnika. Popis iz 2001. donosi da je u Trsteniku nazočno 29 obitelji s 97 duša, a u Janjini 151 obitelj i 556 duša. Od svih stanovnika Janjine i Trstenika (653) katolika je po popisu 624.

Danas Janjina (bez Trstenika), a sa selom Osobljava (iz župe Kuna), čini zasebnu općinu. U Janjini je centralna pučka škola za područje općine.

Groblje za naselja Janjina, Drače i Popova Luka, nalazi se na prastarom lokalitetu uz crkvu sv. Stjepana, a za naselje Sreser uz crkvu Male Gospe. Starokršćansku nekropolu nalazimo uz crkvu sv Jurja, dok se zacijelo tijekom vremena pokapalo i uz crkvu sv. Vlaha.

U kapelaniji Trstenik mjesno je groblje jugozapadno od naselja, ali bez kapele i mrtvačnice, dok je staro groblje u blizini crkve sv. Mihovila.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva sv. Vlaha sagrađena je 1877. na mjestu dviju starijih istoimenih crkvi, te blagoslovljena 5. svibnja 1878., a posvećena 2. srpnja 1905. g.

Do početka 17. st. župna crkva je bila crkva sv. Stjepana, a od 1628. crkva sv. Vlaha. Nakon što je ova postala posve trošna, sagrađena je bila nova crkva 1767. g. Stoljeće kasnije i druga je postala trošna i premalena, te se gradi današnja crkva matica. Od stare crkve, kojoj je bio oslikan strop slikom ˝Opći sud˝, nije ostalo ništa.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Stjepan s grobljem, dijelom iz 13. st., preuređena 1891. g.

- presv. Trojstvo u Popovoj Luci je iz 1892. g. Sagrađena je na prvotnoj maloj crkvi.

- Mala Gospa u Sreseru se spominje 1617., a današnja potječe iz 1767. g.

- sv. Rok u Dračama je zavjetna kapela iz 1936. g.

- sv. Antun, opat u Trsteniku potječe s početka 18. st., obnovljena.

- sv. Mihovil u Trsteniku datira iz 16/17. st.

 

Crtice  iz  župe

 

Župna kronika spominje i ruševine nazvane ˝Dumansko˝. Nije poznato je li to neki samostan, ili samo posjed koje zajednice ˝dumana˝, kako se u narodu priča, ili pak prebivalište vjernika ˝bosanske crkve˝ (babuna) ?

 

Osim postojećih crkvi i kapela nalazimo u župi i lokalitet crkve sv. Vida  u Sutvidu (spomen 1222.), te sv. Jurja  iz 9/10. st., koja je srušena 1778. g. Spominje se i kapela  sv. Nikole u Dračama iz 1882. (vl. obitelji Dežulović). 

Pročitaj više...

Povijest župe

Župu u Žuljani je ustanovio stonski biskup Petar Gučetić 1556. g. U početku je obuhvaćala naselje Žuljanu i cijelo područje današnje župe Putnikovići. Dva stoljeća kasnije (1749.), a zbog udaljenosti filijala, ustanovljena je zasebna župa za sela Dubrava, Brijesta, Tomislavovac i Putnikovići, pod imenom «Crna Gora». Župa sv. Martina u Žuljani ostaje bez filijala, te je 1850. svedena na kapelaniju (ekspozituru). Ponovno je uzdignuta na rang samostalne župe u studenom 1951. g.

Žuljana se nalazi na južnoj obali središnjeg dijela poluotoka Pelješca, u Mljetskom kanalu. Dobila je ime po crkvi sv. Julijana, u plodnoj udolini istoimene lučice, koja se od Gruhavice (352 m) blago spušta prema moru, a gdje su se prostirala benediktinska dobra Mljetske kongregacije.

Današnja župna crkva sv. Martina bila je nekoć u središtu naselja, koje je zbog gusara nastalo podalje od obale. No kako su sigurnija vremena s razvojem pomorstva i trgovine donijela migraciju mještana prema moru, crkva je danas skoro izvan naselja. Mještani, nekoć ribari i poljodjelci, danas se uglavnom bave turizmom.

 

Vjernička zajednica

Župa je 1916. imala blizu 300 duša, a po popisu iz 1971. tek 195 stanovnika u 53 domaćinstva. Popis 2001. navodi 218 prijavljenih članova u 48 obitelji. Pučanstvo je skoro u cijelosti katoličke vjere.

U funkciji je jedno groblje, a postoji i jedno napušteno grobište.

Mjesnu školu pohađaju đaci do četvrtog razreda, dok viši razredi pohađaju školu u Putnikoviću.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva sv. Martina sagrađena je u baroknom stilu na ruševinama srednjovjekovne renesansne crkve. Prvi pisani spomen imamo tek od vremena ustanovljenja župe 1556. g. Crkva je 1686. stradala od gusara, a potom nanovo zgrađena. Tom je zgodom renesansno svetohranište ugrađeno u zid sakristije. Posvećena je od stonskog biskupa Frana Volanti-a. Poslije posvete obnavljana je 1850., 1910., 1933., 1961. i 1980. g. Posjeduje vrijedna djela sakralne baštine: sliku Bogorodice od Lovre Dobričevića, barokno raspelo dar Stonskog biskupa Macedonića i oltarnu palu Zorzija Venture.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Julijan i Roko, s napuštenim grobljem, sagrađena je na ruševinama crkve koja se spominje u ispravi humskog kneza Miroslava krajem 12. st. Godine 1396. stara crkva je još bila ruševina. Crkva je ponovno sagrađena u 14. st., a 1695. je proširena i učinjena u sadašnjem obliku.

- Gospa žalosna na brežuljku Podstražica je zavjetna crkva građena 1851.-1869. g. Crkva je proširena 1912., a kako je oštećena u potresu 1996., obnovljena je 2004. g.

Izvan uporabe je:

- sv. Nikola – kapela iz 1630. g.


Pročitaj više...

Povijest župe

Župa sv. Marije Magdalene u Putnikoviću/Crna Gora ustanovljena je od Stonskog biskupa 1749. odvajanjem filijala od matične župe u Žuljani. Župa se prostire središnjim dijelom poluotoka Pelješca.

Naziv župe «Crna Gora» rabio se sve do 1945. iza kako je župa nazvana po selu u kojem se nalazi župna crkva «Putniković». Selo Putniković čine tri stara zaselka u Mutnom Dolu: Đuračići, Balanovići i Zaradeže, te naselja u Prisoju: Damjanovići, Pečkovići i Baračevići s novim naseljem blizu župne crkve. Južno od Putnikovića je naselje Tomislavovac (Kozo, Ruskovići, Vukotići i Ivušići). Župi pripada filijala Dubrava (Donja i Gornja Dubrava, te novo naselje «Luka» u uvali Stinjavac na Malom moru) i kapelanija Brijesta. Spomen sela Brijeste imamo već 1392. g. Nalazi se uz more u Pelješkom kanalu. Poradi udaljenosti od matice mjesto je dobilo status samostalne kapelanije 1964. g.

 

Vjernička zajednica

Na području župe 1916. živjelo je preko tisuću ljudi, dok popis iz 1971. navodi da se u župi nalazi 134 obitelji sa 487 duša, te u Brijesti 42 obitelji sa 156 žitelja. Početkom trećeg tisućljeća imamo u župi (Putniković i Brijesta) 101 obitelj s 440 duša.

 

Groblja nalazimo u Putnikoviću uz crkvu Gospe od Ružarija, u Dubravi uz crkvu sv. Mihovila i u Brijesti uz crkvu sv. Ilije i Liberana.

 

U župi su djelovale sestre franjevke Bezgriješnog začeća s Danača od 1958. do 1986. g.

 

Područnu pučku školu u Putnikoviću pohađaju đaci iz župe Putniković i đaci viših razreda iz župe Žuljana. Školarci iz Brijeste pohađaju centralnu školu u Janjini.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva sv. Marije Magdalene sagrađena je 1749. na mjestu gdje je postojala crkva još u 16. st. Crkva je obnavljana 1892. i 1912. g. Posvećena je 3. svibnja 1906. g. U zadnje je vrijeme obnovljen krov i vanjska fasada, te potom i unutrašnjost tijekom 2008. g.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Mihovil u Dubravi (u groblju) potječe iz 15/16. st. Izvana je obnovljena, kao i krov, dok drugo čeka obnovu.

- sv. Ana u Ruskovićima potječe iz 16. st. Obnovljena je 1990. g..

- Gospa od Ružarija - u selu Kozo (groblje) posvećena je 1569. g.

- sv. Ilija i Liberan u Brijesti (u groblju), iz 16. st.

- sv. Nikola na Lanterni u Brijesti u trošnom stanju.

- Presveto Trojstvo u Vukotićima, nekoć «sv. Nedjelja» je iz 16. st. Stanje sasvim trošno.

Pročitaj više...

Pelješki dekanat

Napisao Objavljeno u Pelješki dekanat

 

Pelješac je poluotok koji se proteže od Stonske Prevlake do Lovišta. Nekada se imenom Pelješac nazivao samo zapadni dio poluotoka, nazvan po brdu Pelisec, iznad Orebića (sv. Ilija), dok se područje između Stona i Župe (Kuna) zvalo Rat.

U vrijeme Ilira na Pelješcu se nalaze i Grci. Od kako Rimljani osvajaju Mljet i Korčulu, i njih se susreće na Pelješcu. S Rimljanima dolazi i kršćanstvo.

Kad su u vrijeme cara Heraklija u 7. st. došli Hrvati sa sjevera, na Pelješcu nastaje nova preobrazba stanovništva. Kroz dva stoljeća poluotok je sasvim kroatiziran i kristijaniziran. Dapače ima i svoju biskupiju u Stonu.

Poluotok je dio Zahumlja, čiji se gospodari do 14. st. prečesto mjenjaju. Uglavnom su to tuđinci, zbog čega slabi vjerski život stanovnika te dolazi do hereze babuna (bogumila). U 12. st. Rat pripada mljetskim benediktincima. Nemanjići ga jedno vrijeme (nominalno) stavljaju u baštinu manastira sv. Petra na Limu. Stevan Prvovjenčani ga ponovno vraća benediktincima (1222.), da bi u 14. st. postao ˝baština˝ Dubrovačke Republike. Vlastela iz Grada auzela je i podijelila 90 % posjeda duž cijelog poluotoka, pod obvezom da 'brani i čuva dobra Pelješca i Republike'.

Pelješac je od početka 17. st. triput teško opustošen. Jednom to učiniše uskoci i gusari, a dvaput epidemija kuge. Iza epidemija kuge 1688. i 1733. trebalo je sve okuženo spaliti. Tada su spaljeni arhivi i matice nekih župa.

Dok je poluotok uglavnom vinorodni kraj, od 16. st. dolazi do razvoja pomorstva, te se rađa novo naselje pomoraca u Orebiću. U 18/19. st. na sjevernoj obali oživljava srednjovjekovno naselje Trpanj, pa od ribarskog postaje trgovački centar.

Pelješac je 1828. izgubio svoju biskupiju, te pripojen Dubrovačkoj biskupiji kao jedan dekanat, a sjedište mu je u Stonu. No, reformom Slanskog i Stonskog dekanata 1847. sjedište je Slanskog dekanata prešlo u Ston, kojem su nadodane tri stonske župe i Ponikve. Ostale župe na poluotoku, od Putnikovića (nekoć Crna Gora) do zapadnog kraja poluotoka, od tada čine Pelješki dekanat.

Osim osam župa u Pelješkom dekanatu imamo još uvijek formalno samostalne kapelanije u Brijesti, Trsteniku, Dubi Trpanjskoj i Lovištu. Formalno postojeće kapelanije su ustanovljene zbog udaljenosti od župnih središta, ali su brojem vjernika danas premalene da bi doista opravdavale taj naziv. Kapelanijama su se nekoć nazivala i naselja u župi Kuna, jer je župa imala više kapelana.

Filijala Gornja Vrućica je 1970. izdvojena iz župe Donja Vrućica i pripojena Trpnju, jer je puno bliža novom župnom središtu. Iz Donje Vrućice puk se skoro sasvim iselio, te se uskoro može dogoditi potpuno utrnuće jedne župe u dekanatu.

 

Dekan Pelješkog dekanata je don Marko Stanić, župnik župe Pomoćnice kršćana u Orebiću.

Dekanat ima 8 župa i 5.200 vjernika.

 

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa Velike Gospe u Goveđarima nastaje 1897. g. Već od 1873. spominje se kapelan u sv. Mariji na Otočiću, koji vrši dušobrižničku službu za naselje Goveđari. Biskup Marčelić 1897. formalno ustanovljuje u Goveđarima kapelaniju (ekspozituru) s pripadajućim selima: Polače, Soline, Pomena i Goveđari, koja je tada imala 230 duša. Kapelanija 12. studenog 1951. postaje neovisnom župom.

 

Otocic sv Marije

O Otočiću sv. Marije

Na zapadnom dijelu otoka Mljeta, u okolici samostana sv. Marije, benediktinske opatije (congregatio melitensis), nastaju potkraj 18, st. dva naselja od nastambi samostanskih pastira i težaka: Goveđari i Soline. Polače su pak staro rimsko naselje, gdje se vide ostaci starokršćanskih crkvi, kao i zidine rimskog municipija, u kojem je do 11. st. nazočan rimski živalj. Poslije 11. st. naselje je opustjelo, da bi se tek početkom 19. st. ponovno revitaliziralo. Pomena je ribarsko naselje novijeg vremena.

S istočne strane otočića sv. Marije nalazimo seosko groblje u koje se pokapalo umrle cijele župe od francuske okupacije do cca 1920. g. Kako je to groblje bilo teško pristupačno puku, napušteno je. Novo je groblje sada u predjelu Sikirica, između sela Goveđara i Pristaništa.

U Polačama je pristanište brodova, ali brodovi danas neredovito dotiču luku Polače. Godine 1998. ukinuta je stoljetna svakodnevna linija koja je povezivala Polače sa Sobrom, Elafitima i Dubrovnikom. Otok je sada povezan redovitom autobusnom vezom s trajektom u Sobri, odakle ide svakodnevna veza za Dubrovnik i Ston.

U Goveđarima je otvorena škola 1912. te još uvijek rade prva četiri godišta, dok polaznici viših razreda pučke škole polaze centralnu školu u Babinom Polju.

Župna crkva: Župa je posvećena Velikoj Gospi, jer je crkva na otočiću posvećena Gospi. Još se uvijek zna reći da je sv. Marija župna crkva, makar je u službi župne crkve ona sv. Nikole, biskupa u naselju Goveđari.

Kako se na otočić sv. Marije ne može bez plovila, to je bila potreba sagraditi crkvu pristupačnu svim vjernicima u župi. Gradnja je započeta blagoslovom temeljnog kamena 13. studenog 1938. g. Crkva je jednostavnog oblika, s jednim oltarom i bez sakristije, a blagoslovljena je 9. lipnja 1940. g.

Samostanska crkva Velike Gospe na Otočiću sv. Marije potječe s kraja 12. st. U početku je to jednobrodna romanička građevina s predvorjem, trodijelnim svetištem, polukružnom apsidom i eliptičnom kupolom, te zvonikom. Sa sjeverne i južne strane pridružene su barokne kapele, te je dobila oblik križa. Sa zapadne strane dograđen je trijem s renesansnom ložom i obrambena kula s grbom Gundulića iz 15. st. Crkva je posvećena 1423. od nadbiskupa Antuna iz Reata, a 1772. postavljen je novi veliki oltar (barokni) koji je posvetio opat Eusebio Basegli.

Na sjevernom pobočnom oltaru stoji da je u crkvi ukopan sin Tome, kralja Bosne. Predaja kaže, da je Katarina Kotromanić išla sa sinom u Rim, jer su Bosni zaprijetili Osmanlije. Boraveći neko vrijeme kod benediktinaca na Mljetu, sin joj se razbolio i umro, te je kao kraljevski sin pokopan u crkvi.

Kad se iza 1960. uređivao hotel u zgradi bivšeg samostana na otočiću, pokušalo se i crkvi vratiti izvorno romaničko stanje. Zidove se crkve očistilo od naknadnih naslaga, a barokni je oltar uklonjen. No, više se od tog nije učinilo.

Crkva nema potrebna ruha, knjiga, ni posuđa, a u funkciji je na blagdan Velike Gospe, te prigodice u sezoni.

U župi nema drugih crkava, osim ostataka starokršćanskih crkvi u Polačama.

 

Crtica iz povijesti župe

Knez Raške i pokorene Duklje, imenom Deša, polovicom 12. st. osvaja oblast Zahumlja, te 1151. daruje otok Mljet ˝sivim˝ benediktincima iz Pulsana. Tri redovnika iz Pulsana dolaze na Mljet i nastanjuju se u Sutmiholjskom polju. Našavši teren za gradnju samostana na otočiću Velikog jezera, na nenaseljenoj zapadnoj strani otoka, započinju 1177. graditi crkvu i samostan, koji s vremenom postaje i obrambena tvrđava. Monasi postaju gospodari otoka te uvode feudalnu upravu. Na svom posjedu vrše i crkvenu i civilnu i sudsku vlast. Imaju svoje težake i pastire, na Solinskim vratima imaju mlin na morske struje i solane, posjeduju sav potrebni pribor za ribarenje, uzgajaju lozu, pamuk, čak i rižu u Pomjenti, koriste izvore voda, čine tkaninu i pergamene, ali ne dopuštaju naseljavanje na svojim dobrima.

U samostanu su uglavnom sinovi dubrovačkih plemića. Vrata samostana nisu bila otvorena pučanima, te je vazda mali broj monaha. Da bi opstojali kao samostan, od početka 16. st. na Mljetu je stvorena prva kongregacija benediktinskih samostana, koju čine još samostani: sv. Mihovil na Šipanu, sv. Andrija na istoimenom otočiću i samostan sv. Jakova u Dubrovniku. Samostan je bio značajan centar pismenosti i znanosti, a u njemu djeluju znamenite osobe kulturnog života Dubrovnika,

Potkraj 18. st., od nastambi pastira i težaka koje su monasi stalno imali u službi, izrasta naselje Goveđari. Naseljuju se ribari iz Babina Polja u Polače, Soline i Pomenu.

Napoleonovom okupacijom samostan je raspušten. Monasi su 1808. primili određenu mirovinu iz državnog dobra, a samostanska dobra dijelom pripadoše općini, a dijelom novoustanovljenom liceju u Dubrovniku (pijaristima). Pijaristi ostaju u samostanu do 1854. g. Njih nasljeđuju isusovci i ostaju na otoku 14 godina. Kad su pak i isusovci napustili otok, samostan sa svim posjedima postaje državno dobro. Kad je vlasništvo nad samostanom od Austrije prešlo na kraljevinu Jugoslaviju, dinastija Karađorđevića je 1923. zaželjela samostan učiniti svojom ljetnom rezidencijom. No, do toga nije došlo, te Dubrovački biskup uspijeva 1940. samostanske posjede povratiti u vlasništvo Crkve. Međutim, komunistički režim 1949. "ispravlja pogrešku" kraljevine i sav je crkveni posjed ponovno nacionaliziran. Od 1960. posjed je u sastavu nacionalnog parka Mljet, u kojem se otvara hotel ˝Melita˝ i radi narednih trideset godina.

Sv. Marija na Mljetu ponovno je vraćena Dubrovačkoj Biskupiji 5. srpnja 1998. g. Krajem kolovoza 2006. samostan je predan benediktincima, ali ga oni nakon godinu dana «zbog manjka sila» napuštaju.

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa kao organizirana zajednica vjernika u središnjem dijelu otoka Mljeta postoji od dolaska benediktinaca s Lokruma u Babino Polje. Središte je te zajednice crkva sv. Pankracija. Benediktinci tu započinju gradnju samostana uz crkvu sv. Andrije, koji ostaje nedovršen, jer već 1220. Lokrumski samostan gubi crkvu sv. Pankracija, koja sa svim dobrima prelazi u posjed benediktinaca sv. Marije Mljetske.

Iza kako se vlast Dubrovačke Republike učvrstila, sve se više i na Mljetu spominje i počinje slaviti državni patron, sv. Vlaho, te se njemu u čast 1420. gradi nova crkva, koja postaje župnom crkvom, a sv. Vlaho postaje patron župe.

U Babino Polje dolaze i dominikanci, te u blizini crkve sv. Pankracija 1624. grade svoj samostan, kasnije nazvan "fratarska kuća", od kojeg danas strši dio zidova. Od samog početka naseljavanja Hrvata na Mljet Babino Polje postaje središnjim i najvažnijim otočnim mjestom. Tu je otok najširi te ima najviše plodnih polja, udolina i pašnjaka, stoga je i najveća župa na otoku, a čine je naselja: Sobra, Babino Polje, Blato, Kozarica i Ropa.

Početkom 20. st. u župi je oko 1000 duša. Po popisu 1971. nalazimo u župi 850 stanovnika u 267 domaćinstava, a 2001. ima samo 141 obitelj sa 544 člana. Stanovništvo je po krštenju u cijelosti katoličke vjere, unatoč sustavnom progonu svećenika od 1923. i konformističkim prijelazima na pravoslavlje iza 1927. g.

Dolaskom komunističke vlasti župa je ostala bez svećenika, kao i cijeli otok. Za dvadesetak godina svećenik je mogao doći samo krišom. Ipak su mnogi, riskirajući i život, dolazili za veće blagdane dijeleći utjehu preplašenom puku.

U župi nalazimo ukupno pet grobišta; dva su u Babinom Polju (uz crkvu sv. Vlaha, staro groblje, te novije na zapadnoj strani naselja, zvano ˝Mirogoj˝), te po jedno u naseljima Blato, Ropa i Kozarica.

Škola je u Babinom Polju otvorena 1867. g. Od 1955/56. radi kao osmogodišnja. Danas je to centralna pučka škola za cijeli otok. U Blatu je djelovala škola od 1924. do 1983. g.

 

Mljet 01

 

Župna crkva

Župna crkva se nalazi u sredini naselja, a posvećena je sv. Pavlu.

Prvo pak župno središte već od 11. st. bila je crkva sv. Pankracija. Nakon skoro tri stoljeća, ova je crkva postala trošna. Mljet je u sastavu Dubrovačke Republike, te se u blizini crkve sv. Pankracija gradi crkva državnog zaštitnika, sv. Vlaha, koja postaje župnom crkvom 1424. g.

U drugoj polovici 19. st. sagrađena je nova župna kuća posred sela, te se uz nju gradi i nova crkva sv. Stjepana, koja postaje župnom 1935. g.

Komunisti su dolaskom na vlast zaposjeli župnu kuću, a svećenici su, dolazeći uza sve prijetnje na Mljet, morali koristiti crkvu za stan, pa čak i za skladište. Nažalost 1963. došlo je do požara u crkvi zbog koncentracije hlapljenog benzina i crkva je izgorjela. Potporom međunarodnog Caritasa, crkva je 1965. preuređena i tada posvećena sv. Pavlu. Pored crkve sagrađen je 1968. zvonik s dva manja zvona (84 i 57 kg).

No, krovna konstrukcija betonske harmonike, koju je crkva dobila u obnovi 1965., nije odgovarala ovom podneblju. Postavljen je stoga 1994. klasični krov iznad postojećeg, te crkva ponovno iznutra uređena.

 

Ostale crkve i kapele u župi

- sv. Vlaho potječe iz 1420. g. U lošem je stanju, a koristi se prilikom sprovoda, na blagdan zaštitnika i na Gospu od Ružarija.

- Mala Gospa je 1667. sagrađena darom don Vicka Čumbelića, a obnovljena 1993. g.

- sv. Spas potječe s početka 15. st. Obnavljana je 1925. i 2000. g.

- sv. Ivan Krstitelj datira s početka 15. st. Obnavljana je 1925. i 2000. g,

- sv. Obitelji (sv. Josip) je s kraja 19. st.

- sv. Petar u Blatu potječe iz 14. st. Crkva je preuređena u 19. st.

- sv. Antun u Ropi je grobna kapela novijeg vremena.

 

Crkve izvan uporabe

- sv. Mihovil u Sutmiholju je ranosrednjovjekovni sakralni lokalitet. Crkva potječe iz 9/10. st.

- Gospa od obrane je kapela koja je dislocirana/pregrađena poradi trase novog puta.

- ostaci crkve sv. Andrija, sv. Pankracija i sv. Đurđa, sve iz 11. st.


Pročitaj više...

Povijest župe

Župa sv. Antuna, pustinjaka u Maranovićima potječe od stare crkvene zajednice u antičkoj Žari koja se okupljala oko crkve mučenika Nereja i Achileja. Ta zajednica vjernika kontinuirano živi na istočnom dijelu otoka Mljeta do danas. Iz antičke Žare središte zajednice je bilo prešlo na Vrhmljeća, potom u Okuklju, onda u Korita, dok je od 1769. župna crkva u Maranovićima.

Župa Maranovići (od 1850. do 1951. kapelanija) ima dvije filijale: Korita i Prožura. Svako selo ima svoje crkve i groblje. Zadnjih desetljeća nastala su (oživjela) i tri nova naselja uz more: Prožurski Porat, Okuklja i Saplunara.

Početkom 20. st. župa je u 96 obitelji imala blizu 800 duša: Prožura 260, Maranovići 350 i Korita 180. Maranovići su bili drugo selo na otoku po broju duša i po broju kuća.

Po popisu 1971. u župi je bilo 127 domaćinstava i 454 stanovnika, a 2001. samo 66 obitelji sa 250 duša. Stanovništvo je u cijelosti katoličke vjere, makar je u vrijeme kraljevine Jugoslavije bilo "političkih" prijelaza na pravoslavlje, koje je promjenom režima nestalo.

Škola je u Maranovićima započela radom 1895. g. U prve četiri godine nastava se održava u župnoj kući, a potom je otvorena seoska škola. Tijekom 20. st. radile su i područne škole u Prožuri i Koritima, a od 1983. zbog malog broja polaznika, sva djeca pohađaju centralnu školu u Babinom Polju.

U Maranovićima je pošta za cijelu župu, a svakodnevna brodska veza s Dubrovnikom i Stonom ide iz Zaglavca/Sobre.

 

Župna crkva

Župna crkva sv. Antuna opata ili pustinjaka sagrađena je oko 1870. na mjestu manje i ruševne crkve istog titulara. Stara crkva sv. Antuna iz 15/16. st. bila je razorena od gusara 1725. g. No ista je obnovljena 1769. kad je postala župnom crkvom. Današnja je crkva građena 1860.-1872., a posvećena je 1888. g. Nakon manjih obnova, promjene krova 1977., te uređenja interijera 1990., crkva je u dobrom stanju.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Nikola u Okuklji građena je 1626.-1667. g. Gusari su crkvu zapalili 1693., ostali su dijelom zidovi. Nakon skoro tri stoljeća, nastojanjem župnika i mještana crkva je obnovljena, blagoslovljena i oltar posvećen 29. srpnja 1990. g.

- sv. Vid u Koritima se spominje 1488. g. Crkva je građena je u gotičko-renesansnom stilu, dok je u 19 st. znatno proširena, izrađeni su novi prozori i preslica, te potrijem, koji natkriva stare grobove. Oko crkve nalazimo novo grobište.

Crkva sv. Vida bila je župna crkva od 1694. do 1769. g. Drveni barokni oltar donirao je don Vicko Čumbelić 1677. g.

- sv. Ilija u Koritima je mala crkvica na glavici zapadno od sela. Potječe iz 16. st., a obnovljena je 1992. g.

- Gospa na Brijegu u Koritima (zavjetna) nalazi se iznad sela na putu prema Maranovićima. Crkva je renesansnog porijekla, a obnavljana je u baroku.

- Presv. Trojstvo u Prožuri je iz 15. st. Mljetski kancelar i kapelan, don Luka Korčulanin, oporučno ostavlja lokrumskim benediktincima 1477. crkvu i posjed. Tako lokrumski benediktinci, koji su izgubili crkvu sv. Pankracija u Babinom Polju, ponovno dolaze na Mljet i u prožurskom samostanu žive do 1797. g. Danas postoje samo zidovi samostana, a crkva služi selu. Posjeduje znamenito romaničko Prožursko raspelo iz 12. st., koje su benediktinci donijeli s Lokruma.

- sv. Martin u Prožuri je najstarija postojeća crkvica u župi. Makar se prvi put spominje 1434. građena je u 13/14. st., jer nosi značajke srednjovjekovne gradnje. U njoj je bilo sjedište bratovštine sv. Martina, tj. straže za obranu mjesta, pa je služila i kao kula za izviđanje. Crkva je obnovljena. 1998. g.

- sv. Rok u Prožuri je zavjetna crkva (18. st.), bez liturgijskog inventara i u slabom stanju. Služi samo za obrede na blagdan titulara.


 

Crtice iz povijesti župe Maranovići

Već tijekom 1. st. na istočnom dijelu otoka Mljeta, u Žari, postoji rimska kolonija. Na području "Miri" i "Crkvine" Neretljani su zatekli starokršćansku baziliku iz 5. st., vjerojatno posvećenu sv. Pavlu. Ta je crkva u međuvremenu srušena, a novopridošlice podižu crkvu svetih Nereja i Achileja unutar bivše srušene crkve, i od materijala koji se tu našao.

Žara je tijekom 14. st. sasvim opustjeti zbog upada s mora i pljački, a stanovnici se iz Žare raseljavaju na područja Vrhmljeća. U 15. st. crkveno središte za nova naselja i sve Žarane je crkva sv. Marije na Brdu. Ova je crkva građena u 14. st., a prvi put se spominje 1419. g.

Potkraj 16. st. opustjet će sva naselja Vrhmljeća zbog brdovitosti i škrtosti tla, a ponajviše zbog opake bolesti kuge. Dio žitelja naseljava luku Okuklju, dio ide u Korita, a bratstvo Marina Pribojevića stvara naselje na južnim obroncima Glogovca, s pogledom na otvoreno more, nazvano Maranovići.

Ulaskom Mljeta u sastav Republike, dubrovačke ratne galije osiguravaju otoku relativan mir u priobalju od upada gusara. Ujedno se osjeća potreba za nekom sigurnom lukom, iz koje bi bilo moguć ukrcaj drva i vina. Stoga se u Okuklji formira lučko i ribarsko mjesto, a naselje raste. Od 1526. gradi se već i crkva sv. Nikole, uz koju se nastanjuje župnik. Okuklja postaje župno središte za istočna naselja otoka.

Vjernici sela Maranovići sve do 18. st. održavaju crkvu sv. Marije od Brda (na Glogovcu) i slave festu Male Gospe.

Tijekom 17. st., a osobito poslije Kandijskih ratova, gusari ponovno haraju Kanalom. Zbog učestalih gusarskih upada i pljačkanja sela su osiromašena, a napose Okuklja, iz koje je većina žitelja iselila. Kad su, nakon brojnih pljački po Okuklji, gusari iz Perasta i Novog 1693. zapalili crkvu i župnu kuću, župnik se (Kolendić) sklanja u Korita, a župnom crkvom postaje crkva sv. Vida. No, selo Korita nije u sredini područja ove župne zajednice, te se tražilo povoljnije rješenje župnog središta. Kad se odlučilo da središte župe bude u Maranovićima, Ali-Hodžini su gusari 1725. opustošili naselje u Maranovićima, uništili crkvicu sv. Antuna i odveli u ropstvo 11 mještana. No, Marani su ponovno obnovili crkvu sv. Antuna pustinjaka i župno sjedište prelazi 1769. iz Korita u Maranoviće.

Selo se u Koritima bilo lijepo razvilo, čak je i urbano izgledalo, pa u njem ostaje i dalje po koji svećenik/nadarbenik, koji se naziva "capelanus" ili "viceparochus". U 18. st. dubrovačke klarise imaju u Koritima samostan "sv. Marko".

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa je u Ponikvama ˝od starine˝. Povijest nam svjedoči da već od 12. st. na području ove župe živi i djeluje zajednica vjernika. Vjerojatno je i na ovom području bilo doseljenih «babuna» kao i pokušaja okupacije od strane episkopa sv. Save. Ipak u 13. st. ovdje su dobra benediktinaca s Mljeta, a žitelj ovog područja koristi crkve sv. Jurja i sv. Filipa i Jakova.

Od 15. st. gradi se župna crkva sv. Ivana Krstitelja, te je i župa posvećena novom zaštitniku. Župu čine sela: Boljenovići i Sparagovići uz današnju pelješku cestu, Zabrđe i Dančanje na zapadu ovog područja, te Duba Stonska, na sjeveru u Malostonskom kanalu.

U župi je 1916. živjelo 1100 stanovnika, dok popis iz 1971. donosi da je na istom području 168 domaćinstava sa 662 žitelja. Popis iz 2001. navodi 118 obitelji i 536 duša. Seosko pučanstvo je u cijelosti katoličke vjere.

Četiri su grobišta u župi. Osim uz župnu crkvu, groblja su uz crkvu sv. Filipa i Jakova u Boljenovićima, te u selima Dančanje i Duba.

U župi je niža pučka škola u Šparagovićima, dok viši razredi pohađaju školu u Stonu. Srednjoškolci idu u Dubrovnik.

Ponikve pripadaju općini Ston, a i pošta je za ovo područje u Stonu.

 

ponikve04

 

 

Župna crkva

Župna crkva sv. Ivana Krstitelja sagrađena je oko 1400. u naselju Šparagovići. Ponovno je pregrađena 1566. g. Crkva je bila dosta mala, a iza kako je u potresu 1927. razrušena, obnovom je 1936. nadograđena.

 

ponikve03

 

Druge crkve i kapele

- Velika Gospa je istočno od Boljenovića, a datira iz 16. st. Pripada renesansnom vremenu, ali je obnovama izgubila izvorni stil i ljepotu. Posjeduje vrijedan kalež.

- Navještenje BDM u Boljenovićima je iz 16. st. Prvi spomen doduše imamo tek 1754. g. Crkvica je šezdesetih godina 20. st. dislocirana, zbog nove trase puta.

- sv. Petar i Pavao u Boljenovićima grade Koračevići u 16. st. Spominje se 1754. g.

- sv. Filip i Jakov u Boljenovićima (sa srednjovjekovnim grobljem) potječe iz 12. st. Izvornu romaničku gradnju pokazuje svetište današnje crkve.

- sv. Nikola u Sparagovićima je iz 15. st. sa kasnijim intervencijama. Spominje se 1754. g. Bez apside je, ali s potrijemkom.

- sv. Martin u Zabrđu spominje se 1754. g. Nadograđena je 1871. g.

- sv. Marija Magdalena u Zabrđu je iz 16. st.

- sv. Mihovil u Dančanju je iz doba ranog srednjovjekovlja (15. st.).

- sv. Nikola u Dubi je iz 1464. g. Crkvu gradi Henrik iz Mantove u gotičkom stilu s apsidom. Pregrađena je u 19. st. Od gotike je malo što ostalo. Sad je bez apside. Od inventara ima kalež i ruho.

- sv. Juraj (Đurađ) je preromanička crkvica iz 12. st. na antičkim temeljima villae rusticae iz 11. st. Uokolo je staro groblje. Ostaci su crkve zaštićeni.

 

ponikve01

 

 

Crtice iz povijesti župe

Područje Rata koje danas čini župu u Ponikvama povijest spominje tek u 12. st. Nekoć su zacijelo ovo područje nastavali Iliri, a od 7. st. Hrvati. Rimljani se vjerojatno ovdje nisu ukorjenjivali, jer je kraj od mora nepristupačan.

Od 12. st. posjedi Rata pripadaju benediktincima. Kad je u Zahumlju zavladao raški knez Miroslav, u nastojanju da ukloni sve katoličko, neke od tih posjeda daruje crkvi sv. Petra na Limu. Ipak, 1222. Rat je ponovno darovan benediktincima na Mljetu.

Kako je put od Stona prema Jezerima na Mljetu vodio preko današnjih župa: Ponikve, Putnikovići (Crna Gora) i Žuljana, područje Rata je postalo važno prolazište. Od 13. st. na tom pravcu nastaju naselja oko postojećih kapela.

U Stonu je održana biskupijska sinoda za vrijeme biskupa Sorga, a završila je 31. srpnja 1776. godine. U jednoj od matičnih knjiga krštenih župe Ponikve upisani su svećenici sudionici sinode i dokumenti sa sinode.

 

ponikve02

Pročitaj više...