Greška
  • JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa id: 52
  • Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Povijest župe

Župa Velike Gospe u Goveđarima nastaje 1897. g. Već od 1873. spominje se kapelan u sv. Mariji na Otočiću, koji vrši dušobrižničku službu za naselje Goveđari. Biskup Marčelić 1897. formalno ustanovljuje u Goveđarima kapelaniju (ekspozituru) s pripadajućim selima: Polače, Soline, Pomena i Goveđari, koja je tada imala 230 duša. Kapelanija 12. studenog 1951. postaje neovisnom župom.

 

Otocic sv Marije

O Otočiću sv. Marije

Na zapadnom dijelu otoka Mljeta, u okolici samostana sv. Marije, benediktinske opatije (congregatio melitensis), nastaju potkraj 18, st. dva naselja od nastambi samostanskih pastira i težaka: Goveđari i Soline. Polače su pak staro rimsko naselje, gdje se vide ostaci starokršćanskih crkvi, kao i zidine rimskog municipija, u kojem je do 11. st. nazočan rimski živalj. Poslije 11. st. naselje je opustjelo, da bi se tek početkom 19. st. ponovno revitaliziralo. Pomena je ribarsko naselje novijeg vremena.

S istočne strane otočića sv. Marije nalazimo seosko groblje u koje se pokapalo umrle cijele župe od francuske okupacije do cca 1920. g. Kako je to groblje bilo teško pristupačno puku, napušteno je. Novo je groblje sada u predjelu Sikirica, između sela Goveđara i Pristaništa.

U Polačama je pristanište brodova, ali brodovi danas neredovito dotiču luku Polače. Godine 1998. ukinuta je stoljetna svakodnevna linija koja je povezivala Polače sa Sobrom, Elafitima i Dubrovnikom. Otok je sada povezan redovitom autobusnom vezom s trajektom u Sobri, odakle ide svakodnevna veza za Dubrovnik i Ston.

U Goveđarima je otvorena škola 1912. te još uvijek rade prva četiri godišta, dok polaznici viših razreda pučke škole polaze centralnu školu u Babinom Polju.

Župna crkva: Župa je posvećena Velikoj Gospi, jer je crkva na otočiću posvećena Gospi. Još se uvijek zna reći da je sv. Marija župna crkva, makar je u službi župne crkve ona sv. Nikole, biskupa u naselju Goveđari.

Kako se na otočić sv. Marije ne može bez plovila, to je bila potreba sagraditi crkvu pristupačnu svim vjernicima u župi. Gradnja je započeta blagoslovom temeljnog kamena 13. studenog 1938. g. Crkva je jednostavnog oblika, s jednim oltarom i bez sakristije, a blagoslovljena je 9. lipnja 1940. g.

Samostanska crkva Velike Gospe na Otočiću sv. Marije potječe s kraja 12. st. U početku je to jednobrodna romanička građevina s predvorjem, trodijelnim svetištem, polukružnom apsidom i eliptičnom kupolom, te zvonikom. Sa sjeverne i južne strane pridružene su barokne kapele, te je dobila oblik križa. Sa zapadne strane dograđen je trijem s renesansnom ložom i obrambena kula s grbom Gundulića iz 15. st. Crkva je posvećena 1423. od nadbiskupa Antuna iz Reata, a 1772. postavljen je novi veliki oltar (barokni) koji je posvetio opat Eusebio Basegli.

Na sjevernom pobočnom oltaru stoji da je u crkvi ukopan sin Tome, kralja Bosne. Predaja kaže, da je Katarina Kotromanić išla sa sinom u Rim, jer su Bosni zaprijetili Osmanlije. Boraveći neko vrijeme kod benediktinaca na Mljetu, sin joj se razbolio i umro, te je kao kraljevski sin pokopan u crkvi.

Kad se iza 1960. uređivao hotel u zgradi bivšeg samostana na otočiću, pokušalo se i crkvi vratiti izvorno romaničko stanje. Zidove se crkve očistilo od naknadnih naslaga, a barokni je oltar uklonjen. No, više se od tog nije učinilo.

Crkva nema potrebna ruha, knjiga, ni posuđa, a u funkciji je na blagdan Velike Gospe, te prigodice u sezoni.

U župi nema drugih crkava, osim ostataka starokršćanskih crkvi u Polačama.

 

Crtica iz povijesti župe

Knez Raške i pokorene Duklje, imenom Deša, polovicom 12. st. osvaja oblast Zahumlja, te 1151. daruje otok Mljet ˝sivim˝ benediktincima iz Pulsana. Tri redovnika iz Pulsana dolaze na Mljet i nastanjuju se u Sutmiholjskom polju. Našavši teren za gradnju samostana na otočiću Velikog jezera, na nenaseljenoj zapadnoj strani otoka, započinju 1177. graditi crkvu i samostan, koji s vremenom postaje i obrambena tvrđava. Monasi postaju gospodari otoka te uvode feudalnu upravu. Na svom posjedu vrše i crkvenu i civilnu i sudsku vlast. Imaju svoje težake i pastire, na Solinskim vratima imaju mlin na morske struje i solane, posjeduju sav potrebni pribor za ribarenje, uzgajaju lozu, pamuk, čak i rižu u Pomjenti, koriste izvore voda, čine tkaninu i pergamene, ali ne dopuštaju naseljavanje na svojim dobrima.

U samostanu su uglavnom sinovi dubrovačkih plemića. Vrata samostana nisu bila otvorena pučanima, te je vazda mali broj monaha. Da bi opstojali kao samostan, od početka 16. st. na Mljetu je stvorena prva kongregacija benediktinskih samostana, koju čine još samostani: sv. Mihovil na Šipanu, sv. Andrija na istoimenom otočiću i samostan sv. Jakova u Dubrovniku. Samostan je bio značajan centar pismenosti i znanosti, a u njemu djeluju znamenite osobe kulturnog života Dubrovnika,

Potkraj 18. st., od nastambi pastira i težaka koje su monasi stalno imali u službi, izrasta naselje Goveđari. Naseljuju se ribari iz Babina Polja u Polače, Soline i Pomenu.

Napoleonovom okupacijom samostan je raspušten. Monasi su 1808. primili određenu mirovinu iz državnog dobra, a samostanska dobra dijelom pripadoše općini, a dijelom novoustanovljenom liceju u Dubrovniku (pijaristima). Pijaristi ostaju u samostanu do 1854. g. Njih nasljeđuju isusovci i ostaju na otoku 14 godina. Kad su pak i isusovci napustili otok, samostan sa svim posjedima postaje državno dobro. Kad je vlasništvo nad samostanom od Austrije prešlo na kraljevinu Jugoslaviju, dinastija Karađorđevića je 1923. zaželjela samostan učiniti svojom ljetnom rezidencijom. No, do toga nije došlo, te Dubrovački biskup uspijeva 1940. samostanske posjede povratiti u vlasništvo Crkve. Međutim, komunistički režim 1949. "ispravlja pogrešku" kraljevine i sav je crkveni posjed ponovno nacionaliziran. Od 1960. posjed je u sastavu nacionalnog parka Mljet, u kojem se otvara hotel ˝Melita˝ i radi narednih trideset godina.

Sv. Marija na Mljetu ponovno je vraćena Dubrovačkoj Biskupiji 5. srpnja 1998. g. Krajem kolovoza 2006. samostan je predan benediktincima, ali ga oni nakon godinu dana «zbog manjka sila» napuštaju.

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa kao organizirana zajednica vjernika u središnjem dijelu otoka Mljeta postoji od dolaska benediktinaca s Lokruma u Babino Polje. Središte je te zajednice crkva sv. Pankracija. Benediktinci tu započinju gradnju samostana uz crkvu sv. Andrije, koji ostaje nedovršen, jer već 1220. Lokrumski samostan gubi crkvu sv. Pankracija, koja sa svim dobrima prelazi u posjed benediktinaca sv. Marije Mljetske.

Iza kako se vlast Dubrovačke Republike učvrstila, sve se više i na Mljetu spominje i počinje slaviti državni patron, sv. Vlaho, te se njemu u čast 1420. gradi nova crkva, koja postaje župnom crkvom, a sv. Vlaho postaje patron župe.

U Babino Polje dolaze i dominikanci, te u blizini crkve sv. Pankracija 1624. grade svoj samostan, kasnije nazvan "fratarska kuća", od kojeg danas strši dio zidova. Od samog početka naseljavanja Hrvata na Mljet Babino Polje postaje središnjim i najvažnijim otočnim mjestom. Tu je otok najširi te ima najviše plodnih polja, udolina i pašnjaka, stoga je i najveća župa na otoku, a čine je naselja: Sobra, Babino Polje, Blato, Kozarica i Ropa.

Početkom 20. st. u župi je oko 1000 duša. Po popisu 1971. nalazimo u župi 850 stanovnika u 267 domaćinstava, a 2001. ima samo 141 obitelj sa 544 člana. Stanovništvo je po krštenju u cijelosti katoličke vjere, unatoč sustavnom progonu svećenika od 1923. i konformističkim prijelazima na pravoslavlje iza 1927. g.

Dolaskom komunističke vlasti župa je ostala bez svećenika, kao i cijeli otok. Za dvadesetak godina svećenik je mogao doći samo krišom. Ipak su mnogi, riskirajući i život, dolazili za veće blagdane dijeleći utjehu preplašenom puku.

U župi nalazimo ukupno pet grobišta; dva su u Babinom Polju (uz crkvu sv. Vlaha, staro groblje, te novije na zapadnoj strani naselja, zvano ˝Mirogoj˝), te po jedno u naseljima Blato, Ropa i Kozarica.

Škola je u Babinom Polju otvorena 1867. g. Od 1955/56. radi kao osmogodišnja. Danas je to centralna pučka škola za cijeli otok. U Blatu je djelovala škola od 1924. do 1983. g.

 

Mljet 01

 

Župna crkva

Župna crkva se nalazi u sredini naselja, a posvećena je sv. Pavlu.

Prvo pak župno središte već od 11. st. bila je crkva sv. Pankracija. Nakon skoro tri stoljeća, ova je crkva postala trošna. Mljet je u sastavu Dubrovačke Republike, te se u blizini crkve sv. Pankracija gradi crkva državnog zaštitnika, sv. Vlaha, koja postaje župnom crkvom 1424. g.

U drugoj polovici 19. st. sagrađena je nova župna kuća posred sela, te se uz nju gradi i nova crkva sv. Stjepana, koja postaje župnom 1935. g.

Komunisti su dolaskom na vlast zaposjeli župnu kuću, a svećenici su, dolazeći uza sve prijetnje na Mljet, morali koristiti crkvu za stan, pa čak i za skladište. Nažalost 1963. došlo je do požara u crkvi zbog koncentracije hlapljenog benzina i crkva je izgorjela. Potporom međunarodnog Caritasa, crkva je 1965. preuređena i tada posvećena sv. Pavlu. Pored crkve sagrađen je 1968. zvonik s dva manja zvona (84 i 57 kg).

No, krovna konstrukcija betonske harmonike, koju je crkva dobila u obnovi 1965., nije odgovarala ovom podneblju. Postavljen je stoga 1994. klasični krov iznad postojećeg, te crkva ponovno iznutra uređena.

 

Ostale crkve i kapele u župi

- sv. Vlaho potječe iz 1420. g. U lošem je stanju, a koristi se prilikom sprovoda, na blagdan zaštitnika i na Gospu od Ružarija.

- Mala Gospa je 1667. sagrađena darom don Vicka Čumbelića, a obnovljena 1993. g.

- sv. Spas potječe s početka 15. st. Obnavljana je 1925. i 2000. g.

- sv. Ivan Krstitelj datira s početka 15. st. Obnavljana je 1925. i 2000. g,

- sv. Obitelji (sv. Josip) je s kraja 19. st.

- sv. Petar u Blatu potječe iz 14. st. Crkva je preuređena u 19. st.

- sv. Antun u Ropi je grobna kapela novijeg vremena.

 

Crkve izvan uporabe

- sv. Mihovil u Sutmiholju je ranosrednjovjekovni sakralni lokalitet. Crkva potječe iz 9/10. st.

- Gospa od obrane je kapela koja je dislocirana/pregrađena poradi trase novog puta.

- ostaci crkve sv. Andrija, sv. Pankracija i sv. Đurđa, sve iz 11. st.


Pročitaj više...

Povijest župe

Župa sv. Antuna, pustinjaka u Maranovićima potječe od stare crkvene zajednice u antičkoj Žari koja se okupljala oko crkve mučenika Nereja i Achileja. Ta zajednica vjernika kontinuirano živi na istočnom dijelu otoka Mljeta do danas. Iz antičke Žare središte zajednice je bilo prešlo na Vrhmljeća, potom u Okuklju, onda u Korita, dok je od 1769. župna crkva u Maranovićima.

Župa Maranovići (od 1850. do 1951. kapelanija) ima dvije filijale: Korita i Prožura. Svako selo ima svoje crkve i groblje. Zadnjih desetljeća nastala su (oživjela) i tri nova naselja uz more: Prožurski Porat, Okuklja i Saplunara.

Početkom 20. st. župa je u 96 obitelji imala blizu 800 duša: Prožura 260, Maranovići 350 i Korita 180. Maranovići su bili drugo selo na otoku po broju duša i po broju kuća.

Po popisu 1971. u župi je bilo 127 domaćinstava i 454 stanovnika, a 2001. samo 66 obitelji sa 250 duša. Stanovništvo je u cijelosti katoličke vjere, makar je u vrijeme kraljevine Jugoslavije bilo "političkih" prijelaza na pravoslavlje, koje je promjenom režima nestalo.

Škola je u Maranovićima započela radom 1895. g. U prve četiri godine nastava se održava u župnoj kući, a potom je otvorena seoska škola. Tijekom 20. st. radile su i područne škole u Prožuri i Koritima, a od 1983. zbog malog broja polaznika, sva djeca pohađaju centralnu školu u Babinom Polju.

U Maranovićima je pošta za cijelu župu, a svakodnevna brodska veza s Dubrovnikom i Stonom ide iz Zaglavca/Sobre.

 

Župna crkva

Župna crkva sv. Antuna opata ili pustinjaka sagrađena je oko 1870. na mjestu manje i ruševne crkve istog titulara. Stara crkva sv. Antuna iz 15/16. st. bila je razorena od gusara 1725. g. No ista je obnovljena 1769. kad je postala župnom crkvom. Današnja je crkva građena 1860.-1872., a posvećena je 1888. g. Nakon manjih obnova, promjene krova 1977., te uređenja interijera 1990., crkva je u dobrom stanju.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Nikola u Okuklji građena je 1626.-1667. g. Gusari su crkvu zapalili 1693., ostali su dijelom zidovi. Nakon skoro tri stoljeća, nastojanjem župnika i mještana crkva je obnovljena, blagoslovljena i oltar posvećen 29. srpnja 1990. g.

- sv. Vid u Koritima se spominje 1488. g. Crkva je građena je u gotičko-renesansnom stilu, dok je u 19 st. znatno proširena, izrađeni su novi prozori i preslica, te potrijem, koji natkriva stare grobove. Oko crkve nalazimo novo grobište.

Crkva sv. Vida bila je župna crkva od 1694. do 1769. g. Drveni barokni oltar donirao je don Vicko Čumbelić 1677. g.

- sv. Ilija u Koritima je mala crkvica na glavici zapadno od sela. Potječe iz 16. st., a obnovljena je 1992. g.

- Gospa na Brijegu u Koritima (zavjetna) nalazi se iznad sela na putu prema Maranovićima. Crkva je renesansnog porijekla, a obnavljana je u baroku.

- Presv. Trojstvo u Prožuri je iz 15. st. Mljetski kancelar i kapelan, don Luka Korčulanin, oporučno ostavlja lokrumskim benediktincima 1477. crkvu i posjed. Tako lokrumski benediktinci, koji su izgubili crkvu sv. Pankracija u Babinom Polju, ponovno dolaze na Mljet i u prožurskom samostanu žive do 1797. g. Danas postoje samo zidovi samostana, a crkva služi selu. Posjeduje znamenito romaničko Prožursko raspelo iz 12. st., koje su benediktinci donijeli s Lokruma.

- sv. Martin u Prožuri je najstarija postojeća crkvica u župi. Makar se prvi put spominje 1434. građena je u 13/14. st., jer nosi značajke srednjovjekovne gradnje. U njoj je bilo sjedište bratovštine sv. Martina, tj. straže za obranu mjesta, pa je služila i kao kula za izviđanje. Crkva je obnovljena. 1998. g.

- sv. Rok u Prožuri je zavjetna crkva (18. st.), bez liturgijskog inventara i u slabom stanju. Služi samo za obrede na blagdan titulara.


 

Crtice iz povijesti župe Maranovići

Već tijekom 1. st. na istočnom dijelu otoka Mljeta, u Žari, postoji rimska kolonija. Na području "Miri" i "Crkvine" Neretljani su zatekli starokršćansku baziliku iz 5. st., vjerojatno posvećenu sv. Pavlu. Ta je crkva u međuvremenu srušena, a novopridošlice podižu crkvu svetih Nereja i Achileja unutar bivše srušene crkve, i od materijala koji se tu našao.

Žara je tijekom 14. st. sasvim opustjeti zbog upada s mora i pljački, a stanovnici se iz Žare raseljavaju na područja Vrhmljeća. U 15. st. crkveno središte za nova naselja i sve Žarane je crkva sv. Marije na Brdu. Ova je crkva građena u 14. st., a prvi put se spominje 1419. g.

Potkraj 16. st. opustjet će sva naselja Vrhmljeća zbog brdovitosti i škrtosti tla, a ponajviše zbog opake bolesti kuge. Dio žitelja naseljava luku Okuklju, dio ide u Korita, a bratstvo Marina Pribojevića stvara naselje na južnim obroncima Glogovca, s pogledom na otvoreno more, nazvano Maranovići.

Ulaskom Mljeta u sastav Republike, dubrovačke ratne galije osiguravaju otoku relativan mir u priobalju od upada gusara. Ujedno se osjeća potreba za nekom sigurnom lukom, iz koje bi bilo moguć ukrcaj drva i vina. Stoga se u Okuklji formira lučko i ribarsko mjesto, a naselje raste. Od 1526. gradi se već i crkva sv. Nikole, uz koju se nastanjuje župnik. Okuklja postaje župno središte za istočna naselja otoka.

Vjernici sela Maranovići sve do 18. st. održavaju crkvu sv. Marije od Brda (na Glogovcu) i slave festu Male Gospe.

Tijekom 17. st., a osobito poslije Kandijskih ratova, gusari ponovno haraju Kanalom. Zbog učestalih gusarskih upada i pljačkanja sela su osiromašena, a napose Okuklja, iz koje je većina žitelja iselila. Kad su, nakon brojnih pljački po Okuklji, gusari iz Perasta i Novog 1693. zapalili crkvu i župnu kuću, župnik se (Kolendić) sklanja u Korita, a župnom crkvom postaje crkva sv. Vida. No, selo Korita nije u sredini područja ove župne zajednice, te se tražilo povoljnije rješenje župnog središta. Kad se odlučilo da središte župe bude u Maranovićima, Ali-Hodžini su gusari 1725. opustošili naselje u Maranovićima, uništili crkvicu sv. Antuna i odveli u ropstvo 11 mještana. No, Marani su ponovno obnovili crkvu sv. Antuna pustinjaka i župno sjedište prelazi 1769. iz Korita u Maranoviće.

Selo se u Koritima bilo lijepo razvilo, čak je i urbano izgledalo, pa u njem ostaje i dalje po koji svećenik/nadarbenik, koji se naziva "capelanus" ili "viceparochus". U 18. st. dubrovačke klarise imaju u Koritima samostan "sv. Marko".

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa je u Ponikvama ˝od starine˝. Povijest nam svjedoči da već od 12. st. na području ove župe živi i djeluje zajednica vjernika. Vjerojatno je i na ovom području bilo doseljenih «babuna» kao i pokušaja okupacije od strane episkopa sv. Save. Ipak u 13. st. ovdje su dobra benediktinaca s Mljeta, a žitelj ovog područja koristi crkve sv. Jurja i sv. Filipa i Jakova.

Od 15. st. gradi se župna crkva sv. Ivana Krstitelja, te je i župa posvećena novom zaštitniku. Župu čine sela: Boljenovići i Sparagovići uz današnju pelješku cestu, Zabrđe i Dančanje na zapadu ovog područja, te Duba Stonska, na sjeveru u Malostonskom kanalu.

U župi je 1916. živjelo 1100 stanovnika, dok popis iz 1971. donosi da je na istom području 168 domaćinstava sa 662 žitelja. Popis iz 2001. navodi 118 obitelji i 536 duša. Seosko pučanstvo je u cijelosti katoličke vjere.

Četiri su grobišta u župi. Osim uz župnu crkvu, groblja su uz crkvu sv. Filipa i Jakova u Boljenovićima, te u selima Dančanje i Duba.

U župi je niža pučka škola u Šparagovićima, dok viši razredi pohađaju školu u Stonu. Srednjoškolci idu u Dubrovnik.

Ponikve pripadaju općini Ston, a i pošta je za ovo područje u Stonu.

 

ponikve04

 

 

Župna crkva

Župna crkva sv. Ivana Krstitelja sagrađena je oko 1400. u naselju Šparagovići. Ponovno je pregrađena 1566. g. Crkva je bila dosta mala, a iza kako je u potresu 1927. razrušena, obnovom je 1936. nadograđena.

 

ponikve03

 

Druge crkve i kapele

- Velika Gospa je istočno od Boljenovića, a datira iz 16. st. Pripada renesansnom vremenu, ali je obnovama izgubila izvorni stil i ljepotu. Posjeduje vrijedan kalež.

- Navještenje BDM u Boljenovićima je iz 16. st. Prvi spomen doduše imamo tek 1754. g. Crkvica je šezdesetih godina 20. st. dislocirana, zbog nove trase puta.

- sv. Petar i Pavao u Boljenovićima grade Koračevići u 16. st. Spominje se 1754. g.

- sv. Filip i Jakov u Boljenovićima (sa srednjovjekovnim grobljem) potječe iz 12. st. Izvornu romaničku gradnju pokazuje svetište današnje crkve.

- sv. Nikola u Sparagovićima je iz 15. st. sa kasnijim intervencijama. Spominje se 1754. g. Bez apside je, ali s potrijemkom.

- sv. Martin u Zabrđu spominje se 1754. g. Nadograđena je 1871. g.

- sv. Marija Magdalena u Zabrđu je iz 16. st.

- sv. Mihovil u Dančanju je iz doba ranog srednjovjekovlja (15. st.).

- sv. Nikola u Dubi je iz 1464. g. Crkvu gradi Henrik iz Mantove u gotičkom stilu s apsidom. Pregrađena je u 19. st. Od gotike je malo što ostalo. Sad je bez apside. Od inventara ima kalež i ruho.

- sv. Juraj (Đurađ) je preromanička crkvica iz 12. st. na antičkim temeljima villae rusticae iz 11. st. Uokolo je staro groblje. Ostaci su crkve zaštićeni.

 

ponikve01

 

 

Crtice iz povijesti župe

Područje Rata koje danas čini župu u Ponikvama povijest spominje tek u 12. st. Nekoć su zacijelo ovo područje nastavali Iliri, a od 7. st. Hrvati. Rimljani se vjerojatno ovdje nisu ukorjenjivali, jer je kraj od mora nepristupačan.

Od 12. st. posjedi Rata pripadaju benediktincima. Kad je u Zahumlju zavladao raški knez Miroslav, u nastojanju da ukloni sve katoličko, neke od tih posjeda daruje crkvi sv. Petra na Limu. Ipak, 1222. Rat je ponovno darovan benediktincima na Mljetu.

Kako je put od Stona prema Jezerima na Mljetu vodio preko današnjih župa: Ponikve, Putnikovići (Crna Gora) i Žuljana, područje Rata je postalo važno prolazište. Od 13. st. na tom pravcu nastaju naselja oko postojećih kapela.

U Stonu je održana biskupijska sinoda za vrijeme biskupa Sorga, a završila je 31. srpnja 1776. godine. U jednoj od matičnih knjiga krštenih župe Ponikve upisani su svećenici sudionici sinode i dokumenti sa sinode.

 

ponikve02

Pročitaj više...

 

Ston – nekoć biskupija

Poradi svog geopolitičkog, strateškog i prometnog položaja, Ston je satkao bogatu povijest od antičkih vremena. Smješten na vratima poluotoka, okružen s tri mora, zaštićen s četiri brda, s bogatim izvorima vode, solanom, plodnom ravnicom, bio je važno političko, kulturno i crkveno središte. Ston je prva biskupija na hrvatskom etničkom prostoru. Moguće je da je biskup u Stonu već krajem 7. ili početkom 8. st.

Nekada Ilirske naseobine Rimljani 167. prije Krista čine svojom kolonijom. Hrvati doseljavaju u vrijeme Heraklija, početkom 7. st., te se sjedinjuju u vjeri s Romanima. Kršćanstvo se razvija u rimskom obliku.

Na saboru u Saloni 533. ustanovljena je biskupija u Sarsenterumu za područje Zahumlja ili Humske zemlje, kojoj pripada crkva u Stonu (Pardui). Malo zatim Sarsenterum biva razoren, najvjerojatnije u vrijeme pustošenja Avara. Kako Ston nije bio na putu rušilačkog pohoda Avara, ostao je pošteđen. Stoga postaje sjedište zahumskih knezova. A kako svjetovna i crkvena vlast idu zajedno, to se pretpostavlja da je Ston, poslije nestanka Sarsenteruma, postao i crkveno središte. Biskupija se doduše spominje prvi put 877. ali kao biskupija ˝od davnine˝, a biskup je sufragan Splitske metropolije. Uspostavom metropolije u Dubrovniku, Ston je sufragan Dubrovnika.

Nakon dolaska Hrvata, područje od Neretve, preko sjeverno-hercegovačkih planina do Prijevora u Rijeci Dubrovačkoj, tvori kneževinu Zahumlje. Istoj, uz Neretvu, Primorje i Hercegovinu, pripadaju također Ston s Ratom (Pelješac) i Mljet. U njoj vladaju domaći velikaši koji priznaju vrhovništvo Bizanta. Iza poznatog Mihajla Viševića, koji jedno vrijeme priznaje vlast bugarskog Simeona, u Zahumlju vladaju kraće ili duže vrijeme različite dinastije. Tako oko 950. Zahumljem kratko vlada knez Časlav. Krajem 10. st. gospodar Zahumlja je Samuilo, te dukljanski kralj Ivan Vladimir. Godine 1168. dukljansko kraljevstvo i Zahumlje osvaja raški veliki župan Stevan Nemanja. Trideset godina kasnije Zahumlje preotima Andrija, vojvoda Hrvatske i Dalmacije. Bela IV. osvoji Bosnu i Zahumlje 1254., a od 1304. u Zahumlju je Mladen Šubić, potom opet za kratko srpski župani, pa 1325. Stjepan Kotromanić i napokon Dubrovnik.

U Zahumlju je tijekom 12. st. našao plodno tlo duh dualističkog manihejstva što su ga donijeli bogumili (babuni) protjerani iz Makedonije i Bugarske. Čistoća vjere ovog nekoć čisto katoličkog prostora dodatno je pogoršana dolaskom raškog kneza Miroslava u Zahumlje. Miroslav se oženio bogumilkom, sestrom bosanskog bana Kulina (manihejac-pataren), te poduzima nasilne mjere protiv katolika. Protjerao je biskupa Donata iz Stona, koji se sklanja na Lokrum. Crkve u Zahumlju, kao i benediktinska dobra sve do Žuljane, stavlja pod svoju zakladu sv. Petra i Pavla na Limu. Tako Stonska biskupija krajem 12. i u 13. st. proživljava duboko krizno razdoblje zbog agresivnog ponašanja Nemanjića, kao i bogumila.

Srpski povjesničari, u nastojanjima da prikažu Ston, Pelješac i Mljet srpskim zemljama, uporno tvrde da je Sava Nemanjić u Stonu bio postavio svoga episkopa umjesto protjeranog biskupa (1219.-1252). Prihvatljivo je, da je nekim Savinim episkopima (Ilarion, Teodozije, Metodije, Neofit, Nikola i Sava II) dodijeljen Ston sa svojim imanjima, te da su neki pokušali pridobiti kojeg od vjernika za sebe preko ubiranja redovine u Stonu, ali da su stalno stolovali u Stonu, ostaje povijesno vrlo dvojbeno. Činjenica je, naime, da su raški episkopi izjavljivali kako je ˝Ston bez vjernika, bez bira i vrhovine˝. Zar bi onda neki od njih u takvom Stonu prebivao?! U vrijeme potresa 1252. u Stonu zacijelo nema ni biskupa, ni episkopa.

Stari je Ston bio smješten na obroncima brda južno od Stonskog polja, na Gorici i uz glavicu sv. Mihajla. Tu je bilo više starokršćanskih crkava, od kojih je najveća bila ona sv. Marije Magdalene, biskupska crkva, a stajala je do bombardiranja «saveznika» 1944. g. Jedina crkva koja još stoji na glavici je crkva sv. Mihajla, sagrađena usred kasnoantičkog castruma. Stari je grad srušen u potresu 1252., a dolaskom Republike, gradi se novi grad na današnjoj lokaciji.

Poslije progonstva biskupa Donata iz Stona, biskupska je stolica čitavo stoljeće prazna. Tek je 1286. dubrovački nadbiskup pod pritiskom Rima imenovao novog biskupa Petra, a potom Ivana Kručića.

Teško je bilo u ondašnjim uvjetima obnoviti nevoljno stanje biskupije, te već 1300. Stonski biskup Ivan Kručić, na nagovor Korčule i u dosluhu s Papom, prenosi biskupsku stolicu u Korčulu. Korčula postaje sijelo biskupije koju možemo nazvati Korčulansko-Stonska. Biskup iz mletačke Korčule upravlja dubrovačkim Stonom i Pelješcem, ali uz prijepore, sve do 1541., kada Ston i Korčula postaju zasebna biskupska sijela. Dvije nove biskupije „žive" do 1828. iza kako su obje ukinute bulom Leona XII. ˝Locum B. Petri˝. Stonska biskupija otad ostaje samo titularna biskupija, čijim se naslovom 'kiti' neki od pomoćnih biskupa u svijetu.

 

ston01

 

 

O župi sv. Vlaha

Poslije ukinuća Stonske biskupije (1828.) Ston je sveden na ˝simplex paroecia˝, kojoj je od 1850. pripojena bivša župa Stonsko Polje.

Ston je bio sijelo Pelješkog dekanata do 1847. g. Reorganizacijom granica Slanskog i Pelješkog dekanata župe u Stonu i Ponikvama, pripojene su bivšem Slanskom dekanatu. Ston postaje sijelo dekanata, koji se potom naziva Stonskim. No, da se Stonu (zbog ukinuća biskupije) vrati malo stare slave, župa je 1886. uzdignuta na čast «nadžupe», a župnik se naziva «nadpop».

Na području Stonske župe postojali su nekoć samostani: franjevački u Stonu (1347.-1930.) i dominikanski u Brocama uz crkvu Gospe Nuncijate, kasnije Gospe od Ružarija (1628.-1808.), te ženski samostani: sv. Kuzme i Damjana (1404.-1925. franjevke-trećoretkinje) i uz crkvu sv. Mihajla na Gorici (1541.-1971. trećoretkinje sv. Dominika). Danas su u župi samo sestre Bezgriješnog začeća III. reda sv. Frana, a drže dvije kuće: u sv. Kuzmi i Damjanu, te u darovanom samostanu sv. Nikole.

Župa, osim Velikog Stona, obuhvaća sela Česvinicu, Broce, Kobaš, Bižanj i Hrasno, te Kuti i Indije. Godine 1916. župa broji 965 stanovnika, dok popis iz 1971. navodi da u Stonskoj župi živi 726 duša u 205 obitelji. Popis iz 2001. donosi da župa ima 711 stanovnika u 173 domaćinstva.

Ston ima svoje groblje iz 1820. uz samostan sv. Kuzme i Damjana, Česvinica uz crkvu sv. Nikole, a Broce uz crkvicu Svih Svetih.

U župi je i pučka škola, dok više škole đaci pohađaju u Dubrovniku.

 

ston04

 

O župnoj crkvi

Župna crkva u Stonu trenutno je izvan upotrebe, zbog velikog urušavanja koje je zadobila u potresu 5. rujna 1996. g.

Prva katedralna crkva bila ona sv. Marije Magdalene na Gorici, a od 10. st. crkva Gospe od Lužina. Poslije pripojenja Stona Dubrovačkoj Republici, na mjestu danas oštećene župne crkve, sagrađena je, po odluci Senata 1342. katedralna crkva sv. Vlaha. Ova je već 1392. proširena i urešena, a služi do velikog potresa 1667. g. U potresu je potpuno stradala. Iza toga dosta dugo Ston ostaje bez katedrale. Nakon dugih rasprava sagrađena je nova crkva skromnih dimenzija s bočnom kapelom. No i ova strada od potresa 1822. i 1823. da bi 1843. bila potpuno uništena.

Od 1843. za župnu crkvu, do gradnje nove župne crkve sv. Vlaha (1886.), koristila se crkva Imena Isusova (sv. Liberan).

Tijekom 20. st. svaki veći potres ostavljao je vidljive tragove i na novoj crkvi, a napose su još nezaliječene rane potresa od 5. rujna 1996. g.

Župnu crkvu trenutno zamjenjuje samostanska crkva sv. Nikole, no ipak se nastoji oko obnove župne crkve sv. Vlaha.

 

ston02

 

Druge crkve i kapele

- Navještenje B.D.M. iz 15. st. je župna crkva negdašnje župe u Polju. U potrijemu nalazimo zvona, koja su salivena u Dubrovniku 1528. g.

- sv. Jeronim u Polju je iz 1598. g. Crkva je srušena poradi gradnje nove prometnice (1982.), ali je potom pregrađena.

- sv. Katarina - stara kapela služila je kao crkva na groblju. Nova je kapela istog titulara sagrađena 2001. g.

- sv. Nikola u Česvinici iz 16. st. Obnovljena je 1997. g.

- Svi Sveti u Brocama - svetište sadašnje crkve je renesansna crkvica, a lađa je nadograđeno negdašnje dvorište.

- Navještenje BDM u Brocama (sa samostanom dominikanaca) iz 1646. g. Ponovno je građena 1884. g. Obnovljena je 1998. g.

- sv. Jeronim na Kobašu iz 1615. g.

- Gospa Karmelska na Kobašu iz 1676. g.

 

Crkve izvan uporabe

- Velika Gospa u Lužinama, nekoć katedrala, drži se da je starije Gospino svetište u Hrvata od onog Solinskog.

- crkva Imena Isusova iz 1614.-1673. poznata je kao crkva sv. Liberana. Bila je to crkva bratovštine presv. Sakramenta, koja je utemeljena 1615. g. Do potresa 1996. bila u funkciji, a sad zbog oštećenja nije u upotrebi.

- sv. Mihovil/Mihajlo iz 10/11. st., jedan od najvrijednijih spomenika rane romanike srednjovjekovnog Stona. Ubraja se u južnodalmatinski tip trotravejale s kupolom. Uz crkvu je samostan dominikanskih trećoretkinja iz 16. st. Samostan je imao stanare/dumne do potkraj 1981. g.

- crkva Male Gospe ili Gospica zvala se Gospa od Zamirja i Gospa od Supavla.

- sv. Kuzma i Damjan i sv. Kate je stara kapela s elementima gotike, uz sasmostan sv. Kuzme i Damjana, dijelom iz 12. a dijelom iz 16. st.

- sv. Petar iz 6. st. To su ostaci zidova na prostoru starog grada (podnožje tvrđave sv. Mihajla).

- sv. Marija Magdalena iz 6. st. Ostaci zidova nekoć katedralne crkve na području starog grada na Gorici.

- sv. Martin - ostaci zidova crkve na podnožju brežuljka Brač s grobljem.

- sv. Ivan - ostaci zidova crkve kod ˝Mlina˝.

- sv. Andrija iz vremena prije 1488. g. Ostaci zidova usred ˝Polja˝.

- sv. Matej u Perunima korištena je do potresa 1996. g. Sada ruševina.

- sv. Ivan između Broca i Kobaša na ˝Jelinjaku˝.

- sv. Stjepan u Stonskom Polju (Bare), ostaci ranokršćanske, a unutar nje manje predromaničke crkve – sačuvani ostaci sjevernog zida.

- sv. Toma u Hrasnom, stanje ruševno.

Povijest nam spominje na desetke nestalih crkvica od Prapatnog, Broca, Česvinice i Malog Stona, kao što su:

- sv. Srđ i Bah u Prapratnom,

- sv. Juraj u Kutima,

- sv. Feliće na Brocama,

- Gospa Karmelska i sv. Antun na Kobašu, a spominje se i

- sv. Jeronim kao posebni zaštitnik na Kobašu,

- sv. Ilija na brdu u Česvinici,

- sv. Jakov i sv. Juraj na podnožju brda ˝Popina˝

 

ston03

 

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa u Malom Stonu postoji ˝od davnine˝. Malo iza kako je Stonski biskup prenio sjedište u Korčulu, a da se spriječi sve veći utjecaj bogumilstva, započelo se s gradnjom crkve sv. Antuna, opata 1309. g. Crkva je imala služiti naseljenicima na ˝Malom moru˝. To vrijeme uzimamo kao početak župe sv. Antuna, opata, unatoč što će crkva biti dovršena tek 1394., te što u to vrijeme još ne postoji naselje Mali Ston.

Nedaleko od starovjekovnog Stamnuma, prema sjeveru, uz Malo more, stajala je rimska utvrda ili ˝castrum˝, iz kojega se u rimsko vrijeme branio Rat i solana. U 14. st. dolaskom Dubrovačke vlasti Republika nastoji ojačati obranu. U tu svrhu trebalo je prvo objediniti mala nepovezana naselja na obali Malog mora župnom (crkvenom) zajednicom, a potom gradnjom jednog novog naselja u koje će prijeći stanovništvo iz okolnih malih zaselaka. Tako je tijekom 14. st. nastalo novo naselje u Malom Stonu (ili ˝grad na onom drugom moru˝), od stanovnika iz manjih okolnih naselja.

Na prevlaci između Stona i Malog Stona, koja spaja Pelješac/Rat s kopnom, tijekom 15. st. grade se obrambene zidine. Oba su Stonska naselja spojena u jednu obrambenu i zaštićenu cjelinu, iz koje će se kontrolirati cijeli Rat i Pelješac. Bilo je to providonosno za buduća stoljeća gusarenja po Jadranu i upada pljačkaša s kopna.

Župa, koja ima svoj začetak početkom 14. st. bila je od 1850.-1951. svedena na slobodnu kapelaniju, a potom je opet podignuta na rang župe. Pokriva naselja uz ˝malo more˝, tj. Malostonski zaljev: Rusan, Luka, Malo selo, Hodilje, Mali Ston i na drugoj obali zaljeva naselje Mali Voz. Mali Voz je pripadao do 1905. župi u Zaton-Dolima, te kako nije bilo puta do matice, to se lakše dolazilo preko mora u Mali Ston. Biskup Marčelić odlučuje stoga da se Mali Voz priključi župi u Malom Stonu. Na području župe nalazimo groblja u naseljima: Luka, Mali Ston i Mali Voz.

Župa je početkom 20. st. imala preko tisuću stanovnika, dok ih je po popisu 1971. 665 u 167 obitelji. Popis 2001. navodi 141 domaćinstvo i 540 duša.

U župi djeluje pučka škola (samo niži razredi) u Hodilju, Viši razredi pohađaju školu u Stonu. Srednjoškolci pohađaju škole u Dubrovniku.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva sv. Antuna, opata građena je od 1309. do 1394. g. Produžena je prema zapadu 1686. g. Zvonik je građen u 16. st. Kako je crkva oštećena u Domovinskom ratu, te potom u potresu 1996. obnovljena je 1997., te ponovno 2009. g.

 

Druge crkve i kapele

- sv Ana u Malom Stonu s grobljem potječe iz 16. st. Obnovljena je 1997. g.

- Mala Gospa na Rusanu iz 16. st. Obnovljena je 2000. g.

- sv. Vid u Luci (uz groblje) je iz 16. st.

- sv. Ivan Krstitelj u Hodilju iz 16. st. Obnovljena je 1999. g,

- Srce Isusovo u Hodilju i

- Svi Sveti na Malom vozu (uz groblje) iz 14. st.


Pročitaj više...

Povijest župe

Župa u Topolom je ustanovljena 1620. g. Posvećena je rođenju Bl. Dj. Marije (Mala Gospa). Od 1850. župa je svedena na "izloženu kapelaniju", ali je od 1951. ponovno dobila status župe.

Župu, savijenu uz kraško polje, čine sela: Topolo (sa zaseocima Mrče i Klačina), Štedrica i Imotica. Mještani su vjekovima služili dubrovačkoj vlasteli, a uz stočarstvo, uzgajali su lozu, duhan i masline.

Pasivnost kraja dovodi do iseljenja življa s ovog područja. Početkom 20. st. na području župe bilo je oko 600 stanovnika. Po popisu 1971. u 97 domaćinstava živi 451 stanovnik, a 2001. župa ima 70 obitelji sa 298 duša.

Filijalna sela Imotica i Štedrica imaju svoje kapele i groblje.

U Topolom je poštanski ured za sela u župama Topolo i Ošlje. Niža pučka škola je donedavno radila, ali sada sva školska djeca idu u Smokovljane. Srednjoškolci pak u Dubrovnik.

 

topolo02

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je građena u 17. st. u baroknom stilu, na što upućuje uklesana godina na rozeti iznad ulaznih vrata, a posvećena je Gospinu rođenju. Posljednjih godina je tko zna po koji put obnavljana, a sada od posljedica potresa iz 1996. g.

Uz crkvu se nalazi nekropola iz 15. st., kao i današnje groblje za selo Topolo.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Lujo (Alojzije Gonzaga) je zavjetna kapela (zbog kolere) iz 1882. g. Uz crkvicu je nekoliko stećaka, ostaci nekoć velike srednjovjekovne nekropole.

- sv. Ana u Imotici (u groblju) u baroknom stilu (17. st.) s kasnijim intervencijama.

- sv. Mihovil na Kazermi je srednjovjekovna crkva, preuređena u 19. st. i obnovljena 1993. g.

- presv. Trojstvo u Štedrici srednjovjekovna crkva iz 14. st. Barokizirana je u 17. st. Pregrađena je 1976. g.

- sv. Stjepan u Kutima je starohrvatska crkva iz perioda 9-11. st. Spominje se 1671. g. Pregradnjom u 17. st. ugrađeno je u zidove elemenata starohrvatske ornamentike.

 

topolo01

 

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa u Ošljem postoji "od davnine". U 13. st. župa ˝umire˝, da bi se ponovno pojavila 1620. g. Jedan dokument (XXI - Instrumenta Parochiarum, Casiste, od 30. siječnja 1643.) navodi da je župa ustanovljena između 1636.-1639. g.

Tijekom 9. i 10. st. na području današnje župe Ošlje postojala je značajna naseobina, koju Konstantin Porfirogenet spominje pod imenom Josle (Jabsko-Ošlje) 949. g. To je najstariji spomen jednog primorskog mjesta, što daje vjerovati da je to bilo i najveće i najvažnije mjesto u Primorju. Kako je ovo područje na putu od Stona preko Bistrine i usjeka prema unutrašnjosti, ali i prikladno područje za zimovanje nomada iz planinske unutrašnjosti, nije čudno što se razvilo značajnije naselje, koje razaraju Tatari 1241. g. O negdašnjem naselju svjedoče toponimi "Gradac", "Bijela Lokva", "Mirine", "Grčka crkva" i "Banovi dvori", kojima narod naziva lokalitete oko ˝rotonde˝, iznad današnjeg naselja u Ošljem. Rotonda je pak jedinstvena sakralna građevina s osam apsida na kružnoj osnovi s ˝narteksom˝, tj. prilazom, a sagrađena je poviše kamene litice sjeverno od naselja. Nevjerojatno bi bilo da je to objekt manje ruralne sredine, kad već postoji u vrijeme Porfirogeneta.

Zapadno od današnjeg sela Ošljeg, prema selu Stupa, nalazi se crkva sv. Petra uz koju su vidljivi ostaci srednjovjekovne nekropole. Samu crkvu s obje bočne strane podržavaju po dva "repara", što ukazuje da je na ovom mjestu postojala starija crkva, a za koju u narodu još živi mišljenje da je bila "biskupska crkva".

Dolaskom Hrvata u ovo područje došlo je do rodovsko-plemenskog ustrojstva. Prema Dukljaninu, Zahumlje je podijeljeno na seoske općine, koje su se sjedinjavale u župe. Jedna od tih župa je i u Ošljem. Kad je iza pustošenja Tatara (1241.) župan preselio u Slano, ovo je područje opustjelo. Razoreni su vitalni objekti, a rotonda više nije obnovljena.

Kad je koncem 14. st. Dubrovačka Republika kupila Primorje od Stjepana Ostoje, Primorje dobiva zaštitu, ali gubi slobodu. Restriktivni zakoni Republike ne dopuštaju slobodni razvoj sela. Seljaku je sve propisano. Ošlje tako ne može povratiti negdašnju važnost. K tome, višestoljetno susjedstvo Osmanlija uzrokuje daljnju stagnaciju i siromašenje ovog kraja, makar Francuska za Napoleona gradi cestu, a Austro-ugarska čini neke pokušaje revitalizacije. Dok je Austrija donekle i unaprijedila život ovih sela, režimi 20. st. ponovno odvode sva primorska sela na rub opstojnosti. Žalosno je bilo napose posljednje desetljeće 20. st. u višestoljetnoj povijesti ove župe, kad je u srpsko-crnogorskoj agresiji skoro sve u župi uništeno, opljačkano i spaljeno, makar je baš u ovoj župi zaustavljena četnička invazija.

Danas župu čine dva mala sela: Ošlje i Stupa, dok je selo Živa opustjelo. Početkom 20. st. u župi je bilo oko 600 stanovnika, 1971. ih je 355 u 77 domaćinstava, a 2001. svega 169 u 42 obitelji.

Mladi odlaze, škola više ne radi, tek par djece iz župe pohađa školu u Smokovljanima.

U župi je jedno groblje između Stupe i Ošljega, uz drevnu crkvu sv. Petra i Pavla.

 

oslje01

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je posvećena sv. Roku, a podignuta je malo nakon ulaska Primorja u sastav Dubrovačke republike, u 15. st. Crkva je kroz šest stoljeća više puta preuređivana, a današnji izgled dobiva u 19. st. Posvećena je 13. svibnja 1906. g. Crkva je pravokutna malih dimenzija, s prezbiterijem i sakristijom iza glavnog oltara, te s preslicom i četiri zvona. Osim glavnog oltara, bila su i dva pobočna drvena, od kojih je jedan izgorio (1995.), a drugi uklonjen u obnovi 2005. g. Novi kameni oltar je posvećen 25. rujna 2005. g.

 

oslje02

 

Druge crkve i kapele

- sv. Nikola na Gorici je crkva sa srednjovjekovnom apsidom, a baroknom lađom. Obnovljeni su narušeni zidovi i krov 2000. g.

- sv. Petar i Pavao je crkva na groblju. Na ruševinama ranosrednjovjekovne crkve braća Radovići 1545. podižu crkvu u kasnogotičkom stilu. Često je stradavala, često se i obnavljala. Tako je samo u zadnjem desetljeću nakon granatiranja u četničkoj agresiji (1991./92.) prvi put obnovljena 1995., potom nakon razornog potresa (1996.) i drugi put 2000. g.

- Gospa od Ružarija u Stupi potječe iz 18. st. Obnavljana je 1927. i 1997. g.

 

oslje03

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa za naselja Smokovljani i Visočani ustanovljena je 1692. odvajanjem spomenutih sela od župe Ošlje. Matičnom crkvom je postala crkva svetih mučenika Vida, Modesta i Krescencije, stoga je i župa posvećena istim mučenicima (skraćeno: sv. Vidu). Od 1850. župa je bila svedena na ekspozituru, a ponovno je uzdignuta na neovisnu župu 1951. g.

Brdsko područje s malo obradive zemlje i bez izvora voda nije bilo ugodno obitavalište. Pučanstvo je drugovalo sa siromaštvom i oskudicom, radeći posjede dubrovačke vlastele, te baveći se stočarstvom i tražeći način preživljavanja.

Kad se potkraj 20. st. ponadalo da će ovo područje izići iz pasivnosti, otvaranjem pogona za preradu kamena, u srpsko-crnogorskoj okupaciji od listopada 1991. do kraja svibnja 1992. naselja su potpuno uništena, kao i pogon za preradu kamena.

 

Vjernička zajednica

Početkom 20. st. u župi živi oko 600 stanovnika. Po popisu iz 1971. župa broji 87 domaćinstava s 381 članom, a 2001. u 60 obitelji živi 236 duša. Inovjeraca nema.

U župi nalazimo vidljive ostatke srednjovjekovne nekropole, dok su danas u funkciji jedno groblje u Smokovljanima uz župnu crkvu iz 1902., te drugo u Visočanima, uz crkvu sv. Ivana, iz prve polovice 19. st.

U Smokovljanima je centralna pučka škola za polaznike iz triju župa: Smokovljani, Ošlje i Topolo.

Pošta je za ovo područje u Dolima, a sela su u sastavu općine Dubrovačko Primorje u Slanom.

 

smokovljani01

 

O župnoj crkvi

Župna crkva sv. Vida se spominje 1671., ali zacijelo potječe iz 15. st. Podignuta je uz dvorac dubrovačke plemićke obitelji Sorgo. Kako je bila mala, doživjela je više pregradnji, proširenja i obnova. Posljednja obnova je učinjena 1999. g. Tada su zidovi crkve izvana fugirani, obnovljeno je krovište, zamijenjena elektroinstalacija, nanovo uređena unutrašnjost. Iste godine, na blagdan sv. Vida crkva je blagoslovljena, te je posvećen novi liturgijski oltar.

 

Osim župne crkve sv. Vida u župi nalazimo samo još jednu crkvu u Visočanima:

- sv. Ivan Krstitelj u Visočanima je srednjovjekovna crkva u groblju. Uz crkvu nalazimo i stećke, a crkva se spominje 1671. kao ona koja je u potresu 1667. stradala. Obnovljena je u baroknom stilu. Osim ˝zuba vremena˝ crkva je oštećena u Domovinskom ratu, a potom u potresu 1996. g. Obnovljena je 2007. g..

 

smokovljani02


Pročitaj više...

Povijest župe

Župa Gospe od Ružarija u Liscu potječe «od davnine». U povijesti se spominje godina 1390. koja bi označavala početak organizirane župne zajednice.

Područje današnje župe u Liscu, poslije Ilirskog i Rimskog vremena, pripadalo je oblasti ili kneževini Zahumlja. U 12. st. sastavni je dio županije Jabsko ili Josle (u Ošljem), a time vjerojatno i župe Josle. Krajem 14. st. spominje se župa u Liscu.

Župa obuhvaća naselja: Lisac, Kotezi, Točionik, Trnovica, Čepikuće, Podgora, Podimoč i Smokvina. Do uspostave župe u Banićima, 1771. u sastavu župe bila su i sela Mravinca i Trnova. Župa graniči s Hercegovinom, a Trnovica, koju su Turci (s Imoticom) dali Dubrovniku kao naknadu za izlaz na more u Sutorini i Kleku (1599.), duboko je u području koje je prije toga bilo okupirano od Osmanlija.

Konstantne nevolje pratile su ovo područje uvjetujući brojna iseljenja. Do pravog egzodusa dolazi u zadnjih tridesetak godina. Župa je 1916. brojila 1150 stanovnika, dok popis iz 1971. nalazi 135 obitelji sa 690 duša. Po popisu 2001. našlo se tek 65 obitelji sa 269 članova.

Škole, koje su nekoć radile u Liscu, Čepikućima i u Trnovici, već desetljećima ne rade.

 

lisac02

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je posvećena Gospi od Ružarija.

Starija crkva Svih Svetih, pored župne crkve, zbog trošnosti i malih dimenzija nije udovoljavala potrebama župe, te je sagrađena nova 1611. g. Tijekom ova četiri stoljeća crkva je više puta obnavljana, ali nije poznato da je mijenjala svoj vanjski izgled, osim naknadno dograđenog potrijemka u 19. st. Posljednja obnova crkve, teško oštećene u četničkog agresiji 1991., učinjena je 1998/99. g. Na Blagovijest 1999. crkva je blagoslovljena, a novi oltar posvećen.

 

Druge crkve i kapele

- Duh Sveti u Kotezima je iz 17. st.

- sv. Ana u Podimoču je iz 13/14. st. Spominje se prvi put u 16. st. Ima matrikulu iz 1778. g. Stradala je u četničkoj invaziji 1991. te je obnovljena 2001. g. U obnovi je uklonjen potrijem koji je bio naknadno ugrađen u produženje crkve.

- sv. Kuzma i Damjan u Točioniku je iz 15. st.

- sv. Martin u Čepikućima je kasnoantička (dijelom starohrvatska) crkva s kasnijim intervencijama, a već godinama je u obnovi. Uokolo nalazimo 34 srednjovjekovna stećka.

- sv. Roko u Čepikućima potječe iz 1617. g. Obnavljana je 1929. i 1998. g.

- sv. Nikola u Trnovici je kasnosrednjovjekovna crkva, a kasnije barokizirana. Obnovljena je i blagoslovljena 2004. g.

- sv. Križ u Podgori je sagrađena 1835. u jednoj od arheoloških zona. Obnovljena je 2003. g.

- sv. Ivan Glavosjek u Smokvini je kasnosrednjovjekovna crkvica s intervencijama baroka.

- Svi Sveti u Liscu je srednjovjekovna crkva s portalom iz 20. st. Obnovljena je kako bi se zaštitila od propadanja, ali nije u funkciji.

- sv. Ilija na vrhu Libobulje u Čepikućima je kasnosrednjovjekovno zdanje.

- sv. Ivan u Trnovici spominje se pod kraj 17. st. Danas je u trošnom stanju.

 

lisac03

 

Crtice iz povijesti župe

Dubrovačka je Republika kupila Primorje 1399. g. Prvotnom kupnjom selo Čepikuće nije ušlo u sastav Republike. Tek novom nagodbom sa zahumskim vojvodom Radićem Stankovićem Dubrovčani ulaze u posjed i ovog sela. No, seljaci, kao slobodni nomadi, nisu skloni prihvatiti restriktivnu vlast Republike, te su se priklonili ˝bosancima˝ koji su željeli povratiti svoje posjede. Okupivši protivnike vlastele i ponižavajućeg režima Republike iz više primorskih sela, došlo je do prve ˝seljačke pobune˝ u Čepikućima (na Dobrštaku). Ishod je žalostan, jer vlastela uspostavlja 'krvavi mir'.

Blizina granice s Otomanskim područjem uvjetovala je razne zbjegove onih koji su tražili zaštitu na drugoj strani. Neko su vrijeme i biskupi Trebinja nalazili zaštitu u Čepikućima. Nažalost, među došljacima tijekom stoljeća bilo je i razbojnika. Kronika bilježi mnoge pljačke, te da je župnik Benedikt Baldoni 1810. zaklan u župnoj kući od nekih razbojnika.

Za vrijeme bune u Hercegovini (1875.) oko 50 hercegovačkih obitelji doseljava na područje župe.

 

lisac01

Pročitaj više...