Greška
  • JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa id: 52
  • Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Župa sv. Roka u Lumbardi na istočnom dijelu otoka Korčule nastaje u vremenu između dva značajna događaja. Prvo se 1561. dograđuje crkva sv. Roka, koju se u nekim dokumentima naziva župnom, a drugi se važan moment zbio 1620. kad se započinju voditi matice u župi. Od 1561. svećenici iz Korčule ekskuriraju skoro redovito novu zajednicu u Lumbardi. Zajednica raste i 1680. crkva se sv. Roka ponovno dograđuje i proširuje. Napokon se 1750. župnik nastanjuje u župi.

Početkom 20. st. u Lumbardi je živjelo oko 1300 stanovnika. Po popisu 1971. Lumbarda ima 340 domaćinstava sa 1067 duša, a 2001. u 314 obitelji živi 1221 član. Katolika je oko 90 %.

Župa ima staro groblje uz crkvicu sv. Ivana, gdje se nije pokapalo od 1635.-1830. g. Kroz to vrijeme se koristilo groblje samostana na Badiji. Poslije 1830. ponovno se počelo koristiti staro mjesno groblje.

Od 1997. Lumbarda je - u političkom sustavu - samostalna općina.

U mjestu postoji samo pučka škola nižih razreda, dok viši razredi pohađaju školu u Korčuli.

Župna crkva je posvećena sv. Roku. Biskup Barbarigo spominje 1561. proširenje crkve sv. Roka u Lumbardi. Kako je Lumbarda u to vrijeme imala oko 80 stanovnika, a crkvu treba proširiti, znači da je to prije bila mala kapelica. Crkva je potom opet dograđivana 1680., te obnavljana 1774. g. Rekonstrukcija, koja je izvršena 1886., uvjetovala je da se crkva ponovno posveti 30. travnja 1888. g. Stoljeće kasnije (1988.) izvršena je još jedna obnova.

Zvonik je uz crkvu započet 1968., a završen 1995. g. Kupljena su nova tri zvona, koja su postavljena i blagoslovljena na blagdan sv. Roka 1996. g.

 

Lumbarda 02

Druge crkve i kapele:

- sv. Križ s kraja 16. st. nalazi se u polju prema rtu Ražnjić. Na crkvici je uklesana 1774. godina, vjerojatno je to vrijeme obnove. Crkva se obnavljala i 1881. kad je dograđena lođa, te ponovno 1997. g.

- sv. Ivan je grobišna crkva, a sagrađena je 1893. na mjestu crkve i starog benediktinskog cenobija koji se spominje 1388. g. Lokalitet na kojem se nalazi bio je naseljen u grčko doba.

- sv. Bartul iz 1574. je barokna crkva dominikanaca u Korčuli. Pokrivena je pločama i ima mali drveni balatur.

- sv. Barbara u predjelu Žabnjak spominje se 1400. g. Trenutno je u trošnom stanju.

- sv. Špiridiun u Javiću sagrađena je 1900. g,

- Mala Gospa – Gospica na zapadnoj strani Male Glavice potječe s kraja 16. st.

Izvan uporabe je:

- sv. Petar (i Pavao) na Veloj Glavici, uz kaštil Nobila, datira iz 1529. g.

 

Lumbarda 01

*****

 

Iz povijesti župe

U Lumbardi je bila stara grčka naseobina, osnovana od Isejaca na prijelazu iz 4. u 3. st. prije Krista. Još u Rimskom carstvu na području Lumbarde žive neki Grci, ali ostaje tajna kad i kako naseobina propada i nestaje. Živi li tko sljedećih tisuću godina na ovom području, osim eremita, nije poznato. Pojavom grada Korčule, a osobito biskupije u Korčuli, javlja se, ili počinje ponovno, život u Lumbardi.

Dakle, Lumbarda se razvija od 14. st. More, kamen, polje i pašnjaci bili su oduvijek dobri izvori života. Žitelj u revitaliziranom naselju brojčano raste. Javljaju se vrsni klesari i kipari, osobito od početka 19. st. Uz tradicionalno vinogradarstvo i maslinarstvo sve se više razvija turistička djelatnost.

Pročitaj više...

Župa sv. Marka u Korčuli nominalno postoji iza ukinuća biskupije 1830. g. Prije toga valja govoriti o vjerničkoj zajednici Korčule kao biskupskog sjedišta. Crkvena zajednica na ovom prostoru vjerojatno postoji i prije uspostave biskupije, o čemu se malo što može reći, jer se župe na otoku teritorijalno organiziraju tek iza 14. st.

Od 1300.-1541. Korčula je sijelo korčulansko-stonskog biskupa, a nakon 1541. otok je zasebna biskupija. Biskup stoluje u Korčuli sve do 1802. kada umire posljednji biskup Josip Koserić. Korčulanska je biskupija imala uređenu kuriju, kaptol, kanonike, a imala je svoje posjede po cijelom otoku. Crkvenom zajdnicom župe u Korčuli upravlja najmlađi kanonik, a ostalih sedam mu pomažu.

Političko je stanje na Jadranu početkom 19. st. i previše turbulentno zbog propasti Venecije, zbog invazije Francuza, pokušaja invazije Rusa, te potom okupacije Engleza. A kako je i sam papa Pio VII. od 1808.-1814. Napoleonov sužanj, to do imenovanja novog biskupa više uopće ne dolazi. Uspostavom Austrijske vlasti o imenovanjima odlučuje Bečki dvor. Austrija pak traži da se reorganizira ustrojstvo Crkve u Dalmaciji, te da se među inima ukine i Korčulanska biskupija, ta ima samo 4 župe sa svega 6 tisuća duša. Biskupijom tada upravljaju kapitularni vikari. Rim nastoji od Beča ishoditi opstanak Korčulanske biskupije jer je to otočna biskupija i udaljena od drugih centara, ali Beč je neumoljiv. Biskupija je ukinuta bulom pape Leona XII. ˝Locum B. Petri˝ od 28. lipnja 1828. g. Odluka je provedena 28. travnja 1830. i Korčula je svedena na ¨paroecia simplex˝.

Bolno je bilo prihvatiti nestanak tako značajne ustanove i prihvatiti župu ˝simplex˝. No, Korčuli se ipak vraća dio ˝slave˝ kad je Korčulanska crkva podignuta na čast ˝zborne crkve˝ 18. veljače 1848. g. Deset godina kasnije uspostavljen je kaptol s četiri kanonička mjesta. Uz to, papa Pio IX. 1876. Korčulanskoj crkvi dodjeljuje čast ˝opatije˝, a župnik je ˝archipresbyter˝ i počasni opat, te ima pravo koristiti pontifikalna znakovlja.

Korčulanska župa, pod zaštitom sv. Marka i sv. T(e)odora, obuhvaća grad Korčulu s prigradskim naseljima: ˝sv. Nikola˝, ˝Pod sv. Antunom˝, Dominče, Zagradac, Soline i Vrnik. Granica sa župom Lumbarda ide iza naselja Soline a sa župom Žrnovo granica je između samostana sv. Nikole i Žrnovske Banje.

 

marko-korcula03

 

Na području župe je samostan dominikanaca, te matična kuća sestara dominikanki - Kongregacije sv. Anđela Čuvara. Na otočiću Badiji je franjevački samostan.

U mjestu je uz pučku školu i obrtnička srednja škola, te gimnazija.

Početkom 20. st. župa u Korčuli ima oko 2200 stanovnika. Popis iz 1971. navodi da u župi stanuje 2650 duša u 800 domaćinstava, a 2001. župa broji 829 obitelji i 3126 žitelja. Stanovnici su po krštenju 80 % pripadnici katoličke vjere.

Gradsko je groblje udaljeno jedan km od Grada. Datira s početka 19. st., a prošireno je i blagoslovljeno 1899. g.

Župna crkva (ex-katedrala) sv. Marka spominje se 1329., a današnji izgled dobiva u 16. st. Pretpostavlja se da je to bila manja crkva, koja je između 1450.-1532., dijelom srušena, a dijelom ugrađena u novu crkvu. Nova je crkva posvećena 1555. g. Potom je 1573. dograđena četvrta lađa sv. Roka.

Druge crkve i kapele:

- sv. Petar je iz 11. st. i smatra se najstarijom crkvom u Korčuli (staro groblje).

- Svi Sveti je bratimska crkva iz 13. st. Po njoj je nazvana i prva bratovština u vrijeme prvog biskupa. Crkva je obnovljena (iza udara groma) 1742. g.

- sv. Mihovil spominje se 1408.-1412. kao vlasništvo obitelji Ismaelli, a od 1603. je bratimska crkva.

- sv. Justina u predjelu Biline je s kraja 19. st. Crkva je sagrađena na dvaput rušenoj crkvi sv. Srđa. Prva, koja je iz 14. st, srušena je 1483. kako ne bi poslužila neprijatelju za napad na Grad. Marin Kanavelić ponovno je daje podići 1551. g. Ta je srušena u 19. st. da bi na istom mjestu bila sagrađena crkva sv. Justine.

- sv. Antun na Glavici je crkva sagrađena na ilirskoj utvrdi/gradini 1420. g.

- sv. Luka je kapela na groblju iz 1899. g. Uza zid je već postojala crkva iz 1309. g.

- sv. Liberan na Solinama je zavjetna crkva podignuta iza potresa 1573. g.

- Pohođenje B.D.M. na Vrniku /nekoć kapelanija/ datira iz 1674. g.

- Gospa od Škoja je druga crkva na Vrniku (uz more) iz 1868. g.

- Gospojina je kapelica Bezgriješnog začeća blizu katedrale iz 1369. g.

- Navještenje B.D.M iz 1582. uz Kanavelićev dvorac - izvan upotrebe, , sagrađena od kanonika Nikole Pausa.

- sv. Barbara se spominje 1407. iza hotela Korčule - izvan upotrebe.

- sv. Katarina sagradio ju je Kristo Vitinić 1422. - danas izvan upotrebe.

- Pomoćnica kršćana iz 1582. u vrtu je obitelji Foretić - izvan upotrebe.

- Gospa od Sniga ispred općine je spomen kapelica. Podignuta je kao znak zahvalnosti što je nakon napada na grad Filipa Aragonskog, na blagdan sv. Bartola 1483., nakon krvave bitke - neprijatelj u strahu pobjegao.

 

marko-korcula01

 

*****

Bilješke o nekim bivšim bogomoljama

Srednjovjekovnu crkvu sv. Vlaha iz 1346. srušili su Francuzi 1813. gradeći tvrđavu (fortezzu) na vrhu brda.

Crkvice sv. Roka u Portu i sv. Roka od Platoa su srušene, a crkva sv. Ursule danas je stambena kuća. Spomenuti je i starokršćanski samostan sv. Maksima na lokalitetu rimske villae rusticae iz 2. ili 3. st. na Majsanu. Na otoku Lučnjaku je bila starokršćanska crkva iz 6. st. sv. Luke, a na Sutvari također starokršćanska crkva sv. Barbare iz 5/6. st. Na vrhu brijega na Badiji bila je crkva sv. Katarine, ali je desakralizirana. Na otočiću Gubavcu vide se ruševine nekog crkvenog zdanja.

Austrija je 1881. oduzela crkvu presv. Trojstva sagrađenu 1407., te u nju smjestila državni arhiv. Kako je crkva bila u ˝vjerozakonskoj zakladi˝, bila je 1933. prodana Pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku. Danas je bez ičije skrbi.

 

Pročitaj više...

Korčula (Korkyra Melaina) najnaseljeniji je otok na Jadranu. Ljudi na njem obitavaju milenijima, a povijest nas uči da je u antičko doba otok ilirsko-grčki, a potom rimski posjed. Smješten je na prijelazu iz južnog u srednji Jadran. Već od starine na otoku nalazimo naselja: Žrnovo, Pupnat, Čara, Smokvica i Blato. Nema naselja uz more ili su s vremenom takva nestala, poput starog isejskog naselja u Lumbardi.

Dok stoljećima prije Krista na otoku mirno žive Iliri i Grci (Kniđani i Isejci), Rimljani ga oružjem pokoravaju poradi slobodne plovidbe i trgovine. Rimski vojskovođa Oktavijan, kasnije car August, okupirao je otok 35. godine prije Krista. Od tada započinje razdoblje Rimske prevlasti na Korčuli. S Rimljanima uskoro dolazi i kršćanstvo na otok.

Rimska prevlast isčezava tijekom 8. st., a na otoku je sve više doseljenika iz oblasti Narone. Sredinom 10. st. stanovništvo otoka je već kroatizirano i pripada hrvatskoj kneževini Zahumlja. No, čim se pojavljuje Venecija kao pomorska sila, Korčula je u središtu njenih interesa. Orseolo je 1000. godine bio pokorio otok, iza čega se na istočnoj strani otoka razvija utvrda, kao straža od plovnog pravca između Pelješca i Korčule. Mlečani ponovno preko izdanaka obitelji Zorzi zagospodare otokom 1125., ali 1180. otok je pod vrhovništvom kraljevine Hrvatske i Dalmacije.

Kako bi regulirali i način života i zaštitu na otoku, Korčulani 1214. donose Statut. Tim počinje razvoj grada Korčule. Međutim 1254. mlečanin Zorzi se uspjeva nametnuti za kneza u Korčuli, prerađuje i dopunja Statut rezolucijama, učvršćuje svoju vlast, a otok je cijelo stoljeće pod gospodstvom Venecije. Ipak iza 1358. Korčula priznaje vlast Hrvatsko-ugarskog kralja, pa potom kralja Bosne. No, Venecija 1420. konačno ulazi u puni posjed otoka kojim vlada do svog skončanja. Od 1797. na otoku je gospodar Austrija, ali već 1806. aspiracije prema otoku pokazuju i Francuzi i Rusi, pokušavajući uspostaviti vlast. Rusi uspijevaju opljačkati otok i ostati do kolovoza 1807., a onda dolazi do prevlasti kulturocidnih Francuza. U veljače 1813. Englezi otimaju otok Francuzima, da bi 19. srpnja 1815. Austrija ponovno uspostavila svoju vlast na Korčuli za cijelo naredno stoljeće. U 20. st., uz povremene pretenzije Italije, otokom vladaju dvije jugoslavenske državne tvorevine do osamostaljenja Hrvatske.

Kršćanstvo se na Korčuli propovijeda od apostolskih vremena. Dioklecijanovom, a potom Teodozijevom administrativnom podjelom Rimskog carstva 395. Korčula je u Zapadnom dijelu, te je pod jurisdikcijom biskupa iz Salone. Rim zadržava vjerski utjecaj na Korčuli i u vrijeme bizantske političke prevlasti, kao i u vrijeme doseljenja Hrvata. Od 890. Korčula je u oblasti ispražnjene biskupije u Makarskoj, a od 988. Splitski nadbiskup upravlja na otoku preko vikara u Hvaru. Uspostavom biskupije u Hvaru, 1154. Korčula je dio Hvarske biskupije.

U 13. st. grad Korčula postaje upravno središte cijelog otoka, te se začinje ideja i o jednom jačem crkvenom središtu. Kako je, naime, zbog utjecaja manihejstva i pravoslavlja pod okupacijom Nemanjića, ugrožen opstanak biskupskog sijela i katoličkog življa u Zahumlju, a napose u Stonu i Ratu, stonski biskup, Ivan Kručić, u dosluhu s općinom Korčula, 1300. prenosi sjedište biskupije iz Stona u Korčulu, što potvrđuje i papa Bonifacije VIII., te osniva biskupiju u Korčuli s kojom sjedinjuje Stonsku biskupiju.

Dubrovačkoj Republici tada odgovara upravo takav slijed događanja. Računalo se kako će Dubrovnik preko biskupa-sufragana sve više ulaziti na otok. Ipak u 15. st. nastaju problemi. Dubrovnik ulazi u posjed Stona i Rata, ali ne i Korčule. Dubrovčani sada nastoje odvojiti crkvenu vlast na svom Pelješcu od one na (mletačkoj) Korčuli. U naumu se uspjelo tek 1541. kada nastaju biskupije i u Korčuli i u Stonu.

Reorganizacijom crkvene uprave u Dalmaciji po diktatu carske Austrije, papa Leon XII. ukida neke manje biskupije, među kojima i Korčulansku i Stonsku. Područja tih biskupija pripojena su Dubrovačkoj biskupiji, koja je istom bulom prestala biti nadbiskupija i metropolija. Otad imamo samo 'naslovnu biskupiju'.

Crkvu na Korčuli pratimo kroz povijest župa: Korčula, Žrnovo s Pupnatom, Čara i Smokvica, te Blato. U 16. st. nastaje župa u Lumbardi, u 17. osamostaljuje se župa u Pupnatu, a u 18. Čara je uzdignuta na rang župe. U 18. st. i Račišće postaje župa, a najmlađa je župa u Veloj Luci (19. st.).

Biskupija je 30. lipnja 1828. ukinuta bulom pape Leona XII. ˝Locum beati Petri˝, a područje biskupije je pravno i formalno pripojeno Dubrovačkoj biskupiji 28. travnja 1930. g.

Korčulanski dekanat

Cijelo područje ukinute Korčulanske biskupije, te otok Lastovo, čine od 1830. jedan dekanat. Korčulanski dekanat ima danas devet župa na otoku Korčuli i župu na Lastovu. Područje se dekanata nije mijenjalo, osim u vrijeme talijanske okupacije Lastova (1923.-1950.), kad je taj otok bio izdvojen iz Dubrovačke biskupije i pripojen talijasnkom dijelu Zadarske nadbiskupije. Međutim mijenjao se broj župa. U međuvremenu je nestala kapelanija Vrnik, a nastala nova kapelanija, a potom župa u Veloj Luci. Čara i Pupnat nekada se nazivaju kapelanijama, a nekad župama.

 

Dekan Korčulanskog dekanata je don Željko Kovačević, župnik župe Svih svetih u Blatu.

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa sv. Mihovila u Vignju nastala je 1761. odvajanjem nekih naselja od župe Karmen (Trstenica, Orebić) u Podgorju.

Zapadno od Orebića uz more leže naselja: Kućište, Viganj i Lovište, koja sa starim (skoro iseljenim) naseljima Donja i Gornja Nakovana, čine župu Viganj.

U početku novoj župi u Vignju ne pripada naselje Kućište. Ono je sve do 1852. u sastavu župe u Karmenu. Kad je sjedište župe iz Karmena prenijeto u Orebić, Kućište je pripojeno Vignju poradi manje udaljenosti. Lovište nastaje kao naselje na prijelazu 19/20. st., gdje se 1924. gradi kapela Srca Marijina.

U Vignju je sagrađen dominikanski samostan 1672. potporom Marka Krstelja. Uz samostan je sagrađena i crkva Gospe od Ružarija, koja je posvećena 1687. po stonskom biskupu Ivu Natali. Samostan je uzdržavan do 1909., ali kako je tijekom cijelog 19. st. bio prazan, bez redovnika, prodan je mjestu. Mještani su u tom zdanju otvorili školu i dom za potrebe sela, u kojem su tijekom drugog svjetskog rata do 1947. sestre dominikanke držale dječji vrtić.

 

Vjernička zajednica

U župi je 1916. živjelo preko tisuću duša. Popis iz 1971. nalazi u župi 768 stanovnika u 255 obitelji, a 2001. popis navodi 774 žitelja u 210 domaćinstava.

Uz župnu crkvu je groblje za Viganj, dok je groblje Kućišta uz crkvicu sv. Luke od 1852. g. Lovište ima svoje groblje.

U župi rade tri područne pučke škole s nižim razredima. Viši razredi pohađaju školu u Korčuli, eventualno u Orebiću. Srednjoškolci idu u Korčulu i u Dubrovnik.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva potječe iz 1740. g. Sagrađena je na mjestu gdje je postojala prvotna crkva iz 14. st. Tijekom vremena više je puta narušena potresima, požarima ili zubom vremena, ali je uvijek i obnavljana. Posljednja obnova je započela 1993. i još traje. Prezbiterij je oslikao fra Ambroz Testen 1932/34., što je restaurirano 1996. g.

Župna kuća je sagrađena 1962. na zemljištu darovanom od Ivana i Marka Šale, iseljenika u Ameriku. Obnovljena je 2000. g. Bivša župna kuća iz 1761. bila je konfiscirana iza umorstva don Antuna Bačića (1944.). Međutim od 1959. u njoj se ipak nastanjuje župnik Silov, dok nije srušena od potresa 1962. i više nije bila uporabiva.

 

Druge crkve i kapele

- Mala Gospa u Nakovani je romaničko-gotičkog stila iz 1395. Obnovljena je 1997.

- sv. Ivan Krstitelj u predjelu Basina iz 1616. izgorjela je 1990., ali je obnovljena.

- Srce Marijino u Lovištu je iz 1928., a rekonstrukcija je izvršena 1995. g.

- Gospa od Ružarija je samostanska crkva iz 1687. g. Obnovljena je 2001. g. Služi za nedjeljno i svakidašnje bogoslužje.

- sv. Luka u Kućištu je grobišna crkva iz 1856. g. Obnovljena je 1995., a potrijem je nanovo prekriven 2002. g. (stara se crkva spominje 1395.).

- Presv. Trojstvo u Kućištu iz 1752. g. Obnovljena je 2002. g.

- sv. Antun Padovanski u Kućištu dao sagraditi don Antun Buntjelić 1891. g. Obnovljena je 2003.g.

- Nuncijata u Kućištu (u po brda), renesansnog je sloga. Na njoj je upisana 1884. godina, ali vjerojatno kao vrijeme obnove.

Izvan uporabe su:

- sv. Juraj, na brdu Suđuraj, ostaci crkve iz 15/16. st.,

- sv. Liberan, na istočnoj strani Vignja, na rtu sv. Liberana, iz 16. st.,

- sv. Ilija na vrh planine iznad Orebića (963 m), ostaci crkve kojoj se hodočastilo do 1909. g. Od 2000. se ponovno hodočasti.

U siječnju 2005. započelo se s gradnjom nove crkve u Lovištu.

 

Iz župne kronike

Mještani iz naselja Nakovana, pritisnuti teškom ekonomskom situacijom iza II. svjetskog rata, napuštaju svoja sela, nastanjuju se u Vignju, u Mirca (Lovištu), a dio iseljava put Amerike, Novog Zelanda i Australije. Napose u razornom potresu 1962. naselja su teško stradala, pa je iseljenje ubrzano. Prije par godina utemeljena je udruga za zaštitu starih naselja Nakovana.

Lovište je naselje iz početka 20. st. Tijekom II. svjetskog rata bilo je partizansko-komunističko utočište, osobito neprijateljski raspoložena prema vjeri i Crkvi. Kakvo je ozračje u selu vladalo godinama iza rata pokazuje jedan arhivski dokument iz Orebića, u kojem piše: ˝Propovjedniče Čuli smo za vaš dolazak u Lovište na 14. VI. za održavanje propovjesti. Tada vas samo možemo upozoriti da vam ni na um ne padne o tome jer tada znajte da nećete dobro proći. Eto samo toliko do znanja i ravnanja. Skojevci iz Lovišta˝. Ovo je pismo poslano iz Korčule 13. lipnja 1958. u Orebić don Mirku Talajiću, koji je imao toga dana poći u Lovište. Bio je spriječen poći, ali je dokument pohranio.

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa Marije Pomoćnice Kršćana u Orebiću je slijednica župe iz Podgorja, koja je ustanovljena 1475. i posvećena sv. Vidu. Od 1638. ista je bila preimenovana u župu Gospe Karmelske, jer je sjedište župe bilo u Karmenu. Od 1855. sjedište se prenosi u Orebić na obalu, u crkvu sv. Stjepana. Kako je crkva sv. Stjepana bila premalena i sasvim trošna, time neprikladna za potrebe župne zajednice, u mjestu je sagrađena nova župna crkva i posvećena Mariji Pomoćnici Kršćana.

Orebić (župa, koja se kroz stoljeća imenuje: Hyllis, Oppidum Hyellense, Carmen, Carmine, Sabbioncello, Oeneum, Trstenica i Podgorje) je smješten uz more nasuprot Korčuli. Najveće je naselje i glavna turistička destinacija na Pelješcu. Povezan je pelješkom cestom s kopnom, a višekratnom trajektnom vezom s Korčulom.

Na vidikovcu zapadno od Orebića s pogledom na more/kanal, na grad Korčulu, na okolna mjesta, na uzvisini od oko 150 m iznad mora, dominira franjevački samostan Gospe od Anđela s crkvom Uznesenja Marijina, oko koje je mjesno groblje.

IMG 0101

 

Vjernička zajednica

Župa Pomoćnice Kršćana obuhvaća naselja: Mokalo, Stankovići, Vlaštica, Podgorje (Kaljanovići, Zagrada, Ruskovići i Karmen), Gurića selo, Bijelopolje i Žukovac. Na području župe početkom 20. st. živi oko 1300 stanovnika. Popis iz 1971. nalazi u župi 1109 duša u 343 obitelji, a 2001. tu živi 590 domaćinstava s 2406 stanovnika. Uglavnom su to pripadnici katoličke vjere. U popisu 2001. inovjercima se očitovalo 375 osoba.

Orebić ima pučku školu u mjestu, dok polaznici srednjih škola uče u Korčuli ili Dubrovniku.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je posvećena Pomoćnici Kršćana, a građena je darovima vjernika, te posvećena 24. svibnja 1884. od biskupa Mata Vodopića. Obnovljena je 2009/2010.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Jakov u Mokalu iz 18. st.

- sv. Antun u Stankovićima iz 18. st.

- sv. Juraj pod Vlašticom iz 14. st. gdje je i staro groblje.

- Gospa od Karmena u Podgorju, nekada župna crkva.

- sv. Roko u Podgorju iz 17. st.

- sv. Lovro u Žukovcu iz 14. st.

- sv. Ana u Žukovcu iz 17. st.

- kapela Navještenja u Orebiću iz 1630. g.

- Velika Gospa je samostanska crkva iz 1486., posvećena 1534. g.

Spominju se i neka druga crkvišta zaboravljena i napuštena.


Iz povijesti naselja

Naselje u Orebiću nastaje krajem 15. st. U početku je to opkoljeni kaštel, nazvan po obitelji koja ga je sagradila. Unatoč što je od gusarskih vremena nemoguć život uz more, oko kaštela Orebići u 16. st. nastaje malo naselje. Od 18. st. to naselje uz more ubrzano raste. Prvo se grade kuće - vile pomoraca, što je od početka dalo ˝otmjeniji˝, urbani izgled mjestu, a potom se spuštaju i stanovnici iz Podgorja.

U matici krštenih u svesku za godišta 1800.-1833., na str. 150., a u matici umrlih u svesku za razdoblje 1740.-1839., str. 131., župnik Baldo Vidoš je zabilježio kako je sindik Ivo Bogić po naredbi francuske vlasti bio oduzeo matice iz župe. Župnik je stoga pisao krštene i umrle u posebnu bilježnicu. Matice su ipak vraćane kad je Austrija uspostavila vlast, te se upisi nastavljaju, a propušteni naknadno bilježe.

U jednoj od palača negdašnjih pomorca usred Orebića kuća je časnih sestara dominikanki - kongregacije Anđela Čuvara iz Korčule, samostan presv. Srca Isusova, ali bez stanara.

Još do početka 20. st. veći dio življa živi u Stankovićima, pod Vlašticom ili u drugim naseljima.

Danas je malo stanovnika Podgorja, mogli bismo reći da je župna zajednicu uz more skoro na okupu. Nekada se govorilo o naselju pomoraca i ribara, danas je pak u Orebiću sve podređeno turizmu.

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa u Vrućici potječe ˝od davnine˝. Formalnim početkom župe možemo navesti godinu 1548. kad je sagrađena župna crkva sv. Kuzme i Damjana u Donjoj Vrućici, jer ta crkva postaje sjedište župe za naselja: Gornja i Donja Vrućica, Duba i Trpanj.

Kako u 19. st. Trpanj izrasta u gradić, postaje službeno kapelanijom 1844., a od 1850. zasebnom župom. Župa se u Vrućici ograničava na naselja Gornje i Donje Vrućice, te Dube. Iza II. svjetskog rata Gornja Vrućica se radi blizine pripojila praktično župi Trpanj, što je i formalno provedeno 1971. g. Naselje Duba, koja je dosta udaljena od matice, a donedavna bez puta do matice u Donjoj Vrućici, proglašena je 1958. samostalnom kapelanijom. Ipak danas u župu Donja Vrućica ubrajamo i Dubu.

U II. svjetskom ratu naselja su župi teško stradala. Spaljena je i župna kuća u Donjoj Vrućici 20. rujna 1942. g. Izgorio je arhiv koji se prikupljao od 1828., a matične knjige od 1681. g.

 

Vjernička zajednica

Župa je 1916. imala 630 stanovnika, dok po popisu 1971. nalazimo 288 žitelja u 58 domaćinstava. Popis iz 2001. navodi samo 102 prijavljena člana u 34 obitelji. Govoriti o budućnosti župe u Donjoj Vrućici, znači zacijelo govoriti ˝de reliquiis paroeciae˝.

Župnik Lovro Kukuljica je od 1854. započeo privatnu školu. Kasnije je otvorena pučka škola. Škola danas više ne radi, a ono malo školaraca pohađa školu u Trpnju.

Svako naselje ima svoje groblje.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je sagrađena 1548., a posvećena je svetim mučenicima Kuzmi i Damjanu. Crkva je 1873. proširena, te je dobila oblik latinskog križa s kupolom.

Don Antun Cibilić, dugogodišnji župnik u Vrućici i slikar, poklonio je crkvi veliki kameni oltar, na kojem je naslikao slike sv. Kuzme i Damjana, sv. Vlaha i sv. Frana. Pod tim oltarom je slikar i pokopan.

Pobočni oltar Gospe od zdravlja podigao je 1874. don Mato Štuk. Oltarnu palu izradila je Ventura Kunić, žena Mihova iz Valparaisa, te je poklonila rodnoj župi svoga muža. Crkva je posvećena 8. rujna 1873. g.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Antun Padovanski u Dubi sagrađena je 1921. na temeljima starije crkve.

- sv. Margareta u Dubi iz 16. st.

 

Crtice iz prošlosti župe

Na sjeverozapadnom dijelu Pelješca, zapadno od Trpnja nalazimo srednjovjekovna naselja Gornju i Donju Vrućicu i priobalno naselje Dubu Trpanjsku. U nemirna vremena gusarstva, od 15.-18. st., Trpanj je malo ribarsko naselje, dok su naselja Gornje i Donje Vrućice relativno velika.

Dubrovačka vlastelinska obitelj Ranjina vlasnik je posjeda u Vrućici, dok je Duba od 1767. u vlasništvu obitelji Gozze. Baldo Dobroslavić otkupljuje Dubu od obitelji Gozze 1773. g. Njega je naslijedio zet Ivan Bunić, dok se mještani nisu otkupom oslobodili kmetstva 1880. g.

U Dubu se išlo morskim putem iz Trpnja, no, Gornja i Donja Vrućica bile su u bespuću. Tek sedamdesetih godina 20. st. ova su naselja povezana kolnim putem, što je bilo prekasno da se zadrži i održi život u njima. Pasivnost i odvojenost od centara prouzročili su već u 19. st. iseljenje iz ovih naselja, a početkom 20. st. zbio se masovni egzodus u prekomorske zemlje. Duba je selo koje se u 20. st. relativno najviše iselilo. Samo od 1902.-1941. iz Dube je u Ameriku iselilo 26 (50 %) obitelji. Iseljenje se još ne zaustavlja, pa je izgledan potpuni nestanak ovih naselja.

Osobiti udarac životu ove župe zadao je II. svjetski rat. Partizani su od 1942. teroristički ili razbojnički vodili borbu protiv talijanske okupacije, robeći, pljačkajući i ubijajući neistomišljenike. Talijani su se za svaki zločin osvećivali strijeljanjem rodbine partizana i paljenjem kuća u selima. Tako je spaljena i župna kuća.

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa je u Trpnju ustanovljena 1850. odvajanjem kapelanije Trpanj od župe Donja Vrućica. Godine 1971. selo Gornja Vrućica je izdvojeno iz župe Donja Vrućica i pripojeno župi Trpanj.

Ustanovljenju župe prethodila je formalna uspostava kapelanije 1844., makar Trpanj ima kapelana već dva stoljeća ranije. Naime, već 1645. vlastelin Stjepan Jera Gundulić ostavlja legat za gradnju crkve Gospe od Karmela, te nalaže da državni blagajnici odrede plaću kapelanu u Trpnju, za koga je izgrađena i kuća, zvana ˝kapelanija˝.

Trpanj je srednjovjekovno naselje na sjeverozapadnoj strani Pelješca, uz nekoć prometno Neretvansko more. Na ostacima latinskog svijeta posijala je samonikla starohrvatska kultura u vrijeme domaćih vladara još žive spomenike. Na podnožju Gradine sazidana je na temeljima villae rusticae najstarija crkva srednjovjekovnog Trpnja, crkva sv. Petra na obali.

Trpanj se doduše tek od 19. st. ubrzano razvija kao naselje ribara i pomoraca. Selo, gdje su boravili kmetovi do otkupa od kmetstva, započinje sredinom 19. st. spuštanje prema ˝Žalu˝, te se stvara urbana sredina. Mjesto postaje trgovački centar, a trgovalo se uglavnom slanom ribom, vinom i uljem.

Pred trpanjskom lukom stajala je crkvica sv. Mihovila, zaštitnika od svih zala. Kako je na tom mestu podignuta župna crkva svetih Petra i Pavla, a pod Gradinom srušena najstarija crkva sv. Petra, zaštitnika ribara, osjećala se potreba za novim vidljivim znakom nebeske zaštite. U tu svrhu podignut je na škoju u trpanjskoj luci Gospin kip «Zvijezda Mora». Ovim se znakom, koji je podignut kao zavjet Ružice Wagner 1938. željelo staviti pod Marijinu zaštitu mjesto i luku, a napose ribare i pomorce.

Trpanj je, nekoć naselje ribara i pomoraca, danas turistička destinacija. Povezan je trajektnom linijom s lukom Ploče, a cestom preko Pelješca s drugim mjestima.

Tijekom 18. i 19. st. Trpanj je dao više svećenika, koji su svoju starost provodili u rodnom mjestu i držali privatne škole. Nije se, naime, moglo ni zamisliti, da pomorci plove Mediteranom nepismeni. Stoga se dosta rano u Trpnju otvara i državna škola, koja započinje 1839. za mušku, a 1848. za žensku mladež. Škola je objedinjena 1893. g.

Danas pučku školu u Trpnju pohađaju djeca iz cijele župe i župe Donja Vrućica.

U župi su djelovale časne sestre sv. Vinka Paulskog (1909.-1912.) i držale vrtić, a od 1942. djeluju školske sestre III. r. sv. Franje, Splitske provincije, koje skrbe za crkvu, liturgijsko pjevanje i vjeronauk.

 

Vjernička zajednica i župna crkva

U Trpnju je početkom 20. st. oko 650 stanovnika, a po popisu 1971. ima ih 808 u 280 obitelji. Popis iz 2001. nalazi u Trpnju 770 duša u 194 obitelji.

Župna crkva sv. Petra i Pavla datira iz 1906. g. Na mjestu današnje župne crkve bila je mala crkvica sv. Mihovila. Početkom 20. st. započelo se s proširenjem i nadogradnjom crkve, koja je završila 1906. g. Tako je nastala nova crkva, a posvećena je 27. travnja 1907. apostolskim prvacima.

 

Druge crkve i kapele

- Gospa od Karmela iz 17. st.

- sv. Rok iz 17. st.

- sv. Nikola iz 1840. g.

- sv. Križ kapela na groblju iz 1907. g.

- Gospa od Milosrđa u Gornjoj Vrućici.

- sv. Juraj u Gornjoj Vrućici je u ruševnom stanju. Oltarnu palu Gospa u slavi izradio je 1767. župnik i slikar don Ante Cibilić.

Izvan uporabe su:

- sv. Paškal - u Gornjoj Vrućici – kapela iz 1898. obnovljena je 2010. g.

- sv. Spas - u Gornjoj Vrućici – u ruševnom stanju.

- Gospa od Milosrđa iz 1865. g.

- Sv. Antun iz 1695. g.

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa Velike Gospe u Kuni ili ˝Župa pelješka˝ potječe «od davnina».

Dubrovačka Republika je brižno bdjela nad čistoćom vjere svojih podanika. Pelješac je u 12. i 13. st. postao zbjeg babuna (bogumila) iz Bugarske i Makedonije, te se na poluotoku raširila hereza manihejskog bogumilstva. Ušavši u posjed Stona, Rata i Pelješca, Republika nastoji vratiti pravovjerje na svom novostečenom području. Među ostalim uspostavlja župu i postavlja župnika u Kuni već oko 1350. g.

Pelješka Župa je prostorno najveća župna zajednica na poluotoku. Prostire se cijelom širinom poluotoka, te dužinom od Trstenika do Trpnja i Orebića. Obuhvaća naselja od Osobljave uz obalu Pelješkog kanala, preko Pijavičina, Kune, Oskorušnog i Donje Bande, tj. Potomja, Prizdrine, Županjeg sela, Zakamenja, do Dingača na otvorenom moru Mljetskog kanala.

Poradi prostranog područja i brojnih filijala u župi, neke se filijale u 19. st. nazivaju kapelanijama. Tako se kapelanijom od 1850. nazivaju filijale u Oskorušnom i Pijavičinu, te u Osobljavi i Županjem Selu (1855.-1862.). Početkom 20. st. status kapelanije se, pored Oskorušnog i Pijavičina, daje i Potomju. Naime, naziv se ˝kapelanije˝ rabio u vrijeme kad je župnik imao više kapelana ili pomoćnika. No, kako su to nesamostalne kapelanije, ili bolje reći filijale u župi, to iza 1944. g. spomen kapelanija nestaje.

Zbog nedostatnog broja svećenika u biskupiji, a ispražnjene župe u Kuni, biskup 1944. povjerava župu franjevcima. Od 8. listopada 1953. župa Kuna, odlukom sv. Kongregacije za redovnike, postaje redovničkom župom. Tako je uz župnu crkvu Velike Gospe i samostanska crkva Gospe Delorite postala središte liturgijskog i vjerskog života župe.

U desetak naselja na području župe brojne su crkvice i kapele. Jednako tako brojna su i grobišta u kojima se i danas ukapaju umrli. Nabrajamo ih osam: u blizini župne crkve za naselje Kuna, uz crkvu sv. Petra i Pavla za naselje Potomje, uz crkvu sv. Matije u Pijavičinu, uz crkvu presv. Trojstva u Oskorušnom, uz kapelu sv. Ivana u Prizdrini, uz kapelu sv. Andrije u Podobučju, uz kapelu Gospe od Snijega u Borju, te uz kapelu Gospe od Zdravlja u Osobljavi.

 

Vjernička zajednica

Početkom 19. st. župa broji 2250 žitelja. Do početka 20. st. smanjio se broj žitelja, te na cijelom području župe živi oko 1200 duša. U popisu iz 1971. stoji da župa ima 451 obitelj i 1570 duša, dok popis iz 2001. nabraja 261 domaćinstvo sa 1025 stanovnika.

U Kuni je centralna pučka škola, s područnim u Oskorušnom i Potomju.

 

IMG 0808

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je posvećena Uznesenju Gospinu, a potječe iz 16. st. Sagrađena je na mjestu istoimene crkve koja se spominje 1336., a od koje se i danas vide dva kapitela i svetohranište. Godine 1616. na crkvi je učinjena dogradnja, a potom slijede višekratne obnove. Crkva je iza obnove 1901. posvećena 14. travnja 1907. g. Posljednja obnova je učinjena 1995. g.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Spas je grobišna crkva u Kuni iz 1902. g. Podignuta je na mjestu starije crkve iz 1620.g. Oslikao ju je Celestin Medović.

- sv. Frano u Kuni, vl. Zuzorića - spominje se 1615. g.

- Gospa, sv. Roko, sv. Spiridion, crkvicu podigao C.M. Medović 1909. g.

- sv. Toma u Potomju je iz 17. st. Proširena je 1877. g.

- sv. Petar i Pavao je grobna crkva u Potomju. - spominje se 1395. g.

- sv. Juraj u Potomju na brdu sv. Jure spominje se 1616. g.

- sv. Matija u Pijavičinu je iz 17. st.

- sv. Kata Aleksandrijska u Oskorušnom, gotičko-renesansna, proširena u 17. st.

- sv. Nikola u Oskurušnom na kamenoj kosi iz 16. st. Obnovljena je.

- presv. Trojstvo u Oskorušnom, barokna iz 17. st.

- sv. Ivan u Prizdrini bila je proširena 1660. g.

- Bezgriješno začeće u Zakamenju datira iz 16. st. (zvono iz 1515.).

- sv. Marija Magdalena u Županjem Selu potječe iz 17. st.

- sv. Barnaba i Anđeli Čuvari u Zakotarcu (na brdu) spominje se 1616. g.

- sv. Stjepan u Postupu

- Gospa od Snijega u Borju građena je od 1609.-1615. g.

- sv. Andrija u Podobuću bila je do 17. st. posvećena Svim Svetima,

- Gospa od Zdravlja u Osobljavi je iz 1905. g.

Izvan upotrebe su crkve i kapele:

- sv. Stjepan u polju,

- sv. Ilija u Putkovoj Glavici - spominje se 1615. g.

- sv. Lucija u Potomju sagradio don Ivo Šimunković 1895. g.

- sv. Vid u Grudi (u polju sa srednjovjekovnim grobljem), 16. st..

- sv. Josip u Grudi, renesansa - barok iz 16. st. – privatna je kapela.

- Gospa Karmelska u Pijavičinu iz 17. st.

- sv. Ana u Pijavičinu (na brdu) iz 17. st.

- sv. Vlaho u Košarnom Dolu (vl. Tomašević) iz 17. st.

- sv. Ivan u Osobljavi iz 16. st. Obnovljena 1769., a spaljena 1943. g.

- sv. Martin u Osobljavi ruševina iz 16. st.

- sv. Martin u Stinjavi.

 

IMG 0878

 

Pročitaj više...

Povijest župe

Župa u Janjini potječe «od davnina». Vjernička zajednica u Janjini spominje se već 1222. kada Nemanjići, za vrijeme okupacije Zahumlja i Rata, područje današnje župe poklanjaju mljetskim benediktincima. Dubrovačka Republika revitalizira župu odmah iza kako ulazi u posjed Rata i Pelješca, u 14. st.

Janjina je srednjovjekovno naselje središnjeg dijela poluotoka Pelješca. Smještena je na najužem dijelu poluotoka, kuda su prolazili putovi već u starom vijeku.

Župa obuhvaća naselja: Janjina, Popova Luka, te Sreser i Drače uz Pelješki kanal. Trstenik, naselje na moru uz Mljetski kanal, pripada također župi u Janjini, ali se zove 'kapelanijom'. Od 1863. Trstenik postaje samostalna kapelanija, ima kapelana i vodi matice. Od 1950. nije bilo u Trsteniku zasebnog kapelana, te je praktično opet samo filijala župe u Janjini, makar je i danas formalno kapelanija.

 

Vjernička zajednica

Početkom 19. st. Janjina ima 900 žitelja, a Trstenik oko 200. Po popisu iz 1971. Trstenik ima 60 obitelji i 146 stanovnika, a Janjina 251 domaćinstvo sa 682 stanovnika. Popis iz 2001. donosi da je u Trsteniku nazočno 29 obitelji s 97 duša, a u Janjini 151 obitelj i 556 duša. Od svih stanovnika Janjine i Trstenika (653) katolika je po popisu 624.

Danas Janjina (bez Trstenika), a sa selom Osobljava (iz župe Kuna), čini zasebnu općinu. U Janjini je centralna pučka škola za područje općine.

Groblje za naselja Janjina, Drače i Popova Luka, nalazi se na prastarom lokalitetu uz crkvu sv. Stjepana, a za naselje Sreser uz crkvu Male Gospe. Starokršćansku nekropolu nalazimo uz crkvu sv Jurja, dok se zacijelo tijekom vremena pokapalo i uz crkvu sv. Vlaha.

U kapelaniji Trstenik mjesno je groblje jugozapadno od naselja, ali bez kapele i mrtvačnice, dok je staro groblje u blizini crkve sv. Mihovila.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva sv. Vlaha sagrađena je 1877. na mjestu dviju starijih istoimenih crkvi, te blagoslovljena 5. svibnja 1878., a posvećena 2. srpnja 1905. g.

Do početka 17. st. župna crkva je bila crkva sv. Stjepana, a od 1628. crkva sv. Vlaha. Nakon što je ova postala posve trošna, sagrađena je bila nova crkva 1767. g. Stoljeće kasnije i druga je postala trošna i premalena, te se gradi današnja crkva matica. Od stare crkve, kojoj je bio oslikan strop slikom ˝Opći sud˝, nije ostalo ništa.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Stjepan s grobljem, dijelom iz 13. st., preuređena 1891. g.

- presv. Trojstvo u Popovoj Luci je iz 1892. g. Sagrađena je na prvotnoj maloj crkvi.

- Mala Gospa u Sreseru se spominje 1617., a današnja potječe iz 1767. g.

- sv. Rok u Dračama je zavjetna kapela iz 1936. g.

- sv. Antun, opat u Trsteniku potječe s početka 18. st., obnovljena.

- sv. Mihovil u Trsteniku datira iz 16/17. st.

 

Crtice  iz  župe

 

Župna kronika spominje i ruševine nazvane ˝Dumansko˝. Nije poznato je li to neki samostan, ili samo posjed koje zajednice ˝dumana˝, kako se u narodu priča, ili pak prebivalište vjernika ˝bosanske crkve˝ (babuna) ?

 

Osim postojećih crkvi i kapela nalazimo u župi i lokalitet crkve sv. Vida  u Sutvidu (spomen 1222.), te sv. Jurja  iz 9/10. st., koja je srušena 1778. g. Spominje se i kapela  sv. Nikole u Dračama iz 1882. (vl. obitelji Dežulović). 

Pročitaj više...

Povijest župe

Župu u Žuljani je ustanovio stonski biskup Petar Gučetić 1556. g. U početku je obuhvaćala naselje Žuljanu i cijelo područje današnje župe Putnikovići. Dva stoljeća kasnije (1749.), a zbog udaljenosti filijala, ustanovljena je zasebna župa za sela Dubrava, Brijesta, Tomislavovac i Putnikovići, pod imenom «Crna Gora». Župa sv. Martina u Žuljani ostaje bez filijala, te je 1850. svedena na kapelaniju (ekspozituru). Ponovno je uzdignuta na rang samostalne župe u studenom 1951. g.

Žuljana se nalazi na južnoj obali središnjeg dijela poluotoka Pelješca, u Mljetskom kanalu. Dobila je ime po crkvi sv. Julijana, u plodnoj udolini istoimene lučice, koja se od Gruhavice (352 m) blago spušta prema moru, a gdje su se prostirala benediktinska dobra Mljetske kongregacije.

Današnja župna crkva sv. Martina bila je nekoć u središtu naselja, koje je zbog gusara nastalo podalje od obale. No kako su sigurnija vremena s razvojem pomorstva i trgovine donijela migraciju mještana prema moru, crkva je danas skoro izvan naselja. Mještani, nekoć ribari i poljodjelci, danas se uglavnom bave turizmom.

 

Vjernička zajednica

Župa je 1916. imala blizu 300 duša, a po popisu iz 1971. tek 195 stanovnika u 53 domaćinstva. Popis 2001. navodi 218 prijavljenih članova u 48 obitelji. Pučanstvo je skoro u cijelosti katoličke vjere.

U funkciji je jedno groblje, a postoji i jedno napušteno grobište.

Mjesnu školu pohađaju đaci do četvrtog razreda, dok viši razredi pohađaju školu u Putnikoviću.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva sv. Martina sagrađena je u baroknom stilu na ruševinama srednjovjekovne renesansne crkve. Prvi pisani spomen imamo tek od vremena ustanovljenja župe 1556. g. Crkva je 1686. stradala od gusara, a potom nanovo zgrađena. Tom je zgodom renesansno svetohranište ugrađeno u zid sakristije. Posvećena je od stonskog biskupa Frana Volanti-a. Poslije posvete obnavljana je 1850., 1910., 1933., 1961. i 1980. g. Posjeduje vrijedna djela sakralne baštine: sliku Bogorodice od Lovre Dobričevića, barokno raspelo dar Stonskog biskupa Macedonića i oltarnu palu Zorzija Venture.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Julijan i Roko, s napuštenim grobljem, sagrađena je na ruševinama crkve koja se spominje u ispravi humskog kneza Miroslava krajem 12. st. Godine 1396. stara crkva je još bila ruševina. Crkva je ponovno sagrađena u 14. st., a 1695. je proširena i učinjena u sadašnjem obliku.

- Gospa žalosna na brežuljku Podstražica je zavjetna crkva građena 1851.-1869. g. Crkva je proširena 1912., a kako je oštećena u potresu 1996., obnovljena je 2004. g.

Izvan uporabe je:

- sv. Nikola – kapela iz 1630. g.


Pročitaj više...