• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

 

Područje istočno od Dubrovnika i Rijeke (dubrovačke), te južno od granice s Hercegovinom, a uz more do Oboda, zovemo Župa dubrovačka. Tijekom povijesti ime se župske vale mijenja (Astarea, Žrnovica...), ali prevladava ime Brenum.

 

Sv. Jeronim spominje sv. Ilara, koji je propovijedao Evanđelje u Epidauru i okolici, a povjesničari spominju da je pučanstvo prognano iz Epidaura u vrijeme Avarske provale (614.-628.), prvo utočište našlo u Župi. Stoga je Dubrovnik kao slijednik Epidaura smatrao Župu svojom “djedinom” ili starinom.

U srednjem vijeku Župa je na samoj granici koju Republika ima s posjedima drugih okolnih gospodara: Zahumlja, Konavala, Bosne, Duklje, Nemanjića... Kad je 1357. Uroš IV. darovao Dubrovniku sjeverne strane Župe, granica se Republike pomiče na Ivanicu i Malašticu.

Zahumski knezovi i bosanski kraljevi uglavnom prijateljuju s Dubrovnikom, ali u vrijeme kad su na sjevernu granicu došli Nemanjići, a potom Turci, plodna Župa je stalna meta pljačkaša. Republika 1441. stvara obrambeno naselje na Brgatu, no pljačke ne prestaju. Jedno od groznih pustošenja u Župi dogodilo se 1658. g. Senat je stoga 1662. primoran reorganizirati straže i obranu. No, unatoč oprezu, Župa je zajedno s Konavlima i Primorjem ponovno poharana u lipnju 1806. g. Tada su ruske i crnogorske horde pljačkaša opljačkale i spalile cijelo područje Republike, osim samog Grada u zidinama. Potom dolazi do okupacije Francuza (1806.-1813.), pa Engleza (1813.-1815.), a onda Austrija upravlja ovim područjem čitavo stoljeće.

Austrija nastoji gospodarski oporaviti opustošeni kraj. Ukazuju se nove perspektive, kako u poljodjelstvu, tako u trgovini i pomorstvu, a brojna mladost odlazi u Ameriku ili na more, kako bi zaradom otkupili posjede od vlastele i započeli bolji život.

Dvadeseto stoljeće ponovno donosi nevolje. Svjetski ratovi donesoše neimaštinu i krvave diktature.

Za ostvarenje stoljetnih snova srpske hegemonije, Župa je poslije II. svjetskog rata sustavno pripremana za stratešku (logističku) bazu. Na to se računalo i u velikosrpskoj invaziji 1991. g. Župa je bila okupirana sredinom listopada 1991., a na Trapitu se 24. listopada 1991. zavijorila srpska zastava. Ipak snovi o velikoj Srbiji nisu ostvareni. Okupacija je trajala sedam mjeseci, no, dovoljno dugo da se sve vrati u pustoš.

 

Naselja su u Župnoj vali od početka demokratske vlasti administrativno pripadala gradu Dubrovniku, a od 1997. Župa je zasebna općina. Sva naselja imaju zajedničku poštu, ambulantu i školu, a pripadaju četirima crkvenim župnim zajednicama:

 

MANDALJENA,   MLINI,   BRGAT   i   POSTRANJE.

Pročitaj više...

 

 

Župa Velike Gospe (ili Gospe od Milosti) u Pakljenoj na otoku Šipanu postoji ˝od davnina˝.

U predjelu zvanom Pakljena, boravili su nekoć u samostanu sv. Mihovila bazilijanci, redovnici slavensko - istočnog obreda. Nakon bazilijanaca na otok dolaze benediktinci. Prvi spomen benediktinskog samostana u Pakljenoj imamo iz 1272. g. Benediktinci, kao i prije bazilijanci, skrbe za vjernike na istočnoj strani otoka Šipana, tj. naselja: Pakljena, Suđurađ, Sutulia i Frajga, za što je vazda bio zadužen jedan određeni redovnik. Župu opslužuju benediktinci do progonstva 1808. g. Njih su naslijedili pijaristi, iza čega 1854. dolaze isusovci i djeluju na otoku 14 godina.  

 

Župa je 1971. brojila 82 domaćinstva sa 274 stanovnika, a 2001. tek 199 duša u samo 47 obitelji. Stanovništvo je u cijelosti katoličke vjere.

 

Naselje Suđurađ, koje je dobilo ime po crkvi sv. Đurđa na moru, u istočnoj luci otoka, danas je glavno naselje u župi. I makar je župna crkva u bivšem naselju Pakljena, ipak župu nazivamo po glavnom naselju «Suđurađ», ne više «župa Pakljena», jer u Pakljenoj više nema obiteljskih nastambi.

 

Za cijelu župu groblje se nalazi uz crkvu Duha Svetoga.

 

U župi je pučka škola nižih razreda (trenutno sedam polaznika), dok viši razredi pohađaju školu u Luci.

 

U mjestu je otočna ambulanta, a pošta je u susjednoj župi.

 

Župna crkva je crkva Gospe od Milosti (Milosrđa). Crkva je građena uz samostan benediktinaca u Pakljenoj oko 1500., a posvećena je 21. studenog 1569. od stonskog biskupa Bonifacija de Stephanis (Stijepić), o čemu svjedoči povelja koja se čuva u crkvi Duha Svetoga. Crkva je prostrana i visoka, te je imala čak 6 oltara, s pobočnom kapelom sv. Križa, te zvonikom na preslicu. Kako je danas udaljena od naselja, liturgija se povremeno slavi u crkvi Duha Svetoga, koja je bliža današnjim naseljima.

Župa je posvećena Velikoj Gospi, a glavna je župna svetkovina Gospa od Karmela.

 

Druge crkve i kapele

 

-         Sveti Duh je monumentalna crkva iz 1578. g. Građena je u stilu tvrđave s ravnim krovom (oko 450 m2). Terasasti krov je restauriran 1972., a unutrašnjost crkve djelomično je obnovljena 1984. g.

-         sv. Đurađ   ˝na moru˝ spominje se 1285. g. Gradnja današnje crkve sv. Đurđa (dvije crkve jedna uz drugu) potječe iz 16. st. Kako je pod kraj 20. st. postala   neupotrebljiva, moralo se početi s temeljitom obnovom, koja još nije završena.

-         sv. Ivan u Šilovu selu spominje se tek 1312. g. Ipak, crkvica koja danas tvori apsidu veće crkve kasnijeg vremena, pripada starohrvatskom stilu.

-         sv. Nikola je crkvica nedaleko od Pakljene, koju monasi sagradiše 1323. g.

-         presv. Trojstvo u Pakljeni (iznad Sutilije) datira iz 15. st.

-         sv. Antun Padovanski je u Frajgi.

 

Izvan uporabe su :

-         sv. Barbara u Frajgi, sv. Mihovil u Pakljenoj, sv. Frano na Fratiji i Navještenje u Suđurđu.

 

Na otoku ima više tragova i toponima drevnih crkvenih zdanja (kao crkva sv. Stjepana...).

 

 

U Suđurđu nalazimo jednu kuću u vlasništvu sestara Bezgriješnog začeća s Danača. Sestre su dodvorile vlasnike dvorca Cvjetković i dobivši dvorac, otvorile samostansku kuću 1967. g. Iza Domovinskog rata sestre nisu više nazočne na otoku.

 

 

 

 

 

 

Iz župne kronike

 

 

Kako je krajem 15. st. porastao broj žitelja na otoku, uz samostan sv. Mihovila gradi se veća crkva Gospe od Milosti. Unatoč toga što je crkva građena krajem 15. st., kao formalni početak župe uzimamo 21. srpnja 1562. g. Tada je crkva bila dovršena (proširena), te je 21. studenog 1569. posvećena od Stonskog biskupa Bonifacija Stjepanovića. Patraonat ima mjesna zajednica, što potvrđuje papinska bula od 27. kolovoza 1594., a to pravo vrijedi do početka 18. st. U župi je od 28. travnja 1673. djelovala bratovština presv. Ružarija.

 

Od 17. st. Elafiti gube svoju ekonomsku moć. Na otocima opada i broj žitelja. Kad je propala Dubrovačka Republika, crkva u Pakljenoj je izgubila sav kapital koji je držala u Napulju i Rimu. Tako osiromašena nije bila u stanju izdržavati župnika, ta i broj žitelja je pao ispod 450 duša. Župa je 1850. svedena na kapelaniju, no nakon devet godina ponovno je podignuta na čast župe.

 

 

 

Pročitaj više...

Povijest župe i otoka

Župna zajednica na Lopudu već u 12. st. ima svećenika, koji se ponekad naziva i župnik. Ipak kao početak župe na otoku Lopudu uzimamo 1476. g.

 

Otok, koji se latinski naziva Insula media, a po grčkom Delaphodi, Delafota ili Lafota, smješten je u elafitskom nizu između Koločepa i Šipana, s kojima čini tri naseljena otoka. Površina mu je nešto iznad četiri kvadratna kilometra.

 

Kršćanstvo se na otoku pojavljuje u vrijeme Rimljana. Brojni su lokaliteti starokršćanskih hramova, dok Hrvati na otok doseljuju u 8. st. i grade svoje crkve tijekom 9. i 10. st. U 11. st. Lopud je pod zaštitom Dubrovačke republike, kada započinje svekoliki razvoj otoka. Od 1416. na Lopudu djeluje Bratstvo Gospe od Šunja, a potkraj 15. st. dominikanci i franjevci grade svoje samostane. Tijekom 16. st. na otoku je, uz dva muška, sedam ženskih samostana. U to vrijeme Lopud ima više stanovnika, znamenitosti i bogatstva nego li Stonska ili Korčulanska biskupija. Stoga se župnik Lopuda od 1604. naziva «archipresbyter», a tim se nazivom ponosi sve do 1833. g.

 

Lopud je 1971. brojio 399 duša u 156 obitelji, a 2001. tek 269 stanovnika u 66 obitelji. Stanovništvo je skoro u cijelosti po krštenju katoličke vjere.

 

Lopuđani su se ukapali u tri grobišta, a najstarije poznato groblje je bilo u crkvi sv. Ivana. Danas je na Lopudu jedno groblje kod župne crkve u Šunju.

 

Na otoku je i osmogodišnja škola makar za samo desetak polaznika.

 

Župna crkva

Župna crkva je Gospina crkva u Šunju. Nekoć se vjerni puk Lopuda okupljao u starohrvatskim crkvicama sv. Ilije i sv. Ivana. Malo iza kako je Lopud došao u sastav Republike, zavjetnu Gospinu crkvicu u Šunju dao je sagraditi, po pučkoj predaji, križar iz Milana Otto Visconti 1099. kao znak zahvalnosti.

U 15. st. na Lopudu imamo dosta veliko naselje. Zajednici je potrebna veća crkva. Stoga je 1476. preuređena i proširena crkva Gospe od Šunja. Posvećena je 8. srpnja 1488. g. Crkva je jednobrodna, a bočne kapele koje joj daju izgled križa, dograđene su kasnije. Prvo je dograđena kapela sv. Križa (1527.), a potom druga (1632.) kapela biskupa Brautića i sakristija. Crkva posjeduje brojne umjetnine, a u crkvi je oltar iz kapele engleskog kralja Henrika VIII.

 

Riznica župnog muzeja

Riznica župnog muzeja na Lopudu broji 385 umjetnina, odnosno znatno veći broj predmeta, budući da se pojedine umjetnine sastoje od više dijelova (stilski namještaj, dijelovi rastavljanih poliptiha, kameni ulomci) ili ima više primjeraka iste umjetnine (amfore, topovske kugle), uključujući predmete od ranokršćanskog i predromaničkog razdoblja do 20. st.  

U inventaru je 20 slika rađenih tehnikom al fresco, temperom ili uljem. Među slikama ističu se ulomci fresaka lopudskih crkava iz 12. st., dijelovi poliptiha Gospe od Šunja, rad Matka Junčića iz 1452. g., dijelovi poliptiha iz crkve sv. Marije od Nepuča, rad Girolama da Santacroce iz polovice 16. st., triptih Bogorodica sa svecima, rad Pietra di Givannia iz 16. st. U inventaru je 50 skulptura od kamena, drva ili alabastera među kojima su kameni kip sv. Mihovila iz 16. st., drveni kipovi sv. Antuna opata i sv. Katarine iz 16. st., te veliki broj skulptura baroknog perioda. U zbirci kamenih ulomaka ističu se ulomci kamenog crkvenog namještaja lopudskih crkava iz ranokršćanskog i predromaničkog razdoblja.

Zbirka oružja uključuje 12 muzejskih primjeraka od kojih je najraniji mač iz 16. st., a ostali materijal je iz 18. i 19. st. Zbirka tekstila uključuje izuzetno vrijedne primjerke lopudske čipke iz 16. st., plašt Miha Pracata iz 16. st., te crkvenog ruha baroknog perioda. Među umjetninama od metala značajan je broj liturgijskog posuđa iz 15. i 16. st., odnosno perioda kada je zlatarska djelatnost u Dubrovniku bila na svom vrhuncu. U zbirci porculana i stakla dominiraju primjeri iz 19. st. engleskog ili češkog porjekla. Zbirku stilskog namještaja sačinjava namještaj 18. i 19. st., a u etnološkoj zbirci ističu se predmeti opreme lopudskih kuća i brodova 16. st. Uz navedeno inventar uključuje i pisane materijale na pergameni iz 16. st.

Inventar Župnog muzeja bio je izložen u pet prizemnih prostora župne kuće na Lopudu u lošim mikroklimatskim i sigurnosnim uvjetima zbog čega se sada radi o novom uređenju Muzeja na Lopudu. Trenutno je inventar premješten u Depo Dubrovačke biskupije u Dubrovniku. Budući da je veliki dio inventara u lošem stanju, godinama se kontinuirano radi na njegovoj restauraciji.

Inventar župnog muzeja obradili su 1997. godine djelatnici Uprave za zaštitu kulturne baštine iz Zagreba, Dubrovačkih muzeja i djelatnici Konzervatorskog odjela u Dubrovniku. Obrada inventara uključuje identifikacijske podatke, deskripcije i fotografije. Originalni primjerak dokumetacije i negativi fotografija svih pojedinačnih predmeta pohranjeni su u Upravi za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu.

Inventar Župnog muzeja sadrži vrijedne primjere umjetnina iz kulturne povijesti Lopuda svjedočeći o visokoj razini kulturnog razvoja tog hrvatskog otoka.

 

 

Ostale crkve i kapele

 

-         sv. Nikola, crkva i samostan dominikanaca sagrađeni su 1482. g. Samostan je imao višu školu do 1808., kad je raspušten od Napoleona, dok je crkva u funkciji do danas. U potresu 1979. bila je jako oštećena, ali je obnovljena i ponovno posvećena 1994. g. Crkva nema potreban inventar, a liturgija se slavi jednom mjesečno, te na blagdane Gospe od Ružarija i sv. Nikole.

-         sv. Marija od Špilice je crkva franjevačkog samostana u kojem je bila niža škola. Građena je 1483., a 1873. grom je oštetio teško zvonik koji je pao na krov crkve. Dok je danas samostan ruševina, crkva je svakodnevno u funkciji. Ima sav potrebni liturgijski inventar.

-         sv. Jeronim je crkva iz 17. st., obnovljena je 1989. g. Bez inventara je, a liturgija se slavi samo na blagdan titulara.

-         sv. Križ crkva potječe iz 15. st., a obnovljena je 1987. g. Ni u njoj nema liturgijskog inventara, a služi kao mrtvačnica za sprovode. Liturgija se slavi samo 14. rujna.

-         sv. Trojica iz 16. st. zavjetna je kapela pomorca Vice Bune, čiji se sarkofag nalazi u njoj. Obnovljena je 1987., a liturgija se slavi na blagdan presv. Trojstva.

 

Crkve izvan upotrebe:

-         sv. Ivan Krstitelj, starohrvatska crkva iz 9. st. U ruševnom je stanju, bez krova.

-         sv. Ilija, sv. Petar i sv. Nikola: starohrvatske crkve iz 9. st. konzervirane 1983. g.

-         sv. Leonard iz 16. st. nanovo je sazidana / obnovljena 1997. g.

-         sv. Magdalena iz 19. st. obnovljena je 1998., ali je izvan funkcije.

 

Na otoku se mogu naći ostaci negdašnjih kapela: sv. Katarina iz 16. st., sv. Fermus, sv. Rok, sv. Luka, sv. Mihovil i sv. Ana.

Na mjestu kapele Bezgriješnog začeća (Gospe od Napuća) sagrađen je 1929. hotel «Pracat», dok se kapele: sv. Matija, sv. Duh, sv. Antun, sv. Vid, sv. Maur, sv. Klara, jedva mogu ubicirati.

              

 

 

Iz župne povijesti

 

Razvoj pomorstva uvelike je unaprijedilo život na otoku. Lopud je imao brojnu flotu, a trgovina se odvijala cijelim Mediteranom. Čak su i dumne na otoku činile brodska jedra. No, kako u 17. st. trgovina i pomorstvo na Mediteranu stagnira (zbog otkrića novih pomorskih putova i kontinenata), a napose iza velikog potresa (1667.) Lopud piše svoju gospodarsku silaznicu. Trgovina nestaje, a flota propada. Nestaje negdašnjeg sjaja. Sve je manje žitelja na otoku, a samostani se jedan za drugim gase. U 20. st. otočani se okreću turizmu.

Pročitaj više...

 

Župna se zajednica na Koločepu spominje u 12. st., ali se za početak sadašnjeg tipa župe uzima 1641. g.

 

Koločep ili Kalamota (Calaphodium) je jedan od sedam «jelenskih/elafitskih» otoka, kako Plinije naziva otoke Dubrovačkog priobalja. Od tri naseljena otoka Koločep je najbliži Gradu. Površine je nešto iznad 3 km2. Ima dva naselja: Donje i Gornje Čelo.

 

Kako po cijelom otoku nailazimo na ostatke starih crkvica i kapela od starokršćanskih vremena, zaključiti je da je otok kristijaniziran u doba Rimljana. Hrvati već pokršteni doseljavaju u 8. st. Od 11. st. Elafiti su u posjedu Dubrovačke republike, te gospodarski napreduju razvijajući pomorstvo i trgovinu. U 16. st. Koločep je na demografskom i gospodarskom vrhuncu, a duhovnu skrb na otoku vode franjevci iz samostana na Daksi. U 17. st. spominju se i dvije kuće redovnica: presv. Otkupitelja i sv. Vida. No, ubrzo je napredovanje života na otoku prestalo.

 

Godine 1916. Koločep broji 284 stanovnika, 1971. ih je 207 u 67 obitelji, a po popisu 2001. tek 174 u 47 obitelji. Pučanstvo je skoro u cijelosti katoličke vjere.

 

U župi je jedno aktivno groblje, smješteno uz crkvu sv. Nikole, posred otoka između dva naselja, dok napuštena grobišta nalazimo pred župnom crkvom, te pred crkvom sv. Antuna u Gornjem Čelu, kao i na lokalitetu sv. Mihovila.

 

Javna škola je na otoku započela radom 1856. g. Danas postoje samo niži razredi pučke škole, dok viši pohađaju školu u Dubrovniku.

 

Župna crkva je posvećena Velikoj Gospi. Na mjestu današnje crkve, koja je sagrađena u drugoj polovici 15. st., stajala je starija manja crkva posvećena također Uznesenju Gospinu, kako nam svjedoči i reljef nad ulaznim vratima današnje crkve. Od prijašnje crkve ostao je dio zida s južne strane, a crkva je bila duga oko 8 metara, dok je današnja duga 14,60 metara, bez prezbiterija i sakristije. Prilike su, naime, tražile da se produži i proširi. Crkva je jednobrodna i stilski jednostavna, a imala je i kupolu. Kupola je s vremenom nestala, da li u velikom potresu ili prilikom koje obnove krova, nije poznato. Zvonik je na matici građen 1493./94. i stajao je nepunih 300 godina, dok nije zamijenjen novim 1788. g. Zid oko crkve podignut je 1520. g.

Župnik Vicko Medini je početkom 20. st. sakupio po otoku dosta fragmenata starohrvatske ornamentike i dao ih 1904. ugraditi u fasadu župne crkve. Želio ih je tako sačuvati. Fragmenti su 1973. iz zidova izvađeni, te su sada izloženi u župnom lapidariju.

 

Druge crkve i kapele

 

-         sv. Antun, opat – crkva se nalazi u Kaštilu, a potječe iz 14. st. Oltar je u njoj iz 1770., a na oltaru je poliptih Ivana Ugrinovića iz 1434. g. Od 17. st. uz ime titulara crkve sv. Antuna dodaje se oznaka ˝opata˝.

-         sv. Nikola na groblju je izvorno starohrvatska crkva iz 9. st. Do 19. st. nosi ime titulara sv. Vida, a puk ju je poradi izgleda nazivao ˝grčkom˝. Kad je u 19. st. preuređena i dograđen potrijemak, dobila je ime novog titulara. Potrijemak su mještani gradili kamenom srušene obližnje crkve sv. Mihajla, također crkve iz 9. st. Crkva je obnovljena 1997/98. i vraćena u izvorni oblik s kupolom, bez potrijemka.

-         sv. Antun Padovanski je danas titular starokršćanske crkve sv. Jurja u Gornjem Čelu. Crkva je od puka nazivana ˝grčkom˝, kao i ona sv. Nikole prije obnove, poradi starohrvatskog stila nepoznata u doba Republike. To je gotički survival predromaničkog modela južnodalmatinskog kupolnog tipa. Nakon obnove u 17. st. dobila je novog titulara - sv. Antuna Padovanskog. U crkvi je jedna velika grobna ploča, a ispred više grobova.

-         Presv. Trojstvo je crkva iz 15. st. u Donjem Čelu. Bila je vlasništvo dominikanaca iz Dubrovnika, koji su tu imali kuću i baštinu.

 

Crkve kojima danas tek vidimo ostatke ili znamo lokaciju:

 

-         na Racu postoji predjel koji se zove «na Vićencovu», gdje je bila crkvica sv. Vinka Fererskog,

-         na Spasovu brdu (visoko 97 m) ostaci su crkve sv. Spasa iz 18. st.,

-         na «Petrovu» bila je crkva sv. Petra, prije 1283. kojom je upravljao i don Marin Držić,

-         na Ivanjem Brdu vide se ostaci crkvice sv. Ivana, iz vremena prije 1326., te srušena u 17. st.,

-         sv. Vlaho na Lamprićevu putu iz 1467. g.,

-         sv. Srđ u Bigama iz 11. st. (starohrvatski profinjeniji stil),

-         sv. Mihajlo (Mihovil) starohrvatska crkvica, koja se spominje od početka 14. st. Srušena je oko 1870., a među kamenjem srušene crkve našlo se dosta fragmenata antičke i ranoromaničke ornamentike (zabat, oltarna pregrada..). Župnik, don Vice Medini, dao je te ulomke početkom 20. st. ugraditi u zidove župne crkve i tako su se sačuvali. Danas se nalaze u lapidariju župe. Zidovi su crkvice zaštićeni, a unutar nje vide se grobne ploče.

-         U blizini crkve sv. Nikole nalazimo lokalitet zvan «Dumino», gdje je u 15. i 16. st. bio samostan dumana (sv.Vida) kojega se ostaci još naziru.

 

 

          
Pročitaj više...

 

Župa sv. Križa u Gružu je najmlađa župa gradskog područja, a ustanovljena je 21. ožujka 1968. g.

Gruž znači raskrižje (˝crux˝), gdje su se križali morski i kopneni putovi. Tim se imenom nazivalo područje kako sa sjeverne, tako i s južne strane gruške uvale. Lapad je šezdesetih godina prošlog stoljeća postao gusto naseljeno područje. Broj se žitelja u tadašnjoj ˝Gruškoj župi˝ mnogostruko povećao. Župna je crkva sv. Mihajla postala posve neprikladna za potrebe velike župe i bilo je potrebno da se za područje poluotoka Gruža ustanovi nova župa s maticom u samostanskoj crkvi sv. Križa. Župa je predana na upravljanje dominikancima.

 

U Gružu je nekoć bilo brodogradilište (1526.), skladište soli i teretna luka. Austrija je potkraj 19. st. uspostavila željezničku prugu, koja je povezivala Dubrovnik s unutrašnjošću, a kolodvor je bio u Gružu, odakle je vozio električni tramvaj do uvale Lapad i do Pila.

Danas nema više željezničke pruge, nema električnog tramvaja, nema više ni teretne luke, ni lučkih skladišta. Sve je podređeno trgovačko-turističkom gospodarenju. Ostala je samo luka za putničke brodove s marinom i vezovima za privatne brodice.

 

Gruž je poluotok okružen gruškim kanalom i rijekom Omblom. Kako bi se Grad približio Primorju, te otvorio prema prostoru Mokošice i Zatona, izgrađen je viseći most preko rijeke Omble. Nazvan je po prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a pušten je u promet početkom srpnja 2001. g.

 

Granica župe sv. Križa prema župi sv. Petra na Boninovu ide ulicom S.S. Kranjčevića i Čilipskom. Prema Mokošici granica je iza Kantafiga, te iznad Nuncijate, a prema župi sv. Mihajla granica ide morskom uvalom.

 

Na području župe boravi oko 7000 žitelja, od kojih je cca 70 % katoličke vjere. Tu je jedan muški đački dom i jedna pučka škola.

 

Drago nam je prisjetiti se da je u Gruškoj luci, ispred crkve sv. Križa, papa Ivan Pavao II. slavio sv. Misu sa 70 tisuća vjernika, prilikom trećeg pohoda Hrvatskoj - 6. lipnja 2003. g. Tom je zgodom Papa proglasio blaženom Mariju Propetog Petković iz Blata/Korčula, utemeljiteljicu Družbe sestara ˝Kćeri Milosrđa˝.

Župna crkva - Današnja crkva sv. Križa iz temelja je obnovljena 1954., jer je izvornu crkvu srušila 1943. tzv. «saveznička» avijacija.

Samostan i crkvu sv. Križa započeo je graditi Dubrovčanin Marino Biscia 1427. g. Sagrađena je u deset godina, a posvećena je 1517. g. Završne pak radove na samostanu i crkvi učinio je Francesko Albanensi 1594. g.

Kako su crkvu, koja je bila zgrađena kao južna strana samostana (duž današnjeg puta), Englezi (tzv.˝saveznici˝?) potkraj 1943. bombardirali i srušili usmrtivši stotine vjernika, za liturgiju je služila privremena kapela, smještena u sakristiji i blagovaonici samostana. Tako je bilo sve dok crkva nije nanovo sagrađena 1954. g.

 

Druge crkve i kapele:

-         sv. Nikola od Škara na Kantafigu je zavjetna crkva koja je sagrađena od bratovštine brodograditelja 1527. g. na mjestu starije crkve sv. Nikole iz 1286. g. Prilikom porinuća broda u njom bi se služile mise.

-         Gospa Nuncijata iz 1349.g. nalazi se poviše Gruške uvale. Prigrađena joj je u 19. st. crkva Gospe Lurdske. U novije vrijeme oko crkvice nastalo je naselje koje je po crkvici nazvano Nuncijata.        

Javne i privatne napuštene kapele:

 

-         sv. Antun na Kantafigu (napuštena, vl. Hrtica/Šoletić),

-         sv. M. Magdalena uz dvorac Natali na Manči,

-         sv. Vlaho i sv. Ivan Kr. na taraci dvorca Gundulića,

-         crkvica B.D.M uz dvorac Bona (prije sv.Mihajla na Mulu),

-         Velika Gospa na taraci dvorca Gradić/Sorgo,

-         kapelica u vrtu vile Vujić,

-         kapelica put Konala, uz kuću obitelji Srinčić.

 

Dominikanski samostan (župna kuća)

adresa: Obala Pape Ivana Pavla II, 3 -   20000 Dubrovnik

telefon: 020 / 418-118,   fax: 020 / 418 -170

 

Samostan je zajedno s crkvom građen od 1437., ali je dovršen tek 1594. g. Tijekom ratne 1943. samostan su oštetili, a crkvu bombardirali i srušili «saveznici» (Englezi). Komunisti su, po dolasku na vlast, uzurpirali dio samostana i uselili neke stanare u zapadno krilo, koje još nije vraćeno redovnicima.

Pročitaj više...

 

Župa sv. Petra na Boninovu ustanovljena je kao župa sv. Đurđa uz nadarje zvano ˝Tri crkve˝ 6. srpnja 1965. g.

 

Boninovo je sinonim za gradsko groblje, osnovano poslije pada Republike na posjedu obitelji Altesti. No prije toga značajka ovog predjela jest beneficij, nazvan «Apud tres ecclesias», s crkvama: sv. Đurđa, sv. Klementa i sv. Ilara. Predaja kaže da su to najstariji sakralni objekti ranokršćanskog razdoblja.

Sv. Ilar je po pismima sv. Jeronima u 4. st. ˝pobijedio zmaja˝, tj. iskorijenio poganstvo iz Epidaura i okolice. U njegove geste legenda ubraja i zaustavljanje oluje ucrtavanjem triju križeva na Boninovu, kao obrambenog zida. Na spomen tog apostola iz Epidaura sagrađene su tri crkve. Prvotno su to crkvice malih dimenzija, ali vrijeme je donijelo preinake i pregradnje. Središnju ulogu imala je crkva sv. Đurđa, koja je od 1436. sjedište istoimene bratovštine.

 

Boninovo je stoljećima pripadalo području Gruža i župi sv. Mihovila. Znatan priliv doseljenika pod padine Srđa u drugoj polovici 20. st. učinilo je područje gusto naseljenim koje je tražilo bolju pastoralnu skrb. Oko negdašnjeg beneficija/nadarja sv. Đurđa «uz Tri crkve», a uz gradsko groblje na Boninovu, ustanovljena je 1965. nova župa sv. Đurđa. Gradnjom nove crkve sv. Petra (1980.), župa je dobila novog zaštitnika, te se od 27. siječnja 1991. naziva župom sv. Petra. Sv. Juraj (Đurađ) je drugotni zaštitnik.

Granice župe sv. Petra na Boninovu prema župi sv. Andrije idu od magistrale ulicom Privežna do raskrižja na Ilijinoj Glavici, potom Volantinovom preko Donjeg Konala i Orsatovom prema moru. Od župe sv. Mihovila granica ide ulicom Ante Starčevića do raskrižja Gruž-Lapad, dok granica prema župi sv. Križa ide ulicama Čilipskom i S. S. Kranjčevića.

 

Na području župe imamo dvije kuće redovnica: u župnoj kući su sestre milosrdnice, a u samostanu na Konalu - sestre Službenice Milosrđa (Anćele).

 

U granicama župe sv. Petra nema školskih objekata.

 

Župa broji 3500 žitelja od toga su katolici 3,120.

Matične knjige su započete osnutkom župe 1965. g.

Župna crkva

Ni jedna crkvica bivšeg nadarja nije bila dovoljno prikladna za župne potrebe novoustanovljene župe sv. Đurđa, te je, unatoč skučenom prostoru, sagrađena nova crkva sv. Petra, koju je biskup Severin Pernek posvetio 18. svibnja 1980. g.

Župna kuća

Kuća Nadarja nije mogla poslužiti župniku za stan u vrijeme ustanovljenja župe, jer su u njoj živjele trećoretkinje sv. Frana. Tadašnji je župnik našao rješenje u gradnji nove župne kuće 1970. u ulici Antuna Mihanovića.

Nadarje «kod Tri crkve» podigao je Dubrovčanin Mato Andrović 1795. i povjerio ga pijaristima. U drugoj polovici 19. st. kuću nadarja napuštaju pijaristi, a nastanjuje se zajednica franjevačkih trećoretkinja. Nestankom trećoretkinja 1971. kuća nadarja je ustupljena družbi Sestara Milosrdnica koja je dosjelošću dobiva u vlasništvo. Sestre djeluju u župi, a žive na adresi:

 

Časne sestre,

Dr Ante Starčevića 46,

20000 Dubrovnik,

telefon: 020 / 429-521,

 

s. Mirjana (Anka) Bitunjac,                r. 1947.   - Ruda                        

s. Marinela (Marija) Žuro,                  r. 1953.  -  Dicmo                               

 

Sestre Službenice Milosrđa (Anćele)

adresa:   Samostan sestara, ul. Anice Bošković 12, 20000 Dubrovnik

telefon:   020/ 424-058

 

Družba sestara Službenica Milosrđa (Anćele) imaju na Donjem Konalu samostan s velikim vrtom (negdašnji ljetnikovac). Tu su sestre nazočne od 1880. g. U vrijeme komunizma dio je samostanskih prostora uzurpiran. Ipak su sestre 2010. na tom dijelu s dogradnjom otvorile djevojački dom. U slobodnom, sada obnovljenom, dijelu samostana uzdržavaju nekoliko starica. U kući su nazočne sestre:

 

s. Roza (Anica) Marković,                  r. 1935.  - Otok/Sinj                           zavjeti:   1962.

s. Neda Šutalo,                                  r. 1947.  - Hrasno                                           1980.

s. Vida Maslać,                                  r. 1952.  - Hrasno                                            1980.

s. Milenka Žižić,                                 r. 1954.  - Otok/Sinj                                        1980.

s. Anka Kvesić,                                  r. 1963.  - Ljubotići/Kočerin                             1994.

 

 

Sestre Službenice Milosrđa su 2010. god sagradile novi Učenički dom Paola di Rosa, u ulici Volantina 1, i tako nastavile 150 godina rada sa djevojkama u Dubrovniku.

 

Zajednica broji 5 članova:  

s. Mila Majić,                           r. 1952. - Drinovci,                  zavjeti:   1970.
s. Meri Muše,                          r. 1971.  - Split,                                       1994. 

s. Marijana Ćuk,                     r. 1972. - Split,                                        1994.
s. Branka Plenča,                  r. 1984. - Šibenik,                                   2010.

s. Ivana Gelo,                         r. 1986. -  Livno,                                      2011.

 

Druge crkve i kapele u župi:

-         sv. Đurađ zajedno sa druge dvije crkve čini kompleks zvani ˝Tri crkve˝, a spominju se 1281. g. Crkva sv. Đurđa postaje 1436. sijelo istoimene bratovštine. Prvotno romanička crkva današnji oblik dobiva u 18. st. Unutrašnjost je preuređena u 20. st. Do izgradnje crkve sv. Petra, služila je kao župna.

-         sv. Klement - je crkva na mjestu drugog ˝Ilarovog križa˝,

-         sv. Hilar - s uzidanom predromaničkom kamenom pločom govori o pregradnji ove crkve, koja je također na mjestu jednog od ˝Ilarovih križeva˝. Spojena je s novom crkvom sv. Petra, u kojoj postaje krstionicom.

-         sv. Križ - crkva na groblju iz 1884. g. služi kao kapela i mrtvačnica.

 

 

Crkve i kapela izvan uporabe:

-         Gospa Lurdska ili sv. Stjepan u Privežnoj ulici 3, na Konalu - iz 18. st.

-         Nazaretska kućica u ljetnikovcu Skočibuhe, 16. st.

 

 

Pročitaj više...

 Povijest župe

Župa sv. Mihovila (ili sv. Mihajla) na Lapadu nazivala se sve do 1968. godine ˝Gruška župa˝. Kako od 1968. postoji druga župa u Gružu, to se za župu sv. Mihovila uvriježio naziv ˝Lapadska župa˝. Začetke današnje župe na Lapadu naziremo već u 11. st. od kada se zajednica vjernika počela okupljati u crkvi sv. Pankracija na Batali. Ta je crkva 1617. godine porobljena i spaljena od gusara, te kad je potom 1667. u velikom potresu i srušena, sjedište se zajednice prenijelo u drevnu crkvu sv. Mihajla «in Arboribus», koja se spominje 1292. g.

 

Gruž je do polovice 20. st. ime cijelog područja zapadno od Grada, tj. za poluotok Lapad, te područje od Kantafiga do Pila. Dok se od 14. st. na sjevernoj strani gruške uvale formira luka i brodogradilište, u predjelu južno od gruške uvale (na Lapadu), plemići i vlastela imaju svoje vinograde i maslinike. S vremenom se grade ljetnikovci, a uz njih i kultni objekti. Tu su prvi izvangradski posjedi dubrovačke vlastele. U 14. st. Gruž ima svoga kneza i stalnu stražu.

 

Kad je u 15. stoljeću Dubrovnik opkoljen visokim obrambenim zidinama, gruška je župa imala skrbiti za sve vjernike do Orsule. Kako je to bilo preveliko područje, trebalo je ustanoviti još jedan župni centar. Ustanovljena je samostalna kapelanija, kasnije župa sv. Andrije na Pilama, koja će skrbiti za područje od lokaliteta ˝Debele međine˝ do Orsule, a Gruška je župa ostala na prostoru Lapada i Gruža.  

 

U drugoj polovici 20. st. dolazi do velikog priliva naseljenika na područja ovih dviju župa izvan Grada. Ukazala se potreba za novim župnim središtima. Tako je 1965. ustanovljena župa sv. Đurđa (danas sv. Petra) na Boninovu, a 1968. župa sv. Križa u Gružu. Župa sv. Mihovila ostaje samo na području poluotoka Lapada. Granica između župe sv. Mihovila i župe sv. Petra, koja je ustanovljena dijeljenjem župe sv. Andrije, te dijela župe sv. Mihovila, ide ulicom dr. Ante Starčevića, a od župe sv. Križa Lapadsku župu odvaja morska uvala.

 

Župa danas

Na području župe danas živi oko 11.000 katolika, što je blizu 90 % od sveukupnog življa. Tu je svetište Gospe od Milosrđa s kapucinskim samostanom u Gospinu Polju. U župi nalazimo i tri ženske redovničke zajednice: samostan sv. Obitelji u kojoj je zajednica Družbe sestara služavki Malog Isusa u Gospinu Polju, te manju zajednicu sestara Kćeri Božje ljubavi, koja je otvorila samostan «Milosrdnog Isusa» u jednom stanu zgrade blizu župne kuće. U bivšem franjevačkom samostanu sv. Josipa danas su sestre družbe Kćeri Milosrđa.

U Gospinu Polju, tik do samostana sv. Obitelji, sagrađen je 1986. biskupski dvor, novi stan mjesnog biskupa. Biskup se, naime, morao iseliti iz biskupske palače u starom gradu zbog velikog oštećenja na palači u potresu 1979. godine.

Na području župe je i nova dubrovačka (županijska) bolnica, te brojni hoteli i hotelska naselja na Lapadu i Babinom Kuku. Većina školskih i visokoškolskih ustanova smješteno je upravo na području ove župe, kao: pomorski i vanjsko trgovinski fakultet, više srednjih i jedna pučka škola.

U župi se nalazi jedno groblje uz crkvu sv. Mihajla, te napušteno (ratno) groblje u Gospinu Polju. Pod trijemom stare crkve sv. Mihajla vide se grobnice bratima najstarije bratovštine u Dubrovniku «s. Michaelis in arboribus».

 

O župnoj crkvi i kući

Župna crkva je do 1617. crkva sv. Pankracija. Iza kako je ta od gusara porobljena pa spaljena, liturgija se slavi u crkvi sv. Mihajla. No, kad je u potresu 1667. crkva sv. Pankracija potpuno srušena, crkva sv. Mihajla «in Arboribus» postaje matična crkva župe. Ta romanička kapela, koja se spominje 1282. kao ruševina, a potom 1290. kao sjedište bratstva ˝sv. Mihajla u borovima˝, doživjela je niz renesansnih, baroknih i suvremenih intervencija koje su oblikovale njezin današnji izgled.

Krajem šezdesetih godina 20. st. župa se brojem vjernika naglo povećala. Crkva je postala premalena za potrebe vjernika. Trebalo je tražiti lokaciju za novu crkvu. Nažalost traganje za lokacijskom dozvolom trajalo je punih 20 godina. Napokon je dobivena dozvola, ali tik uz staru crkvu sv. Mihajla, te su 16. listopada 1989. započeli radovi na gradnji nove crkve.

Na blagdan sv. Mihovila 1991. biskup Puljić je blagoslovio zaštitna skloništa (podrume) buduće crkve. No, samo tri dana poslije, započelo je bombardiranje i granatiranje Dubrovnika i okolice od strane jugoslavenske (srpsko-crnogorske) vojske i četnika, te su baš ta skloništa postala utočište za brojne lapadske obitelji. Oko 400 duša tražilo je u njima zaštitu kroz četiri godine. Rat je bio zaustavio radove na crkvi, ali je gradnja nastavljena 1995. i nova je crkva posvećena (sv. Mihajlu) 26. rujna 1999. g.

 

Župna kućaIzmeđu stare i nove župne crkve stoji stara bratimska kuća, sagrađena 1690. g. Ova je poslužila kao stan župniku, ali je početkom 20. st. postala sasvim neprikladna. Stoga je podignut u blizini novi župni dvor (1928.-1931.). Poslije je donekle popravljena i stara kuća, Nova je pak župna kuća bila oštećena u agresiji na Dubrovnik tijekom 1991., te je obnavljana 1995. i 2009. g.

 

Druge crkve i kapele

Brojni su crkveni objekti na području župe. Teško je sve nabrojiti, jer neki su objekti privatnog karaktera, neki zaposjednuti, a većina u ruševnom stanju. Kapele su uglavnom bile uz vlastelinske dvorce ili kuće pomoraca. Od onih koji su danas u funkciji, osim župne crkve, te kućnih kapelica u Biskupskom dvoru, u samostanima sv. Josipa i sv. Obitelji, te kapelice u bolnici, možemo navesti sljedeće:

-         Crkva sv. Vlaha na Gorici sagrađena je 1347. na mjestu starije crkve, koja se spominje 1255. g. Tijekom vremena crkva je, zbog izložena položaja na kontaktu dviju stijenskih masa, bila često oštećivana potresima, nevremenom, ratnim granatiranjem, kao i razbojstvima. Od srednjovjekovnog zdanja ostala je polukružna apsida i istočni dio zida, ostalo je iz 19. i 20. st. Crkva je popravljana 1853., te 1965. i 1982. g. Trenutno stanje ne zadovoljava. Liturgija se služi prigodom završnih svečanosti feste sv. Vlaha.

-         sv. Ana na Gorici u današnjem obliku potječe iz 1894. g. Srednjovjekovna crkva je tada obnovljena iza kako je preko sto godina bila zatvorena. Obnova je doduše bilo i prije i poslije. Posljednja je tek završena blagoslovom 26. srpnja 2007. g.

-         sv. Frano Borgia na Batali. Marin Gondola (1597.-1647.) daruje crkvu i imanje isusovcima. Početkom 20. st. crkva je postala vlasništvo obitelji Zago, a bila je izvan upotrebe do 1950., kada je nastojanjem obitelji Zago i bratstva sv. Mihajla ponovno otvorena za liturgiju.

 

Od negdašnjih bogomolja, danas izvan upotrebe, spominjemo:

 

-         sv. Ignacije (prije sv. Križ) crkvica je na Batali uz dvorac Giorgi/Matijević (danas čistionica).

-        sv. Križ je crkvica uz dvorac Sorkočevića (Povijesni institut na Lapadskoj obali) iz 1521. g. Obnovljena ali izvan upotrebe.

-         sv. Obitelj na Lapadskoj obali, Između Ribnjaka, uz koju je bila i crkvica sv. Ane, sada preuređena za stanovanje.

-         sv. Dominik uz dvorac Pozza, sada obitelji Kosor, uz koju se nalaze ostaci crkvice Srca Isusova.

-         crkvica B. D. M. na uzvišenju uz dvorac Solitudo sa jednozidnim zvonikom služila je do drugog svjetskog rata za bogoslužje dominikancima iz Gruža.

-         sv. Nikola iznad Mihajla nalazi se danas blizu bolnice. Crkvu je sagradio Nikola Beneša, a spominje se 1348. g.

 

U izvorima iz 13. i 14. st. spominje se na desetke bogomolja, a župnik, Mato Vodopić (kasnije biskup), 1863. izvješćuje biskupa Čubranića o stanju u gruškoj parokiji i navodi još devet titulara crkvica i kapela koje se danas ne mogu ubicirati.

 

Biskupski dvor

Kako je Biskupska palača u potresu 1979. oštećena, te skoro uništen biskupov stan u njoj, biskup se morao iseliti. Nastanivši se privremeno u zgradi sjemeništa, započelo se razmišljati o gradnji jedne nove kuće za stan biskupa i bližih suradnika, jer se s pravom pretpostavljalo da će obnova biskupske palače morati čekati bolja vremena. Uz velike napore pronađena je lokacija za novu kuću u Gospinu Polju, te je sagrađena današnja kuća, kao stan dubrovačkog biskupa. Useljenje se zbilo u srpnju 1986. godine.

 

adresa:   Biskupski dvor, Liechtensteinov put 22, 20001 Dubrovnik, p.p. 85

telefon:   020 / 325-466; 325-465;   fax 325-463 

 

 

 

Biskupijsko svetište Gospe od Milosrđa

Kapucinski samostan i crkva Gospe od Milosrđa

Gospa kapucini

 

Na poziv dubrovačkog biskupa Marčelića, kapucini su došli u Dubrovnik u lipnju 1913. g. Već u siječnju 1914. predano im je svetište Gospe od Milosrđa na upravu ˝sa svim pokretnim i nepokretnim dobrima na uživanje i vječnu upotrebu¨.

Gospa od Milosrđa je zavjetno svetište pomoraca. Crkva je «od davnine», a prvi put se spominje 1279. g. Srednjovjekovna crkva je dograđena u vrijeme nadbiskupa Tempestiva (1603.-1616.). Sakristija je građena potkraj 17. st., te je tako crkva, dobivši današnji oblik, 1692. otvorena kao svetište.

Desetak godina po dolasku u Dubrovnik kapucini započinju uz svetište graditi samostan. Samostan je građen u dvije faze. Prvi (zapadni) dio je dovršen 1928., a drugi, na mjestu stare dotrajale kuće dotadašnjih upravitelja svetišta 1936. g.

 

adresa:   Kapucinski samostan, Liechtensteinov put 16, 20000 Dubrovnik

telefon:   020 / 325-155, 325-156

Čuvar Svetišta i rektor crkve Gospe od Milosrđa: fra Stanko Dodig

 

Sestre Služavke Malog Isusa

671fe58af5845f33e7786dd608484c8d L 

U svetištu Gospe od Milosrđa nazočne su sestre Služavke Malog Isusa već od 1953. g. Sestre su prvo došle u samostan kapucina kao pomoć u domaćinstvu i u svetištu. No, kako je Družba brojčano znatno porasla te je razdijeljena na tri provincije, porasla je i zajednica sestara u Gospinu Polju, te se započelo s gradnjom samostana za sestre. Samostan je dovršen i otvoren 1970., a u njemu je novicijat provincije (Splitske) i dom za dvadesetak starica, za koje skrbi samostansko osoblje.

 

adresa:   Samostan sv. Obitelji, Liechtensteinov put 20, 20000 Dubrovnik

telefon   020 / 332-572

 

 

Sestre Kćeri Božje ljubavi

Na Lapadu (ispod Petke) vrhbosanska je nadbiskupija 1932. otvorila svećenički dom za odmor i oporavak starijih i bolesnih svećenika. Dom je nazvan ˝vila Salvator˝ u koji su doselile i sestre Kćeri Božje ljubavi. Sestre su, osim skrbi za svećenički dom, te odgoj redovničkog podmlatka i izradu crkvenog ruha, preuzele ujedno i skrb za župnu crkvu, te katehizaciju i liturgijsko pjevanje u župi sv. Mihovila. Neko vrijeme su držale i vrtić. No, kako je broj sestara opadao, sva je aktivnost sestara u kući prestala. Sestre su međutim od 2004. prešle stanovati u bratimsku kuću župe sv. Mihovila, jer je vili Salvator namijenjena obnova i druga svrha. Da bi mogle djelovati u Dubrovniku i nastaviti služiti u župi, Družba je kupila jedan stan u novogradnji uz župnu kuću, te u njem uredile samostan «Milosrdnog Isusa».

 

adresa:   Časne sestre, Dr Antuna Šercera 3 b, 20000 Dubrovnik

telefon   020 / 416-214

 
 

Sestre Kćeri Milosrđa, III. samostanskog reda sv. Frana

Franjevačka provincija sv. Jeronima otvorila je samostan i kućnu kapelicu 30. lipnja 1974. u dvorcu koji je kupljen od obitelji Vukmirović, u ulici kard. Stepinca na Babinom Kuku u Dubrovniku. U samostanu je obitavao sve do kraja 2006. barem po jedan svećenik/redovnik, te se liturgija slavila za tamošnje vjernike u kućnoj kapelici. Potkraj 2006. samostan je prodan sestrama Družbe Kćeri Milosrđa, koje su ga preuzele i uselile, 25. ožujka 2007. g.

Do ožujka 2007. ova je zajednica stanovala u stanu ispred katedrale (Bunićeva 6), koji je Družba sestara Kćeri Milosrđa iz Blata dobila darovnicom. U njoj su od 2001. bile kandidatice.

Sestre katehiziraju i pripomažu u katedrali.

 

adresa:   Samostan sv. Josipa, ul. kard. Stepinca 26,   20000 Dubrovnik

telefon:   020 / 435-290

 

Dom ˝Salvator˝

Kuća Vrhbosanske nadbiskupije služi za svratište i odmor. Do 2004. u njoj su stanovale i sestre Božje Ljubavi. Danas je nazočan jedan svećenik, voditelj obnove.

 

adresa:   Žrtava od Dakse 8, 20000 Dubrovnik,

telefon:   020 / 437-603

 

Pročitaj više...

 

Župa (Suburbium ad Pilas) je posvećena sv. Andriji - apostolu, sa sjedištem samo pola milje zapadno od gradskih zidina.

 

Povijest župe

Jedina župa izvan gradskih «mira» do 16. st. bila je ona 'na Mihajlu'. No, njeno je sjedište odveć daleko da bi se uspješno skrbilo za sve vjernike oko grada do Orsule. Stoga je 1512. ustanovljena kapelanija u preuređenoj predromaničkoj crkvi sv. Andrije na Pilama, a njezini su kapelani skrbili za vjernike na području od Orsule (istočno od Grada) do nadarja ˝kod Tri crkve˝ (zapadno). Na tom se području tijekom 16. i 17. st. grade brojni ljetnikovci i obiteljske kapele.

U vrijeme invazije ruskih i crnogorskih hordi, prvih dana lipnja 1806., u kapelaniji na Pilama je spaljeno 134 kuće, a ostalo ih je svega 13. Obnova se nije mogla odmah provesti, jer je ubrzo Dubrovnik izgubio samostalnost. Ipak, naselje se ponovno rađa i raste, a sredinom stoljeća (1850.) kapelanija je ˝prerasla˝ u župu.

Kako je broj vjernika konstantno rastao, to je 1965. ustanovljena nova župa sv. Đurđa, odvajanjem dijela područja od župe sv. Andrije. Župa sv. Andrije je postala prostorno umanjena, ali broj se žitelja i dalje povećava. Danas je to gusto naseljeno prigradsko naselje, s brojnim gospodarskim i društvenim objektima: hoteli, škole, domovi…

Župa se, dakle, prostire oko zidina starog Grada. Od zapada granica župe ide ulicama: Orsatova - Donji Kono - ulica Volantina - Ilijina Glavica (raskrižje) - Privežna. Od sjevera i istoka granica ide: padinama Srđa obuhvaćajući naselje Bosanka, te područje istočno od Grada (tj. Ploče) do Orsule.

Na području župe danas obitava oko 3.350 katolika po krštenju, što je cca 87 % stanovništva.

Na Srđu iznad Grada izdiže se 14 m visok spomen-Križ, podignut o 1900-toj obljetnici Otkupljenja. Križ je svečano blagoslovljen 1935., a stajao je kao simbol vjere i zaštite Dubrovnika do 6. prosinca 1991., kada su ga granate sa srpskih topovnjača srušile. Potporom hvarskog biskupa Štambuka križ je nanovo podignut, te blagoslovljen 12. listopada 1997. g.

Na području župe smješteno je pet ženskih redovničkih zajednica, jedan dom za umirovljenike, škola za djecu s posebnim potrebama (na Ilijinoj Glavici), dom za nezbrinutu djecu (Maslina), ženski đački dom, tri srednje i dvije pučke škole, te međunarodni centar hrvatskih sveučilišta.

 

Župna crkva


Župna crkva se nalazi u ulici Miha Klaića (ranije ulica ˝sv. Andrije˝) i posvećena je sv. Andriji, apostolu. U arhivskim spisima crkva se spominje 1286., a gradnja je dovršena 1349. g. Današnji oblik crkva dobiva nadogradnjom 1512. g. Izvorna predromanička crkva iz 10. st. postaje apsida nove crkve. Predromanička crkvica bila je pokrivena kamenim pločama ponad kojih su kasnije postavljene kupe.

Crkva je obnavljana 1894. i 1938., da bi i poslije oštećenja u agresiji 1991. bio obnovljen krov, unutrašnjost i zvonik. Crkva je malih dimenzija (svega 75,50 m2), a prilazi joj se s tri strane relativno uskim stepenicama.

Župna kuća se nalazi tik do crkve sv. Andrije, a građena je 1893.-1894. g. Obnovljena je dijelom neposredno pred agresiju na Dubrovnik (1991.), a dijelom iza agresije.

 

Druge crkve i kapele

- crkva sv. Jakova, ap. na Višnjici potječe iz 1234. g.

Ivan Gundula i žena mu Dobroslava daruju 1222. samostan sv. Jakova benediktincima, koji uz samostan grade crkvu. Romanička crkva je obnovom 1503. dobila gotičko-renesansni stil. Francuzi su 1808. zaposjeli samostan sv. Jakova, a redovnike prognali. I crkvu i samostan pretvorili su u vojni objekt. Iza francuske okupacije oba su objekta u vlasništvu države (prvo Austrije, potom Jugoslavije). Biskupija je zatražila povrat 1. lipnja 1968. g. Crkva je ponovno u pravoj funkciji od 1974., no formalno-pravno je biskupiji vraćena tek 1994. g. Samostan je i dalje u državnom vlasništvu.

Povremeno su u uporabi crkve:  

- sv. Ivan Krstitelj na adresi Srednji Kono 22 barokna je crkvica iz 1693. g.

- sv. Spas na Bosanci je iz 15/16. st. Obnovljena je iza Domovinskog rata.

- Navještenje na Lokrumu je iz 15/16. st.

- sv. Križ s potrijemkom na Posatu (zvan ˝ na Kapelici˝) potječe iz 18. st.

- sv. Ana na Trećem Konalu je iz 1779. g. (vl. Jakobušić/Brailo).

- sv. Katarina u Zrinsko-Frankopanskoj je iz 18. st. (vl. Đivoje).

- sv. Đurađ u Pilama je iz 1590. (obnovljena 2007. g.).

 

Brojne su crkve i kapele izvan uporabe. Neke su sasvim nestale, neke su vlasništvo pojedinih obitelji, a većina ih propada. Nabrojit ćemo neke:

- sv. Križ na Gornjem Konalu iz 16. st. obnovljen u 18. st.

- sv. Elizabeta ili Pohođenje B.D.M iz 16. st. nalazi se nasuprot doma umirovljenika.

-sv. Rok je zavjetna iz 1527. na Boninovu (A.Starčevića).

- sv. Lazar u Hvarskoj ulici potječe iz vremena gotike, svakako prije 1463. g.

- sv. Feliks u ulici Između vrta 1 je iz vremena prije 1281. (vl. Adela Šimić).

- sv. Petar u Pilama u Kukuljevićevoj ulici je iz 18. st.

- sv. Lovrijenac na tvrđavi Lovrijenac datira iz vremena prije 1284. g.

- Gospa od dobrog savjeta iz 18. st. Nalazi se u ulici P.Budmani (vl. Gjaja).

- sv. Antun na Gornjem Konalu – uz kuću Tome Budisavljevića je iz 17. st. (vl. Đurašić).

- sv. Katarina iz početka 17. st. nalazi se na Gornjem Konalu uz ljetnikovac Gjivoje.

- sv. Ana iz 18. st. je na Gornjem Konalu (vl. obitelji Jakobušić i Brailo).

- Ime Marijino iz 17. st. u ulici V. Bukovca (vl. ob. Wagner).

- sv. Nikola na Gornjem Konalu je kapelica spaljenog ljetnikovca iz 16. st. (vl. Bete).

- sv. Nikola u ulici Dračasta 2 (vl. obitelj Šarić).

 

Ostaci - crkvišta:

- kapela sv. Ilije, na Glavici (Ilijinoj) porušena,

- kapela iz 17. st. u Bukovčevoj u sklopu doma «Maslina»,

- kapela u Zrinsko-Frankopanskoj 6 - (danas skladište),

- kapela u ulici Vlaha Bukovca (tzv. biskupija) - (danas skladište),

- kapela sv. Katarine Sijenske razrušena u 15. st. (pod voltom puta ispod vatrogasaca),

- kapela sv. Antuna opata iz 1363. sjedište Antunina danas u temeljima kuće Račić na Pločama,

- kapela sv. Lazara iz 1531. sjedište Lazarina nestaje gradnjom hotela ˝Odak˝ (Excelsior) 1907., a u kojoj je stajala Tizianova slika Uznesenja, prenijeta u katedralu 1713. g..

 

Redovničke zajednice u župi

Sestre Bezgriješnog Začeća BDM III. reda sv. Frana

adresa:   Samostan Danče, don Frana Bulića 8, p.p. 246, 20001 Dubrovnik

telefon:   020 / 414-098;   fax 422-878;                    


U 15. st. na Dančama je bio lazaret. Kako bi se štićenicima omogućila dolična skrb, senat naređuje da se učini groblje, crkvica i kuća za svećenika. Lazaret je u međuvremenu nestao, a svetište s grobljem povjereno je trećoretkinjama sv. Frana. Zajednica je 1925. reorganizirana i nastala je današnja družba Sestara Bezgriješnog začeća III. reda sv. Frana, koja po konstitucijama ima svrhu dvoriti bolesnike i pomagati u pastoralnom radu po župama. Družba je u tu svrhu bila otvorila svoje filijale u Stonu, Rožatu, te Pridvorju (1956.), Putnikoviću (1958.), u Cavtatu, Janjini, Kuni (1960.) i na Šipanu (1967.). Zbog sve manjeg broja sestara neke su kuće zatvorene. Družba ima filijale izvan biskupije: u Novalji, Zagrebu, Njemačkoj i Kanadi.

Crkva sv. Marije na Dančama (Bezgriješno Začeće B.D.M. na Dančama) danas je samostanska crkva sestara franjevki od Bezgriješnog začeća. Podignuta je kao zavjetna crkva uz more 1456. u gotičko-renesansnom stilu, uz prvi dubrovački lazaret. U crkvi nalazimo umjetnine Lovra Dobričevića iz 1465. i Nikole Božidarevića iz 1517. g.

 

Sestre Službenice Milosrđa (Anćele)

adresa:   Samostan Anćela - Pile, Branitelja Dubrovnika 19, 20000 Dubrovnik

telefon:    020/ 312-060,   fax 422-926

Družbu sestara Službenica Milosrđa je ustanovila Paola di Rosa (sv. Marija Krucifiksa di Rosa) u Brescia/Italija 1840. g. Družba je imala pružiti odgovor kršćanske ljubavi na opće patnje ljudi svoga vremena. Čim je družba odobrena, dubrovački je biskup Toma Jederlinić, pozvao sestre u Dubrovnik. Sestre dolaze i otvaraju kuću na Pilama 1853. i upravljaju sirotištem. Potom otvaraju uzgojni zavod, pučku školu, preparandiju, te građansku školu. Komunizam ih je ostavio bez svega onog čime su se bavile skoro stotinu godina, a danas drže samo odgojni centar.

Uz samostan grade crkvu sv. Vinka Paulskog 1860., koja je 1906. proširena.

 

Školske sestre III. reda sv. Franje (Mostarska provincija)

adresa:   Izvijačica 3, 20000 Dubrovnik,

telefon:   020 / 425-522

Kuća sestara franjevki mostarske provincije otvorena je 1987. u darovanoj kući, kao stan za sestre koje dođu u Dubrovnik na školovanje.

 

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog

adresa:   Za Kapelicom 3, 20000 Dubrovnik

telefon:   020 / 413-387

Milosrdnice sv. Vinka nazočne su u Hrvatskoj od 1845., a u Dubrovniku od 1878. g. Slijedeći karizmu družbe radile su sve do II. svjetskog rata u bolnicama, ubožnicama i socijalnim ustanovama. Komunistički režim lišio ih je službi i dobara, izbacio ih iz svih bolnica i ustanova, te su od tada radile samo u crkvenim ustanovama, u kojima su ujedno bile podstanarke.

Samostan ˝Za kapelicom˝ ustanovljen je 18. listopada 1993., a otvoren 19. prosinca 1993. g. Sestre rade u bolnici, u crkvi sv. Vlaha i u župi sv. Petra.

 

Družba Marijinih sestara Čudotvorne medaljice

adresa:   Cavtatska 21, 20000 Dubrovnik

telefon:    020 / 420-411

Kuća za odmor sestara iz družbe Marijinih sestara Čudvotvorne medaljice otvorena je 1969. g. U kući je kapelica presv. Srca Isusova. Sestre koje su nazočne stalno u kući rade u bolničkim službama.

 

Pročitaj više...

Župa Velike Gospe ili katedralna župa je vjernička zajednica unutar zidina grada Dubrovnika.

 

Povijest župe

Nije moguće datirati povijesne početke ove crkvene zajednice, jer nam nije poznato ni vrijeme nastajanja castruma Lausion/Ragusium. Nije daleko od istine reći da je kršćanstvo ovdje našlo plodno tlo u vrijeme apostolskih učenika, a u 7. st. tu je zacijelo organizirana crkvena zajednica s biskupskim sjedištem.

 

U 10. st. Dubrovnik se prostorno, gospodarski i politički naglo razvija. Razvija se i život crkvene zajednice. Uvodi se kult mučenika sv. Vlaha, zaštitnika biskupije. Na Lokrumu već 1023. nalazimo prvu benediktinsku opatiju. U 12. st. gradi se katedralna bazilika sv. Marije. U 13. st. gradi se crkva i benediktinski samostan sv. Jakova na Višnjici, te u Dubrovnik dolaze dominikanci i franjevci. Vjera je duboko utkana u život zajednice ovog grada, kako u životu puka, tako i u kulturi, umjetnosti i graditeljstvu. Po svojim kamenim zdanjima, a napose sakralnim, Dubrovnik je jedinstven spomenik “sklada kamena i svjetlosti”, te predstavlja vrijedan spomenik svjetske kulturne baštine.

 

Do potkraj 13. st. crkvena se zajednica u Dubrovniku okuplja uz pojedinu crkvu, a ponajviše uz biskupsku. Tek se u 13. st. spominje druga župa u Gružu, sa sjedištem u crkvi sv. Pankracija. Kad je u 15. st. grad opasan zidinama, stvorena je jedna skoro zatvorena cjelina. Od tada zajednica unutar zidina čini jednu cjelinu, unatoč što se zajednica dijeli na više 'podžupa'. U 16. st. ih je čak dvanaest. Svim upravlja kaptol. Međutim u razdoblju od 1821.-1884. kapelani imaju izvjesnu samostalnost. Naime, u tom razdoblju grad je razdijeljen na istok, jug, zapad i sjever, a upravitelji ˝podžupa¨ vode zasebne matice. Odlukom pak Pokrajinske vlade za Dalmaciju u Splitu (br. 2450 od 30. prosinca 1920.) ponovno su sistematizirana četiri mjesta dubrovačkih gradskih podžupnika (Karmen, Domino, Sigurata i sv. Nikola) kao mjesta neovisnih župnih upravitelja.

 

Danas na području jedinstvene katedralne župe živi oko 1500 duša (cca 75 % katolika). Unutar župe djeluju tri muške redovničke zajednice: dominikanci, franjevci i isusovci, te zajednica redovnica – školske sestre franjevke iz splitske provincije Krista Kralja.

 

Javno školstvo u Dubrovniku organiziraju isusovci u 17 st.. U tu svrhu gradi se Collegium Ragusinum, koji djeluje do francuske okupacije. Nakon što je iza okupacije Francuza zgrada Kolegija 133 godine služila za vojne svrhe, od 1943. u njoj djeluje biskupsko sjemenište. Danas je tu biskupijska klasična gimnazija.

 

U Gradu nalazimo jednu od najstarijih sinagoga u Europi, islamski bogoslužni centar, te pravoslavnu crkvu Navještenja Bogorodičina. Ova je crkva građena krajem 19. i početkom 20. st. uz katoličku crkve Navještenja, koja je nekoć imala i opata, a od 1907. pretvorena u butigu.

 

Dubrovačka je povijest bogata djelima raznovrsne dobrotvornosti, od čega još danas nalazimo u Gradu „Blago Djelo“, te dom za starije i nemoćne ˝Domus Christi˝.

 

O župnoj crkvi

Stolna crkva (katedrala) je četvrta građevina na istom mjestu. Uz ruševine crkve sv. Petra iz 7. st. i prvu crkvu sv. Vlaha, dogradnjom s jedne i druge strane, došlo se sredinom 11. st. do druge stolne crkve. U drugoj polovici 12. st. sagrađena je romanička crkva (bazilika sv. Marije - darom Rikarda Lavljeg Srca ?), koja je u velikom potresu 1667. potpuno stradala. Današnja katedrala (Velike Gospe) građena je 1672.-1713. u stilu rimskog baroka, a velikom potporom Stjepana Gradića. Posvećena je 1832., da bi 1876. bila u požaru teško oštećena i dvije godine izvan funkcije. Oštećenje temeljne konstrukcije stolna crkva je nanovo pretrpjela u potresu na Uskrs 1979., iza čega je provedena temeljita obnova 1980.-1986. g. Tom su obnovom otkriveni ostaci prostrane bizantske crkve iz 7. st., što ukazuje na postojanje znatnijeg naselja i prije rušenja Epidaura (628.). Kako bi ostaci prijašnjih katedrala bili vidljivi, obnovljen je pod, koji je sada izgrađen u armirano-betonskoj ploči. Preuređeno je i svetište-prezbiterij u duhu novih liturgijskih propisa, po nacrtu ing. arh. Ivana Prtenjaka, koji je istaknuo biskupski tron kao glavno obilježje katedralne crkve. Iz prezbiterija je uklonjen inventar novijeg vremena - oltar iz 1913. i korska sjedala iz sredine 19. st., a na koru su postavljene nove orgulje.

 

Katedrala ima šest pobočnih mramornih oltara i krstionicu. Uz prezbiterij je sa sjeverne strane sakristija, u kojoj su biskupske i kanoničke grobnice, a s južne je moćnik ili relikvijar. Riznica je jedna od vrjednijih u Europi, u kojoj se nalazi znatan broj relikvija, okovanih u posebnim relikvijarima, ukrašenim filigranom i emajlom u zlatu, velike umjetničke vrijednosti. Balustradu pročelja i pobočnih zidova, nastojanjem biskupa Marčelića i darom Ignacija viteza Amerlinga, ukrasio je s deset kamenih kipova klesar Marin Radica iz Korčule. U inventar katedrale ulazi i više vrijednih djela Tiziana, Santia, Pordenonea, Palme starijeg i dr.

Novi oltar i obnovljena katedrala nanovo su posvećeni 1. veljače 1987. g.

 

Moćnik dubrovačke katedrale

Riznica Dubrovačke katedrale uključuje 161 numeriran predmet izuzetno kulturno - povijesno značajnih i vrijednih kulturnih dobara.

Nakon velikog potresa 1667. godine relikvijari, spašeni iz stradale romaničke dubrovačke katedrale, bili su preneseni u tvrđavu Revelin, a odatle u kapitul Dominikanskog samostana sv. Dominka, odakle su na blagdan sv. Vlaha 1721. svečano preneseni u prostor jedinstveno koncipiranog i stilski usklađenog ambijeta današnje riznice. Nacrt za sadašnju riznicu učinio je 1717. venecijanski arhitekt Marin Gropelli. Pozlaćenu drvenu skuplturu riznice i drvene okvire napravili su Valentin Vissiani i njegov brat, a mramorne intarzije napuljski mramororezac Carlo degli Frangi. Dubrovački slikar Petar Matei - Matijević naslikao je, sukladno primarnoj funkciji riznice, dvije slike s apoteozama Mučeništva i Vjere, te komopziciju sa lebdećim anđelima na stropu riznice.

 

U popisu riznice od 7. srpnja 1945. zabilježeno je da su numerirana 182 relikvijara (sa navedenim brojevima relikvijara koji nedostaju) i veliki broj nenumeriranih predmeta.

Obradu svih zatečenih predmeta u riznici Dubrovačke katedrale u listopadu 2002. napravili su djelatnici Uprave za zaštitu kulturne baštine iz Zagreba, Zadra i Dubrovnika. Originalna dokumentacija obrade, koja uključuje i fotografske snimke svih pojedinih relikvijara i njihovih karakterističnih detalja, pohranjena je u Upravi za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu.

Prilikom obrade riznice 2002. zaključeno je - da su u riznici bila ukupno 182 numerirana predmeta od kojih je sačuvan 161, a nedostaje 21 numeriran predmet, jednako kao i prilikom popisa relikvijara 1945. g. Od numeriranih predmeta nedostaju oni koji su bili na brojevima od 95 do 107, te brojevi 111, 114, 117, 118, 136, 156, 168 i 172. Osim numeriranih predmeta u riznici katedrale izložen je veći broj kulturnih dobara u priloženom popisu obrađenih pod 28 kataloških jedinica, te pet znamenitih dubrovačkih slika, kulturnih dobara ranije izloženih u Pinakoteci Biskupske palače te sada samo privremeno izloženih u prostoru riznice.

 

Druge crkve i kapele

 

-         Sv. Josip - Na mjestu romaničke crkve sv. Jakova iz 1299., u ulici od Puča, koja je srušena u velikom potresu 1667., bratovština drvodjelaca 1668. gradi baroknu crkvu sv. Josipa. Crkva je oštećena u agresiji 1991., te je 1999. obnovljena i blagoslovljena. Na pročelju crkve stoji jedna zanimljivost, iz zida crkve raste čempres, zapažen 1836., kojemu je netko 1906. stavio polu-grastu.

 

-         Crkva Domino se spominje 1186. g. Nekoć su pred njom bila zapadna vrata Grada. Pregrađena je 1452. kao jedina trobrodna crkva 15. st. u Dubrovniku. U velikom potresu (1667.) srušena je, ali je u istom stoljeću prepravljena u baroknom stilu. Sjedište je bratovštine bičevalaca, te kamenara, a kako je titulirana kao “domus omnium sanctorum”, to je pučki nazvana “Domino”. Crkva je obnovljena 1993/94. za liturgijsku funkciju što se služi samo u božićno vrijeme.

 

-         Sv. Nikola na Prijekom izvorno je predromanička crkva. Renesansna obilježja dobila je pregradnjom, a pročelje joj je kasnorenesansno iz 1706. g. Liturgija se odvija samo na blagdan titulara.

 

-   Sv. Spas je renesansno koncipirana crkva s gotičkim elementima i renesansnim   pročeljem. Crkva je građena od 1520.-1528. kao zavjet zbog potresa na Uzašašće 1520. g. U liturgijskoj uporabi nije uopće bila od ukinuća Republike do 1851., iza kako se u liturgiji koristi samo na Uzašašće, na spomendan velikog potresa i dane zavjeta.

 

Crkve koje danas nisu u redovnoj funkciji

 

-         Sv. Jakov na Pelinama - prvi spomen romaničke crkve potječe iz 1225. g. 

-         Sv. Rok renesansna crkva iz 1540.-1564. uz negdašnju dubrovačku bolnicu. U blizini su poslije potresa ostali zakopani samostani sv. Andrije i sv. Marka. 

-         Gospa od Ružarija iz 1594. g. Ispred samostana, a naspram crkve sv. Dominika nalazimo baroknu crkvu Gospe od Ružarija, vlasništvo istoimene bratovštine. Crkva je bila 1662. izgorjela, ali je obnovljena u vrijeme Velikog potresa. Od 1668. udomljuje preživjele dumne iz potresom razrušenih gradskih samostana. Od 1706.-1713. služi kao katedralna crkva, jer je bila izgorjela crkva sv. Vlaha, a katedrala se obnavljala. Francuzi je 1808. pretvaraju u skladište i tako je bilo sve do 1962., kada je preuzima Društvo prijatelja dubrovačkih starina za svoje aktivnosti. U domovinskom ratu oštećeno je pročelje i krov. 

-        Crkva Navještenja je renesansna crkva uz samostan dominikanaca iz 1534. g.

-        Sv. Luka nalazi se uz samostan dominikanaca, a spominje se 1245. g. Sagrađena je na temeljima predromaničke crkve, dok oblik zrele gotike dobiva u 16. i 17. st. Konačni oblik je iz 1787. g.  

-        Sv. Sebastijan uz samostan dominikanaca potječe iz 1466. g. Sagrađena je iz zavjeta protiv kuge, koja je u to vrijeme pokosila 2000 građana. Od Francuza je 1808. pretvorena u zatvor, a potom u ludnicu.

-       Sv. Marija od Kaštela ostaci crkve iz 1502. stoje na mjestu najstarije dubrovačke utvrde, uz negdašnji benediktinski samostan koji je to prestao biti 1806. g.

-          Sv. Margarita iz 1571. sagrađena je uz Collegium Ragusinum, iza kako je srušena starija crkva, koju je dala sagraditi Margareta udovica kralja Stjepana, zbog gradnje gradskih zidina.

-            Sv. Vid u Zamanjinoj ulici, nekad zvana «sv. Vlaho i Vid», građena je 1343. g.

-            Sv. Vid iz 15. i 17. st. u ulici Miha Pracata je mješavina renesanse i baroka.

-            Srce Isusovo je kapela obitelji Pucić i Đorđić-Mayneri uz hotel Dubravka iz 18. st.

-         Sv. Stjepan jesu ostaci u potresu srušene crkve iz 10. st. Ova je građene na starijoj istoimenoj crkvi iz 6. st. Legenda kaže: da je kralj Stjepan Miroslav 948. u njoj darovao Dubrovniku posjede do Orašca, te da je njegova žena toj crkvi darovala i relikvije sv. Križa, i da se pleban Stojko u viđenju ovdje susreo s likom sv. Vlaha, 3. veljače 972. g.

-         Sv. Jeronim je u blizini crkvice sv. Stjepana, a u sklopu palače Gradić. Crkvica je kasnorenesansnog stila. 

-         Gospa od zdravlja u Andrićevoj ulici je kapela iz 15. st. 

-         Gospa od Karmena u Karmenu je oveća ranobarokna crkva. Sagrađena je na temeljima starije crkve sv. Ivana 1633. g. 

-         Sv. Kuzma i Damjan crkva benediktinaca s Lokruma na bedemima prvotnog Grada, uz Biskupsku palaču, sagrađena je na ostacima predromaničke crkve sv. Bartula.  

 

Crkve nestale u potresu ili tijekom vremena

-        sv. Petar i samostan sv. Šimuna (11.st);

-       benediktinski i ženski dominikanski samostan sv. Mihajla Anđela, kao i kapela sv. Trojstva pod temeljima ili u blizini današnjeg hotela Dubravka;

-        sv. Teodor i sv. Spasitelj u Pustijerni (post terram);

-        samostan sv. Tome (ženski) u Pustijerni;

-        samostan svetih Apostola (16. st);

-        samostan dominikanki sv. Katarine Sijenske (18. st) danas je umjetnička škola,

-        te crkva Navještenja iz 1692. g. Zavjetna crkva Navještenja s palačom Gundulić, bila je spomenik renesansne kulturne baštine, a imala je čast opatske crkve. Nalazila se uz ulicu od Puča, te se iz te ulice ulazilo u crkvicu. Imala je zvonik na preslicu i krov na dvije vode. Kad je potkraj 19. st. na Gundulićevu imanju građena pravoslavna crkva, crkvica Navještenja se našla tik ispred novosagrađene pravoslavne crkve. Kako je još i početkom 20. st. bila u funkciji, to je postala smetnja (?). Godine 1907. srušen je gornji dio crkvice i učenjena terasa s kamenom balustradom i pretvorena u trgovinu.

-         Poslije potresa ostali su zakopani samostani sv. Andrije i sv. Marka.  

 

Pročitaj više...

PODRUČJE DUBROVAČKE  BISKUPIJE

Dubrovačka biskupija se prostire južnim dijelom Hrvatske, većim dijelom županije Dubrovačko-neretvanske i obuhvaća gradove: Dubrovnik i Korčulu, te dvanaest općina: Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Ston, Janjina, Trpanj, Orebić, Lumbarda, Smokvica, Blato, Vela Luka i Lastovo.

OSVRT  NA  POVIJEST  BISKUPIJE

Rimljani su oko 168. prije Krista prešli na istočnu stranu Jadrana i Epidaur učinili rimskom kolonijom. Od tada jačaju i osvajaju sve više priobalja, a Iliri se povlače prema jugu. U vrijeme cara Augusta već je skoro cijela Dalmacija rimska kolonija.

Kršćanstvo se na ovom području javlja zacijelo već u prvom stoljeću, kad već sv. Pavao šalje u Dalmaciju učenika Tita. Sv. Jeronim spominje sv. Ilara (291.-371.) kao apostola Epidaura, ali ne kao prvog, nego kao onog koji zadaje posljednji udarac poganstvu u ovim krajevima. Iz tih navoda daje se razabrati da je u 4. st. Epidaur i okolica kristijanizirana, a da se crkvena zajednica okuplja oko svog biskupa. Međutim, prvo pisano ime biskupa iz Epidaura - Fabricianusa susrećemo tek na crkvenom saboru u Saloni 530., kao sufragana salonitanskog nadbiskupa. Kasnije se spominju Paulus i Florentinus, a u vrijeme invazije Avara (614.-628.) i propasti Epidaura, biskup je Ivan s narodom potražio novo utočište u Župi (na Silanu i Burnumu), a potom u nedalekom castrumu među stijenama ˝Lausion˝ (Ragusion).
Unatoč nedostatku pisanih izvora, drži se da je u 7. st. Lausion /Ragusium postao prvo utočište, a potom i sijelo epidaurskog biskupa. Na sinodama u Splitu  925. i 928. govori se o biskupskim sjedištima u Ragusiu i Kotoru kao o jednom nasljednom biskupskom sijelu ugasle biskupije u Epidauru, vjerojatno zato jer se dio prognanika iz Epidaura našao i u Kotoru.

TISUĆU GODINA DUBROVAČKE NADBISKUPIJE

U 10. st. sjeverno od Dubrovnika ojačalo je Hrvatsko kraljevstvo i kneževina Zahumlje, a Bizant, pod čijim je vrhovništvom Ragusium, sve više gubi utjecaj. U Ragusiu se nastanjuje sve više epidaurskih izbjeglica, castrum se širi, razvija i jača, te tim i čežnja za sve većom dominacijom i samostalnošću. Porfirogenet već 949. vidi Ragusium kao metropol(ij)u.
Dobivši, kako predaja kaže, od kralja Hrvatske i Dalmacije, Stjepana Miroslava, posjede Astareje (primorski pojas od Oboda do Poljica u Orašcu), gradu, koji se sada počinje zvati Dubrovnik, potrebna je organizirana obrana. Raste rivalstvo prema Veneciji. No, najpotrebnijim se čini podizanje ugleda mjesne Crkve. Dubrovnik 972. uvodi kult štovanja zaštitnika, mučenika sv.Vlaha, da bi potom ishodio status nadbiskupije /metropolije  998. godine.  
No, početkom 11. st. opstojnost je metropolije u Dubrovniku ugrožena, jer njezina uspostava nije po volji ni Bizantu ni Splitskoj metropoliji. Ipak čast nadbiskupije /metropolije ˝spašava˝ papa Benedikt VIII. 1022. godine. Dubrovnik u početku nema sufraganskih biskupija, za koje se otimaju metropolije u Splitu i Bariju. A kad je 1089. uspostavljena i Dukljanska metropolija u Baru, Dubrovnik se opet naziva  (samo) biskupijom. Političke prilike početkom 12. st. omogućuju ˝oživljavanje˝ metropolije i Dubrovnik dobiva, makar nominalno, svoju točno određenu crkvenu pokrajinu sa sufraganima u Stonu, Trebinju, Kotoru, Budvi i Bosni.

U drugoj polovici 12. st. u Raškoj se izdiže dinastija Nemanjića s imperijalnim pretenzijama. Nemanjići ubrzo okupiraju biskupije u Budvi i Bosni, a Kotor je 1178. pripojen nadbiskupiji u Bariju. Dubrovnik ima samo sufragane u Trebinju i Stonu. Ne usuđujući se suprotstaviti Dubrovniku, Nemanjići nastoje okupirati područja oko Dubrovnika, tj. područja Zahumlja i Travunje. Prvi je na udaru bio biskup Zahumlja, Donat, koji je prognan iz Stona 1181. g. Biskup se Donat sklanja u benediktinski samostan na Lokrumu, a Ston će ostati cijelo stoljeće bez biskupa. U Ston se, a i na cijeli Rat, doseljavaju ˝babuni˝, tj. izbjeglice iz Bugarske i Makedonije, šireći manihejsko-patarensko ili bogumilsko učenje.
Nemanjići 1252. progone i trebinjskog biskupa Salvija, koji također nalazi utočište u benediktinskom samostanu na Lokrumu.

Sukobi unutar dinastije Nemanjića, kad je Dragutin zbacio s prijestolja oca Uroša I., navješćuju skori kraj okupacije. Prilike, naime, dopuštaju da se nakon čitavog stoljeća (1286.) imenuje biskup u Stonu (Petar). Ipak, nevolje nisu okončane. Biskupu je u Stonu teško bilo što poduzeti u opustošenoj i bogumilstvom prožetoj sredini. Biskup Ivan Kručić već 1300. napušta Ston i Rat (Pelješac), te premješta biskupsko sijelo u Korčulu. Trebinjski pak biskup, koji se bio vratio u Trebinje, ponovno biva izagnan u Dubrovnik 1321., a Dubrovnik mu daje za rezidenciju napušteni benediktinski samostan na otočiću Mrkanu, kako bi, makar iz progonstva, mogao upravljati biskupijom.

Dubrovnik se osamostalio i ojačao na već stečenim posjedima od Epidaura do Orašca, uključujući i Elafitske otoke. Dubrovčani nadziru Mljet preko benediktinaca koji su pravi gospodari otoka, dok je Lastovo već 1252. dragovoljno ušlo u sastav Republike. No, za bolju zaštitu na moru, Dubrovniku je potrebno steći područje Stona i Rata, te otok Korčulu. Otkupivši Ston s Ratom od bosanskih i raških gospodara 1333., a nakon bezuspješnih pretenzija prema Korčuli, Dubrovnik traži zaštitu od sjeverne i istočne kopnene strane. Nastoji, a 1399. uspijeva kupiti od Stjepana Ostoje «Terrae novae», tj. područje od Kurila / Petrova Sela do Imotice. Kad je dvadesetak godina kasnije Dubrovnik ušao u posjed i Konavala, Republika je oblikovala svoje područje, nastojeći očistiti nauk bogumilstva i suzbiti utjecaj svetosavlja. Poziva u pomoć  misionare -  franjevce iz Bosne, a u svrhu toga  gradi 'strateški'  samostane u Rožatu, Slanom, Stonu, Cavtatu …

Korčula je od 1300. sijelo korčulansko-stonskog biskupa, dubrovačkog sufragana. Korčula se uporno odupire pokroviteljstvu Republike, a od 1420. priznaje suparničko mletačko vrhovništvo. No, zbog interesnih sukoba civilne i crkvene vlasti na Pelješcu, Republika nastoji razdvojiti Stonsku biskupiju od Korčule. Nastojanja su urodila plodom tek 1541. g. Tada su, naime, i Ston i Korčula ishodili zasebna biskupska sijela. Obje su biskupije, uz Trebinjsku, sufragani metropolije u Dubrovniku.


Dubrovački su nadbiskupi, po želji Republike, uglavnom stranci. Neki nisu ni dolazili u Dubrovnik već upravljaju preko vikara. Njihova odbojnost prema slavenskom jeziku i revnost za latinizacijom službe Božje dovodi do zabrane djelovanja glagoljaša. To sudbonosno pogađa Trebinjsku biskupiju, čiji su biskupi još i prognani. Trebinjska biskupija ostaje bez klera (glagoljaša), a Turci nadiru s istoka. Priliku koriste srpski kaluđeri. Sve se više vjernika latinskog obreda silom prevodi na ˝istočni˝. Gradnjom manastira Tvrdoš 1509., Zavale 1514. i Žitomislića 1563. istočni se obred u negdašnjoj katoličkoj kneževini Travunji proširio, a poglavito iza kako Zapadna crkva prihvaća gregorijanski kalendar, a Dubrovnik zatvara ˝Ilirski kolegij˝ 1643. g.


Unatoč mnogim nevoljama, kao što su: slabost sufraganskih biskupija, stalne prijetnje Venecije, priznavanje Osmanlijskog vrhovništva, te epidemije, požari i potresi, unatoč skoro potpunom razaranju u velikom potresu 1667. i «crne» 1806. godine kad su Crnogorci s Rusima opustošili i spalili Konavle, Župu, Rijeku, Gruž i čitavo Primorje, najteži je udarac za Republiku i Metropoliju bila Francuska okupacija. Francuzi su 25. svibnja 1806. zaposjeli Republiku, a nadbiskupija gubi svaku potporu. Dubrovnik gubi diplomaciju, a Napoleon drži i papu u sužanjstvu. U Korčuli je od 1802., a u Stonu od 1807. sedisvakancija. Francuzi ukidaju skoro sve redovničke zajednice, konfisciraju crkvena dobra, samostane i kolegij. Čak su i matične knjige na udaru. U nekim župama lokalni 'šerifi' oduzmlju postojeće matice. U svem tom zlu ipak je dobro što je Marmontovom odlukom od 31. svibnja 1808. ustanovljen licej s konviktom u samostanu sv. Katarine Sijenske, te što je uskoro i prestala francuska okupacija.  

BULA PAPE LEONA XII. - 1828. GODINE

Nakon Francuza Austrija preuzima vlast u Dalmaciji, te uporno želi reorganizirati crkveno ustrojstvo. Stoga u Dubrovniku 'sedisvacantia' traje petnaest godina.  Reforma je, bulom Leona XII. «Locum B. Petri» 30. lipnja 1828., donijela ukinuće  biskupija u Korčuli i Stonu, a Dubrovačka je nadbiskupija, kojoj je sada priključeno područje dviju ukinutih sufraganskih biskupija, svedena na biskupiju. Istim aktom sv. Stolica ukida i carskom dvoru nepoćudnu metropoliju u Splitu, te osniva metropoliju u Zadru, kojoj je podvrgnuta biskupija Dubrovačka.

Nikola Ferić je posljednji trebinjski biskup. Iza njegove smrti 1818. Trebinje do danas nema vlastitog biskupa. Biskupijom su do 1839. upravljali iz Dubrovnika imenovani vikari, a od 1. siječnja 1840. biskupija u Trebinju postaje ˝personaliter unita˝ s Dubrovačkom, unatoč što je u drugoj državnoj zajednici. Takvo stanje ostaje do odluke pape Leona XIII. 1890., kad je Trebinjsko-Mrkanjska biskupija povjerena na upravljanje mostarsko-duvanjskom biskupu.

DVADESTO STOLJEĆE

Dok se pod Austrijom Dubrovnik počeo lagano oporavljati, 20. je stoljeće donijelo nove nevolje. Iza Prvog svjetskog rata Dubrovnik dolazi u novu državnu tvorevinu pod srpsko-pravoslavnom hegemonijom. Lastovo, koje je od starine pripadalo Dubrovniku, biva izdvojeno iz jurisdikcije Dubrovačke biskupije i pripojeno talijanskom dijelu podijeljene nadbiskupije u Zadru (1922.-1950.). Agrarnom reformom župe su izgubile većinu svojih posjeda.
Kad je pak kraljevska Jugoslavija željela pretvoriti svu oduzetu crkvenu imovinu, kao vjerozakonsku zakladu, u «erar», tj. državno dobro, biskupi su redom ulagali žalbe. Tako se žalio i biskup Carević i djelomično uspio. Dubrovačkoj biskupiji je 17. svibnja 1940. vraćen nekoć isusovački Kolegij Ragusinum, i bivši samostani: sv. Marije na Mljetu, sv. Klare, sv. Katarine i sv. Marije od Kaštela. Ali u novom komunističkom režimu ponovno je sve oduzeto, osim zgrade bivšeg Kolegija.  

Drugi svjetski rat je donio nove 'krvave' nevolje. Dok je na području ove biskupije u ratu život izgubilo par stotina ljudi, u poraću je novi režim napravio četiri puta više žrtava. Do svršetka rata ubijena su četiri svećenika ove biskupije (Bagi, Brnobić, Kiss i Fantella) i 2 bogoslova (Katušić i Lucijan Đanović), a nakon rata ubijen je umirovljeni dubrovački biskup Carević, 11 biskupijskih svećenika (Bačić, Dobud, Falatar, Grković, Jelinović, Kalafatović-Milić, Krečak, Lajoš, Schmidt, Raguž i Tomašev), 2 bogoslova (Memunić i Trojanović), te 6 redovnika (Barač, Blažić, Barbir, Sokol, Tomašić i Perica) i 4 redovnička bogoslova (Beato, Karamarko, Franjković i Paladin). Na području ove biskupije ubijena su još 3 svećenika drugih biskupija (Betenšek, Brajnović i Zrno). Crkvi su oduzeta dobra koja su ostala iza francuske okupacije i  agrarne reforme, te više župnih kuća i neki samostani.

Napokon, 1990. u Hrvatskoj završava krvavi totalitarističko-komunistički teror i dolazi do višestranačja u politici. No, s tim se ne mire dotad privilegirani. Potaknuti srpsko-crnogorskim imperijalnim apetitima, četnici započinju krvavi obračun u Hrvatskoj. Dok su u kolovozu 1991. započeli ratni sukobi u Kninu i Slavoniji, 27. rujna 1991. počela je okupacija Konavala. Uz teška razaranja okupirana je Župa, Rijeka Dubrovačka, te Primorje do Stupe i Malog Stona. Stanovništvo je iz sela prognano, a uhićeni su čamili u četničkim kazamatima u Bileći i Morinju.  Ipak potkraj 1992. cijelo područje biskupije je oslobođeno, makar je okupacija u drugim dijelovima Hrvatske trajala do 1998. godine. Unatoč svemu Hrvatska je ostvarila samostalnost i došlo je vrijeme obnove koju prati i sv. Otac, te tri puta posjećuje Hrvatsku.

PAPA IVAN PAVAO II. I DUBROVNIK

Poseban događaj za povijest Dubrovnika  bio je pastirski pohod sv. Oca  pape Ivana Pavla II. Dubrovniku - 6. lipnja 2003. g.
U petodnevnom (trećem) pohodu Hrvatskoj Papa se, tog vrelog lipanjskog dana, susreo sa oko 70 tisuća vjernika u Gruškoj luci. Na misnom slavlju proglasio je blaženom Mariju Propetog Petković iz Blata, utemeljiteljicu družbe sestara Kćeri Milosrđa. Poslije slavlja, oko 13,30 sati, Papa je kroz koridor mnoštva nazočnih  prošao iz Gruža do Biskupskog dvora u Gospinu Polju. U 17 sati se dovezao na Stradun gdje su ga čekali brojni vjernici. Prošavši papamobilom duž Straduna, Papa se zadržao pred crkvom sv. Vlaha, potom otputovao prema uzletištu ispraćen mnoštvom zahvalnih vjernika.

Slijedeće godine na svečanoj sjednici Gradskog vijeća uoči sv. Vlaha, zaštitnika Grada i biskupije, papa Ivan Pavao II. proglašen je počasnim građaninom Dubrovnika. Izaslanstvo biskupije i grada predvođeno tadašnjim biskupom Želimirom Puljićem i gradonačelnicom Dubravkom Šuica povelju počasnog građanina uručilo je Papi na audijeniciji u Vatikanu 29. travnja 2004. godine.

Pročitaj više...