• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

 

Župa (Suburbium ad Pilas) je posvećena sv. Andriji - apostolu, sa sjedištem samo pola milje zapadno od gradskih zidina.

 

Povijest župe

Jedina župa izvan gradskih «mira» do 16. st. bila je ona 'na Mihajlu'. No, njeno je sjedište odveć daleko da bi se uspješno skrbilo za sve vjernike oko grada do Orsule. Stoga je 1512. ustanovljena kapelanija u preuređenoj predromaničkoj crkvi sv. Andrije na Pilama, a njezini su kapelani skrbili za vjernike na području od Orsule (istočno od Grada) do nadarja ˝kod Tri crkve˝ (zapadno). Na tom se području tijekom 16. i 17. st. grade brojni ljetnikovci i obiteljske kapele.

U vrijeme invazije ruskih i crnogorskih hordi, prvih dana lipnja 1806., u kapelaniji na Pilama je spaljeno 134 kuće, a ostalo ih je svega 13. Obnova se nije mogla odmah provesti, jer je ubrzo Dubrovnik izgubio samostalnost. Ipak, naselje se ponovno rađa i raste, a sredinom stoljeća (1850.) kapelanija je ˝prerasla˝ u župu.

Kako je broj vjernika konstantno rastao, to je 1965. ustanovljena nova župa sv. Đurđa, odvajanjem dijela područja od župe sv. Andrije. Župa sv. Andrije je postala prostorno umanjena, ali broj se žitelja i dalje povećava. Danas je to gusto naseljeno prigradsko naselje, s brojnim gospodarskim i društvenim objektima: hoteli, škole, domovi…

Župa se, dakle, prostire oko zidina starog Grada. Od zapada granica župe ide ulicama: Orsatova - Donji Kono - ulica Volantina - Ilijina Glavica (raskrižje) - Privežna. Od sjevera i istoka granica ide: padinama Srđa obuhvaćajući naselje Bosanka, te područje istočno od Grada (tj. Ploče) do Orsule.

Na području župe danas obitava oko 3.350 katolika po krštenju, što je cca 87 % stanovništva.

Na Srđu iznad Grada izdiže se 14 m visok spomen-Križ, podignut o 1900-toj obljetnici Otkupljenja. Križ je svečano blagoslovljen 1935., a stajao je kao simbol vjere i zaštite Dubrovnika do 6. prosinca 1991., kada su ga granate sa srpskih topovnjača srušile. Potporom hvarskog biskupa Štambuka križ je nanovo podignut, te blagoslovljen 12. listopada 1997. g.

Na području župe smješteno je pet ženskih redovničkih zajednica, jedan dom za umirovljenike, škola za djecu s posebnim potrebama (na Ilijinoj Glavici), dom za nezbrinutu djecu (Maslina), ženski đački dom, tri srednje i dvije pučke škole, te međunarodni centar hrvatskih sveučilišta.

 

Župna crkva


Župna crkva se nalazi u ulici Miha Klaića (ranije ulica ˝sv. Andrije˝) i posvećena je sv. Andriji, apostolu. U arhivskim spisima crkva se spominje 1286., a gradnja je dovršena 1349. g. Današnji oblik crkva dobiva nadogradnjom 1512. g. Izvorna predromanička crkva iz 10. st. postaje apsida nove crkve. Predromanička crkvica bila je pokrivena kamenim pločama ponad kojih su kasnije postavljene kupe.

Crkva je obnavljana 1894. i 1938., da bi i poslije oštećenja u agresiji 1991. bio obnovljen krov, unutrašnjost i zvonik. Crkva je malih dimenzija (svega 75,50 m2), a prilazi joj se s tri strane relativno uskim stepenicama.

Župna kuća se nalazi tik do crkve sv. Andrije, a građena je 1893.-1894. g. Obnovljena je dijelom neposredno pred agresiju na Dubrovnik (1991.), a dijelom iza agresije.

 

Druge crkve i kapele

- crkva sv. Jakova, ap. na Višnjici potječe iz 1234. g.

Ivan Gundula i žena mu Dobroslava daruju 1222. samostan sv. Jakova benediktincima, koji uz samostan grade crkvu. Romanička crkva je obnovom 1503. dobila gotičko-renesansni stil. Francuzi su 1808. zaposjeli samostan sv. Jakova, a redovnike prognali. I crkvu i samostan pretvorili su u vojni objekt. Iza francuske okupacije oba su objekta u vlasništvu države (prvo Austrije, potom Jugoslavije). Biskupija je zatražila povrat 1. lipnja 1968. g. Crkva je ponovno u pravoj funkciji od 1974., no formalno-pravno je biskupiji vraćena tek 1994. g. Samostan je i dalje u državnom vlasništvu.

Povremeno su u uporabi crkve:  

- sv. Ivan Krstitelj na adresi Srednji Kono 22 barokna je crkvica iz 1693. g.

- sv. Spas na Bosanci je iz 15/16. st. Obnovljena je iza Domovinskog rata.

- Navještenje na Lokrumu je iz 15/16. st.

- sv. Križ s potrijemkom na Posatu (zvan ˝ na Kapelici˝) potječe iz 18. st.

- sv. Ana na Trećem Konalu je iz 1779. g. (vl. Jakobušić/Brailo).

- sv. Katarina u Zrinsko-Frankopanskoj je iz 18. st. (vl. Đivoje).

- sv. Đurađ u Pilama je iz 1590. (obnovljena 2007. g.).

 

Brojne su crkve i kapele izvan uporabe. Neke su sasvim nestale, neke su vlasništvo pojedinih obitelji, a većina ih propada. Nabrojit ćemo neke:

- sv. Križ na Gornjem Konalu iz 16. st. obnovljen u 18. st.

- sv. Elizabeta ili Pohođenje B.D.M iz 16. st. nalazi se nasuprot doma umirovljenika.

-sv. Rok je zavjetna iz 1527. na Boninovu (A.Starčevića).

- sv. Lazar u Hvarskoj ulici potječe iz vremena gotike, svakako prije 1463. g.

- sv. Feliks u ulici Između vrta 1 je iz vremena prije 1281. (vl. Adela Šimić).

- sv. Petar u Pilama u Kukuljevićevoj ulici je iz 18. st.

- sv. Lovrijenac na tvrđavi Lovrijenac datira iz vremena prije 1284. g.

- Gospa od dobrog savjeta iz 18. st. Nalazi se u ulici P.Budmani (vl. Gjaja).

- sv. Antun na Gornjem Konalu – uz kuću Tome Budisavljevića je iz 17. st. (vl. Đurašić).

- sv. Katarina iz početka 17. st. nalazi se na Gornjem Konalu uz ljetnikovac Gjivoje.

- sv. Ana iz 18. st. je na Gornjem Konalu (vl. obitelji Jakobušić i Brailo).

- Ime Marijino iz 17. st. u ulici V. Bukovca (vl. ob. Wagner).

- sv. Nikola na Gornjem Konalu je kapelica spaljenog ljetnikovca iz 16. st. (vl. Bete).

- sv. Nikola u ulici Dračasta 2 (vl. obitelj Šarić).

 

Ostaci - crkvišta:

- kapela sv. Ilije, na Glavici (Ilijinoj) porušena,

- kapela iz 17. st. u Bukovčevoj u sklopu doma «Maslina»,

- kapela u Zrinsko-Frankopanskoj 6 - (danas skladište),

- kapela u ulici Vlaha Bukovca (tzv. biskupija) - (danas skladište),

- kapela sv. Katarine Sijenske razrušena u 15. st. (pod voltom puta ispod vatrogasaca),

- kapela sv. Antuna opata iz 1363. sjedište Antunina danas u temeljima kuće Račić na Pločama,

- kapela sv. Lazara iz 1531. sjedište Lazarina nestaje gradnjom hotela ˝Odak˝ (Excelsior) 1907., a u kojoj je stajala Tizianova slika Uznesenja, prenijeta u katedralu 1713. g..

 

Redovničke zajednice u župi

Sestre Bezgriješnog Začeća BDM III. reda sv. Frana

adresa:   Samostan Danče, don Frana Bulića 8, p.p. 246, 20001 Dubrovnik

telefon:   020 / 414-098;   fax 422-878;                    


U 15. st. na Dančama je bio lazaret. Kako bi se štićenicima omogućila dolična skrb, senat naređuje da se učini groblje, crkvica i kuća za svećenika. Lazaret je u međuvremenu nestao, a svetište s grobljem povjereno je trećoretkinjama sv. Frana. Zajednica je 1925. reorganizirana i nastala je današnja družba Sestara Bezgriješnog začeća III. reda sv. Frana, koja po konstitucijama ima svrhu dvoriti bolesnike i pomagati u pastoralnom radu po župama. Družba je u tu svrhu bila otvorila svoje filijale u Stonu, Rožatu, te Pridvorju (1956.), Putnikoviću (1958.), u Cavtatu, Janjini, Kuni (1960.) i na Šipanu (1967.). Zbog sve manjeg broja sestara neke su kuće zatvorene. Družba ima filijale izvan biskupije: u Novalji, Zagrebu, Njemačkoj i Kanadi.

Crkva sv. Marije na Dančama (Bezgriješno Začeće B.D.M. na Dančama) danas je samostanska crkva sestara franjevki od Bezgriješnog začeća. Podignuta je kao zavjetna crkva uz more 1456. u gotičko-renesansnom stilu, uz prvi dubrovački lazaret. U crkvi nalazimo umjetnine Lovra Dobričevića iz 1465. i Nikole Božidarevića iz 1517. g.

 

Sestre Službenice Milosrđa (Anćele)

adresa:   Samostan Anćela - Pile, Branitelja Dubrovnika 19, 20000 Dubrovnik

telefon:    020/ 312-060,   fax 422-926

Družbu sestara Službenica Milosrđa je ustanovila Paola di Rosa (sv. Marija Krucifiksa di Rosa) u Brescia/Italija 1840. g. Družba je imala pružiti odgovor kršćanske ljubavi na opće patnje ljudi svoga vremena. Čim je družba odobrena, dubrovački je biskup Toma Jederlinić, pozvao sestre u Dubrovnik. Sestre dolaze i otvaraju kuću na Pilama 1853. i upravljaju sirotištem. Potom otvaraju uzgojni zavod, pučku školu, preparandiju, te građansku školu. Komunizam ih je ostavio bez svega onog čime su se bavile skoro stotinu godina, a danas drže samo odgojni centar.

Uz samostan grade crkvu sv. Vinka Paulskog 1860., koja je 1906. proširena.

 

Školske sestre III. reda sv. Franje (Mostarska provincija)

adresa:   Izvijačica 3, 20000 Dubrovnik,

telefon:   020 / 425-522

Kuća sestara franjevki mostarske provincije otvorena je 1987. u darovanoj kući, kao stan za sestre koje dođu u Dubrovnik na školovanje.

 

Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog

adresa:   Za Kapelicom 3, 20000 Dubrovnik

telefon:   020 / 413-387

Milosrdnice sv. Vinka nazočne su u Hrvatskoj od 1845., a u Dubrovniku od 1878. g. Slijedeći karizmu družbe radile su sve do II. svjetskog rata u bolnicama, ubožnicama i socijalnim ustanovama. Komunistički režim lišio ih je službi i dobara, izbacio ih iz svih bolnica i ustanova, te su od tada radile samo u crkvenim ustanovama, u kojima su ujedno bile podstanarke.

Samostan ˝Za kapelicom˝ ustanovljen je 18. listopada 1993., a otvoren 19. prosinca 1993. g. Sestre rade u bolnici, u crkvi sv. Vlaha i u župi sv. Petra.

 

Družba Marijinih sestara Čudotvorne medaljice

adresa:   Cavtatska 21, 20000 Dubrovnik

telefon:    020 / 420-411

Kuća za odmor sestara iz družbe Marijinih sestara Čudvotvorne medaljice otvorena je 1969. g. U kući je kapelica presv. Srca Isusova. Sestre koje su nazočne stalno u kući rade u bolničkim službama.

 

Pročitaj više...

Župa Velike Gospe ili katedralna župa je vjernička zajednica unutar zidina grada Dubrovnika.

 

Povijest župe

Nije moguće datirati povijesne početke ove crkvene zajednice, jer nam nije poznato ni vrijeme nastajanja castruma Lausion/Ragusium. Nije daleko od istine reći da je kršćanstvo ovdje našlo plodno tlo u vrijeme apostolskih učenika, a u 7. st. tu je zacijelo organizirana crkvena zajednica s biskupskim sjedištem.

 

U 10. st. Dubrovnik se prostorno, gospodarski i politički naglo razvija. Razvija se i život crkvene zajednice. Uvodi se kult mučenika sv. Vlaha, zaštitnika biskupije. Na Lokrumu već 1023. nalazimo prvu benediktinsku opatiju. U 12. st. gradi se katedralna bazilika sv. Marije. U 13. st. gradi se crkva i benediktinski samostan sv. Jakova na Višnjici, te u Dubrovnik dolaze dominikanci i franjevci. Vjera je duboko utkana u život zajednice ovog grada, kako u životu puka, tako i u kulturi, umjetnosti i graditeljstvu. Po svojim kamenim zdanjima, a napose sakralnim, Dubrovnik je jedinstven spomenik “sklada kamena i svjetlosti”, te predstavlja vrijedan spomenik svjetske kulturne baštine.

 

Do potkraj 13. st. crkvena se zajednica u Dubrovniku okuplja uz pojedinu crkvu, a ponajviše uz biskupsku. Tek se u 13. st. spominje druga župa u Gružu, sa sjedištem u crkvi sv. Pankracija. Kad je u 15. st. grad opasan zidinama, stvorena je jedna skoro zatvorena cjelina. Od tada zajednica unutar zidina čini jednu cjelinu, unatoč što se zajednica dijeli na više 'podžupa'. U 16. st. ih je čak dvanaest. Svim upravlja kaptol. Međutim u razdoblju od 1821.-1884. kapelani imaju izvjesnu samostalnost. Naime, u tom razdoblju grad je razdijeljen na istok, jug, zapad i sjever, a upravitelji ˝podžupa¨ vode zasebne matice. Odlukom pak Pokrajinske vlade za Dalmaciju u Splitu (br. 2450 od 30. prosinca 1920.) ponovno su sistematizirana četiri mjesta dubrovačkih gradskih podžupnika (Karmen, Domino, Sigurata i sv. Nikola) kao mjesta neovisnih župnih upravitelja.

 

Danas na području jedinstvene katedralne župe živi oko 1500 duša (cca 75 % katolika). Unutar župe djeluju tri muške redovničke zajednice: dominikanci, franjevci i isusovci, te zajednica redovnica – školske sestre franjevke iz splitske provincije Krista Kralja.

 

Javno školstvo u Dubrovniku organiziraju isusovci u 17 st.. U tu svrhu gradi se Collegium Ragusinum, koji djeluje do francuske okupacije. Nakon što je iza okupacije Francuza zgrada Kolegija 133 godine služila za vojne svrhe, od 1943. u njoj djeluje biskupsko sjemenište. Danas je tu biskupijska klasična gimnazija.

 

U Gradu nalazimo jednu od najstarijih sinagoga u Europi, islamski bogoslužni centar, te pravoslavnu crkvu Navještenja Bogorodičina. Ova je crkva građena krajem 19. i početkom 20. st. uz katoličku crkve Navještenja, koja je nekoć imala i opata, a od 1907. pretvorena u butigu.

 

Dubrovačka je povijest bogata djelima raznovrsne dobrotvornosti, od čega još danas nalazimo u Gradu „Blago Djelo“, te dom za starije i nemoćne ˝Domus Christi˝.

 

O župnoj crkvi

Stolna crkva (katedrala) je četvrta građevina na istom mjestu. Uz ruševine crkve sv. Petra iz 7. st. i prvu crkvu sv. Vlaha, dogradnjom s jedne i druge strane, došlo se sredinom 11. st. do druge stolne crkve. U drugoj polovici 12. st. sagrađena je romanička crkva (bazilika sv. Marije - darom Rikarda Lavljeg Srca ?), koja je u velikom potresu 1667. potpuno stradala. Današnja katedrala (Velike Gospe) građena je 1672.-1713. u stilu rimskog baroka, a velikom potporom Stjepana Gradića. Posvećena je 1832., da bi 1876. bila u požaru teško oštećena i dvije godine izvan funkcije. Oštećenje temeljne konstrukcije stolna crkva je nanovo pretrpjela u potresu na Uskrs 1979., iza čega je provedena temeljita obnova 1980.-1986. g. Tom su obnovom otkriveni ostaci prostrane bizantske crkve iz 7. st., što ukazuje na postojanje znatnijeg naselja i prije rušenja Epidaura (628.). Kako bi ostaci prijašnjih katedrala bili vidljivi, obnovljen je pod, koji je sada izgrađen u armirano-betonskoj ploči. Preuređeno je i svetište-prezbiterij u duhu novih liturgijskih propisa, po nacrtu ing. arh. Ivana Prtenjaka, koji je istaknuo biskupski tron kao glavno obilježje katedralne crkve. Iz prezbiterija je uklonjen inventar novijeg vremena - oltar iz 1913. i korska sjedala iz sredine 19. st., a na koru su postavljene nove orgulje.

 

Katedrala ima šest pobočnih mramornih oltara i krstionicu. Uz prezbiterij je sa sjeverne strane sakristija, u kojoj su biskupske i kanoničke grobnice, a s južne je moćnik ili relikvijar. Riznica je jedna od vrjednijih u Europi, u kojoj se nalazi znatan broj relikvija, okovanih u posebnim relikvijarima, ukrašenim filigranom i emajlom u zlatu, velike umjetničke vrijednosti. Balustradu pročelja i pobočnih zidova, nastojanjem biskupa Marčelića i darom Ignacija viteza Amerlinga, ukrasio je s deset kamenih kipova klesar Marin Radica iz Korčule. U inventar katedrale ulazi i više vrijednih djela Tiziana, Santia, Pordenonea, Palme starijeg i dr.

Novi oltar i obnovljena katedrala nanovo su posvećeni 1. veljače 1987. g.

 

Moćnik dubrovačke katedrale

Riznica Dubrovačke katedrale uključuje 161 numeriran predmet izuzetno kulturno - povijesno značajnih i vrijednih kulturnih dobara.

Nakon velikog potresa 1667. godine relikvijari, spašeni iz stradale romaničke dubrovačke katedrale, bili su preneseni u tvrđavu Revelin, a odatle u kapitul Dominikanskog samostana sv. Dominka, odakle su na blagdan sv. Vlaha 1721. svečano preneseni u prostor jedinstveno koncipiranog i stilski usklađenog ambijeta današnje riznice. Nacrt za sadašnju riznicu učinio je 1717. venecijanski arhitekt Marin Gropelli. Pozlaćenu drvenu skuplturu riznice i drvene okvire napravili su Valentin Vissiani i njegov brat, a mramorne intarzije napuljski mramororezac Carlo degli Frangi. Dubrovački slikar Petar Matei - Matijević naslikao je, sukladno primarnoj funkciji riznice, dvije slike s apoteozama Mučeništva i Vjere, te komopziciju sa lebdećim anđelima na stropu riznice.

 

U popisu riznice od 7. srpnja 1945. zabilježeno je da su numerirana 182 relikvijara (sa navedenim brojevima relikvijara koji nedostaju) i veliki broj nenumeriranih predmeta.

Obradu svih zatečenih predmeta u riznici Dubrovačke katedrale u listopadu 2002. napravili su djelatnici Uprave za zaštitu kulturne baštine iz Zagreba, Zadra i Dubrovnika. Originalna dokumentacija obrade, koja uključuje i fotografske snimke svih pojedinih relikvijara i njihovih karakterističnih detalja, pohranjena je u Upravi za zaštitu kulturne baštine u Zagrebu.

Prilikom obrade riznice 2002. zaključeno je - da su u riznici bila ukupno 182 numerirana predmeta od kojih je sačuvan 161, a nedostaje 21 numeriran predmet, jednako kao i prilikom popisa relikvijara 1945. g. Od numeriranih predmeta nedostaju oni koji su bili na brojevima od 95 do 107, te brojevi 111, 114, 117, 118, 136, 156, 168 i 172. Osim numeriranih predmeta u riznici katedrale izložen je veći broj kulturnih dobara u priloženom popisu obrađenih pod 28 kataloških jedinica, te pet znamenitih dubrovačkih slika, kulturnih dobara ranije izloženih u Pinakoteci Biskupske palače te sada samo privremeno izloženih u prostoru riznice.

 

Druge crkve i kapele

 

-         Sv. Josip - Na mjestu romaničke crkve sv. Jakova iz 1299., u ulici od Puča, koja je srušena u velikom potresu 1667., bratovština drvodjelaca 1668. gradi baroknu crkvu sv. Josipa. Crkva je oštećena u agresiji 1991., te je 1999. obnovljena i blagoslovljena. Na pročelju crkve stoji jedna zanimljivost, iz zida crkve raste čempres, zapažen 1836., kojemu je netko 1906. stavio polu-grastu.

 

-         Crkva Domino se spominje 1186. g. Nekoć su pred njom bila zapadna vrata Grada. Pregrađena je 1452. kao jedina trobrodna crkva 15. st. u Dubrovniku. U velikom potresu (1667.) srušena je, ali je u istom stoljeću prepravljena u baroknom stilu. Sjedište je bratovštine bičevalaca, te kamenara, a kako je titulirana kao “domus omnium sanctorum”, to je pučki nazvana “Domino”. Crkva je obnovljena 1993/94. za liturgijsku funkciju što se služi samo u božićno vrijeme.

 

-         Sv. Nikola na Prijekom izvorno je predromanička crkva. Renesansna obilježja dobila je pregradnjom, a pročelje joj je kasnorenesansno iz 1706. g. Liturgija se odvija samo na blagdan titulara.

 

-   Sv. Spas je renesansno koncipirana crkva s gotičkim elementima i renesansnim   pročeljem. Crkva je građena od 1520.-1528. kao zavjet zbog potresa na Uzašašće 1520. g. U liturgijskoj uporabi nije uopće bila od ukinuća Republike do 1851., iza kako se u liturgiji koristi samo na Uzašašće, na spomendan velikog potresa i dane zavjeta.

 

Crkve koje danas nisu u redovnoj funkciji

 

-         Sv. Jakov na Pelinama - prvi spomen romaničke crkve potječe iz 1225. g. 

-         Sv. Rok renesansna crkva iz 1540.-1564. uz negdašnju dubrovačku bolnicu. U blizini su poslije potresa ostali zakopani samostani sv. Andrije i sv. Marka. 

-         Gospa od Ružarija iz 1594. g. Ispred samostana, a naspram crkve sv. Dominika nalazimo baroknu crkvu Gospe od Ružarija, vlasništvo istoimene bratovštine. Crkva je bila 1662. izgorjela, ali je obnovljena u vrijeme Velikog potresa. Od 1668. udomljuje preživjele dumne iz potresom razrušenih gradskih samostana. Od 1706.-1713. služi kao katedralna crkva, jer je bila izgorjela crkva sv. Vlaha, a katedrala se obnavljala. Francuzi je 1808. pretvaraju u skladište i tako je bilo sve do 1962., kada je preuzima Društvo prijatelja dubrovačkih starina za svoje aktivnosti. U domovinskom ratu oštećeno je pročelje i krov. 

-        Crkva Navještenja je renesansna crkva uz samostan dominikanaca iz 1534. g.

-        Sv. Luka nalazi se uz samostan dominikanaca, a spominje se 1245. g. Sagrađena je na temeljima predromaničke crkve, dok oblik zrele gotike dobiva u 16. i 17. st. Konačni oblik je iz 1787. g.  

-        Sv. Sebastijan uz samostan dominikanaca potječe iz 1466. g. Sagrađena je iz zavjeta protiv kuge, koja je u to vrijeme pokosila 2000 građana. Od Francuza je 1808. pretvorena u zatvor, a potom u ludnicu.

-       Sv. Marija od Kaštela ostaci crkve iz 1502. stoje na mjestu najstarije dubrovačke utvrde, uz negdašnji benediktinski samostan koji je to prestao biti 1806. g.

-          Sv. Margarita iz 1571. sagrađena je uz Collegium Ragusinum, iza kako je srušena starija crkva, koju je dala sagraditi Margareta udovica kralja Stjepana, zbog gradnje gradskih zidina.

-            Sv. Vid u Zamanjinoj ulici, nekad zvana «sv. Vlaho i Vid», građena je 1343. g.

-            Sv. Vid iz 15. i 17. st. u ulici Miha Pracata je mješavina renesanse i baroka.

-            Srce Isusovo je kapela obitelji Pucić i Đorđić-Mayneri uz hotel Dubravka iz 18. st.

-         Sv. Stjepan jesu ostaci u potresu srušene crkve iz 10. st. Ova je građene na starijoj istoimenoj crkvi iz 6. st. Legenda kaže: da je kralj Stjepan Miroslav 948. u njoj darovao Dubrovniku posjede do Orašca, te da je njegova žena toj crkvi darovala i relikvije sv. Križa, i da se pleban Stojko u viđenju ovdje susreo s likom sv. Vlaha, 3. veljače 972. g.

-         Sv. Jeronim je u blizini crkvice sv. Stjepana, a u sklopu palače Gradić. Crkvica je kasnorenesansnog stila. 

-         Gospa od zdravlja u Andrićevoj ulici je kapela iz 15. st. 

-         Gospa od Karmena u Karmenu je oveća ranobarokna crkva. Sagrađena je na temeljima starije crkve sv. Ivana 1633. g. 

-         Sv. Kuzma i Damjan crkva benediktinaca s Lokruma na bedemima prvotnog Grada, uz Biskupsku palaču, sagrađena je na ostacima predromaničke crkve sv. Bartula.  

 

Crkve nestale u potresu ili tijekom vremena

-        sv. Petar i samostan sv. Šimuna (11.st);

-       benediktinski i ženski dominikanski samostan sv. Mihajla Anđela, kao i kapela sv. Trojstva pod temeljima ili u blizini današnjeg hotela Dubravka;

-        sv. Teodor i sv. Spasitelj u Pustijerni (post terram);

-        samostan sv. Tome (ženski) u Pustijerni;

-        samostan svetih Apostola (16. st);

-        samostan dominikanki sv. Katarine Sijenske (18. st) danas je umjetnička škola,

-        te crkva Navještenja iz 1692. g. Zavjetna crkva Navještenja s palačom Gundulić, bila je spomenik renesansne kulturne baštine, a imala je čast opatske crkve. Nalazila se uz ulicu od Puča, te se iz te ulice ulazilo u crkvicu. Imala je zvonik na preslicu i krov na dvije vode. Kad je potkraj 19. st. na Gundulićevu imanju građena pravoslavna crkva, crkvica Navještenja se našla tik ispred novosagrađene pravoslavne crkve. Kako je još i početkom 20. st. bila u funkciji, to je postala smetnja (?). Godine 1907. srušen je gornji dio crkvice i učenjena terasa s kamenom balustradom i pretvorena u trgovinu.

-         Poslije potresa ostali su zakopani samostani sv. Andrije i sv. Marka.  

 

Pročitaj više...

PODRUČJE DUBROVAČKE  BISKUPIJE

Dubrovačka biskupija se prostire južnim dijelom Hrvatske, većim dijelom županije Dubrovačko-neretvanske i obuhvaća gradove: Dubrovnik i Korčulu, te dvanaest općina: Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Ston, Janjina, Trpanj, Orebić, Lumbarda, Smokvica, Blato, Vela Luka i Lastovo.

OSVRT  NA  POVIJEST  BISKUPIJE

Rimljani su oko 168. prije Krista prešli na istočnu stranu Jadrana i Epidaur učinili rimskom kolonijom. Od tada jačaju i osvajaju sve više priobalja, a Iliri se povlače prema jugu. U vrijeme cara Augusta već je skoro cijela Dalmacija rimska kolonija.

Kršćanstvo se na ovom području javlja zacijelo već u prvom stoljeću, kad već sv. Pavao šalje u Dalmaciju učenika Tita. Sv. Jeronim spominje sv. Ilara (291.-371.) kao apostola Epidaura, ali ne kao prvog, nego kao onog koji zadaje posljednji udarac poganstvu u ovim krajevima. Iz tih navoda daje se razabrati da je u 4. st. Epidaur i okolica kristijanizirana, a da se crkvena zajednica okuplja oko svog biskupa. Međutim, prvo pisano ime biskupa iz Epidaura - Fabricianusa susrećemo tek na crkvenom saboru u Saloni 530., kao sufragana salonitanskog nadbiskupa. Kasnije se spominju Paulus i Florentinus, a u vrijeme invazije Avara (614.-628.) i propasti Epidaura, biskup je Ivan s narodom potražio novo utočište u Župi (na Silanu i Burnumu), a potom u nedalekom castrumu među stijenama ˝Lausion˝ (Ragusion).
Unatoč nedostatku pisanih izvora, drži se da je u 7. st. Lausion /Ragusium postao prvo utočište, a potom i sijelo epidaurskog biskupa. Na sinodama u Splitu  925. i 928. govori se o biskupskim sjedištima u Ragusiu i Kotoru kao o jednom nasljednom biskupskom sijelu ugasle biskupije u Epidauru, vjerojatno zato jer se dio prognanika iz Epidaura našao i u Kotoru.

TISUĆU GODINA DUBROVAČKE NADBISKUPIJE

U 10. st. sjeverno od Dubrovnika ojačalo je Hrvatsko kraljevstvo i kneževina Zahumlje, a Bizant, pod čijim je vrhovništvom Ragusium, sve više gubi utjecaj. U Ragusiu se nastanjuje sve više epidaurskih izbjeglica, castrum se širi, razvija i jača, te tim i čežnja za sve većom dominacijom i samostalnošću. Porfirogenet već 949. vidi Ragusium kao metropol(ij)u.
Dobivši, kako predaja kaže, od kralja Hrvatske i Dalmacije, Stjepana Miroslava, posjede Astareje (primorski pojas od Oboda do Poljica u Orašcu), gradu, koji se sada počinje zvati Dubrovnik, potrebna je organizirana obrana. Raste rivalstvo prema Veneciji. No, najpotrebnijim se čini podizanje ugleda mjesne Crkve. Dubrovnik 972. uvodi kult štovanja zaštitnika, mučenika sv.Vlaha, da bi potom ishodio status nadbiskupije /metropolije  998. godine.  
No, početkom 11. st. opstojnost je metropolije u Dubrovniku ugrožena, jer njezina uspostava nije po volji ni Bizantu ni Splitskoj metropoliji. Ipak čast nadbiskupije /metropolije ˝spašava˝ papa Benedikt VIII. 1022. godine. Dubrovnik u početku nema sufraganskih biskupija, za koje se otimaju metropolije u Splitu i Bariju. A kad je 1089. uspostavljena i Dukljanska metropolija u Baru, Dubrovnik se opet naziva  (samo) biskupijom. Političke prilike početkom 12. st. omogućuju ˝oživljavanje˝ metropolije i Dubrovnik dobiva, makar nominalno, svoju točno određenu crkvenu pokrajinu sa sufraganima u Stonu, Trebinju, Kotoru, Budvi i Bosni.

U drugoj polovici 12. st. u Raškoj se izdiže dinastija Nemanjića s imperijalnim pretenzijama. Nemanjići ubrzo okupiraju biskupije u Budvi i Bosni, a Kotor je 1178. pripojen nadbiskupiji u Bariju. Dubrovnik ima samo sufragane u Trebinju i Stonu. Ne usuđujući se suprotstaviti Dubrovniku, Nemanjići nastoje okupirati područja oko Dubrovnika, tj. područja Zahumlja i Travunje. Prvi je na udaru bio biskup Zahumlja, Donat, koji je prognan iz Stona 1181. g. Biskup se Donat sklanja u benediktinski samostan na Lokrumu, a Ston će ostati cijelo stoljeće bez biskupa. U Ston se, a i na cijeli Rat, doseljavaju ˝babuni˝, tj. izbjeglice iz Bugarske i Makedonije, šireći manihejsko-patarensko ili bogumilsko učenje.
Nemanjići 1252. progone i trebinjskog biskupa Salvija, koji također nalazi utočište u benediktinskom samostanu na Lokrumu.

Sukobi unutar dinastije Nemanjića, kad je Dragutin zbacio s prijestolja oca Uroša I., navješćuju skori kraj okupacije. Prilike, naime, dopuštaju da se nakon čitavog stoljeća (1286.) imenuje biskup u Stonu (Petar). Ipak, nevolje nisu okončane. Biskupu je u Stonu teško bilo što poduzeti u opustošenoj i bogumilstvom prožetoj sredini. Biskup Ivan Kručić već 1300. napušta Ston i Rat (Pelješac), te premješta biskupsko sijelo u Korčulu. Trebinjski pak biskup, koji se bio vratio u Trebinje, ponovno biva izagnan u Dubrovnik 1321., a Dubrovnik mu daje za rezidenciju napušteni benediktinski samostan na otočiću Mrkanu, kako bi, makar iz progonstva, mogao upravljati biskupijom.

Dubrovnik se osamostalio i ojačao na već stečenim posjedima od Epidaura do Orašca, uključujući i Elafitske otoke. Dubrovčani nadziru Mljet preko benediktinaca koji su pravi gospodari otoka, dok je Lastovo već 1252. dragovoljno ušlo u sastav Republike. No, za bolju zaštitu na moru, Dubrovniku je potrebno steći područje Stona i Rata, te otok Korčulu. Otkupivši Ston s Ratom od bosanskih i raških gospodara 1333., a nakon bezuspješnih pretenzija prema Korčuli, Dubrovnik traži zaštitu od sjeverne i istočne kopnene strane. Nastoji, a 1399. uspijeva kupiti od Stjepana Ostoje «Terrae novae», tj. područje od Kurila / Petrova Sela do Imotice. Kad je dvadesetak godina kasnije Dubrovnik ušao u posjed i Konavala, Republika je oblikovala svoje područje, nastojeći očistiti nauk bogumilstva i suzbiti utjecaj svetosavlja. Poziva u pomoć  misionare -  franjevce iz Bosne, a u svrhu toga  gradi 'strateški'  samostane u Rožatu, Slanom, Stonu, Cavtatu …

Korčula je od 1300. sijelo korčulansko-stonskog biskupa, dubrovačkog sufragana. Korčula se uporno odupire pokroviteljstvu Republike, a od 1420. priznaje suparničko mletačko vrhovništvo. No, zbog interesnih sukoba civilne i crkvene vlasti na Pelješcu, Republika nastoji razdvojiti Stonsku biskupiju od Korčule. Nastojanja su urodila plodom tek 1541. g. Tada su, naime, i Ston i Korčula ishodili zasebna biskupska sijela. Obje su biskupije, uz Trebinjsku, sufragani metropolije u Dubrovniku.


Dubrovački su nadbiskupi, po želji Republike, uglavnom stranci. Neki nisu ni dolazili u Dubrovnik već upravljaju preko vikara. Njihova odbojnost prema slavenskom jeziku i revnost za latinizacijom službe Božje dovodi do zabrane djelovanja glagoljaša. To sudbonosno pogađa Trebinjsku biskupiju, čiji su biskupi još i prognani. Trebinjska biskupija ostaje bez klera (glagoljaša), a Turci nadiru s istoka. Priliku koriste srpski kaluđeri. Sve se više vjernika latinskog obreda silom prevodi na ˝istočni˝. Gradnjom manastira Tvrdoš 1509., Zavale 1514. i Žitomislića 1563. istočni se obred u negdašnjoj katoličkoj kneževini Travunji proširio, a poglavito iza kako Zapadna crkva prihvaća gregorijanski kalendar, a Dubrovnik zatvara ˝Ilirski kolegij˝ 1643. g.


Unatoč mnogim nevoljama, kao što su: slabost sufraganskih biskupija, stalne prijetnje Venecije, priznavanje Osmanlijskog vrhovništva, te epidemije, požari i potresi, unatoč skoro potpunom razaranju u velikom potresu 1667. i «crne» 1806. godine kad su Crnogorci s Rusima opustošili i spalili Konavle, Župu, Rijeku, Gruž i čitavo Primorje, najteži je udarac za Republiku i Metropoliju bila Francuska okupacija. Francuzi su 25. svibnja 1806. zaposjeli Republiku, a nadbiskupija gubi svaku potporu. Dubrovnik gubi diplomaciju, a Napoleon drži i papu u sužanjstvu. U Korčuli je od 1802., a u Stonu od 1807. sedisvakancija. Francuzi ukidaju skoro sve redovničke zajednice, konfisciraju crkvena dobra, samostane i kolegij. Čak su i matične knjige na udaru. U nekim župama lokalni 'šerifi' oduzmlju postojeće matice. U svem tom zlu ipak je dobro što je Marmontovom odlukom od 31. svibnja 1808. ustanovljen licej s konviktom u samostanu sv. Katarine Sijenske, te što je uskoro i prestala francuska okupacija.  

BULA PAPE LEONA XII. - 1828. GODINE

Nakon Francuza Austrija preuzima vlast u Dalmaciji, te uporno želi reorganizirati crkveno ustrojstvo. Stoga u Dubrovniku 'sedisvacantia' traje petnaest godina.  Reforma je, bulom Leona XII. «Locum B. Petri» 30. lipnja 1828., donijela ukinuće  biskupija u Korčuli i Stonu, a Dubrovačka je nadbiskupija, kojoj je sada priključeno područje dviju ukinutih sufraganskih biskupija, svedena na biskupiju. Istim aktom sv. Stolica ukida i carskom dvoru nepoćudnu metropoliju u Splitu, te osniva metropoliju u Zadru, kojoj je podvrgnuta biskupija Dubrovačka.

Nikola Ferić je posljednji trebinjski biskup. Iza njegove smrti 1818. Trebinje do danas nema vlastitog biskupa. Biskupijom su do 1839. upravljali iz Dubrovnika imenovani vikari, a od 1. siječnja 1840. biskupija u Trebinju postaje ˝personaliter unita˝ s Dubrovačkom, unatoč što je u drugoj državnoj zajednici. Takvo stanje ostaje do odluke pape Leona XIII. 1890., kad je Trebinjsko-Mrkanjska biskupija povjerena na upravljanje mostarsko-duvanjskom biskupu.

DVADESTO STOLJEĆE

Dok se pod Austrijom Dubrovnik počeo lagano oporavljati, 20. je stoljeće donijelo nove nevolje. Iza Prvog svjetskog rata Dubrovnik dolazi u novu državnu tvorevinu pod srpsko-pravoslavnom hegemonijom. Lastovo, koje je od starine pripadalo Dubrovniku, biva izdvojeno iz jurisdikcije Dubrovačke biskupije i pripojeno talijanskom dijelu podijeljene nadbiskupije u Zadru (1922.-1950.). Agrarnom reformom župe su izgubile većinu svojih posjeda.
Kad je pak kraljevska Jugoslavija željela pretvoriti svu oduzetu crkvenu imovinu, kao vjerozakonsku zakladu, u «erar», tj. državno dobro, biskupi su redom ulagali žalbe. Tako se žalio i biskup Carević i djelomično uspio. Dubrovačkoj biskupiji je 17. svibnja 1940. vraćen nekoć isusovački Kolegij Ragusinum, i bivši samostani: sv. Marije na Mljetu, sv. Klare, sv. Katarine i sv. Marije od Kaštela. Ali u novom komunističkom režimu ponovno je sve oduzeto, osim zgrade bivšeg Kolegija.  

Drugi svjetski rat je donio nove 'krvave' nevolje. Dok je na području ove biskupije u ratu život izgubilo par stotina ljudi, u poraću je novi režim napravio četiri puta više žrtava. Do svršetka rata ubijena su četiri svećenika ove biskupije (Bagi, Brnobić, Kiss i Fantella) i 2 bogoslova (Katušić i Lucijan Đanović), a nakon rata ubijen je umirovljeni dubrovački biskup Carević, 11 biskupijskih svećenika (Bačić, Dobud, Falatar, Grković, Jelinović, Kalafatović-Milić, Krečak, Lajoš, Schmidt, Raguž i Tomašev), 2 bogoslova (Memunić i Trojanović), te 6 redovnika (Barač, Blažić, Barbir, Sokol, Tomašić i Perica) i 4 redovnička bogoslova (Beato, Karamarko, Franjković i Paladin). Na području ove biskupije ubijena su još 3 svećenika drugih biskupija (Betenšek, Brajnović i Zrno). Crkvi su oduzeta dobra koja su ostala iza francuske okupacije i  agrarne reforme, te više župnih kuća i neki samostani.

Napokon, 1990. u Hrvatskoj završava krvavi totalitarističko-komunistički teror i dolazi do višestranačja u politici. No, s tim se ne mire dotad privilegirani. Potaknuti srpsko-crnogorskim imperijalnim apetitima, četnici započinju krvavi obračun u Hrvatskoj. Dok su u kolovozu 1991. započeli ratni sukobi u Kninu i Slavoniji, 27. rujna 1991. počela je okupacija Konavala. Uz teška razaranja okupirana je Župa, Rijeka Dubrovačka, te Primorje do Stupe i Malog Stona. Stanovništvo je iz sela prognano, a uhićeni su čamili u četničkim kazamatima u Bileći i Morinju.  Ipak potkraj 1992. cijelo područje biskupije je oslobođeno, makar je okupacija u drugim dijelovima Hrvatske trajala do 1998. godine. Unatoč svemu Hrvatska je ostvarila samostalnost i došlo je vrijeme obnove koju prati i sv. Otac, te tri puta posjećuje Hrvatsku.

PAPA IVAN PAVAO II. I DUBROVNIK

Poseban događaj za povijest Dubrovnika  bio je pastirski pohod sv. Oca  pape Ivana Pavla II. Dubrovniku - 6. lipnja 2003. g.
U petodnevnom (trećem) pohodu Hrvatskoj Papa se, tog vrelog lipanjskog dana, susreo sa oko 70 tisuća vjernika u Gruškoj luci. Na misnom slavlju proglasio je blaženom Mariju Propetog Petković iz Blata, utemeljiteljicu družbe sestara Kćeri Milosrđa. Poslije slavlja, oko 13,30 sati, Papa je kroz koridor mnoštva nazočnih  prošao iz Gruža do Biskupskog dvora u Gospinu Polju. U 17 sati se dovezao na Stradun gdje su ga čekali brojni vjernici. Prošavši papamobilom duž Straduna, Papa se zadržao pred crkvom sv. Vlaha, potom otputovao prema uzletištu ispraćen mnoštvom zahvalnih vjernika.

Slijedeće godine na svečanoj sjednici Gradskog vijeća uoči sv. Vlaha, zaštitnika Grada i biskupije, papa Ivan Pavao II. proglašen je počasnim građaninom Dubrovnika. Izaslanstvo biskupije i grada predvođeno tadašnjim biskupom Želimirom Puljićem i gradonačelnicom Dubravkom Šuica povelju počasnog građanina uručilo je Papi na audijeniciji u Vatikanu 29. travnja 2004. godine.

Pročitaj više...