• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Župa sv. Petra Čara

Župa u Čari (Czarra, Kzarra) postoji ˝od davnina. Prvi pisani spomen datira iz 1329., što daje pretpostaviti da tada već postoji crkvena zajednica u Čari. No, kako je zajednica malena i nije u mogućnosti uzdržavati vlastitog župnika (plebana), te poradi blizine župe u Smokvici, Čara je nerijetko filijala susjedne župe u Smokvici. Čarani su pak stalno nastojali obraniti prastari naslov svoje župne ustanove, u čemu su s vremena na vrijeme i uspijevali. Ponekad se dušobrižnici Čare nazivaju kapelanima, pa se i Čara ponekad naziva kapelanijom ili podžupom. Čara je od 1850. formalno ekspozitura, da bi 1904. ponovno, uz velike molbe i žrtve mještana, bila ustanovljena neovisna župa. Od 1976. u župi nema stalnog župnika, već se župom upravlja iz Smokvice.

Na otoku su brojne bratovštine, tj. udruženja vjernika s ciljem promicanja vjerskog života. U Čari se potkraj 16. st. javlja bratovština Krvi Kristove, a tijekom 19. st. ustanovljene su još tri bratovštine: Srca Isusova, sv. Roka i Gospe od Ružarija.

Početkom 20. st. Čara bilježi najveći broj stanovnika, oko 700. Po popisu 1971. u župi imamo 657 duša u 150 domaćinstava, a 2001. ima 161 obitelj sa 566 članova.

U župi je jedno groblje uz crkvu Gospe od Čarskog polja. Ova Gospina crkva je glavno proštenište na otoku, a dan slavlja je 25. srpnja.

Škola se odvija u privatnom obliku i na privatnim mjestima od 1848. g. Od 1903. radi javna škola u novosagrađenoj zgradi. U pučkoj školi danas rade samo niži razredi, dok viši razredi pučke škole pohađaju školu u Smokvici.

Župna crkva se nalazi u samom središtu mjesta. Posvećena je sv. Petru, a prvi put se spominje 1415. g. Crkva je 1728. pregrađena, te pored nekoliko obnova tijekom 19. st., posljednje se proširenje zbilo 1939. g.

Prije crkve sv. Petra, župnom se crkvom naziva crkva Gospe od Čarskog Polja. No za obje se crkve navodi da im je temeljni kamen blagoslovio prvi korčulanski biskup. Zvonik, koji je 1939. ostao nedovršen, dograđen je i blagoslovljen 1990. g.

Druge crkve i kapele:

- Gospa Čarskog Polja – svetište spominje se 1329. g. Uz nju je groblje.

- Gospa u Čavića Luci (podignuta 1923. na spomen navodnog ukazanja Gospe 1686.).

- sv. Stjepan iznad samog mjesta spominje se 1412., ali se datira u 11/12. st. Danas se vide samo temelji.

Od 14. st. spominju se crkve kojih više nema: sv. Martin u Zavalatici, te sv. Todor, na mjestu današnje ambulante (Sutudar), sv. Nikola u Čari, dok je crkvica sv. Ivana iz 15. st. srušena poradi trase novog puta 1950. g, Obećanje da će biti ponovno podignuta nije ispunjeno.

 

cara01

 

*****

 

Iz prošlosti župe

Čara je jedan od četiri starija distrikta srednjovjekovne korčulanske komune. Smještena je po sredini otoka, između Pupnata i Smokvice. Jedno je od manjih otočkih naselja s plodnim poljem, uglavnom pod vinogradima, te je bilo odredište učestalih gusarskih pljački. Zbog toga je i Čara imala organiziranu stražu i ˝kumpan(j)iju˝ za obranu, kao i druga naselja, koju bi po potrebi ˝podizao˝ kapetan na znak kralja iz Pupnata, odakle se motrilo na uljeze.

Od 1823. Čara je pod upravom sindika u Blatu, potom je dio općine Blato, a od 1962. pripada općini Korčula. Danas je administrativno u sastavu grada Korčule.

Pročitaj više...
Župa Gospe od Sniga Pupnat

Župa Gospe od Sniga u Pupnatu ustanovljena je 1625. odvajanjem od župe Žrnovo. Zbog malog broja žitelja nerijetko župom upravljaju župnici iz Žrnova, a 1850. župa je svedena na izloženu kapelaniju (ekspozituru). No, potkraj 19. st. Pupnat je imao preko 700 duša, te mu je vraćen status župe 1896. g.

U Pupnatu je svoju povijesnu ulogu odigrala i Bratovština Gospe od Ružarija, kao i časne sestre Družbe Kćeri Milosrđa. Sestre su bile u župi 68 godina. Od 1940. nastanile su se bile u privatnoj kući, a potom im je župa saagradila kuću. Sestre su bile otvorile ambulantu, obilazile bolesnike, te vodile kućanstvo župnika i skrbile za crkvu. Početkom 2008., zbog smanjenog broja osoblja u Družbi, napustile se župu.

Pupnat je danas najmanja župa na otoku. Po popisu iz 1971. u župi je bilo 771 stanovnik, a 158 obitelji. Popis godine 2001. donosi za Pupnat i Kneže broj od 433 žitelja u 105 domaćinstava. Kako je naselje Kneže od 1970. u sastavu župe Račišće, to župa Pupnat ima oko 300 žitelja u 80 domaćinstava. Pučanstvo je katoličke vjere.

U mjesnoj četverogodišnjoj školi desetak je polaznika, dok viši razredi pučke škole pohađaju školu u Žrnovu.

 

pupnat03

 

Župna crkva ˝Gospe od Sniga˝ spominje se 1393. g. Nadogradnjom i proširenjem stare crkve (1600.-1620.) učinjena je današnja župna crkva.

Pregradnja je uvjetovana uspostavom neovisne župe u Pupnatu. Nakon prve pregradnje crkva je doživjela još dvije dok je dobila današnji oblik. Posvećena je od korčulanskog biskupa Miha Trialia 1772. g.

Crkva je obnovljena 1885., te ponovno 1999. g. Zvonik je građen u stilu crkve, ali je završen tek 1968. g.

Druge crkve i kapele:

- sv. Juraj je iz vremena prije 1393. (na groblju), a obnovljena 2000. g,

- sv. Roko je uz cestu na ulazu u mjesto iz 1905. - obnovljena.


Iz prošlosti župe

Pupnat je staro otočko naselje, u zaštićenom brdovitom gnijezdu, kuda je prolazilo iz Pelješkog kanala prema Čari i Smokvici. U vrijeme gusarskih pohoda, kad bi zaprijetila opasnost s mora u Pelješkom kanalu, promatrači su obavještavali ˝kralja˝ u Pupnatu. Kralj kumpan(j)ije, koji je stolovao na brdu sjeveroistočno od današnjeg naselja, odakle se vidjelo more i uočavala opasnost, davao je nalog i ovlasti za obranu kapetanima Pupnata, Čare i dr.

 

pupnat02

Pročitaj više...
Župa sv. Nikole Račišće

Župa sv. Nikole, biskupa u ribarskom naselju Račišće ustanovljena je 1722. g. U izvješću biskupa Španića iz 1697. stoji da je već tada bio stavljen kapelan, te da se u Račišću čuva Presveto u svetohraništu i da je postavljena krstionica.

Naselje u Račišću nastaje tijekom 17. i 18. st., a od polovice 19. st. ubrzano raste. Početkom 20. st. Račišće je imalo preko tisuću duša. Popis iz 1971. nalazi u Račišću 166 domaćinstava i 606 duša bez sela Kneže, a 2001. u 108 obitelji živi 468 stanovnika. Kad se ovom broju nadoda dvadesetak obitelji sa stotinu duša sela Kneže, koje je odvojeno od župe Pupnat i pripojeno Račišću 1970., možemo reći da župa broji oko 570 duša. Stanovništvo je po krštenju (skoro u cijelosti) katoličko.

Račišće pripada upravnom području grada Korčule. U mjestu radi pučka škola i pošta.

Župna crkva sv. Nikole je sagrađena po nacrtu Ćirila Ivekovića 1907. g. Na istom mjestu je već prije stajala manja crkvica iz 1794. g. Nova je crkva posvećena 1. rujna 1907., a obnovljena je 1992. kada su i zvona elektrificirana.

Župni dvor je sagrađen 1820. g. Kada je župnik od komunističkog režima protjeran iz Račišća (1945.), kuća je bila zaposjednuta. Mjesna vlast je u župnoj kući smjestila svoje urede, mjesnu poštu i još k tome neke stanare. Kroz 20 godina kuća je toliko uništena da djelomična obnova s vremena na vrijeme nije dovoljna.

U župi postoji i stara ˝bratimska kuća˝ (presv. Sakramenta), u kojoj je nekoć župnik držao školu. Sagrađena je 1775., te obnovljena 1887. i predana u zakup.

 

racisce01

Druge crkve i kapele:

- sv. Vlaho je grobišna crkvica iz 1886. g. Obnovljena je 1997. g.

- sv. Terezija Malog Isusa je u predjelu Kneže. Gradnja crkve je započeta 1936. i prekinuta. Nastavljena je 1997., te je dovršena i blagoslovljena 1. listopada 2003. g.

- Marija Pomoćnica Kršćana je iz 1682. – sada u trošnom stanju i neuporabiva.

U Knežama je u 15. st. postojala crkvica sv. Dionizija (Dožnija) koje više nema.

*****

Iz prošlosti župe

Opadanjem moći turskog imperija, osobito na moru, te napose poslije Kandijskog i Morejskog rata, gusarenje je iščezavalo. Krajem 17. st. život uz more postaje sigurniji. te nastaju priobalna ribarska naselja, ili se revitaliziraju napuštena. Jedno od takvih, koje nastaje od pridošlica nasuprot pelješkoj župi u Vignju, osam milja zapadno od grada Korčule, nedaleko od starog ribarskog naselja Kneže, jest Račišće.

Doseljenici odmah u mjestu grade crkvu Marije Pomoćnice, a nedugo potom korčulanski biskup Marin Drago ustanovljuje župu sv. Nikole, zaštitnika ribara, mornara i putnika.

Naselje je relativno novo i nema naglašene tradicije karakteristične za starija naselja na otoku. S tog razloga je u 20. st. bilo pogodnije tlo od drugih mjesta za provođenje komunističkih iluzija. Komunisti su dolaskom na vlast (1944.) započeli ˝čišćenje od svega neprijateljskoga˝. Zaposjeli su crkvena dobra i prognali župnika, koji se nije mogao vratiti u župu do 1966. g.

Pročitaj više...
Župa sv. Martina Žrnovo

Župa sv. Martina u Žrnovu potječe ˝od davnine˝. Žrnovo je staro naselje, nevidljivo s morske pučine, a tako blizu mora. Kako je Korčula bila rimski posjed, pretpostavljamo da se kršćanstvo na području Žrnova pojavljuje već u prvim stoljećima kršćanstva. Dolaskom Hrvata na otok pojačava se struktura otočkog stanovništva. Stanovnici otoka primaju nove ljude, a doseljenici primaju vjeru starosjedilaca. Ipak, o organiziranoj župnoj zajednici možemo govoriti tek od uspostave biskupije u Korčuli i spomena crkve sv. Martina (1329.).

Župa sv. Martina okuplja puk u zaselcima: Brdo, Prvo selo (Žrnovo), Kampuš, Postrana, Banja s Vrbovicom i Medvinjak, a početkom 20 st. brojila je blizu 2000 stanovnika. U 20. st. velik je broj odseljenih u Ameriku, Australiju, Novi Zeland, a potom u Njemačku.

Po popisu iz 1971. župa ima 403 obitelji sa 1361 žiteljem, a 2001. nalazimo 343 domaćinstva i 1296 duša. Stanovnici su skoro u cijelosti katoličke vjere.

 

zrnovo01

 

Žrnovo je u upravnom području grada Korčule. U mjestu je pošta, a radi i pučka škola.

U župi djeluju i časne sestre dominikanke od 1942. do 1993. g. Sada sestre iz Korčule vode pjevanje u crkvi.

Od 1972. u župi djeluje i tamburaški zbor.

Groblje je jedno, a nalazi se na istočnoj strani naselja, uz crkvu sv. Vida.

Župna crkva je posvećena sv. Martinu, a prvi put se spominje 1329. g. Vjerojatno je sagrađena nakon ustanovljenja biskupije u Korčuli.

Prva (župna) crkva Žrnova bila je ona sv. Vida na groblju, ali kako nije bilo mogućnosti njezina proširenja, to je sagrađena crkva sv. Martina. Izvorna je crkva bila malena, te je tijekom stoljeća dograđivana i proširivana, što svjedoče zapisi godina iznad glavnih vrata: 1619., 1678. i 1911. Današnji oblik dobila je za biskupa Španića 1678., a posvećena je nakon još jedne obnove 26. svibnja 1913. g. Crkva je obnavljana i u zadnjem desetljeću.

Druge crkve i kapele:

- sv. Vid u groblju spominje se 1300. kao prva župna crkva. Tu je nađen predromanički kameni ulomak iz 12. st.

- sv. Mihovil u Prvom selu se spominje 1329. g. Obnavljana je u 16. st. i 1722. g.

- Mala Gospa u Prvom selu je sagrađena 1458. od obitelji Baničević na starim temeljima crkve iz 10/11. st.

- sv. Rok u Postrani iz 1874. sagrađena je na temeljima starije crkve iz 16. st.

- sv. Antun u Brdu je iz 1897. g.

- sv. Eustahije (Staš) na brdu iznad uvale Orlanduša ima na kropionici uklesanu godinu 1575.

- sv. Filip i Jakov u Dubrovi, između Žrnova i Pupnata, je iz 1515. g.

Izvan uporabe su:

- sv. Ilija na Humu, crkvca pokrivena kamenim pločama, a vjerojatno iz 15. st.

- sv. Lovrinac poviše Banje potječe vjerojatno iz 15. st.,

- sv. Križ na Humcu iz 15. st. ostala nedovršena, a sada je ruševina.

- sv. Nikola iz 14. st. na putu za Banju - ruševina.

 

*****

Župa sv. Martina - Žrnovo

adresa: Kampuš 7, 20275 ŽRNOVO

telefon: 020 /721-329

župnik: don Miroslav Karatović

 

*****

Iz prošlosti Žrnova

Makar se u pisanim dokumentima Žrnovo spominje tek 1307., sasvim je sigurno da život u njemu teče kontinuirano od prapovijesti. To je jedno od najstarijih naselja na otoku, koje je okružjem/distriktom pokrivalo cijeli istočni dio otoka. Naime, s visoravni ovog distrikta, sa uzvišice Stražice, motrilo se na prilaze otoku s istoka i sjevera, te razvijalo strategiju obrane od nepoželjnih pohoda. Žrnovo je raskrižje svih antičkih putova. Stoga je dugo imalo vodeću ulogu na otoku i na moru. U župi nalazimo bogatu crkvenu arhitekturu, tradiciju vlastitu ovom naselju i stare bratovštine.

Od 11. do 13. st. na području Žrnovskog distrikta izrasta grad Korčula, a od 14. st. revitalizira se nekoć iščezlo naselje u Lumbardi. Pojavom gradskog naselja, Žrnovo gubi upravnu ulogu istočnog distrikta, a neposredna blizina grada uvjetuje i novi način života mještana.

Pročitaj više...
Župa sv. Roka Lumbarda

Župa sv. Roka u Lumbardi na istočnom dijelu otoka Korčule nastaje u vremenu između dva značajna događaja. Prvo se 1561. dograđuje crkva sv. Roka, koju se u nekim dokumentima naziva župnom, a drugi se važan moment zbio 1620. kad se započinju voditi matice u župi. Od 1561. svećenici iz Korčule ekskuriraju skoro redovito novu zajednicu u Lumbardi. Zajednica raste i 1680. crkva se sv. Roka ponovno dograđuje i proširuje. Napokon se 1750. župnik nastanjuje u župi.

Početkom 20. st. u Lumbardi je živjelo oko 1300 stanovnika. Po popisu 1971. Lumbarda ima 340 domaćinstava sa 1067 duša, a 2001. u 314 obitelji živi 1221 član. Katolika je oko 90 %.

Župa ima staro groblje uz crkvicu sv. Ivana, gdje se nije pokapalo od 1635.-1830. g. Kroz to vrijeme se koristilo groblje samostana na Badiji. Poslije 1830. ponovno se počelo koristiti staro mjesno groblje.

Od 1997. Lumbarda je - u političkom sustavu - samostalna općina.

U mjestu postoji samo pučka škola nižih razreda, dok viši razredi pohađaju školu u Korčuli.

Župna crkva je posvećena sv. Roku. Biskup Barbarigo spominje 1561. proširenje crkve sv. Roka u Lumbardi. Kako je Lumbarda u to vrijeme imala oko 80 stanovnika, a crkvu treba proširiti, znači da je to prije bila mala kapelica. Crkva je potom opet dograđivana 1680., te obnavljana 1774. g. Rekonstrukcija, koja je izvršena 1886., uvjetovala je da se crkva ponovno posveti 30. travnja 1888. g. Stoljeće kasnije (1988.) izvršena je još jedna obnova.

Zvonik je uz crkvu započet 1968., a završen 1995. g. Kupljena su nova tri zvona, koja su postavljena i blagoslovljena na blagdan sv. Roka 1996. g.

 

Lumbarda 02

Druge crkve i kapele:

- sv. Križ s kraja 16. st. nalazi se u polju prema rtu Ražnjić. Na crkvici je uklesana 1774. godina, vjerojatno je to vrijeme obnove. Crkva se obnavljala i 1881. kad je dograđena lođa, te ponovno 1997. g.

- sv. Ivan je grobišna crkva, a sagrađena je 1893. na mjestu crkve i starog benediktinskog cenobija koji se spominje 1388. g. Lokalitet na kojem se nalazi bio je naseljen u grčko doba.

- sv. Bartul iz 1574. je barokna crkva dominikanaca u Korčuli. Pokrivena je pločama i ima mali drveni balatur.

- sv. Barbara u predjelu Žabnjak spominje se 1400. g. Trenutno je u trošnom stanju.

- sv. Špiridiun u Javiću sagrađena je 1900. g,

- Mala Gospa – Gospica na zapadnoj strani Male Glavice potječe s kraja 16. st.

Izvan uporabe je:

- sv. Petar (i Pavao) na Veloj Glavici, uz kaštil Nobila, datira iz 1529. g.

 

Lumbarda 01

*****

 

Iz povijesti župe

U Lumbardi je bila stara grčka naseobina, osnovana od Isejaca na prijelazu iz 4. u 3. st. prije Krista. Još u Rimskom carstvu na području Lumbarde žive neki Grci, ali ostaje tajna kad i kako naseobina propada i nestaje. Živi li tko sljedećih tisuću godina na ovom području, osim eremita, nije poznato. Pojavom grada Korčule, a osobito biskupije u Korčuli, javlja se, ili počinje ponovno, život u Lumbardi.

Dakle, Lumbarda se razvija od 14. st. More, kamen, polje i pašnjaci bili su oduvijek dobri izvori života. Žitelj u revitaliziranom naselju brojčano raste. Javljaju se vrsni klesari i kipari, osobito od početka 19. st. Uz tradicionalno vinogradarstvo i maslinarstvo sve se više razvija turistička djelatnost.

Pročitaj više...
Župa sv. Marka Korčula

Župa sv. Marka u Korčuli nominalno postoji iza ukinuća biskupije 1830. g. Prije toga valja govoriti o vjerničkoj zajednici Korčule kao biskupskog sjedišta. Crkvena zajednica na ovom prostoru vjerojatno postoji i prije uspostave biskupije, o čemu se malo što može reći, jer se župe na otoku teritorijalno organiziraju tek iza 14. st.

Od 1300.-1541. Korčula je sijelo korčulansko-stonskog biskupa, a nakon 1541. otok je zasebna biskupija. Biskup stoluje u Korčuli sve do 1802. kada umire posljednji biskup Josip Koserić. Korčulanska je biskupija imala uređenu kuriju, kaptol, kanonike, a imala je svoje posjede po cijelom otoku. Crkvenom zajdnicom župe u Korčuli upravlja najmlađi kanonik, a ostalih sedam mu pomažu.

Političko je stanje na Jadranu početkom 19. st. i previše turbulentno zbog propasti Venecije, zbog invazije Francuza, pokušaja invazije Rusa, te potom okupacije Engleza. A kako je i sam papa Pio VII. od 1808.-1814. Napoleonov sužanj, to do imenovanja novog biskupa više uopće ne dolazi. Uspostavom Austrijske vlasti o imenovanjima odlučuje Bečki dvor. Austrija pak traži da se reorganizira ustrojstvo Crkve u Dalmaciji, te da se među inima ukine i Korčulanska biskupija, ta ima samo 4 župe sa svega 6 tisuća duša. Biskupijom tada upravljaju kapitularni vikari. Rim nastoji od Beča ishoditi opstanak Korčulanske biskupije jer je to otočna biskupija i udaljena od drugih centara, ali Beč je neumoljiv. Biskupija je ukinuta bulom pape Leona XII. ˝Locum B. Petri˝ od 28. lipnja 1828. g. Odluka je provedena 28. travnja 1830. i Korčula je svedena na ¨paroecia simplex˝.

Bolno je bilo prihvatiti nestanak tako značajne ustanove i prihvatiti župu ˝simplex˝. No, Korčuli se ipak vraća dio ˝slave˝ kad je Korčulanska crkva podignuta na čast ˝zborne crkve˝ 18. veljače 1848. g. Deset godina kasnije uspostavljen je kaptol s četiri kanonička mjesta. Uz to, papa Pio IX. 1876. Korčulanskoj crkvi dodjeljuje čast ˝opatije˝, a župnik je ˝archipresbyter˝ i počasni opat, te ima pravo koristiti pontifikalna znakovlja.

Korčulanska župa, pod zaštitom sv. Marka i sv. T(e)odora, obuhvaća grad Korčulu s prigradskim naseljima: ˝sv. Nikola˝, ˝Pod sv. Antunom˝, Dominče, Zagradac, Soline i Vrnik. Granica sa župom Lumbarda ide iza naselja Soline a sa župom Žrnovo granica je između samostana sv. Nikole i Žrnovske Banje.

 

marko-korcula03

 

Na području župe je samostan dominikanaca, te matična kuća sestara dominikanki - Kongregacije sv. Anđela Čuvara. Na otočiću Badiji je franjevački samostan.

U mjestu je uz pučku školu i obrtnička srednja škola, te gimnazija.

Početkom 20. st. župa u Korčuli ima oko 2200 stanovnika. Popis iz 1971. navodi da u župi stanuje 2650 duša u 800 domaćinstava, a 2001. župa broji 829 obitelji i 3126 žitelja. Stanovnici su po krštenju 80 % pripadnici katoličke vjere.

Gradsko je groblje udaljeno jedan km od Grada. Datira s početka 19. st., a prošireno je i blagoslovljeno 1899. g.

Župna crkva (ex-katedrala) sv. Marka spominje se 1329., a današnji izgled dobiva u 16. st. Pretpostavlja se da je to bila manja crkva, koja je između 1450.-1532., dijelom srušena, a dijelom ugrađena u novu crkvu. Nova je crkva posvećena 1555. g. Potom je 1573. dograđena četvrta lađa sv. Roka.

Druge crkve i kapele:

- sv. Petar je iz 11. st. i smatra se najstarijom crkvom u Korčuli (staro groblje).

- Svi Sveti je bratimska crkva iz 13. st. Po njoj je nazvana i prva bratovština u vrijeme prvog biskupa. Crkva je obnovljena (iza udara groma) 1742. g.

- sv. Mihovil spominje se 1408.-1412. kao vlasništvo obitelji Ismaelli, a od 1603. je bratimska crkva.

- sv. Justina u predjelu Biline je s kraja 19. st. Crkva je sagrađena na dvaput rušenoj crkvi sv. Srđa. Prva, koja je iz 14. st, srušena je 1483. kako ne bi poslužila neprijatelju za napad na Grad. Marin Kanavelić ponovno je daje podići 1551. g. Ta je srušena u 19. st. da bi na istom mjestu bila sagrađena crkva sv. Justine.

- sv. Antun na Glavici je crkva sagrađena na ilirskoj utvrdi/gradini 1420. g.

- sv. Luka je kapela na groblju iz 1899. g. Uza zid je već postojala crkva iz 1309. g.

- sv. Liberan na Solinama je zavjetna crkva podignuta iza potresa 1573. g.

- Pohođenje B.D.M. na Vrniku /nekoć kapelanija/ datira iz 1674. g.

- Gospa od Škoja je druga crkva na Vrniku (uz more) iz 1868. g.

- Gospojina je kapelica Bezgriješnog začeća blizu katedrale iz 1369. g.

- Navještenje B.D.M iz 1582. uz Kanavelićev dvorac - izvan upotrebe, , sagrađena od kanonika Nikole Pausa.

- sv. Barbara se spominje 1407. iza hotela Korčule - izvan upotrebe.

- sv. Katarina sagradio ju je Kristo Vitinić 1422. - danas izvan upotrebe.

- Pomoćnica kršćana iz 1582. u vrtu je obitelji Foretić - izvan upotrebe.

- Gospa od Sniga ispred općine je spomen kapelica. Podignuta je kao znak zahvalnosti što je nakon napada na grad Filipa Aragonskog, na blagdan sv. Bartola 1483., nakon krvave bitke - neprijatelj u strahu pobjegao.

 

marko-korcula01

 

*****

Bilješke o nekim bivšim bogomoljama

Srednjovjekovnu crkvu sv. Vlaha iz 1346. srušili su Francuzi 1813. gradeći tvrđavu (fortezzu) na vrhu brda.

Crkvice sv. Roka u Portu i sv. Roka od Platoa su srušene, a crkva sv. Ursule danas je stambena kuća. Spomenuti je i starokršćanski samostan sv. Maksima na lokalitetu rimske villae rusticae iz 2. ili 3. st. na Majsanu. Na otoku Lučnjaku je bila starokršćanska crkva iz 6. st. sv. Luke, a na Sutvari također starokršćanska crkva sv. Barbare iz 5/6. st. Na vrhu brijega na Badiji bila je crkva sv. Katarine, ali je desakralizirana. Na otočiću Gubavcu vide se ruševine nekog crkvenog zdanja.

Austrija je 1881. oduzela crkvu presv. Trojstva sagrađenu 1407., te u nju smjestila državni arhiv. Kako je crkva bila u ˝vjerozakonskoj zakladi˝, bila je 1933. prodana Pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku. Danas je bez ičije skrbi.

 

Pročitaj više...
Korčulanski dekanat

Korčula (Korkyra Melaina) najnaseljeniji je otok na Jadranu. Ljudi na njem obitavaju milenijima, a povijest nas uči da je u antičko doba otok ilirsko-grčki, a potom rimski posjed. Smješten je na prijelazu iz južnog u srednji Jadran. Već od starine na otoku nalazimo naselja: Žrnovo, Pupnat, Čara, Smokvica i Blato. Nema naselja uz more ili su s vremenom takva nestala, poput starog isejskog naselja u Lumbardi.

Dok stoljećima prije Krista na otoku mirno žive Iliri i Grci (Kniđani i Isejci), Rimljani ga oružjem pokoravaju poradi slobodne plovidbe i trgovine. Rimski vojskovođa Oktavijan, kasnije car August, okupirao je otok 35. godine prije Krista. Od tada započinje razdoblje Rimske prevlasti na Korčuli. S Rimljanima uskoro dolazi i kršćanstvo na otok.

Rimska prevlast isčezava tijekom 8. st., a na otoku je sve više doseljenika iz oblasti Narone. Sredinom 10. st. stanovništvo otoka je već kroatizirano i pripada hrvatskoj kneževini Zahumlja. No, čim se pojavljuje Venecija kao pomorska sila, Korčula je u središtu njenih interesa. Orseolo je 1000. godine bio pokorio otok, iza čega se na istočnoj strani otoka razvija utvrda, kao straža od plovnog pravca između Pelješca i Korčule. Mlečani ponovno preko izdanaka obitelji Zorzi zagospodare otokom 1125., ali 1180. otok je pod vrhovništvom kraljevine Hrvatske i Dalmacije.

Kako bi regulirali i način života i zaštitu na otoku, Korčulani 1214. donose Statut. Tim počinje razvoj grada Korčule. Međutim 1254. mlečanin Zorzi se uspjeva nametnuti za kneza u Korčuli, prerađuje i dopunja Statut rezolucijama, učvršćuje svoju vlast, a otok je cijelo stoljeće pod gospodstvom Venecije. Ipak iza 1358. Korčula priznaje vlast Hrvatsko-ugarskog kralja, pa potom kralja Bosne. No, Venecija 1420. konačno ulazi u puni posjed otoka kojim vlada do svog skončanja. Od 1797. na otoku je gospodar Austrija, ali već 1806. aspiracije prema otoku pokazuju i Francuzi i Rusi, pokušavajući uspostaviti vlast. Rusi uspijevaju opljačkati otok i ostati do kolovoza 1807., a onda dolazi do prevlasti kulturocidnih Francuza. U veljače 1813. Englezi otimaju otok Francuzima, da bi 19. srpnja 1815. Austrija ponovno uspostavila svoju vlast na Korčuli za cijelo naredno stoljeće. U 20. st., uz povremene pretenzije Italije, otokom vladaju dvije jugoslavenske državne tvorevine do osamostaljenja Hrvatske.

Kršćanstvo se na Korčuli propovijeda od apostolskih vremena. Dioklecijanovom, a potom Teodozijevom administrativnom podjelom Rimskog carstva 395. Korčula je u Zapadnom dijelu, te je pod jurisdikcijom biskupa iz Salone. Rim zadržava vjerski utjecaj na Korčuli i u vrijeme bizantske političke prevlasti, kao i u vrijeme doseljenja Hrvata. Od 890. Korčula je u oblasti ispražnjene biskupije u Makarskoj, a od 988. Splitski nadbiskup upravlja na otoku preko vikara u Hvaru. Uspostavom biskupije u Hvaru, 1154. Korčula je dio Hvarske biskupije.

U 13. st. grad Korčula postaje upravno središte cijelog otoka, te se začinje ideja i o jednom jačem crkvenom središtu. Kako je, naime, zbog utjecaja manihejstva i pravoslavlja pod okupacijom Nemanjića, ugrožen opstanak biskupskog sijela i katoličkog življa u Zahumlju, a napose u Stonu i Ratu, stonski biskup, Ivan Kručić, u dosluhu s općinom Korčula, 1300. prenosi sjedište biskupije iz Stona u Korčulu, što potvrđuje i papa Bonifacije VIII., te osniva biskupiju u Korčuli s kojom sjedinjuje Stonsku biskupiju.

Dubrovačkoj Republici tada odgovara upravo takav slijed događanja. Računalo se kako će Dubrovnik preko biskupa-sufragana sve više ulaziti na otok. Ipak u 15. st. nastaju problemi. Dubrovnik ulazi u posjed Stona i Rata, ali ne i Korčule. Dubrovčani sada nastoje odvojiti crkvenu vlast na svom Pelješcu od one na (mletačkoj) Korčuli. U naumu se uspjelo tek 1541. kada nastaju biskupije i u Korčuli i u Stonu.

Reorganizacijom crkvene uprave u Dalmaciji po diktatu carske Austrije, papa Leon XII. ukida neke manje biskupije, među kojima i Korčulansku i Stonsku. Područja tih biskupija pripojena su Dubrovačkoj biskupiji, koja je istom bulom prestala biti nadbiskupija i metropolija. Otad imamo samo 'naslovnu biskupiju'.

Crkvu na Korčuli pratimo kroz povijest župa: Korčula, Žrnovo s Pupnatom, Čara i Smokvica, te Blato. U 16. st. nastaje župa u Lumbardi, u 17. osamostaljuje se župa u Pupnatu, a u 18. Čara je uzdignuta na rang župe. U 18. st. i Račišće postaje župa, a najmlađa je župa u Veloj Luci (19. st.).

Biskupija je 30. lipnja 1828. ukinuta bulom pape Leona XII. ˝Locum beati Petri˝, a područje biskupije je pravno i formalno pripojeno Dubrovačkoj biskupiji 28. travnja 1930. g.

Korčulanski dekanat

Cijelo područje ukinute Korčulanske biskupije, te otok Lastovo, čine od 1830. jedan dekanat. Korčulanski dekanat ima danas devet župa na otoku Korčuli i župu na Lastovu. Područje se dekanata nije mijenjalo, osim u vrijeme talijanske okupacije Lastova (1923.-1950.), kad je taj otok bio izdvojen iz Dubrovačke biskupije i pripojen talijasnkom dijelu Zadarske nadbiskupije. Međutim mijenjao se broj župa. U međuvremenu je nestala kapelanija Vrnik, a nastala nova kapelanija, a potom župa u Veloj Luci. Čara i Pupnat nekada se nazivaju kapelanijama, a nekad župama.

 

Dekan Korčulanskog dekanata je don Željko Kovačević, župnik župe Svih svetih u Blatu.

Pročitaj više...
Župa sv. Mihovila Viganj

Povijest župe

Župa sv. Mihovila u Vignju nastala je 1761. odvajanjem nekih naselja od župe Karmen (Trstenica, Orebić) u Podgorju.

Zapadno od Orebića uz more leže naselja: Kućište, Viganj i Lovište, koja sa starim (skoro iseljenim) naseljima Donja i Gornja Nakovana, čine župu Viganj.

U početku novoj župi u Vignju ne pripada naselje Kućište. Ono je sve do 1852. u sastavu župe u Karmenu. Kad je sjedište župe iz Karmena prenijeto u Orebić, Kućište je pripojeno Vignju poradi manje udaljenosti. Lovište nastaje kao naselje na prijelazu 19/20. st., gdje se 1924. gradi kapela Srca Marijina.

U Vignju je sagrađen dominikanski samostan 1672. potporom Marka Krstelja. Uz samostan je sagrađena i crkva Gospe od Ružarija, koja je posvećena 1687. po stonskom biskupu Ivu Natali. Samostan je uzdržavan do 1909., ali kako je tijekom cijelog 19. st. bio prazan, bez redovnika, prodan je mjestu. Mještani su u tom zdanju otvorili školu i dom za potrebe sela, u kojem su tijekom drugog svjetskog rata do 1947. sestre dominikanke držale dječji vrtić.

 

Vjernička zajednica

U župi je 1916. živjelo preko tisuću duša. Popis iz 1971. nalazi u župi 768 stanovnika u 255 obitelji, a 2001. popis navodi 774 žitelja u 210 domaćinstava.

Uz župnu crkvu je groblje za Viganj, dok je groblje Kućišta uz crkvicu sv. Luke od 1852. g. Lovište ima svoje groblje.

U župi rade tri područne pučke škole s nižim razredima. Viši razredi pohađaju školu u Korčuli, eventualno u Orebiću. Srednjoškolci idu u Korčulu i u Dubrovnik.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva potječe iz 1740. g. Sagrađena je na mjestu gdje je postojala prvotna crkva iz 14. st. Tijekom vremena više je puta narušena potresima, požarima ili zubom vremena, ali je uvijek i obnavljana. Posljednja obnova je započela 1993. i još traje. Prezbiterij je oslikao fra Ambroz Testen 1932/34., što je restaurirano 1996. g.

Župna kuća je sagrađena 1962. na zemljištu darovanom od Ivana i Marka Šale, iseljenika u Ameriku. Obnovljena je 2000. g. Bivša župna kuća iz 1761. bila je konfiscirana iza umorstva don Antuna Bačića (1944.). Međutim od 1959. u njoj se ipak nastanjuje župnik Silov, dok nije srušena od potresa 1962. i više nije bila uporabiva.

 

Druge crkve i kapele

- Mala Gospa u Nakovani je romaničko-gotičkog stila iz 1395. Obnovljena je 1997.

- sv. Ivan Krstitelj u predjelu Basina iz 1616. izgorjela je 1990., ali je obnovljena.

- Srce Marijino u Lovištu je iz 1928., a rekonstrukcija je izvršena 1995. g.

- Gospa od Ružarija je samostanska crkva iz 1687. g. Obnovljena je 2001. g. Služi za nedjeljno i svakidašnje bogoslužje.

- sv. Luka u Kućištu je grobišna crkva iz 1856. g. Obnovljena je 1995., a potrijem je nanovo prekriven 2002. g. (stara se crkva spominje 1395.).

- Presv. Trojstvo u Kućištu iz 1752. g. Obnovljena je 2002. g.

- sv. Antun Padovanski u Kućištu dao sagraditi don Antun Buntjelić 1891. g. Obnovljena je 2003.g.

- Nuncijata u Kućištu (u po brda), renesansnog je sloga. Na njoj je upisana 1884. godina, ali vjerojatno kao vrijeme obnove.

Izvan uporabe su:

- sv. Juraj, na brdu Suđuraj, ostaci crkve iz 15/16. st.,

- sv. Liberan, na istočnoj strani Vignja, na rtu sv. Liberana, iz 16. st.,

- sv. Ilija na vrh planine iznad Orebića (963 m), ostaci crkve kojoj se hodočastilo do 1909. g. Od 2000. se ponovno hodočasti.

U siječnju 2005. započelo se s gradnjom nove crkve u Lovištu.

 

Iz župne kronike

Mještani iz naselja Nakovana, pritisnuti teškom ekonomskom situacijom iza II. svjetskog rata, napuštaju svoja sela, nastanjuju se u Vignju, u Mirca (Lovištu), a dio iseljava put Amerike, Novog Zelanda i Australije. Napose u razornom potresu 1962. naselja su teško stradala, pa je iseljenje ubrzano. Prije par godina utemeljena je udruga za zaštitu starih naselja Nakovana.

Lovište je naselje iz početka 20. st. Tijekom II. svjetskog rata bilo je partizansko-komunističko utočište, osobito neprijateljski raspoložena prema vjeri i Crkvi. Kakvo je ozračje u selu vladalo godinama iza rata pokazuje jedan arhivski dokument iz Orebića, u kojem piše: ˝Propovjedniče Čuli smo za vaš dolazak u Lovište na 14. VI. za održavanje propovjesti. Tada vas samo možemo upozoriti da vam ni na um ne padne o tome jer tada znajte da nećete dobro proći. Eto samo toliko do znanja i ravnanja. Skojevci iz Lovišta˝. Ovo je pismo poslano iz Korčule 13. lipnja 1958. u Orebić don Mirku Talajiću, koji je imao toga dana poći u Lovište. Bio je spriječen poći, ali je dokument pohranio.

Pročitaj više...
Župa Pomoćnice Kršćana Orebić

Povijest župe

Župa Marije Pomoćnice Kršćana u Orebiću je slijednica župe iz Podgorja, koja je ustanovljena 1475. i posvećena sv. Vidu. Od 1638. ista je bila preimenovana u župu Gospe Karmelske, jer je sjedište župe bilo u Karmenu. Od 1855. sjedište se prenosi u Orebić na obalu, u crkvu sv. Stjepana. Kako je crkva sv. Stjepana bila premalena i sasvim trošna, time neprikladna za potrebe župne zajednice, u mjestu je sagrađena nova župna crkva i posvećena Mariji Pomoćnici Kršćana.

Orebić (župa, koja se kroz stoljeća imenuje: Hyllis, Oppidum Hyellense, Carmen, Carmine, Sabbioncello, Oeneum, Trstenica i Podgorje) je smješten uz more nasuprot Korčuli. Najveće je naselje i glavna turistička destinacija na Pelješcu. Povezan je pelješkom cestom s kopnom, a višekratnom trajektnom vezom s Korčulom.

Na vidikovcu zapadno od Orebića s pogledom na more/kanal, na grad Korčulu, na okolna mjesta, na uzvisini od oko 150 m iznad mora, dominira franjevački samostan Gospe od Anđela s crkvom Uznesenja Marijina, oko koje je mjesno groblje.

IMG 0101

 

Vjernička zajednica

Župa Pomoćnice Kršćana obuhvaća naselja: Mokalo, Stankovići, Vlaštica, Podgorje (Kaljanovići, Zagrada, Ruskovići i Karmen), Gurića selo, Bijelopolje i Žukovac. Na području župe početkom 20. st. živi oko 1300 stanovnika. Popis iz 1971. nalazi u župi 1109 duša u 343 obitelji, a 2001. tu živi 590 domaćinstava s 2406 stanovnika. Uglavnom su to pripadnici katoličke vjere. U popisu 2001. inovjercima se očitovalo 375 osoba.

Orebić ima pučku školu u mjestu, dok polaznici srednjih škola uče u Korčuli ili Dubrovniku.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je posvećena Pomoćnici Kršćana, a građena je darovima vjernika, te posvećena 24. svibnja 1884. od biskupa Mata Vodopića. Obnovljena je 2009/2010.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Jakov u Mokalu iz 18. st.

- sv. Antun u Stankovićima iz 18. st.

- sv. Juraj pod Vlašticom iz 14. st. gdje je i staro groblje.

- Gospa od Karmena u Podgorju, nekada župna crkva.

- sv. Roko u Podgorju iz 17. st.

- sv. Lovro u Žukovcu iz 14. st.

- sv. Ana u Žukovcu iz 17. st.

- kapela Navještenja u Orebiću iz 1630. g.

- Velika Gospa je samostanska crkva iz 1486., posvećena 1534. g.

Spominju se i neka druga crkvišta zaboravljena i napuštena.


Iz povijesti naselja

Naselje u Orebiću nastaje krajem 15. st. U početku je to opkoljeni kaštel, nazvan po obitelji koja ga je sagradila. Unatoč što je od gusarskih vremena nemoguć život uz more, oko kaštela Orebići u 16. st. nastaje malo naselje. Od 18. st. to naselje uz more ubrzano raste. Prvo se grade kuće - vile pomoraca, što je od početka dalo ˝otmjeniji˝, urbani izgled mjestu, a potom se spuštaju i stanovnici iz Podgorja.

U matici krštenih u svesku za godišta 1800.-1833., na str. 150., a u matici umrlih u svesku za razdoblje 1740.-1839., str. 131., župnik Baldo Vidoš je zabilježio kako je sindik Ivo Bogić po naredbi francuske vlasti bio oduzeo matice iz župe. Župnik je stoga pisao krštene i umrle u posebnu bilježnicu. Matice su ipak vraćane kad je Austrija uspostavila vlast, te se upisi nastavljaju, a propušteni naknadno bilježe.

U jednoj od palača negdašnjih pomorca usred Orebića kuća je časnih sestara dominikanki - kongregacije Anđela Čuvara iz Korčule, samostan presv. Srca Isusova, ali bez stanara.

Još do početka 20. st. veći dio življa živi u Stankovićima, pod Vlašticom ili u drugim naseljima.

Danas je malo stanovnika Podgorja, mogli bismo reći da je župna zajednicu uz more skoro na okupu. Nekada se govorilo o naselju pomoraca i ribara, danas je pak u Orebiću sve podređeno turizmu.

Pročitaj više...
Župa sv. Kuzme i Damjana Donja Vrućica

Povijest župe

Župa u Vrućici potječe ˝od davnine˝. Formalnim početkom župe možemo navesti godinu 1548. kad je sagrađena župna crkva sv. Kuzme i Damjana u Donjoj Vrućici, jer ta crkva postaje sjedište župe za naselja: Gornja i Donja Vrućica, Duba i Trpanj.

Kako u 19. st. Trpanj izrasta u gradić, postaje službeno kapelanijom 1844., a od 1850. zasebnom župom. Župa se u Vrućici ograničava na naselja Gornje i Donje Vrućice, te Dube. Iza II. svjetskog rata Gornja Vrućica se radi blizine pripojila praktično župi Trpanj, što je i formalno provedeno 1971. g. Naselje Duba, koja je dosta udaljena od matice, a donedavna bez puta do matice u Donjoj Vrućici, proglašena je 1958. samostalnom kapelanijom. Ipak danas u župu Donja Vrućica ubrajamo i Dubu.

U II. svjetskom ratu naselja su župi teško stradala. Spaljena je i župna kuća u Donjoj Vrućici 20. rujna 1942. g. Izgorio je arhiv koji se prikupljao od 1828., a matične knjige od 1681. g.

 

Vjernička zajednica

Župa je 1916. imala 630 stanovnika, dok po popisu 1971. nalazimo 288 žitelja u 58 domaćinstava. Popis iz 2001. navodi samo 102 prijavljena člana u 34 obitelji. Govoriti o budućnosti župe u Donjoj Vrućici, znači zacijelo govoriti ˝de reliquiis paroeciae˝.

Župnik Lovro Kukuljica je od 1854. započeo privatnu školu. Kasnije je otvorena pučka škola. Škola danas više ne radi, a ono malo školaraca pohađa školu u Trpnju.

Svako naselje ima svoje groblje.

 

O župnoj crkvi

Župna crkva je sagrađena 1548., a posvećena je svetim mučenicima Kuzmi i Damjanu. Crkva je 1873. proširena, te je dobila oblik latinskog križa s kupolom.

Don Antun Cibilić, dugogodišnji župnik u Vrućici i slikar, poklonio je crkvi veliki kameni oltar, na kojem je naslikao slike sv. Kuzme i Damjana, sv. Vlaha i sv. Frana. Pod tim oltarom je slikar i pokopan.

Pobočni oltar Gospe od zdravlja podigao je 1874. don Mato Štuk. Oltarnu palu izradila je Ventura Kunić, žena Mihova iz Valparaisa, te je poklonila rodnoj župi svoga muža. Crkva je posvećena 8. rujna 1873. g.

 

Druge crkve i kapele

- sv. Antun Padovanski u Dubi sagrađena je 1921. na temeljima starije crkve.

- sv. Margareta u Dubi iz 16. st.

 

Crtice iz prošlosti župe

Na sjeverozapadnom dijelu Pelješca, zapadno od Trpnja nalazimo srednjovjekovna naselja Gornju i Donju Vrućicu i priobalno naselje Dubu Trpanjsku. U nemirna vremena gusarstva, od 15.-18. st., Trpanj je malo ribarsko naselje, dok su naselja Gornje i Donje Vrućice relativno velika.

Dubrovačka vlastelinska obitelj Ranjina vlasnik je posjeda u Vrućici, dok je Duba od 1767. u vlasništvu obitelji Gozze. Baldo Dobroslavić otkupljuje Dubu od obitelji Gozze 1773. g. Njega je naslijedio zet Ivan Bunić, dok se mještani nisu otkupom oslobodili kmetstva 1880. g.

U Dubu se išlo morskim putem iz Trpnja, no, Gornja i Donja Vrućica bile su u bespuću. Tek sedamdesetih godina 20. st. ova su naselja povezana kolnim putem, što je bilo prekasno da se zadrži i održi život u njima. Pasivnost i odvojenost od centara prouzročili su već u 19. st. iseljenje iz ovih naselja, a početkom 20. st. zbio se masovni egzodus u prekomorske zemlje. Duba je selo koje se u 20. st. relativno najviše iselilo. Samo od 1902.-1941. iz Dube je u Ameriku iselilo 26 (50 %) obitelji. Iseljenje se još ne zaustavlja, pa je izgledan potpuni nestanak ovih naselja.

Osobiti udarac životu ove župe zadao je II. svjetski rat. Partizani su od 1942. teroristički ili razbojnički vodili borbu protiv talijanske okupacije, robeći, pljačkajući i ubijajući neistomišljenike. Talijani su se za svaki zločin osvećivali strijeljanjem rodbine partizana i paljenjem kuća u selima. Tako je spaljena i župna kuća.

Pročitaj više...