• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

 

OTVOR FESTE – 2. 2.

Festa sv. Vlaha započinje svečanim otvorenjem ispred crkve sv. Vlaha na Kandeloru (Svijećnicu), 2. veljače u 15.30 sati. 

 

otvaranje 03

 

Redoviti dijelovi otvora Feste su: čitanje Lausa, nagovor biskupa, čitanje čestitki pristiglih za Festu, blagoslov jela koja donose djeca i djevojke u narodnim nošnjama (trznice), puštanje golubica na slobodu, podizanje barjaka sv. Vlaha na Orlandov stup uz pjevanje himna sv. Vlahu „Čuj sv. Vlaho naš“, te pucnji trombunjera u gradskoj luci.

 

otvaranje02

 

BLAGDAN SV. VLAHA – 3. 2.

Prva misa na Parčev blagdan je u 7 sati u crkvi sv. Vlaha. Potom barjak sv. Vlaha ide prema Vratima od Ploča gdje dočekuje barjake župa koje dolaze iz istočnog dijela biskupije. Zajedno potom idu prema Vratima od Pila gdje dolaze barjaci iz zapadnog dijela biskupije. Nakon naklona prema Gradu svi u procesiji kreću Stradunom prema crkvi sv. Vlaha, koju pozdravljaju izvijanjem, i katedrali gdje uskoro počinje svečana misa.

 

misa

 

Na blagdan sv. Vlaha, 3. ožujka svečano euharistijsko slavlje počinje u 10 sati ispred katedrale. Nakon mise slijedi svečana procesija s barjacima u kojoj se nose moći sv. Vlaha i drugih svetaca, koje se nude vjernicima na štovanje.

 

procesija

 

Ispod baldahina nosi se Isusova pelenica.

 

pelenica

 

 

U 15.30 ispred katedrale je izvijanje barjaka kojima se pozdravljaju biskupi pristigli na Festu. 

Navečer barjaci, uz zvonjavu zvona, napuštaju Grad.

 

izvijanje01

 

ZATVARANJE FESTE NA GORICI SV. VLAHA 

Festa sv. Vlaha se završava na prvu nedjelju nakon blagdana. 

U jutarnjim satima procesija s gradskim barjacima kreće s Pila prema Gorici sv. Vlaha. Uz vjernike u njoj sudjeluju članovi Bratstva sv. Vlaha, a pratnja je i Gradska glazba. Pridružuju joj se barjaci i vjernici iz crkava pored kojih prolazi. 

 

gorica01

 

 

Misa na Gorici, ispred crkve sv. Vlaha na Gorici, počinje u 9 sati. Nakon mise procesija se vraća u Grad. 

 

gorica02

 

Točno u podne započinje ceremonija zatvaranja Feste. Rektor crkve sv. Vlaha, uz prigodnu duhovnu misao, zahvaljuje Bogu, sv. Vlahu i svima koji su sudjelovali na protekloj Festi. Barjak sv. Vlaha spuštaju festanjuli dok okupljeni puk pjeva Parčevu himnu. Slijedi zahvalna misa u crkvi sv. Vlaha.

 

zatvaranje

 

SVJETSKA NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA 

Festa sv. Vlaha nalazi se od 2009. godine na UNESCO-vom popisu svjetske nematerijalne kulturne baštine.

 

kraj

 

Pročitaj više...

Sv. Vlaho, kako pričaju njegovi životopisi, rodio se u Sebastiji, u pokrajini Pontu u Maloj Aziji. Roditelji su mu vjerojatno bili pogani, a i on kao da se rodio u poganstvu. Bio je liječnik i na glasu u svom zvanju. Mnogo se trudio oko zdravlja svojih sugrađana. Nakon smrti prvog sebastijanskog biskupa Jermemca Mehruđana svećenstvo i vjernici, po tadašnjem običaju, izabraše Vlaha za svog biskupa.

 

Time započe njegov neumoran i nikada nepokoleban rad na obraćenju pogana i na iskorjenjivanju poganskih zloporaba. To je bilo nekako u doba, kad je za rimskog cara Dioklecijana g. 303. i u drugoj Jermenskoj — kojom upravljaše rimski namjesnik, a čiji glavni grad bijaše Sebastija — zaredalo općenito proganjanje kršćana.

 

Priča se da je neka žena imala jedinca sina. Kad je dijete jelo ribu zapne mu u grlu velika kost, koju naravnim načinom nitko nije mogao odstraniti. Dijete bi stalno umrlo. Vlaho ga znakom križa i molitvom oslobodi smrtne opasnosti. U svojoj je molitvi navodno rekao: „Ova moja molitva neka ne bude na korist samo ovome djetetu nego i svima, koji bi te, gospodine Bože, u slučaju bolesti grla zamolili u ime moje. Pomozi njima i svakom ljudskom stvorenju“.

 

Kad, poslije svakojakih nagovaranja i odlučnih prijetnja, nije htio zatajiti Krista i prigrliti pogansku vjeru, baciše ga u tamnicu i podvrgoše svakojakim krvavim mukama. Jednoga mu dana objesiše oko vrata težak kamen i baciše ga u jezero. Vlaho zazva ime Gospodnje, kamen mu pade sa vrata i, umjesto da se utopi, pođe po vodi kao po suhome. Za njim krenuše pogani, stadoše dozivati svoje bogove, ali se svi potopiše. Tužiše ga da se služi čarolijama i osudiše na smrt. Prije nego što mu odrubiše glavu usrdno je molio svemogućega Boga da pomogne kršćanima u svim njihovim potrebama pa, uz ostalo, i u bolesti grla. Mučeničku smrt podnese između 316. i 320. godine.

 

Za cara Konstantina, kad je do tada progonjeno kršćanstvo nastupilo svoj pohod da zavlada svijetom, svečev grob dođe na veliko štovanje. Brzo se širilo po Armeniji i po drugim krajevima Male Azije. Iz straha da svečevo tijelo ne bi bilo razneseno i porazbacano onako, kako se često događalo sa svetim moćima za Arijevaca i za cara Julijana Apostate (361—363), pobožni ga kršćani preniješe iz prvotnog groba na neko drugo, sigurnije mjesto. Pa ipak su već tada njegove moći raznašali djelomično po raznim krajevima. A poslije, za islamskog osvajanja Azije, Afrike, Sirije, Jeruzalema, Anatolije, Mezopotamije, Misira i Perzije, kršćani bi, kad bi spašavali sami sebe, spašavali i moći svetaca koje su štovali. Moći sv. Vlaha dođoše po svoj prilici već zarana u Carigrad i biše smještene u crkvu, koja je otprije bila podignuta njemu u čast. Ova je crkva skupa s gradom stradala u 16. st., a nova je bila podignuta g. 1844—1847. Osim Katoličke crkve sv. Vlahu štuje i Pravoslavna i Jermenska, štu ju ga i muslimani i rado ga zovu „Božjim čovjekom“ ili „svecem grla“.

 

Štovanje sv. Vlaha postepeno se širilo i po Zapadu, ponajviše s dolaskom kršćana s Istoka kad su, bježeći pred najezdom Islama, tražili nova skrovišta. Jedna se njegova slika našla u podzemnoj bazilici sv. Klementa u Rimu. Njemu na čast podigoše crkve u Rimu, Napulju, Veneciji, kod Erfurta u Thiiringenu već p rije 13. st. Po svijetu se razasuše i svečeve moći; ima ih ne samo u Dubrovniku nego i u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Skeptici će na to rado primijetiti, da bi sv. Vlaho, kad bi uistinu sve to bili ostaci njegova tijela, morao imati barem stotinu ruku i nogu. Nasuprot tome stoji činjenica, da se njegove moći redovito sastoje od malih čestica, a onda, da je bilo i drugih svetaca, koji su, osim njega, nosili ime Vlaho (Blaž). Do 10. st., kad Dubrovčani izabraše sv. Vlaha svojim zaštitnikom jer im se njegovom pomoću spasio grad, svečev se kult bijaše već proširio po svijetu.

 

Legenda, po kojoj bi se sv. Vlaho sam od sebe pojavio da brani i štiti Dubrovnik u 10. st., kad se našao u velikoj opasnosti, zabilježena je u najstarijim dubrovačkim ljetopisima i u Nikole Ranjine. Iz tih bezimenih ljetopisa preuzeo ju je učeni talijanski dominikanac Serafin Razzi (1531—1611) koji je g. 1587—1589. boravio u dubrovačkom samostanu svoga reda i tu napisao povijest Dubrovnika, prvu, koja je bila tiskana. Izvadak iz legende donio je u novije doba Dubrovčanin Matija Zamagna (1780—1870) u svojoj knjizi La Storia di Ragusa, napisanoj g. 1862—1868.,a objavljenoj u Trstu 1935. (str. 54).

 

Za prvu crkvu sv. Vlaha u Dubrovniku kadšto se mislilo da se dizala na istom mjestu gdje je i sadašnja. Neće biti tako. Vjerojatno je bila blizu kasnijega samostana opatica sv. Klare na Placi, na lijevom uglu gradskih vrata Pile, kad se s Place izlazi iz grada. S porastom bogatstva javljala se zamisao, da se stara malena i već trošna crkvica zamijeni velikim hramom, osobito poslije g. 1348., kad je od strašne kuge poginulo nekoliko tisuća ljudi. Bijaše ispunjenje zavjeta kad se na mjestu, gdje je sadašnja crkva sv. Vlaha, gradila druga tri godine, od 1348. do 1351., a dograđivala do g. 1356.

 

Gradnju crkava spominju Dubrovački bezimeni anali, po njima Nikola Ranjina, koji napominje, da se g. 972. odredilo („fu assegnato“) da se sagradi crkva u čast sv. Vlaha, pa Serafin Razzi i historičar Džono Rastić (Junije Resti, 1669—1735). Drugu crkvu opisuje Philippus de Diversis de Quartigianis iz Luke, koji je 1434—1441. kao učitelj boravio u Dubrovniku.

 

Crkva, veličanstveno djelo Ivana iz Sijene, bijaše sva od srebra i rijetkih vrsta mramora. Milanska glasovita porodica Sforza, koja je u 15. i 16. stoljeću dala svome gradu šest vojvoda, darovala joj je oltar sv. Ambrozija. Oštećena za velikog potresa g. 1667. bi doskora popravljena i neko doba zamjenjivaše stolnu crkvu Velike Gospe, koju poruši potres. Crkvu sv. Vlaha uništi požar 24. svibnja 1706. Priča se da je neki hrabar i pobožan građanin po imenu Kristo Dragi, kad se požar najviše rasplamsao, tri puta srnuo u crkvu da spasi kip sv. Vlaha, koji se nalazio na glavnom oltaru, ali ga je vatra svaki put spriječila. Kip, prvi umjetnički spomenik 13. st., nalazi se sada u stolnoj crkvi. Svetac drži u desnoj ruci biskupski štap, u lijevoj ploču, na kojoj je nacrtan Dubrovnik otprilike onako kakav bijaše g. 1485. Vjerovalo se da je kip bio čudom spašen. Novi hram, sadašnji, prostraniji od pređašnjega, bi sagrađen g. 1715.

 

I ideja o sv. Vlahu živi neprekinutom jakošću i dan danas. Pred njegovom se crkvom odigrava najznačajniji dio velike svečanosti 3. veljače. Do nje dopire gruvanje topova i pucanje pušaka, pred njom se viju barjaci, u njoj se dižu najtoplije molitve. Čitav Dubrovnik pozdravlja svoga sveca, pozdravlja ga prošlost i sadašnjost. Rano ujutro Župljani i Brgaćani u svojim zlatom urešenim odijelima silaze na Pile da se tu sastanu s izaslanstvima iz Rijeke i sa čitavog dubrovačkog Primorja. Vijanjem zastava pozdravljaju drevne gradske zidove pa svi skupa ulaze u raskošno ukrašeni grad. Vrhunac je svečana procesija koja završava blagoslovom puka.

 

God. 924., malo prije uglavljene zaštite sv. Vlaha, Dubrovnik je imao svog biskupa i neku više ili manje izgrađenu autonomnu upravu. God. 1102. biskup postade nadbiskupom i time prestade nad Dubrovnikom vlast splitskog nadbiskupa, pod kojom je dosad stajao. Prestalo je i pripadanje Dubrovnika Bizantskom carstvu pa, prirodno, i vlast nad Dubrovnikom bizantskog stratega, koji stolovaše u Zadru. Autonomija općine sve se više ustaljivala. Postojeće odredbe javnopravnog i privatnopravnog značaja dadoše osnovu Gradskom statutu, koji je bio sastavljen g. 1272. a u 14. i 15. st., u doba najvećeg cvata, upotpunjavan novim odredbama.

 

Statut, naravno, ne zaboravlja svog svetog zaštitnika. Već u uvodu, nakon zaziva gospodina Boga, B. D. Marije i svetog Marka, moli sv. Vlaha slavnog mučenika — gloriosi martiris — da bi, njegovom pomoću, grad mogao sretno i mirno živjeti ravnajući se po svom Statutu. Knez, kojega je u Dubrovnik za svoje vrhovne vlasti (1205—1358) slala Venecija, pošto se zakune da će dobro upravljati gradom, čuvati ga i poštovati stare običaje i odredbe, prima barjak sv. Vlaha i time nastupa u svoju službu. Statut određuje da crkvi sv. Vlaha pripada četvrtina imovine osobe, koja je umrla a da nije učinila oporuku.

 

Napadno bi moglo izgledati što u Statut nije uvrštena odluka iz 1190. god. o povlasticama za osobe koje na dan sv. Vlaha dolaze u Dubrovnik, donesena umalo pred stotinu godina. Da se ona uvijek poštovala, unatoč Statutove šutnje, pokazuje zaključak vijeća od 25. lipnja 1347. Odredbi, da se dan prijenosa ruke sv. Vlaha (5. srpnja) mora zauvijek svetkovati, dodaje se, da „tri dana prije tog dana i tri dana poslije osobe, koje gradu ili pojedincima duguju bilo što u novcu, mogu slobodno i bez opasnosti doći u Dubrovnik na svečanost i boraviti u gradu i njegovu okrugu uz onu istu pogodnost, koja je podijeljena dužnicima povodom dana muke sv. Vlaha“.

 

S tom se odredbom podudara poglavlje 46. sta tu ta otoka Lastova g. 1310. s dodatkom: kako se čini u Dubrovniku, a statut otoka Mljeta g. 1345. ima u svom hrvatskom prijevodu iz 18. st. ovako 36. poglavlje: „Utvrđivamo i naređivamo, ako je kogod dužan Universitati od Mljeta -oli komu čeljadetu za poštenje i rispet prislavnoga baruna, branitelja i Konfalona od grada Dubrovnika, Svetoga Vlaha mučenika Isukrstova, hoćemo da može iziti na dvor tri dni prije a tri dni poslije njegove svetkovine od Febrara i od Lulja kako je običaj u Dubrovniku“.

 

Sv. Vlahu se daje naslov baruna u značenju osobe, koja ima široku vlast na nekom području ili u krugu djelovanja, pa tako i svecima, a čak i samom gospodinu Bogu. Barun u statutu otoka Mljeta jamačno znači ono isto što Rastiću zaštitnik, osloboditelj i branitelj. Konfalor (confaloniere, gonfaloniere) je zastavnik, stjegonoša.

 

U književnosti dvije uzvišenosti: sv. Vlaho i sloboda stoje skladno — ova riječ u dubrovačkom smislu njima ponajprije pristaje — jedna pored druge. Potres g. 1667. i kako se Dubrovnik oporavio poslije ove nesreće opisuje Jaketa Palmotić Dionorić (1623—1680) u svom spjevu Dubrovnik ponovljen, u kojemu se povodi za Gundulićevim Osmanom. Po zaključku preživjele vlastele priređuje se zahvalna svečanost, nakon ophoda, u kome se nose svete moći:

 

Snižni zavjet učiniše

svetom Vlasi crkvu zgradit;

da pomoćnik on čestiti;

bude gradu Dubrovniku,

da mu bude isprositi

u višnjega prednju diku;

i da naprijed još uzbude

obranitelj vjerna puka,

da ga čuva, brani i bljude

od protivinijeh svakijeh muka.

 

Na zagovor sv. Vlaha nebo pomaže Dubrovčanima. U svojoj molbi Svemogućemu reći će svetac:

 

Moji su ovo sve sinovi,

moj vas ovo puk je vjerni.

A i tvoja rajska dika

zapoviđe davino meni,

da sam grada Dubrovnika

obranitelj ja ljubljeni.

A samilostni Spasitelj:

Blagi pogled on obrati

k svetom starcu, gdje uzdiše,

te mu čini gori-ustati,

da stupi prida nj više;

pak bivši se posmjehnuo

blagom riječi reče njemu :

starče, molbe sve sam čuo;

zamiren ćeš bit u svemu.

Tvoj Dubrovnik, koga obori

nemilosna trešnja silna,

još će uzrašćet svojijem dvori

i pun blaga biti obilan. (…)

Reče, i rukom rajska uresa

svoj blagoslov gradu poda.

Kad se grad obnavljao:

Svatom Vlasi crkvu svetu,

glasovitu nad sve dine

ina čas višnjem u zavjetu

s mnogom dikom grade i čine.

 

Ivo Vojnović u predvečerje svoje smrti, gotovo slijep, u zanosu zbog veličanstvene proslave dubrovačkog zaštitnika, napisao je uz ostalo: „Hvala Ti, Sveti Vlaho, što si i ove godine učinio ono Tvoje ’famozo’ Čudo .od Čudesa!. . . Ti, Sveče naš, svake godine, molili Te ili ne molili Te mi, rastapaš dubrovačko smrznuto srce u Gradu od kamena. A Ti znaš najbolje, Sveti Vlaho, što to hoće rijet, biti od kamena dok ti srce još živo u grudima tuče. Jer nije ni jedna, ni dva, ni deset ni sto godišta, već je nebrojeni niz vjekova proteklo, otkad uspravan, tvrd, neslomivih koljena stražariš na gradskijem mirima motreći sve dobro a praštajući možda i odviše i sve zlo, pa i ludosti i grijehe i slaboće i zloće i skrovite bolove i tiha odricanja i grabežljivosti spekulanata i nemar za ljepotom u duševnom neradu i u preziru krilatih poleta.“

 

Kao zaključak svega mogu samo navesti da je sveti Vlaho odigrao nezamislivu ulogu kako u povijesti Dubrovnika tako i u njegovim zakonima i književnosti. Sveti Vlaho je za Dubrovnik više od samog zaštitnika, on je tradicija, kultura i potvrda o samom postojanju drevnoga grada. Sveti Vlaho je simbol nezavisnosti Dubrovačke Republike kroz njenu burnu povijest. Sveti Vlaho jest i ostat će zauvijek sama srž nematerijalne baštine Dubrovnika.

 

(Dio članka Josipa Nagyja „Sveti Vlaho zaštitnik Dubrovnika“ objavljenog u „ Crkvi u svijetu“   br. 3/1972., stranice 256-270. Članak je napisan u povodu 1000. obljetnice zaštite sv. Vlaha.)

Pročitaj više...

 

Papa Ivan Pavao II. u Dubrovniku 6. lipnja 2003. godine

 

Papa docek Cilipi 01 srednja

Zvonjava crkvenih zvona u cijeloj Dubrovačkoj biskupiji tog petka, 6. lipnja 2003. godine najavila je dolazak pape Ivana Pavla II. zrakoplovom Croatia airlanesa u Zračnu luku Dubrovnik u 10 sati. U luci su ga dočekali dubrovački biskup Želimir Puljić, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Goran Granić, dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica, župan dubrovačko-neretvanski Ivan Šprlje, načelnik općine Konavle Luka Korda i direktor Zračne luke Dubrovnik Tonči Peović.

Papa docek Cilipi 02 srednja

Uime grada i županije gradonačelnica i župan predali su Sv. Ocu prigodni dar - zlatnik slikara Mataušića, na kojem se s jedne strane nalazi Grad, s druge strane maskerol, te zlatni kipić sv. Vlaha. Prigodni tekst napisao je akademik Luko Paljetak, na latinski ga je preveo prof. Salopek, a rimskim kurzivom napisao ga je slikar Ivo Grbić. Svoju radost zbog dolaska "čovjeka u bijelom" nisu mogla sakriti djeca u narodnim nošnjama iz KUD-a “Čilipi”, koja su oduševljeno pozdravljala Sv. Oca.

 

Dolazak u Gruž

 

Papa Gruz dolazak srednja

Papa Ivan Pavao II. stigao je u papamobilu u pratnji biskupa Puljića i svoga osobnog tajnika Stanislawa Dziwisza u luku Gruž. Dočekali su ga i pozdravili brojni hodočasnici, njih oko 60.000, mašući papinskim zastavicama te hrvatskim nacionalnim obilježjima. Također se ispred luke Gruž okupilo oko 2.500 okićenih barki.

Papa Gruz brodice srednja

 

Pozdravne riječi biskupa Puljića

i molba da na čast oltara uzdigne s. Mariju Propetoga

 

Papa Gruz misnici srednja

 Na početku liturgijskog slavlja pozdravne riječi Sv. Ocu uputio je biskup Puljić, izražavajući radost i dobrodošlicu zbog njegova dolaska: "Dobro došli na ovo tlo koje je stoljećima bilo oazom hrvatske slobode. Dobro došli u Grad koji je prepun uspomena povijesnih veza Apostolske Stolice i Dubrovnika". Nabrajajući brojne nazočne na misnome slavlju, biskup Puljić je istaknuo kako su nazočni svi društveni staleži i slojevi od gospodarskih, političkih, kulturnih i zdravstvenih djelatnika do običnih radnika, pomoraca, ribara i djelatnika obavijesnih sredstava iz domovine i inozemstva, koji izvješćuju o ovome događaju, a, uz brojne pripadnike ustanova posvećenoga i apostolskog života, nazočne su i duhovne kćeri časne službenice Božje Marije od Propetog Isusa Petković.

Papa Gruz biskup pozdrav srednja

Napomenuvši kako je Dubrovnik sastavni dio europske i svjetske kulturne baštine, biskup Puljić opetovano je istaknuo radost vjernika Dubrovačke biskupije zbog Papina dolaska. "Raduje se okupljeni Božji puk što će Vaše ruke blagosloviti ne samo ljude i obitelji ovoga kraja, već i mučeničkom krvlju natopljeno tlo ove biskupije i domovine naše. Danas će se u nebu radovati i oni brojni svjedoci koji su u zgodno i nezgodno vrijeme ostali vjerni Bogu i Crkvi, te u trajnoj borbi za krst časni i slobodu zlatnu, uspjeli prenijeti na svoje potomke vjeru i kulturnu baštinu od koje i danas živimo. Siguran sam kako će nam se posebice pridružiti i dubrovački mučenici s Dakse, svećenici i ugledni vjernici svjetovnjaci. Oni su, naime, upravo iz ove luke ljeta Gospodnjega 1944. odvedeni i ubijeni na tom obližnjem otočiću. Pridružit će nam se i brojni pali branitelji iz Domovinskog rata, koji se nisu plašili ni sile, a ni oružja onih koji su bili naumili u ropstvo i okove staviti ne samo ovaj Grad - simbol slobode, već i cijelu zemlju Hrvatsku", rekao je dubrovački biskup. Potom je podsjetio na riječi Sv. Oca u prigodi pohoda "ad limina" hrvatskih biskupa u studenome 1992. godine, kada je rekao kako narod u Hrvatskoj "proživljava povijesno razdoblje" u kojem je Crkva pozvana "živjeti novo proljetno doba". Sveti se Otac nije "umarao" kroz čitavo vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH, kako svojim pismima i nagovorima, tako i nezaboravnim pastirskim pohodima, "zalijevati uljem Evanđelja rane povrijeđenoga hrvatskog puka, na čemu smo Vam posebice zahvalni. Hvala Vam, vrhovni pastiru opće Crkve i neumorni promicatelju istinskoga mira! Hvala Vam, iskreni prijatelju svakoga čovjeka, svakoga naroda i čitavoga čovječanstva", rekao je biskup Puljić.

Zatim je uputio poziv Sv. Ocu da hrvatskim vjernicima dade smjernice i poticaje za njihove živote: "Usmjerite danas naše lađe neka smjelo izvezu na pučinu i potaknite neka zaplove punim jedrima. Odredite pravac krme i brzinu kretanja. Upozorite nas na pogodne i nepogodne vjetrove kao i na opasne morske struje. Povedite nas Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka, koji je put, istina i život. I podsjetite nas kako je njegov križ jedina prava busola, koja nas vodi u vječnu luku spasenja".

Papa Gruz misa 02 srednja

Pritom je dodao kako hrvatski vjernici žele sa Sv. Ocem obnoviti svoju vjeru koja je prenošena s koljena na koljeno od stoljeća sedmog pa do naših dana: "Naši su očevi s ponosom isticali kako su oni Marijin narod zbog brojnih svetišta i crkava podignutih Presvetoj Bogorodici u čast. Ali, mi smo i narod svetoga Petra. I želimo to uvijek ostati. Želimo biti zahvalna Marijina i Petrova djeca. Hvala Vam, sveti Oče, za Vašu naklonost i posebice za pastirski pohod Dubrovačkoj biskupiji". Nakon toga je biskup Puljić zahvalio Papi za poruke, pisma i riječi utjehe koje je osobno upućivali tijekom ratnih nevolja, kao i putem svojih bliskih suradnika. Na kraju je dubrovački biskup još jednom iskazao zahvalnost na dolasku Sv. Oca, koji je došao "učvrstiti braću u vjeri i proglasiti blaženom časnu službenicu Božju Mariju od Propetog Isusa Petković. Unaprijed hvala i za riječi koje ćete nam danas uputiti. Hvala za sve. Još jedanput u ime ovdje nazočnih, te u ime onih koji su željeli ovamo doći, ali im nije bilo moguće, kao i u ime svih koji nas prate preko radija i televizije kličem: Dobro nam došli, Sveti Oče!".

Na početku obreda proglašenja blaženom službenice Božje Marije od Propetog Isusa Petković, biskup Puljić zajedno je s postulatorom kauze o. Paolom Lombardom prišao Sv. Ocu i zamolio ga neka započne čin beatifikacije službenice Božje Marije od Propetog Isusa Petković: "Sveti Oče, kao dubrovački biskup, ponizno Vas molim, udostojte se ubrojiti među blaženice službenicu Božju Mariju Propetog Isusa Petković, utemeljiteljicu družbe Kćeri Milosrđa". Potom je biskup Puljić iznio kratko život službenice Božje. Marija od Propetog Isusa Petković rodila se 10. prosinca 1892. godine u župi Svih Svetih u Blatu, na otoku Korčuli. Bila je šesto od osmero djece u obitelji Antuna i Marije Petković, koje su roditelji odgajali u kršćanskom ozračju. Već od malena Marija Petković iskazivala je sklonost prema pobožnosti i milosrđu, te je i kao redovnica nastavila pomagati siromasima i potrebnima, a na biskupov poticaj započela je pripremati skromne konstitucije zamišljene redovničke zajednice "za odgoj i izobrazbu domaće ženske mladeži". Dubrovački biskup Josip Marčelić, na temelju pravila Trećeg reda sv. Franje, posebnim spisom 1928. godine kanonski je ustanovio redovničku zajednicu biskupijskog prava. Tri desetljeća kasnije, na Blagovijest 1957. godine, zajednica je dobila papinsko priznanje Družbe i konstitucija. S. Marija Petković najveću je radost, kako je istaknuo biskup Puljić, vidjela u siromasima, rubnima i prezrenima. Stoga se nije umarala sve do blažene smrti 9. srpnja 1966. godine poticati svoje sestre neka ponašanjem i žrtvom pokazuju kako se i u njima utjelovila Božja ljubav, dobrota i milosrđe. Nakon provedenog postupka Kongregacije za proglašenje svetih, papa Ivan Pavao II. je 5. srpnja 2002. godine objavio dekret o herojskim krepostima službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković, a 20. prosinca iste godine i dekret o čudu koje se dogodilo na njezin zagovor. Družba Kćeri Milosrđa, koju je ona utemeljila, danas ima oko 450 sestara koje djeluju na tri kontinenta, u 12 država i u 67 zajednica. Sestre se bave odgojem mladeži, katehizacijom, njegom staraca i bolesnika, te župskim pastoralom i misijama. "Molim Vas stoga, Sveti Oče, udostojte se svojom apostolskom vlašću proglasiti blaženom prvu ženu Hrvaticu, službenicu Božju Mariju Propetog Isusa Petković", rekao je na kraju biskup Puljić.

 Prva hrvatska blaženica

 

Nakon te biskupove molbe Sveti je Otac izrekao formulu beatifikacije: "Mi, udovoljavajući želji Našega brata dubrovačkoga biskupa Želimira Puljića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se službenica Božja Marija Propetoga Isusa Petković od sada naziva blaženom i da se svake godine na dan njezina rođenja za nebo, 9. srpnja, može slaviti njezin spomen na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga".

Papa Gruz propovijed srednja

Nakon svečanog proglašenja blaženom s. Marije od Propetog Isusa Petković, otkrivena je slika nove hrvatske blaženice u sklopu oltarnog prostora, koju su otkrili pisac životopisa nove blaženice fra Atanazije Matanić i postulator kauze o. Paolo Lombardo.

U tijeku pjevanja u čast nove blaženice, vjernici u ophodu sa svijećama prinijeli su darove i moći. Cvijeće su prinijeli Katarina Donjerković i Franka Gavranić, Željka Bačić i Ivana Biško u narodnoj nošnji Blata te djeca iz Vojvodine Anamarija Skenderović i Aleksandar Stipić obučeni u narodne nošnje. Djevojčice u narodnoj nošnji Vele Luke Emi i Ena Cetinić nosile su maslinovu granu i ulje, dok su maketu jedrenjaka prinijeli Ivan i Jelena, a Branko Bačić i Ivica Cetinić konavoski vez.

Papa Gruz procesija 01 srednja

Provincijalka Družbe Kćeri milosrđa u Čileu s. Coronata Donoso i provincijalka Družbe u Argentini s. Maria (Donato) Orsillo nosile su misnice, a svijeće su nosile s. Elza Dorila Alcaraz Marecos iz Paragvaja i Stana s. Teodora Vilić iz Italije, kao i djevojčice iz odgojnog zavoda u Peruu Mirjam Olivera i Marghot Violeta. Moći nove hrvatske blaženice nosio je svjedok čuda Marije Propetog Petković Roger Cotrina Alvarado. Plodove Dubrovačkog primorja prinijeli su Ane i Niko Lujo u narodnoj nošnji, Konavala Ivana (Frano) Franušić i Niko Prokulica u narodnoj nošnji, a kokos, ananas, banane iz Tanzanije nosili su Castor i Hilary. Velimir Barbir iz MORH-a i Josip Zagorčak MUP-a nosili su golubice. Med iz Novog Šehera prinijeli su Ivica Topić i Violeta Tomić u narodnim nošnjama, koji su predstavnici Bosne, gdje ima veliki broj sestara Družbe Kćeri milosrđa. Potom je dubrovački biskup izrekao zajedno s postulatorom kauze zahvalu za proglašenje nove hrvatske blaženice. Na kraju obreda Sveti je Otac uputio molitvu da po zagovoru nove blaženice "vjerno izvršujemo svoj životni poziv i postignemo savršenstvo".

 

Papina homilija o ženi

 

"S radošću dođoh u ovaj stari i slavni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća općega dobra", istaknuo je papa Ivan Pavao II. u svojoj homiliji na misi proglašenja blaženom sestre Marije Propetoga Petković u Dubrovniku.

Papa je novu blaženicu stavio kao uzor svim hrvatskim ženama istaknuvši kako je u našemu dobu kao možda ni u jednom drugom potrebna "ona umnost žene koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi". Ivan Pavao II. im je stoga uputio poziv da nastave gledati na svaku osobu očima srca, ići joj ususret i biti uz nju "osjetljivošću, što je vlastita majčinskom osjećaju.

Papa Gruz propovijed srednja 02

Na početku svoje homilije Papa je rekao kako Isus, mladića koji ga je pitao što mu je činiti da baštini život vječni, jednostavno i izravno poziva: "Izvršavaj zapovijedi". "Sabran na ovo radosno slavlje, puk dubrovački, zajedno s hodočasnicima pristiglima iz drugih dijelova Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz Crne Gore i drugih zemalja, sa strahopoštovanjem prihvaća poziv dobroga Učitelja te smjerno ište njegovu pomoć i njegovu milost kako bi na taj poziv mogao odgovoriti velikodušno i sa zalaganjem", rekao je Papa. "Sjećajući se mojega prethodnika Pija IV., koji je ovdje bio nadbiskup, s radošću dođoh u ovaj stari i slavni grad Dubrovnik, što stoji ponosan na svoju povijest i na svoju baštinu slobode, pravde i promaknuća općega dobra", rekao je Papa u nastavku homilije. Izrazio je pritom želju da baština ljudskih i kršćanskih vrijednosti, "što se je nagomilala tijekom minulih stoljeća", i dalje "bude najdragocjenije blago puka ove zemlje".

U nastavku homilije Papa je govorio o novoj blaženici sestri Mariji od Propetoga Isusa istaknuvši kako se ona odlučila zauvijek posvetiti Bogu potpuno se predavši duhovnome i materijalnom dobru najpotrebnijih. Osnovala je tako, podsjetio je Papa, Družbu kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda svetoga Franje, čija je zadaća "širiti i promicati, preko duhovnih i tjelesnih djela milosrđa, poznavanje Božje ljubavi". "Nisu nedostajale teškoće. Međutim, sestra je Marija neslomljivom odlučnošću išla naprijed, prikazujući svoje patnje kao djela bogoštovlja i podupirući svoje sestre riječju i primjerom. Četiri je desetljeća majčinski mudro upravljala svojom redovničkom zajednicom, otvorivši je misijskome radu u raznim zemljama Latinske Amerike", rekao je Papa.

Papa Gruz misa srednja 01

Razmišljajući o liku nove blaženice, Papa je razmišljao i o svim hrvatskim ženama posebno onima "koje su zauvijek obilježene tugom zbog gubitka koga iz svoje obitelji u strašnome ratu iz devedesetih godina prošloga stoljeća ili pak zbog kakva drugoga gorkog događaja, koji ih je pogodio". "Vrtoglavi tijek suvremenoga ljudskog života može dovesti do zamagljenja i čak do gubitka onoga što je ljudsko. Možda je našemu dobu kao ni jednomu drugom razdoblju povijesti potrebna ona umnost žene, koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi", rekao je Papa. On je stoga pozvao hrvatske žene da, "svjesne svojega vrlo uzvišenoga poziva supruge i majke", nastave "gledati na svaku osobu očima srca te joj ići ususret i biti uza nju osjetljivošću, što je vlastita majčinskome osjećaju". "Vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici", istaknuo je Papa.

Papa se zatim posebno obratio ženama koje žive posvećenim životom potaknuvši ih da se ne umore vjerno odgovarati na "jedinu Ljubav vašega života". Posvećeni život, rekao je Papa, nije samo "velikodušno zalaganje ljudskoga bića, nego je navlastito odgovor na dar, koji dolazi s Neba i koji traži da ga se prihvati nepodijeljena srca". Papa je zato pozvao posvećene žene da ih svakodnevno iskustvo nezaslužene Božje ljubavi "potiče na posvemašnje darivanje vlastitoga života kroz služenje Crkvi i braći, predajući Bogu u ruke sav svoj život, svoju sadašnjost i svoju budućnost".

Na kraju svoje propovijedi u Dubrovniku Papa je istaknuo kako je svatko pozvan, u skladu s vlastitim pozivom, "ostvarivati u sebi i oko sebe Božji naum". "Vaša kršćanska zajednica rasla i učvršćivala se u uzajamnome oprostu, ljubavi i miru: to je prošnja, koju Papa danas upravlja Gospodinu za sve vas", zaželio je na kraju svoje propovijedi u Dubrovniku Papa.

 

Prinos darova i pričest

 

Papa Gruz procesija 02 srednja

 

Prinosni darovi na svečanoj misi u dubrovačkoj luci Gruž bili su porculanski križ s pozlatom, koji je darovao Centar za radnu terapiju, a prinijeli su ga Tomislav Anđelković, voditelj Centra, te štićenici Stjepan Akmadžić i Ivan Buntjelić; Biblija, koju je prinio zauzeti katolički laik Darinko Iveković; Marin Lučić prinio je CD "Ivan Pavao II. i Dubrovnik", a Hrvoje Raguž zbirku pjesama koju je opremio Josip Botteri Dini svojim slikama; kruh iz Bačke, koji simbolizira životni put s. Marije Petković, koja je na početku svoje redovničke službe u Subotici prosila žito da nahrani gladne, a prinijeli su ga Novica Miljački i Marina Remeš; vino "Dingač", koji je prinio Anto Martinović, direktor Vinarije Dingač u Potomju, te Vesna i Antea Martinović; kalež su nosili članovi obitelji Tihomira Oreča; srebrnu krunicu prinijeli su Pavao Palić i Vera Mazarekić u ime svih Janjevaca povodom 700. obljetnice prvog spomena Janjeva, najstarije hrvatske dijaspore; statut grada Dubrovnika nosila je gradonačelnica Dubrovnika Dubravka Šuica; Stijepo Butijer, arhitekt oltarnog prostora, prinio je sliku dubrovačkog slikara Josipa Škerlja "Raspeće", dok je dožupan dubrovačko-neretvanski Pero Mišković prinio kip sv. Vlaha, rad Josipa Ivanovića.

Na kraju su kovčeg s novčanim darom prinijeli don Franjo Dragun i s. M. Elvira Krišto, predsjednica Hrvatske unije Viših redovničkih poglavarica. Papa je također sve prinositelje darova darivao s krunicama te ih blagoslovio, a Dubrovačkoj biskupiji darovao kalež koji je preuzeo biskup Puljić.

Papa Gruz pricest srednja

Na misi u dubrovačkoj luci Gruž Papa je prvo pričestio s. Julijanu Franulović, koja je bila prva nasljednica s. Marije Petković, potom je pričestio sadašnju provincijalu glavaricu Družbe Kćeri milosrđa s. Berislavu Žmak i povincijalku Hrvatske provincije Krista Kralja Družbe Kćeri milosrđa s. Emilu Brbarić, te predstavnike svih biskupija, obitelji, pet dekanata Dubrovačke biskupije, mladih i obitelji poginulih hrvatskih branitelja. Papa je na kraju mise blagoslovio temeljene kamene za buduće crkvene građevine u Dubrovačkoj biskupiji.

 

 

 

Papa: „Dugo sam vremena želio posjetiti Dubrovnik...“

 

 Papa Gruz mahanje srednja

 

Na kraju svoje prve mise slavljene prigodom trećega pastoralnog pohoda Hrvatskoj, Sveti Otac podijelio je apostolski blagoslov te pozdravio okupljene riječima koje će se dugo pamtiti:

"Dugo sam vremena želio posjetiti Dubrovnik. Ta se moja želja danas ispunila. Zahvaljujem Bogu na tome. Zahvaljujem i vama na ovom izvanrednom dočeku, na ovom bogoslužju, na ovim predivnim prirodnim ljepotama. Sve vas blagoslivljam. Blagoslivljam vaše obitelji. Blagoslivljam mlade kojima velim: Hrabro. Blagoslivljam djecu i bolesnike! Neka Bog blagoslovi rodno mjesto nove blaženice, grad Dubrovnik i cijelu Hrvatsku!".

Hodočasnici su Papu na kraju mise ispratili pjesmom pjevajući "Do nebesa" i "Zdravo, Djevo". Nakon mise Papa se uputio Biskupski dvor u Gospinom polju, gdje se kratko odmorio.

 

Sudionici  liturgijskog slavlja

 

Papa Gruz misnici 02 srednja

 

Na svečanom misnom slavlju sudjelovali su brojni hrvatski biskupi, predvođeni predsjednikom HBK zagrebačkim nadbiskupom Josipom Bozanićem, zatim apostolski nuncij u RH nadbiskup Giulio Einaudi, sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, nadbiskup Koelna kardinal Joachim Meisner, banjolučki biskup Franjo Komarica, kotorski biskup Ilija Janjić, mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, mariborski biskup Franc Kramberger, subotički biskup Ivan Penzeš, biskup Trujilla u Peruu Hector Miguel Cabrejo Vidarte, vojni biskup u Peruu Salvador Pineiro Garcia-Caldero, sarajevski pomoćni biskup Pero Sudar, pomoćni biskup Mukačeva u Ukrajini Đura Džudžar, pomoćni biskup Graza Franz Lackner, pomoćni biskup Brna Vojtech Cikrle, te pomoćni biskup Beča Ludwig Schwarz.

Državno izaslanstvo predvodio je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, a nazočni su bili članovi vlade, županijski i gradski čelnici. U Papinoj pratnji bili su državni tajnik Sv. Stolice kardinal Angelo Sodano, zamjenik državnog tajnika mons. Leonardo Sandri, te glavni ceremonijar Papinih slavlja mons. Piero Marini.

Na misi je pjevao zbor od 450 pjevača iz svih župa Dubrovačke biskupije kojim je ravnao Viktor Viki Lenert, uz orguljsku pratnju Margite Cetinić i s. Katice Dabo. Uz zbor nastupila je i klapa "Subrenum", a svirao je i Dubrovački simfonijski orkestar. Na misi je izvedena "Hrvatska misa" mo. Šime Marovića.

 

 Papa na Stradunu

 

Kada se papa Ivan Pavao II. u popodnevnim satima uputio od Biskupskog dvora prema Stradunu, zazvonila su sva zvona na dubrovačkim crkvama. Papa u papamobilu prolazio je ulicama Liechtensteinov put - Josip Kosor - Ivo Vojnović - Pero Čingrija - dr. Ante Starčević – Pile - Iza grada te je kroz Vrata od Ploča došao na Stradun koji je bio ispunjen brojnim Dubrovčanima i turistima, uz pjesme zahvale, koje je pjevao Đani Maršan i zbor prvopričesnika.

Papa Stradun srednja 01

 

Pored zvonika na ulazu na Stradun bio je postavljen natpis na hrvatskome i poljskom jeziku "Hvala, Sveti Oče!" i brojka 100, koja je simbolizirala Papino 100. apostolsko putovanje, u Papinima bojama. S vrha zvonika također je puštena i zastava u Papinim bojama. Cijeli Stradun bio je okićen zastavama u Papinim bojama i zastavama sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, izlozi su bili ukrašeni s Papinim slikama, te simbolima Papinstva i kršćanstva općenito, a na Orlandovu stupu izvješena je Papinska zastava.

Svetoga  Oca je na stubištu pred crkvom Sv. Vlaha dočekalo 100 dubrovačkih prvopričesnika, koji su otpjevali pjesmu "Svetom Ocu", koju je napisala prof. Margit Cetinić, a generalni vikar Dubrovačke biskupije i rektor crkve Sv. Vlaha mons. Toma Lučić u pratnji katedralnog župnika dr. don Stanka Lasića i dubrovačkih festanjula dao mu je golubice mira, koje je Papa potom pustio.

"Pozdravljam Dubrovnik i djecu prve pričesti. Neka vas Bog sve blagoslovi! Ovaj lijepi grad, djecu i mlade, i ove u podmaklim godinama, lijepi su i dobri", rekao je Sveti Otac blagoslivljajući okupljene ispred crkve i na Stradunu. Na kraju su ga djeca pozdravila usklikom "Živio Sveti Oče!". Ispred crkve Sv. Vlaha bili su, uz prvopričesnike, dubrovački festanjuli, te Limena glazba Dubrovnika.

Papa odlazak automobil

Napuštajući Stradun, Papa se uputio prema Zračnoj luci Dubrovnik u Čilipima. Među brojnima na Stradunu, koji su pozdravili Sv. Oca, bili su i mladi iz raznih krajeva Dubrovačke biskupije odjeveni u narodne nošnje, sinjski alkari, predstavnici kumpanija.

Papa Ivan Pavao II. odletio je zrakoplovom Croatia airlinesa iz dubrovačke Zračne luke prema Rijeci. Svetog Oca ispratili su biskup Puljić, gradonačelnica Šuica, župan Šprlje, načelnik općine Konavle Korda i direktor Zračne luke Dubrovnik zahvalivši mu još jednom na njegovu pohodu Dubrovniku i Dubrovačkoj biskupiji, te na proglašenju blaženom s. Marije od Propetog Isusa Petković.

Papin pohod Dubrovniku pratilo je oko 300 akreditiranih novinara iz Hrvatske i inozemstva.

 

Bdjenje mladih u Dubrovniku

 

U noći koja je prethodila Papinom dolasku točno u ponoć otvoren je prostor u Gruškoj luci u Dubrovniku za sve hodočasnike koji su iz raznih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, ali i iz raznih drugih dijelova Europe i svijeta, došli u Dubrovnik kako bi 6. lipnja s papom Ivanom Pavlom II. slavili euharistiju.

 

Papa Gruz bdijenje srednja

 

Prema najavljenom posebnom prometnom režimu, Dubrovnik je 6. lipnja do 19 sati pješačka zona, a autobusi gradskog prijevoza "Libertas" i brodovi cijelo jutro prevoze hodočasnike s punktova prema mjestu misnog slavlja. Oni koji su stigli organizirano sa svojim župama, od parkirališnih mjesta za autobuse pješice su stigli do gruške luke. Oko 1.30 sati započelo je bdjenje mladih vjernika Dubrovačke biskupije, kojima su se pridružili pristigli hodočasnici.

Mladi Dubrovačke biskupije koji su se, prema naputku dubrovačkog biskupa o daljoj duhovnoj pripravi za Papin dolazak, od početka korizme svakog tjedna u malim skupinama okupljali u svojim župnim zajednicama, molili za Crkvu, duhovna zvanja i za Svetog Oca, te slušali i razmišljali o određenim katehezama, okupljali su se od početka otvaranja prostora do 1 sat u gruškoj luci kada je započelo petosatno bdjenje mladih pod nazivom "Ti si Petar – Stijena" (Krist – Crkva – Papa – mladi).

Na početku bdjenja sve mlade je pozdravio i pojasni im smisao bdjenja, župnik župe sv. Marije Mandaljene don Miljenko Babajić, nakon čega su mladi iz desetak župa Dubrovačke biskupije, duhovnih zajednica i katoličkoga učeničkog doma izvodili duhovne šansone, svjedočili o svojoj opredijeljenosti za Krista, razmišljali o duhovnim i životnim vrijednosti, te izveli više igrokaza i recitala. U bdjenju su sudjelovale zajednice mladih iz župe sv. Obitelji iz Mokošice, Ženskoga učeničkog doma sv. Marije Krucifikse, zajednice mladih iz župe sv. Spasitelja iz Mokošice, mladi iz župe sv. Marije Mandaljene iz Župe dubrovačke, mladi iz župe sv. Mihajla iz Lapada, župe Velike Gospe iz Grada, mladi iz župe sv. Križa iz Gruža, župe sv. Petra s Boninova, župe sv. Obitelji iz Orebića, mladi iz Neokatekumenskog puta, i kao gosti mladi iz Šibenske biskupije.

Voditelji programa vjeroučiteljica Ružica Gavrić i pastoralni suradnik u župi sv. Petra na Boninovu Joško Mikuš u tijeku bdjenja čitali su odabrane ulomke iz Papinih govora o obitelji, ženi, vrijednosti ljudskog života, mladima, potrebi jedinstva, vrijednosti mira među ljudima i njegove pozive na praštanje i pomirenje. Na temu "Ti si Petar – Stijena" dva nagovora mladima održao je dr. don Mladen Parlov iz Splita.

 

Pretprogram za Papin dolazak

  Papa Gruz pretprpgram srednja 01

 

Pretprogram za Papin dolazak u dubrovačkoj luci Gruž 6. lipnja započeo je u 6 sati zazivom Duha Svetoga. Potom je animirana Krunica svjetla, koju je predvodila molitvena zajednica iz župe sv. Križa u Gružu. U 7 sati nastupila je klapa "Maestral", te ženska klapa "Fortuna". Jutarnja molitva, koju su predvodili i animirali članovi Neokatekumenskog puta, započela je u 7.15 sati, a nakn toga je nastupila klapa "Stonke". U 7.45 sati počelo je predstavljanje biskupija Splitske metropolije. Prvo su se predstavile Kotorska biskupija i Hvarsko-bračko-viška biskupija s molitvenim dijelom, povijesnim prikazom, pjesmama i dr. Između predstavljanja dviju biskupija nastupila je muška klapa "Linđo N". U 8.20 sati nastupile su klape "Maestral", "Slano" i "Subrenum". Potom se predstavila Šibenska biskupija nakon čega je pjevala klapa "Slano". U 9 sati počelo je predstavljanje Splitsko-makarske nadbiskupije, a nakon njezinog predstavljanja zapjevale su klape "Subrenum", "Capella Ragusina", ženska klapa "Linđo" i "Ragusa". Od 9.35 do 10.05 sestre iz Družbe Kćeri milosrđa zajedno s klapama s Korčule animirale su program. U 10.05 sati slijedio je kratki povijesni osvrt o gradu Dubrovniku i Dubrovačkoj biskupiji, koji je animirao dr. fra Josip Sopta. Potom je nastupila klapa "Ragusa". Od 10.30 do 10.45 sati Papa je u papamobilu prolazio između polja s hodočasnicima, a u 10.45 sati počeo je program euharistijskog slavlja.

 

Prostor i izgled oltara na Papinoj misi

 

Prostor za euharistijsko slavlje sa Svetim Ocem postavljen je na području akvatorija Luke Gruž u Dubrovniku, na platou ispred zgrade Lučke uprave i Carinarnice. Prostor je veličine oko 3 ha, a na njemu se može smjestiti oko 60.000 hodočasnika. Glavni podij na kojem će se održavati euharistijsko slavlje je površine 400 četvornih metara i okrenut je prema zapadu, odnosno ulazu u akvatorij luke. Prema crkvi Sv. Križa je također je postavljen podij predviđen za orkestar i zbor s 450 pjevača. Prostor za hodočasnike podijeljen je na dvadeset i jedno polje, s tri velika video-zida, sanitarnim čvorovima i postajama Hitne pomoći.
 

Papa Gruz prostor srednja

 

Sam podij za svečano euharistijsko slavlje je izveden prema zamisli gospara Stjepa Butijera i njegovih suradnika. Središnji dio je natkriven visokom nadstrešnicom, a s prednje strane dominira stubište širine 12 m i cvjetna bijelo žuta polja koja okružuju čitav prostor. Pod je plavi i asocira na more na kojem će se u neposrednoj blizini oltara nalaziti veliki broj brodica i jedrilica punih hodočasnika, što će pridonijeti još svečanijem izgledu. Na samom podiju nalazi se veliki oltar 3.5 x 1.5 x 1.10m izrađen od slavonske hrastovine. Gornja ploha-menza, je od masivnog drva s aplikacijom intarzije u obliku četverokuta. Prednji bočni dio je izrađen od drva s aplikacijama hrvatskog pletera i čuvenog križa s krstionice kneza Višeslava, a ispuna između ploha je od zlatnih listića. S lijeve strane je Papina stolica koja je za tu svečanost posebno dizajnirana i izrađena, također od masivnog drva oslikana zlatnim listićima. Bijelo platno te Papin grb koji je utkan u naslon govore o posebnoj, jedinstvenoj stolici koja će ostati kao uspomena na posjet Svetog Oca Dubrovniku. S desne strane je postavljen kameni ambon s hrvatskim pleterom i križem na prednjoj strani te kameni svijećnjak visine 150cm. U pozadini se nalaze dekorativne plohe sa svečanim oslikama. Dvije velike plohe lijevo i desno od oltara su veličine 5x7m na kojima se na jednoj nalazi slika Marije Propetog Isusa Petković veličine 4x5m, a na drugoj pozlaćeni reljef grada Dubrovnika te dvije oslike teksta Očenaša iz Starog misala na latinskom i hrvatskom jeziku.

Papa Gruz oltar srednja

Velika središnja ploha je veličine 15x7m i na njoj je postavljen čuveni "čudotvorni križ s Dakse" pred kojim je Ivan Gundulić spjevao "Suze sina razmetnoga". Križ se čuva u samostanu sv. Vlaha u Pridvorju. S slijeve strane križa postavljena je velika umjetnička slika sv. Vlaha s gradom u ruci, a s desne strane čuvena Božidarevičeva Bogorodica iz samostana na Dančama u Dubrovniku. Ispod slike Marije Propetog Isusa Petković nalazi se kameni obelisk s moćnikom nove blaženice. Okolo su postavljeni kameni temeljci budućih novih crkava koji su pripravljeni od preostalih dijelova u ratu srušenog križa kojeg je biskup mučenik, dr. Josip Marija Carević podigao 1935 godine na Srđu iznad Dubrovnika. Svečaniji izgled velikom oltaru daju i obojene plohe u žuto-bijeloj boji i cvjetni aranžmani. Prostor je obilježen pojedinostima koje podsjećaju na Svetog Oca (grb), na Vatikan (boje i zastave), na Republiku Hrvatsku (hrvatski pleter i križ kneza Višeslava), na Dubrovačku biskupiju i grad Dubrovnik (sv. Vlaho, Božidarevićeva Bogorodica, zlatni reljef Grada), kao i neke pojedinosti razaranja u Domovinskom ratu (kameni temeljci za nove crkve od porušenog križa). Posebno mjesto ima velika slika Marije Propetog Isusa Petković s obeliskom i moćima te oslike Očenaša iz Starog Misala na latinskome i hrvatskom koji prati čitavo euharistijsko slavlje. Tako zamišljen prostor za euharistijsko slavlje s umjetničkim pojedinostima na oltaru, sa stolicom, ambonom, svijećnjacima, velikim oslikanim plohama te cvjetnim aranžmanima i hortikulturno obrađenim obodnim površinama uz hodočasnike na kopnu i moru ostavljaju svečan dojam, te očituju posebne izraze poštovanja prema Svetom Ocu koji u prigodi stotog putovanja izvan Italije posjećuje Dubrovnik.

 

 

 (tekst: Ika/Angelina Akmadžić)

Pročitaj više...

KRONOTAKSA DUBROVAČKIH BISKUPA / NADBISKUPA

 

Dubrovačka biskupija, drži se, nasljednica je drevne Epidaurske biskupije. Kako se Epidaur, kao rimska kolonija, naglo razvio za vrijeme careva Licinija Valerijana i Galijena, zacijelo početke biskupije u Epidauru možemo tražiti malo iza Milanskog edikta cara Konstantina. Zbog nedostatka povijesnih izvora, ne može se govoriti o gestama, čak ni o imenima, epidaurskih biskupa prije 6. st.

Popise biskupa i nadbiskupa sastavljali su u svoje vrijeme Razzi, Crijević, Slade, Farlati, Gams i Eubel, ali se međusobno ne malo razlikuju. Draganović je u šematizmu 1974. dao novi popis. No, istraživanja Stjepana Krasića, a dijelom i Slavka Kovačića, unose u kronotaksu neke nove činjenice. Stoga navodimo kronotaksu do sada istraženu slijedeći mišljenja Draganovića, uz dopune Krasića i Kovačića :

- Fabricianus je prvo poznato ime jednog od Epidaurskih biskupa oko 530.

- Paulus sudjeluje na drugom salonitanskom saboru 533.

- Florentius se spominje g. 591.

- Ivan je biskup u vrijeme razaranja Epidaura, oko 639. godine, a koji bi se potom - sklonivši se u blizini Ragusiuma - mogao nazvati prvim biskupom u Ragusiu, čiji su slijednici današnji dubrovački biskupi. Doduše za biskupsko sjedište još će dugo ostati naziv biskupija ˝Epidauritana˝ ili ˝Pitauritana˝ (Pitabritana).

- Andrija je biskup u Epidauru ili Ragusiu u vrijeme pape sv. Zaharija 741.–752.

- Splitski crkveni sabor (925.-928.) spominje nazočnost biskupa iz biskupije ˝Ragusitanae˝.

- Nicefor, spominju ga novija povijesna vrela, a dolazi iz Duklje oko 971.

 

DUBROVAČKI NADBISKUPI

 

1. Ivan prvi nadbiskup ˝sanctae Pitabritanae sedis ˝ između 980. – 1010.

2. Nicefor se spominje u vremenu 1010. – 1016.

3. Vital Pecorali (kasnije Gozze) - (dobiva palij 27.09.1022.) 1022. – 1057.

4. Tribun ˝de Ragusio˝ 1057. – 1066.

5. Vital II.˝de Ragusio˝, - (optužen zbog nemara u obrani metrop. časti) 1066. – 1074.

6. Petar (već bio biskup u Baru) 1074. – 1102.

7. Dominik iz Venecije 1102. – 1121.

8. Gerhard iz Lombardije 1121. – 1132.

9. Salvije iz Rima 1132. – 1141.

10. Andrija iz Lucca-e 1142. – 1156.

11.Tribun II. iz venecijanske obitelji de Michelis 1157. – 1189.

12.Bernard ˝de Ragusio˝ , 1189. – 1203.

13. Gausson ? - (možda zamjenjuje Bernarda od 1194.-97. ili je pomoćni biskup?) 1194. - 1197.

14. Leonard iz Venecije - (sudjeluje na koncilu u Lateranu) 1206. – 1217.

15. Aringerij iz Rima, - (u lipnju 1236. ubijen u Dijonu) 1222. – 1236.

16. Ivan III. iz Venecije - (sudjeluje na koncilu u Luganu) 1238. – 1252.

17. Jakov, iz Genove, ofm 1253. – 1254.

18. Ivan IV.? (spomenut samo u pismu pape Aleksandra IV, odstupio 1258.) 1256. – 1257.

19. Aleardo sa Sardinije, ofm, (1268. prešao u Oristano na Sardiniji) 1258. – 1268.

20. Andrija Gausson iz Venecije - nepotvrđen, odstupio 1269. – 1272.

21.Salvije iz Dubrovnika, - (biskup Trebinja od 1245., prognan) 1276. – 1279.

22. Filip Bonacurtius iz Mantove 1279. – 1281.

23. Bonaventura iz Parme, ofm,1281. – 1306.

24. Bartolomej I. iz Udina, ofm, 1307. – 1312.

25. Bartolomej II. iz Trani-a - (kasnije biskup u Traniu i Sipontu) 1312. – 1317.

26. Benedikt, biskup iz Svača u Albaniji - (prije nastupa, umro) 1317. – 1317.

27. Petar de Martinis iz Toscane, o.p. 1317. – 1322.

28. Lovro Feretranski iz Montefelta 1322. – 1322.

29. Toma iz Brixena 1324. – 1341.

30. Ilija Saraka iz Dubrovnika - ( 1360. odstupio ali naslov zadržao) 1342. – 1360.

31. Hugo Cicala (Cigalo) iz Genove - (od 1370. u Apuliji (Ostuni) 1362. – 1370.

32. Petar Calice iz Cesene, o.p. - (prije na službi u Brindisiu) 1370. – 1385

33. Mafiol Lampugnana iz Milana - (od 1387. biskup Messine) 1385. – 1387.

34. Andrija iz Drača, o.p. 1388. – 1393.

35. Nikola de Hortis iz Imole, o.p. - (1402. biskup u Sipontu) 1393. – 1402.

36. Nikola de Sacchis iz Beneventa, o.p. - biskup iz Siponta) 1402. – 1408.

37. bl. Ivan Dominici iz Firenze, - (nakon godinu dana imenovan

kardinalom, umro u Budimpešti 1419., beatificiran 1832.) 1408. – 1408.

38. Antun iz Rieti-a (Umbrija), ofm 1409. – 1440.

39. Jakov Veneri iz Recaneti-a - (preuze službu i vraća se u Rim) 1440. – 1460.

40. Frano Capiteo (de Capitibus) servita iz Siene - (umro 1472.) 1460. – 1465.

41. Antun de Alliis (degli Agli) iz Firenze - (od 1467. u Fiesole) 1465. – 1467.

42. Timotej Maffei iz Verone 1467. – 1470.

43. Ivan Veneri iz Recaneti-a 1470 .– 1490.

44. Ivan de Sacchis iz Ancone - (upravlja iz Rima, kardinal) 1490. – 1505.

45. Julijan Maffei ofm iz Volterre - (upravlja po vikarima) 1505. – 1510.

46. Rinald Graziani iz Cotignola biskup - (1520. odstupio) 1510. – 1520.

47. Filip Trivulzio iz Milana 1521. – 1543.

48. Pamfilije Strasoldo iz Udina - (službu preuzeo i umro) 1544. – 1545.

49. Ivan Angelo Medici iz Milana – (kasnije papa Pio IV.) 1545. – 1553.

50. Sebastian Portici iz Lucca-e, (Senat ga nije primio- Foligno) 1553. – 1555.

51. Ludovico Becatelli iz Bologne - (odstupio) 1555. – 1564.

52. Krizostom Calvino iz Kalabrije - (benediktinski opat) 1564. – 1575.

53. Vincenzo Portico iz Lucca-e - (sazvao sinodu i odstupio) 1575. – 1579.

54. Jerolim Matteucci iz Ferma - (od 1583. biskup Salerma) 1579. – 1583.

55. Rafael Bonello iz Barlette 1583. – 1588.

56. Pavao Alberi (Albertus ili Alvarus) iz Rima - (odstupio) 1588. – 1591.

57. Aurelije Navarino iz Cremone – (prešao u Kalabriju) 1592. – 1602.

58. Fabije Tempestivoiz Montefalca /Umbria - (sazvao sinodu) 1603. – 1616.

59. Vincenzo Lantero iz Ventimiglie 1616. – 1628.

60. Toma Cellesi iz Pistoie 1628. – 1633.

61. Antun Severoli iz Faenze/Parma (umro je 1666.) 1634. – 1639.

62. Bernardin Lavizzi iz Fossana (Apulia) 1639. – 1647.

63. Pompej Minucci iz Offide/Ascoli 1647. – 1650.

64. Frano Perotti iz Sassoferrata 1650. – 1664.

65.Petar de Torres iz Trani-a (od 1689. u Potenzi, 1695. u Trani) 1665. – 1689.

66. Ivan Vicenzo Lucchesini iz Lucce, - (prešao u Asiz) 1689. – 1693.

67. Placido Scoppa iz Messine 1693. – 1699.

68.Toma Antun Scotti iz Vigevana/Lombardija 1701. – 1708.

69. Andrija Roberti iz Salerma - (prešao u Policastro/ Salermo) 1708. – 1713.

70. Ivan Krstitelj Conventati- (iz Rimskog vikarijata) 1714. – 1720.

71. Rajmund Gallani (Jelić) iz Dubrovnika, o. p. 1721. – 1727.

72. Filip Iturbide karmelićanin 1727. – 1728.

73. Anđelo Franchi iz Dubrovnika, ofm - (održao sinodu) 1728. – 1751.

74. Hijacin Marija Milković - (od 1745. biskup u Stonu) 1752. – 1756.

75. Arhanđel Lupi (Vukić ili Vučić) - (održao sinodu) 1757. – 1766.

76. Nikola Pugliesi(Puljizević) iz Zatona - (biskup u Bugarskoj) 1767. – 1777.

77. Grgur Lazzari (Lazare(o)vić) iz Dubrovnika, osb 1777. – 1792.

78. Lujo Spagnoletti iz Stona, ofm 1792. – 1799.

79. Nikola Ban iz Dubrovnika 1800. – 1815.

Nadbiskup Nikola Ban umire 15. travnja 1815., a nadbiskupijom sljedećih 15 godina upravljaju kapitularni vikari: Đuro Ferić, Pavao Čumbelić i Petar Milković.

 

DUBROVAČKI BISKUPI OD 1830.

 

1.Antun Giuriceo iz Krka 1830. – 1842.

2.Toma Jederlinić iz Omišlja/Krk 1843. – 1855.

3.Vicko Čubranić iz Baške Nove/Krk - (biskup Kotora od 1854.) 1856. – 1870.

4.Ivan Zaffron iz Korčule - (biskup u Šibeniku od 1863.) 1872. – 1881.

5.Mato Vodopić iz Dubrovnika 1882. – 1893.

6.Josip Marčelić iz Prekog/Ugljan - (biskup Kotora od 1893.) 1894. – 1928.

7.Josip Marija Carević iz Metkovića - (zahvalio se 1940., 1928. – 1940.

- stradao mučenički kod Strmeca/Hr.Zagorje od partizana/komunista u svibnju 1945.)

8.Pavao Butorac iz Perasta - (od 1938. biskup Kotora) 1940. – 1966.

- (biskupijom upravlja iz Kotora od 1940.–1950., a potom je rezidencijalni biskup)

9.Severin Pernek iz Travnika - (zahvalio se 1989., a umro 1997.) 1967. – 1989.

10.Želimir Puljić iz Kamene/Mostar – 2010. prešao u Zadar 1990. – 2010.

11. U z i n i ć M a t e, iz Dubrave/Omiš 2011.

Pročitaj više...

PODRUČJE DUBROVAČKE  BISKUPIJE

Dubrovačka biskupija se prostire južnim dijelom Hrvatske, većim dijelom županije Dubrovačko-neretvanske i obuhvaća gradove: Dubrovnik i Korčulu, te dvanaest općina: Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Ston, Janjina, Trpanj, Orebić, Lumbarda, Smokvica, Blato, Vela Luka i Lastovo.

OSVRT  NA  POVIJEST  BISKUPIJE

Rimljani su oko 168. prije Krista prešli na istočnu stranu Jadrana i Epidaur učinili rimskom kolonijom. Od tada jačaju i osvajaju sve više priobalja, a Iliri se povlače prema jugu. U vrijeme cara Augusta već je skoro cijela Dalmacija rimska kolonija.

Kršćanstvo se na ovom području javlja zacijelo već u prvom stoljeću, kad već sv. Pavao šalje u Dalmaciju učenika Tita. Sv. Jeronim spominje sv. Ilara (291.-371.) kao apostola Epidaura, ali ne kao prvog, nego kao onog koji zadaje posljednji udarac poganstvu u ovim krajevima. Iz tih navoda daje se razabrati da je u 4. st. Epidaur i okolica kristijanizirana, a da se crkvena zajednica okuplja oko svog biskupa. Međutim, prvo pisano ime biskupa iz Epidaura - Fabricianusa susrećemo tek na crkvenom saboru u Saloni 530., kao sufragana salonitanskog nadbiskupa. Kasnije se spominju Paulus i Florentinus, a u vrijeme invazije Avara (614.-628.) i propasti Epidaura, biskup je Ivan s narodom potražio novo utočište u Župi (na Silanu i Burnumu), a potom u nedalekom castrumu među stijenama ˝Lausion˝ (Ragusion).
Unatoč nedostatku pisanih izvora, drži se da je u 7. st. Lausion /Ragusium postao prvo utočište, a potom i sijelo epidaurskog biskupa. Na sinodama u Splitu  925. i 928. govori se o biskupskim sjedištima u Ragusiu i Kotoru kao o jednom nasljednom biskupskom sijelu ugasle biskupije u Epidauru, vjerojatno zato jer se dio prognanika iz Epidaura našao i u Kotoru.

TISUĆU GODINA DUBROVAČKE NADBISKUPIJE

U 10. st. sjeverno od Dubrovnika ojačalo je Hrvatsko kraljevstvo i kneževina Zahumlje, a Bizant, pod čijim je vrhovništvom Ragusium, sve više gubi utjecaj. U Ragusiu se nastanjuje sve više epidaurskih izbjeglica, castrum se širi, razvija i jača, te tim i čežnja za sve većom dominacijom i samostalnošću. Porfirogenet već 949. vidi Ragusium kao metropol(ij)u.
Dobivši, kako predaja kaže, od kralja Hrvatske i Dalmacije, Stjepana Miroslava, posjede Astareje (primorski pojas od Oboda do Poljica u Orašcu), gradu, koji se sada počinje zvati Dubrovnik, potrebna je organizirana obrana. Raste rivalstvo prema Veneciji. No, najpotrebnijim se čini podizanje ugleda mjesne Crkve. Dubrovnik 972. uvodi kult štovanja zaštitnika, mučenika sv.Vlaha, da bi potom ishodio status nadbiskupije /metropolije  998. godine.  
No, početkom 11. st. opstojnost je metropolije u Dubrovniku ugrožena, jer njezina uspostava nije po volji ni Bizantu ni Splitskoj metropoliji. Ipak čast nadbiskupije /metropolije ˝spašava˝ papa Benedikt VIII. 1022. godine. Dubrovnik u početku nema sufraganskih biskupija, za koje se otimaju metropolije u Splitu i Bariju. A kad je 1089. uspostavljena i Dukljanska metropolija u Baru, Dubrovnik se opet naziva  (samo) biskupijom. Političke prilike početkom 12. st. omogućuju ˝oživljavanje˝ metropolije i Dubrovnik dobiva, makar nominalno, svoju točno određenu crkvenu pokrajinu sa sufraganima u Stonu, Trebinju, Kotoru, Budvi i Bosni.

U drugoj polovici 12. st. u Raškoj se izdiže dinastija Nemanjića s imperijalnim pretenzijama. Nemanjići ubrzo okupiraju biskupije u Budvi i Bosni, a Kotor je 1178. pripojen nadbiskupiji u Bariju. Dubrovnik ima samo sufragane u Trebinju i Stonu. Ne usuđujući se suprotstaviti Dubrovniku, Nemanjići nastoje okupirati područja oko Dubrovnika, tj. područja Zahumlja i Travunje. Prvi je na udaru bio biskup Zahumlja, Donat, koji je prognan iz Stona 1181. g. Biskup se Donat sklanja u benediktinski samostan na Lokrumu, a Ston će ostati cijelo stoljeće bez biskupa. U Ston se, a i na cijeli Rat, doseljavaju ˝babuni˝, tj. izbjeglice iz Bugarske i Makedonije, šireći manihejsko-patarensko ili bogumilsko učenje.
Nemanjići 1252. progone i trebinjskog biskupa Salvija, koji također nalazi utočište u benediktinskom samostanu na Lokrumu.

Sukobi unutar dinastije Nemanjića, kad je Dragutin zbacio s prijestolja oca Uroša I., navješćuju skori kraj okupacije. Prilike, naime, dopuštaju da se nakon čitavog stoljeća (1286.) imenuje biskup u Stonu (Petar). Ipak, nevolje nisu okončane. Biskupu je u Stonu teško bilo što poduzeti u opustošenoj i bogumilstvom prožetoj sredini. Biskup Ivan Kručić već 1300. napušta Ston i Rat (Pelješac), te premješta biskupsko sijelo u Korčulu. Trebinjski pak biskup, koji se bio vratio u Trebinje, ponovno biva izagnan u Dubrovnik 1321., a Dubrovnik mu daje za rezidenciju napušteni benediktinski samostan na otočiću Mrkanu, kako bi, makar iz progonstva, mogao upravljati biskupijom.

Dubrovnik se osamostalio i ojačao na već stečenim posjedima od Epidaura do Orašca, uključujući i Elafitske otoke. Dubrovčani nadziru Mljet preko benediktinaca koji su pravi gospodari otoka, dok je Lastovo već 1252. dragovoljno ušlo u sastav Republike. No, za bolju zaštitu na moru, Dubrovniku je potrebno steći područje Stona i Rata, te otok Korčulu. Otkupivši Ston s Ratom od bosanskih i raških gospodara 1333., a nakon bezuspješnih pretenzija prema Korčuli, Dubrovnik traži zaštitu od sjeverne i istočne kopnene strane. Nastoji, a 1399. uspijeva kupiti od Stjepana Ostoje «Terrae novae», tj. područje od Kurila / Petrova Sela do Imotice. Kad je dvadesetak godina kasnije Dubrovnik ušao u posjed i Konavala, Republika je oblikovala svoje područje, nastojeći očistiti nauk bogumilstva i suzbiti utjecaj svetosavlja. Poziva u pomoć  misionare -  franjevce iz Bosne, a u svrhu toga  gradi 'strateški'  samostane u Rožatu, Slanom, Stonu, Cavtatu …

Korčula je od 1300. sijelo korčulansko-stonskog biskupa, dubrovačkog sufragana. Korčula se uporno odupire pokroviteljstvu Republike, a od 1420. priznaje suparničko mletačko vrhovništvo. No, zbog interesnih sukoba civilne i crkvene vlasti na Pelješcu, Republika nastoji razdvojiti Stonsku biskupiju od Korčule. Nastojanja su urodila plodom tek 1541. g. Tada su, naime, i Ston i Korčula ishodili zasebna biskupska sijela. Obje su biskupije, uz Trebinjsku, sufragani metropolije u Dubrovniku.


Dubrovački su nadbiskupi, po želji Republike, uglavnom stranci. Neki nisu ni dolazili u Dubrovnik već upravljaju preko vikara. Njihova odbojnost prema slavenskom jeziku i revnost za latinizacijom službe Božje dovodi do zabrane djelovanja glagoljaša. To sudbonosno pogađa Trebinjsku biskupiju, čiji su biskupi još i prognani. Trebinjska biskupija ostaje bez klera (glagoljaša), a Turci nadiru s istoka. Priliku koriste srpski kaluđeri. Sve se više vjernika latinskog obreda silom prevodi na ˝istočni˝. Gradnjom manastira Tvrdoš 1509., Zavale 1514. i Žitomislića 1563. istočni se obred u negdašnjoj katoličkoj kneževini Travunji proširio, a poglavito iza kako Zapadna crkva prihvaća gregorijanski kalendar, a Dubrovnik zatvara ˝Ilirski kolegij˝ 1643. g.


Unatoč mnogim nevoljama, kao što su: slabost sufraganskih biskupija, stalne prijetnje Venecije, priznavanje Osmanlijskog vrhovništva, te epidemije, požari i potresi, unatoč skoro potpunom razaranju u velikom potresu 1667. i «crne» 1806. godine kad su Crnogorci s Rusima opustošili i spalili Konavle, Župu, Rijeku, Gruž i čitavo Primorje, najteži je udarac za Republiku i Metropoliju bila Francuska okupacija. Francuzi su 25. svibnja 1806. zaposjeli Republiku, a nadbiskupija gubi svaku potporu. Dubrovnik gubi diplomaciju, a Napoleon drži i papu u sužanjstvu. U Korčuli je od 1802., a u Stonu od 1807. sedisvakancija. Francuzi ukidaju skoro sve redovničke zajednice, konfisciraju crkvena dobra, samostane i kolegij. Čak su i matične knjige na udaru. U nekim župama lokalni 'šerifi' oduzmlju postojeće matice. U svem tom zlu ipak je dobro što je Marmontovom odlukom od 31. svibnja 1808. ustanovljen licej s konviktom u samostanu sv. Katarine Sijenske, te što je uskoro i prestala francuska okupacija.  

BULA PAPE LEONA XII. - 1828. GODINE

Nakon Francuza Austrija preuzima vlast u Dalmaciji, te uporno želi reorganizirati crkveno ustrojstvo. Stoga u Dubrovniku 'sedisvacantia' traje petnaest godina.  Reforma je, bulom Leona XII. «Locum B. Petri» 30. lipnja 1828., donijela ukinuće  biskupija u Korčuli i Stonu, a Dubrovačka je nadbiskupija, kojoj je sada priključeno područje dviju ukinutih sufraganskih biskupija, svedena na biskupiju. Istim aktom sv. Stolica ukida i carskom dvoru nepoćudnu metropoliju u Splitu, te osniva metropoliju u Zadru, kojoj je podvrgnuta biskupija Dubrovačka.

Nikola Ferić je posljednji trebinjski biskup. Iza njegove smrti 1818. Trebinje do danas nema vlastitog biskupa. Biskupijom su do 1839. upravljali iz Dubrovnika imenovani vikari, a od 1. siječnja 1840. biskupija u Trebinju postaje ˝personaliter unita˝ s Dubrovačkom, unatoč što je u drugoj državnoj zajednici. Takvo stanje ostaje do odluke pape Leona XIII. 1890., kad je Trebinjsko-Mrkanjska biskupija povjerena na upravljanje mostarsko-duvanjskom biskupu.

DVADESTO STOLJEĆE

Dok se pod Austrijom Dubrovnik počeo lagano oporavljati, 20. je stoljeće donijelo nove nevolje. Iza Prvog svjetskog rata Dubrovnik dolazi u novu državnu tvorevinu pod srpsko-pravoslavnom hegemonijom. Lastovo, koje je od starine pripadalo Dubrovniku, biva izdvojeno iz jurisdikcije Dubrovačke biskupije i pripojeno talijanskom dijelu podijeljene nadbiskupije u Zadru (1922.-1950.). Agrarnom reformom župe su izgubile većinu svojih posjeda.
Kad je pak kraljevska Jugoslavija željela pretvoriti svu oduzetu crkvenu imovinu, kao vjerozakonsku zakladu, u «erar», tj. državno dobro, biskupi su redom ulagali žalbe. Tako se žalio i biskup Carević i djelomično uspio. Dubrovačkoj biskupiji je 17. svibnja 1940. vraćen nekoć isusovački Kolegij Ragusinum, i bivši samostani: sv. Marije na Mljetu, sv. Klare, sv. Katarine i sv. Marije od Kaštela. Ali u novom komunističkom režimu ponovno je sve oduzeto, osim zgrade bivšeg Kolegija.  

Drugi svjetski rat je donio nove 'krvave' nevolje. Dok je na području ove biskupije u ratu život izgubilo par stotina ljudi, u poraću je novi režim napravio četiri puta više žrtava. Do svršetka rata ubijena su četiri svećenika ove biskupije (Bagi, Brnobić, Kiss i Fantella) i 2 bogoslova (Katušić i Lucijan Đanović), a nakon rata ubijen je umirovljeni dubrovački biskup Carević, 11 biskupijskih svećenika (Bačić, Dobud, Falatar, Grković, Jelinović, Kalafatović-Milić, Krečak, Lajoš, Schmidt, Raguž i Tomašev), 2 bogoslova (Memunić i Trojanović), te 6 redovnika (Barač, Blažić, Barbir, Sokol, Tomašić i Perica) i 4 redovnička bogoslova (Beato, Karamarko, Franjković i Paladin). Na području ove biskupije ubijena su još 3 svećenika drugih biskupija (Betenšek, Brajnović i Zrno). Crkvi su oduzeta dobra koja su ostala iza francuske okupacije i  agrarne reforme, te više župnih kuća i neki samostani.

Napokon, 1990. u Hrvatskoj završava krvavi totalitarističko-komunistički teror i dolazi do višestranačja u politici. No, s tim se ne mire dotad privilegirani. Potaknuti srpsko-crnogorskim imperijalnim apetitima, četnici započinju krvavi obračun u Hrvatskoj. Dok su u kolovozu 1991. započeli ratni sukobi u Kninu i Slavoniji, 27. rujna 1991. počela je okupacija Konavala. Uz teška razaranja okupirana je Župa, Rijeka Dubrovačka, te Primorje do Stupe i Malog Stona. Stanovništvo je iz sela prognano, a uhićeni su čamili u četničkim kazamatima u Bileći i Morinju.  Ipak potkraj 1992. cijelo područje biskupije je oslobođeno, makar je okupacija u drugim dijelovima Hrvatske trajala do 1998. godine. Unatoč svemu Hrvatska je ostvarila samostalnost i došlo je vrijeme obnove koju prati i sv. Otac, te tri puta posjećuje Hrvatsku.

PAPA IVAN PAVAO II. I DUBROVNIK

Poseban događaj za povijest Dubrovnika  bio je pastirski pohod sv. Oca  pape Ivana Pavla II. Dubrovniku - 6. lipnja 2003. g.
U petodnevnom (trećem) pohodu Hrvatskoj Papa se, tog vrelog lipanjskog dana, susreo sa oko 70 tisuća vjernika u Gruškoj luci. Na misnom slavlju proglasio je blaženom Mariju Propetog Petković iz Blata, utemeljiteljicu družbe sestara Kćeri Milosrđa. Poslije slavlja, oko 13,30 sati, Papa je kroz koridor mnoštva nazočnih  prošao iz Gruža do Biskupskog dvora u Gospinu Polju. U 17 sati se dovezao na Stradun gdje su ga čekali brojni vjernici. Prošavši papamobilom duž Straduna, Papa se zadržao pred crkvom sv. Vlaha, potom otputovao prema uzletištu ispraćen mnoštvom zahvalnih vjernika.

Slijedeće godine na svečanoj sjednici Gradskog vijeća uoči sv. Vlaha, zaštitnika Grada i biskupije, papa Ivan Pavao II. proglašen je počasnim građaninom Dubrovnika. Izaslanstvo biskupije i grada predvođeno tadašnjim biskupom Želimirom Puljićem i gradonačelnicom Dubravkom Šuica povelju počasnog građanina uručilo je Papi na audijeniciji u Vatikanu 29. travnja 2004. godine.

Pročitaj više...