• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

     Don Stanko Lasić dobio je priznanje Udruge za vjersku slobodu zbog uspjeloga sprječavanja stradanja svih ljudi bez obzira na narodnost i vjeroispovijest u vrijeme agresije na Dubrovnik.

     Uz Svjetski dan vjerske slobode, koji se obilježava zadnje subotu u siječnju, u Zagrebu u hotelu Four Points Panorama 28. siječnja 2012. održana je Svečana skupština Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj. Udruga je osnovana 1994., 1997. primljena je u članstvo Međunarodne udruge za vjersku slobodu, a okuplja vjernike i sljedbenike svih vjerskih i ideoloških tradicija oko jedinstvenoga cilja: braniti i čuvati građanska prava svih ljudi da prihvate vjerovanje ili ideologiju po svojemu izboru te da slobodno izražavaju svoja uvjerenja.

      Program svečane skupštine obuhvatio je pozdravnu riječ dr. Slobodana Langa, predsjednika skupštine, govor predsjednice Udruge mr. Ljiljane Matković Vlašić, pozdrave u ime predsjednika Republike i Vladine Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, obraćanje gostiju: glavnoga tajnika Međunarodne udruge za vjersku slobodu dr. Johna Graza i tajnika udruge za Europu mr. Raafata Kamala. Uslijedila je podjela priznanja. Zbog zauzimanja u promicanju ljudskih prava i vjerskih sloboda nagrađeni su: teolog svjetskoga glasa i borac za vjersku slobodu prof. Hans Küng, katedralni župnik u Dubrovniku don Stanko Lasić, pročelnik Odjela za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem u riječkoj gradskoj upravi Srđan Škunca, viši savjetnik za osnovno i srednje obrazovanje u Sisačko-moslavačkoj županiji Josip Takač, pomoćnik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj efendija Aziz Hasanović, promotor mirotvornih okupljanja Tihomir Kukolja, građanin BiH Redžo Hamzić i hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

Obrazloženje dr. Slobodana Langa

       Obrazlažući zašto je Udruga dodijelila priznanje dr. Stanku Lasiću, istaknuti hrvatski mirotvorac prof. Slobodan Lang je rekao:
»U Dubrovniku je u vrijeme agresije, opsade i okupacije osnovan Odbor za ljudska prava Crvenoga križa s ciljem da djeluje preventivno. Bolje je spriječiti stradanje, a ne ostati pasivan, pa onda kad se zločini dogode, negodovati i prijavljivati. Odbor su činili predstavnici svih nacionalnosti, vjera i svjetonazora.
     

       Gospodin don Stanko Lasić se tijekom opsade Dubrovnika 1991. godine povezao s pripadnicima svih religija, naroda, dobi i spola zalažući se za sprječavanje sukoba i mrženje među ljudima. To se je nastojanje višestruko isplatilo. U Dubrovniku praktički nije bilo sukoba među ljudima i stradanja. Dok je razaranje Grada doseglo razinu međunarodnoga zločina, opkoljeni građani bili su slobodni od međusobnih sukoba. Očuvali su visoku razinu snošljivosti i solidarnosti. Tim je primjerom Dubrovnik postao još uzornije kulturno središte mira i tolerancije na Sredozemlju.
     

       Sud u Haagu kaznio je mnoge za zločine i prikazao razne oblike mržnje, a u tijeku novih sukoba u arapskim zemljama i drugdje opet su se dogodili brojni zločini. Dubrovnik, međutim, ostaje upečatljiv primjer snošljivosti i jasan putokaz za hrvatsku i međunarodnu budućnost.
Don Stanko je u teškim trenutcima rata, opsade, okupacije, progona, razaranja i straha bio uzor tolerancije i dobra i zato mu Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj rado uručuje priznanje. Budimo tvorci i čuvari mira i slobode jer ni Bog ni ljudi se ne osjećaju dobro u mraku mržnje i zla.«

Don Stankova zahvala
     Nakon toga je don Stanko pozdravio nazočne, zahvalio na priznaju i istaknuo:
     »Rado primam ovo priznanje i želim ga podijeliti s drugim svećenicima koji su za vrijeme okupacije najvećega dijela Dubrovačke biskupije od Vitaljine do Imotice i mučne opsade Grada 1991. i 1992. godine promicali vjersku slobodu i bili spremni pružiti utjehu vjere svima bez razlike koji su to zatražili, osobito pravoslavnim vjernicima koji su u to vrijeme ostali bez svoga svećenika. Karitativna djelatnost bila je na visini i svima se, bez razlike, dijelila hrana, roba, lijekovi, svijeće. Duhovna skrb za branitelje, roditelje poginulih branitelja i civilnih žrtava rata, molitve i Mise po skloništima dio su bogatog pastoralnog programa koji je nalagao svećenicima da ostanu u Gradu sa svojim pukom.

      Srednjovjekovni je Dubrovnik u temelje svoje samostalnosti, a time i naše današnje hrvatske državnosti, ugradio vrjednotu slobode koja se ne prodaje ni za sve blago ovoga svijeta, kako stoji uklesano na tvrđavi Lovrijenac. Za nju se moglo trgovati, ali ne i njome; ona nije bila u prometu ni podložna potkupljivanju. Dubrovnik je slobodu isticao na drugotnome stijegu Republike (Libertas), a Dubrovčanin i konavoski knez Ivan Gundulić Mačica (1589.-1638.) spjevao joj je jednu od najljepših oda kao srži Božje darežljivosti ljudima.

      Vjerska sloboda ne proizlazi iz čijeg raspoloženja nego iz ljudske naravi, a sastoji u tome da se nikoga ne prisiljava da djeluje protiv svoje savjesti ni da ga se sprječava da radi po savjesti, privatno i javno, sam ili s drugima, unutar dužnih granica.

      U Dubrovniku je vjerska sloboda povijesno dokumentirana od 3. veljače 1190. kad je tadašnja vlast „voljom sudaca, vlastele i mudraca i svega puka, svim Dubrovčanima proglasila odredbu da za blagdan svetoga mučenika Vlaha, svaki stranac, pa bio dužnik, neprijatelj i … ljudima, da je zlotvor, ako želi doći u Dubrovnik, bude siguran, slobodan i nepovrjediv tri dana prije blagdana, a isto tako i nakon blagdana, određujući da to bude trajno”.

      Vjerska sloboda u Dubrovniku je izrasla iz Evanđelja i njegovana je stoljećima. To je učinilo da je Dubrovnik kao rijetko koji grad na svijetu na prostoru povijesne gradske jezgre na udaljenosti od samo 200 metara omogućio podizanje katedrale i brojnih drugih katoličkih crkava, ali i sinagoge, pravoslavne crkve i islamske bogomolje.

      Ta se časna tradicija i sveta baština vjerske slobode u skladu s Izjavom Drugoga Vatikanskog sabora „Dignitatis humanae“ o vjerskoj slobodi nastavlja promicati i nakon Domovinskoga rata odgajajući mlade ljude za suradnju, snošljivost, poštovanje vjerskih prava i sloboda. Sedamnaest sam godina predavao vjeronauk u Dubrovačkoj gimnaziji i nosim dragocjena iskustva dobrih međuljudskih odnosa i vjerske slobode među mladima. Nadam se da će oni imati snage oduprijeti se današnjim napastima: da se vjeru svede na posve privatnu stvar i, s druge strane, da je se silom nameće svima. Samo ondje gdje se doista priznaje vjerska sloboda, poštuje se dostojanstvo ljudske osobe u njegovoj biti. Tada se iskrenim traženjem istine i dobra učvršćuje savjest te se jačaju se same institucije i građanski suživot. Želim da će Udruga koja nas je danas okupila i dodijelila priznanja i ubuduće raditi na ovom važnom području kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta.«

Tko je laureat?
      Don Stanko Lasić rođen je u Jarama pokraj Širokoga Brijega 6. siječnja 1942., a u Dubrovnik je doselio 1958. Školovao se u Dubrovniku, Zadru i Splitu, magistrirao u Zagrebu, a doktorirao u Rimu. Svećenik je Dubrovačke biskupije od 1967., a katedralni župnik od 1990. Prvi je, 8. studenoga 1991., pisao papi Ivanu Pavlu II. kako je Dubrovnik najveći zatvor na svijetu te je tijekom Domovinskoga rata organizirao duhovni život u tvrđavi Revelin, tada najvećem skloništu u Državi. U poratnoj se bijedi angažirao na dopremi i raspodjeli humanitarne pomoći kroz župni Caritas koji je vodio. Svake godine predvodi hodočašće mladih Dubrovčana papi u Rim. Zahvaljujući njemu, Smokvica je dobila pastoralni centar i zbornik, Čara mjesni zvonik i zbornik, dubrovačko Biskupijsko sjemenište i Klasična gimnazija spomen-knjigu, Gradska župa list »Naša Gospa«, Dubrovčani brojne tribine, predavanja i stipendije koje je organizirao, a hrvatski čitatelji knjigu »Pravo na rođenje u učenju Crkve«. Izgradio je i Gradskoj župi darovao kuću za duhovne vježbe, susrete i odmor u Grgurićima kraj Slanog.


Na drugoj tribini ciklusa "U susret sv. Vlahu" koja je u organizaciji Dubrovačke biskupije održana u četvrtak, 26. siječnja u dvorani „ Papa Ivan Pavao II.“ u gostovao je dr. Neven Šimac  i govorio na temu "Kršćani i Europa."


Počevši od same ideje Europe, istaknuvši kako se riječ Europa prvi put spominje u papinskim spisima iz XV. i početkom XVI. stoljeća, osvrnuo se na povijest današnje EU.


Predavač je nabrojao što je sve Crkva dala i na koji način je pridonijela oblikovanju Europe.  „Europa kršćanstvu duguje mnogo. Ako pogledamo gospodarstvo, tko je započeo s krčenjem šuma, tko je osnovao prve gostinjce, tko je utemeljio prva sirotišta i prve bolnice- bili su to kršćani! Tko je na kulturnom planu najviše pridonio razvoju škola, sveučilišta, znanosti, graditeljstva (katedrale), glazbe i umjetnosti?! To su bili kršćani, to je bila Crkva! Prije dvije godine Umberto Eco rekao je da žali što se neznanje o kršćanstvu širi i što škola više u tom pogledu ne vrši obrazovnu ulogu. Europa Crkvi duguje još nešto važno a to je tradicija prava. Trebali bi biti svjesni da se kršćanskim redovničkim zajednicama duguju mnoga pravila koja su utemeljila demokraciju. Redovnici su ti koji određuju da treba postojati  kvorum, da treba postojati predstavnički mandat. Od njih kreće pravilo većine, da postoji nemogućnost reizbora, da postoje mandatni periodi, da se razdvajaju funkcije koje mogu biti u konfliktu. Eto to je kršćanstvo dalo Europi!“. – naglasio je dr. Šimac.


Pa i trojica otaca Europske Unije bili su praktični kršćani, te je njihova ideja o stvaranju zajednice naroda iznikla iz kršćanskog duha. Predavač je spomenuo i ulazak Hrvatske u Europsku Uniju: "Mi se bojimo da je ulazak u EU sindrom 4 B, nakon Beča, Budimpešte i Beograda. Mnogi kažu da idemo kao guske u maglu i bojimo se da ćemo izgubiti teško stečeni suverenitet." Ali su zaboravili da je iznimka za suverenitet već učinjena, napomenuo je dr. Šimac te objasnio kako se radi o delegiranom dijelu suverenih prava države, pretežito gospodarske naravi, na zajedničke europske institucije Komisiju, Vijeće ministara i Parlament te da će u njima sjediti hrvatski predstavnici. Radi se o zajedničkom suodlučivanju na relativno perifernim područjima koji zbog ekonomskog značenja mogu zadirati u neke etičke i moralne vrijednosti.

A osmi ugovor predvidio je način izlaska iz EU. Predavač je naglasio kako se ulaskom u EU štiti i hrvatski jezik koji će postati 24 službeni jezik Unije. Prema svjedočenju jedne irske delegacije, suverenitet i identitet u EU jačaju, a ne nestaju.

Dr. Šimac je istaknuo kako su vrednote EU kršćanske vrednote poput dostojanstva ljudske osobe.

Premda se izbjegava spominjanje Božjeg imena i kršćanskih korijena u europskom ustavu, dužnost je europskih institucija da saslušaju Crkvu, da bude s njime u dijalogu kao i sa drugim crkvama te filozofskim nevjerskim zajednicama.

Nakon predavanja uslijedila su brojna pitanja na koja je predavač odgovarao.

 

Donosimo vam u cijelosti predavanje dr. Nevena Šimca na temu "Kršćani i Europa":


Predavanje dr. Šimac- prvi dio

Audio clip: Adobe Flash Player (version 9 or above) is required to play this audio clip. Download the latest version here. You also need to have JavaScript enabled in your browser.

 

Predavanje dr. Šimac- drugi dio

Audio clip: Adobe Flash Player (version 9 or above) is required to play this audio clip. Download the latest version here. You also need to have JavaScript enabled in your browser.

 

Predavanje dr. Šimac- treći dio

Audio clip: Adobe Flash Player (version 9 or above) is required to play this audio clip. Download the latest version here. You also need to have JavaScript enabled in your browser.


Predavanje dr. Šimac- četvrti dio

Audio clip: Adobe Flash Player (version 9 or above) is required to play this audio clip. Download the latest version here. You also need to have JavaScript enabled in your browser.

 

 

 

 

Prva tribina "U susret sv. Vlahu" održana je u četvrtak 19. siječnja u dvorani „Papa Ivan Pavao II.“ , a predavač je bio novinar i publicist Ivan Ugrin.
Tema tribine bila je "Mediji - nositelji ili stvaratelji istine?"

Svjedoci smo danas da se novinarska profesija trivijalizira, istaknuo je Ugrin te izrazio nadu da će objektivno i istinito novinarstvo opet biti poželjno i uvažavano kao i da će dobre vijesti naći mjesto u medijima.


Govoreći o procesu komuniciranja, stavu Crkve prema medijima izraženom na Drugom vatikanskom saboru, oblikovanju modernog društva putem medija, Ugrin je rekao kako su prve novine na hrvatskom jeziku "Kraljski Dalmatin" tiskane u Zadru 12. srpnja 1806. godine. Kakav je sve utjecaj medija na društvo promišljali su i hrvatski svećenici poput don Ive Prodana.


Analizirajući utjecaj medija u današnjem svijetu kroz niz primjera, Ugrin je također citirao namjere koje mislitelji o uspostavi svjetske vlade imaju s tiskom. "Sve najmoćnije medijske strukture današnjice su potpuno međusobno povezane što pobija logiku ekonomije i moći te logiku slobodnog tržišta", istaknuo je Ugrin.


Danas samo šest medijskih konglomerata povezanih u organiziranu i isprepletenu mrežu tvore i kontroliraju gotovo cijelu svjetsku medijsku strukturu u kojoj su kompanije, televizijske postaje i novine zapravo samo prividno konkurenti, a zapravo su i više nego suradnici, rekao je predavač te naveo neke primjere.


Stvara se tako i potencira prividna različitost i iluzija slobode izbora što se potkrepljuje činjenicom velikog broja medijskih jedinica. Tako nastaje paradoks našeg doba – sa sve većim brojem medijskih jedinica sve smo manje informirani.

Ugrin se osvrnuo i na stanje u Hrvatskoj u kojoj se mediji također nalaze u vlasništvu nekoliko tvrtki te govorio o hrvatskim crkvenim medijima.

Tribini su nazočili dubrovački biskup Mate Uzinić, rektor crkve Sv. Vlaha mons. Toma Lučić te ovogodišnji festanjuli Miho Trojanović i Stjepo Aksić. Voditeljica tribine bila je Marija Đurović.

Dječica iz vrtića "Škatulica", zajedno sa svojim odgojiteljicama, pristupili su jučer, 24. siječnja 2012. blagoslovu grla, odnosno grličanju u crkvi sv.Vlaha.

Dočekao ih je rektor crkve don Toma Lučić koji im je s radošću podijelio blagoslov.

Mališani su strpljivo čekali na svoj red i s "dječjom ozbiljnošću" stali pred don Tomu.

 

Započelo grličanje

 

"Grličanje započinjemo otprilike devet dana prije trodnevlja kojim se pripremamo za blagdan sv.Vlaha. Za grupe kao što je ova vrtička potreban je poseban dogovor, a individualno vjernici mogu pristupiti prije i nakon svakodnevnih sv. misa"- ističe don Toma.

 

Također, don Toma naglašava kako ove posebne svijeće, u službi blagoslova grla po zagovoru sv.Vlaha, ne miruju i tijekom cijele godine. Naime, brojni naši sugrađani, kad god su u potrebi traže blagoslov, a ne mali je i broj turista koji dolaze u Grad i žele se grličati.

Mnogi se već dvadeset godina pitaju kako je bilo moguće napasti Dubrovnik koji nije imao niti jedan vojni objekt i samo je, nedovoljno svjestan toga tko mu se nalazi u blizini, želio mirno živjeti svoju svakodnevicu. No, zar trebaju razlozi mržnji i bezumlju koje je, pod izlikom navodne zaštite 'golorukog i ugroženog srpskog naroda', prije napada na Dubrovnik okupiralo veliki dio Hrvatske, protjeralo iz tih dijelova gotovo svo nesrpsko stanovništvo, srušilo brojne kuće, spalilo crkve, obeščastilo križeve, slike, grobove, silovalo, zatočilo i mučilo, a u Vukovaru, Škabrnji, Borovu Naselju i na tolikim drugim mjestima Hrvatske učinilo zločine za koje smo mislili da se nikad više neće ponoviti? Dubrovnik je neprijatelju s lica skinuo sve maske i svijetu pokazao s kim ima posla. I u tom je, usuđujem se to reći, nemjerljiv doprinos ovog grada i njegovih branitelja i stanovnika konačnom oslobođenju svih dijelova Hrvatske. Nažalost, kroz ovih dvadeset godina maske su se opet stavile. Svijet i njegovi politički sudovi zaboraviše tko je bio agresor, a tko žrtva. Žalosno je što i mi sami postajemo žrtva te opće amnezije. Dogodi li se to, dogodi li se da istinu o Vukovaru, Dubrovniku, domovinskom ratu i hrabrim hrvatskim braniteljima ne prenesemo budućim generacijama i dozvolimo drugima da nam pišu povijest, da proglase zločinačkim pothvatom pojedine neprihvatljive i neshvatljive događaje koje, nažalost, nismo spriječili i potom adekvatno ispitali i kaznili, ponovit će nam se ono što nam se događalo prije dvadeset godina. Ova naša obilježavanja obljetnica, ove godine je dvadeseto, trebaju nam pomoći da ne zaboravimo.

Mnogi se već dvadeset godina pitaju i još nešto, a to je kako je bilo moguće u uvjetima u kojima smo bili obraniti Dubrovnik, obraniti Hrvatsku i postići konačnu slobodu svakog dijela njezinog teritorija. Zaista kako je bilo moguće ako znamo da smo bili u doslovnom smislu 'goloruki' pred vojskom koja je u to vrijeme uživala glas šeste voje sile u Europi (kako su naši neprijatelji sebe voljeli i vole predstavljati). I kako bolno smiješno zvuči odluka od 25. rujna 1991. godine kojom je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda donijelo odluku o embargu na oružje za cijelo područje bivše Jugoslavije. Sinoć smo na svečanoj akademiji slušali brojne priče o onomu što se događalo od početka listopada i osobito 5. i 6. prosinca 1991., a uz te priče čuli smo i neke druge koje se svode na zaključak da je s vojnog gledišta Dubrovnik, a isto se može reći i za cijelu Hrvatsku, bio neobranjiv. A obranio se. I dočekao potpunu slobodu.

Svi se slažemo da je u tome bio nemjerljiv doprinos hrvatskih branitelja – bez obzira koju su uniformu nosili i kako su se zvali – kojima ovim Danom branitelja Dubrovnika i ovom svetom misom koju namjenjujemo za poginule branitelje Dubrovnika, želimo izraziti svoju duboku zahvalnost i poštovanje. Jesu li, međutim, oni bili dovoljni da bi grad koji s vojnog stajališta nije bio obranjiv, bio obranjen, a onda i sva okolna područja oslobođena?

Vjerujem da ćemo se svi složiti da su uz branitelje svoj veliki doprinos obrani i slobodi ovog grada dali njegovi stanovnici koji su, svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi, činili ono što su mogli. Ponekad je to bilo tek dizanje glasa, poput glasa mog predšasnika mons. dr. Želimira Puljića koji je pozivao: Ohrabri se moj narode, a ponekad, i više od ponekad, ugrađivanjem vlastitog života u žrtvu ovog grada. Zato se u ovoj misi želimo sjetiti poginulih vatrogasaca, kao i svih drugih civilnih žrtava rata na našem području. Je li, međutim, i to bilo dovoljno?

Koliko god da nas svih ovih godina pokušavaju uvjeriti u suprotno – to su pokušavali i onim letcima koje su bacali na Dubrovnik i onim montažnim uradcima kojim je nedavno popljuvan Dan sjećanja na žrtvu Vukovara – mi znamo da naše slobode ne bi bilo bez jedinstva hrvatskog naroda. Bilo je problema i poteškoća, ali nisu li oni razumljivi ako znamo da smo bili, poput Davida koji se našao pred Golijatom, razoružani i nenaviknuti na oružje. Zato se u ovom misnom slavlju sa zahvalnošću želimo prisjetiti i tadašnjeg državnog vodstva na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ali i svih onih koji su svojom podrškom, molitvom, porukama, humanitarnom pomoći u tim teškim trenucima bili blizu ovoga grada, njegovih stanovnika i branitelja. Svi su oni, svatko na svoj način, uspjeli doprinijeti slobodi i ovaj grad - biser hrvatske kulture i slobode, dovesti zajedno s cijelom domovinom do konačne slobode. Ponekad je to bilo nažalost i uz cijenu velikih žrtava, ali uvijek i sa sviješću koju je odražavala povijest ovog slavnog grada, a koju je, kad je sloboda u pitanju, u stih salio naš Gundulić poručujući da „sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti". U ovoj svetoj misi želimo moliti i za vječni pokoj svih onih koji su među njima u međuvremenu preminuli. No je li i to bilo dovoljno da bi ovaj grad koji je vojno bio neobranjiv bio obranjen? Odgovor je i ovog puta negativan. Kako se onda to dogodilo?

Želio bih se u svom traženju odgovora na ovo pitanje prisjetiti dubrovačke povijesti koja je usko povezana s našim Parcem sv. Vlahom koji se 972., kada su Mlečani planirali napasti Dubrovnik i osvojiti ga, ukazao gradskom svećeniku Stojku za vrijeme molitve i upozorio ga na opasnost i tako spasio grad. Nije, dakle, samo snaga branitelja, jedinstvo grada i naše nacionalno jedinstvo, koje se očitovalo na različite načine, doprinijelo našoj obrani i slobodi, nego je uz sve to i baš zbog toga to bilo i jedinstvo ovog grada s njegovim Parcem, kojemu je na onaj strašni petak 6. prosinca 1991. u pomoć pritekao i sv. Nikola koji se slavio taj dan, ali i naša nebeska majka koju u našoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata, a u biskupijskom svetištu u Gospinom polju kao Gospu od Milosrđa. U konačnici, bilo je to jedinstvo s Bogom u molitvi jednog naroda, jer svi smo tad na ratištima i u vlastitim domovima, u crkvama i na trgovima, pred zidovima bola i u skloništima, s molitvom na usnama i krunicom u ruci ili oko vrata, bili svećenik Stojko. I zato smo uspjeli!!! I zato se dogodilo ono što je vojno gledano bilo nemoguće, zato je obranjeno ono što je bilo neobranjivo, a mi, zajedno s Izaijom, možemo klicati: „Na visoku se uspni goru blagovjesnice sionska!" – Zašto ta gora ne bi bila naš Srđ? – „Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! ... Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada". Doista, dvadeset godina kasnije s ponosom možemo primijetiti da se na Dubrovniku i cijeloj našoj domovini dogodilo ono o čemu je progovorila liturgija, osobito evanđelje, ovog utorka drugog tjedna došašća. Onda kad se činilo da smo izgubljeni, a u pojedinim trenucima smo to doista i bili, tako da nismo znali kako dalje i što nam je činiti – čuo sam da su neki čak razmišljali, a i dobronamjerno pripremali predaju grada – Bog nas nije napustio nego nas je, kao zalutalu ovcu u evanđelju, potražio, našao i zaštitio od grabežljivih vukova, barbara s istoka koji su na današnji dan bombardirajući Grad, njegove mire i palače, željeli skršiti svaki otpor, a uspjeli izazvati tek prkos i odlučnost da Grad ne smije pasti. Koliko god je bilo strašno vidjeti Grad kako gori i još strašnije brojiti njegove mrtve i ranjene, to je bio onaj odlučan trenutak u kojemu kao da se sve prelomilo, kao da je ponovo obnovljena svijest ovog grada i njegovih stanovnika koja jedno vrijeme skoro bijaše zaboravljena, a bojim se da danas nakon dvadeset godina ponovo blijedi u našoj svijesti, o tome da jedino Bog – a Blažena Djevica Marija, sv. Vlaho, sv. Nikola, branitelji i svi drugi gore nabrojeni su bili samo u njegovoj službi – donosi istinsku utjehu i dokončava ropstvo.

Neka nam ovo što se dogodilo – ne samo prije dvadeset godina nego bezbroj puta u prošlosti – bude pouka. Ta pouka je poziv na onaj duh jedinstva koji je u ratu, nažalost ne i u miru, povezivao naše branitelje. Netko sinoć reče da se u ratu stekne u malo dana više prijatelja nego u pet života. Ona je također poziv na jedinstvo ovog grada i svih njegovih stanovnika. Poziv je ona i na jedinstvo i suradnju oko dobra s onima kojima je ovaj narod pred dva dana na četiri godine povjerio ovu državu. Svima nam je, bez obzira na naša politička opredjeljenja, u interesu da vlast koju smo izabrali bude dobra i poštena. I svi smo joj, vodeći se svojom savjesti i kršćanskim načelima, u tome pozvani pomoći. Osobito je, međutim, ovo pouka i poziv na ponovno jedinstvo sa svojim Bogom bez kojeg bi sva druga jedinstva bila tek privid jer bez Boga i jedinstva s njim, kaže Izaija „Svako je tijelo trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Gospodnji preko njih prođe". Želite li dokaz? Sjetite se onog što se događalo prije dvadeset godina sa 'cvijetom' šeste europske vojne sile koja je postala velikosrpska mašinerija i onom što je, između ostalog i na našem dubrovačkom području, od nje ostalo. Zato glas Izaije proroka i danas viče. Viče nama ovdje okupljenima u Dubrovniku na dan molitve, sjećanja i zahvalnosti, viče Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu koji grcaju u ekonomskoj krizi: „Pripravite put Gospodnji u pustinji poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja."

+ Mate Uzinić, biskup dubrovački

TRODNEVLJE  u Crkvi sv. Vlaha 30. i 31. siječnja, 01. veljače:

18 sati predvodi prof.dr. Slavko Slišković O.P. iz Zagreba.

Nakon mise školski program: „Učenici svetom Vlahu“.

KANDELORA 02. veljače,

15,00 sati. barjak sv.Vlaha okuplja gradske barjake.

15,30 sati OTVARANJE FESTE.

SVEČANA VEČERNJA i koncert katedralnih zborova u Katedrali s početkom u 17 i 30 sati.

 

03. veljače SVETKOVINA SV. VLAHA ZAŠTITNIKA GRADA I BISKUPIJE

06,00 sati BUDNICA uz zvonjavu gradskih zvona, glazbe i trombuna.

07,00 sati PRVA SV.MISA u crkvi sv.Vlaha.

7,30 sati festanjuli, barjaktari, glazba i trombunjeri primaju blagoslov i kreću na Ploče. S ploča s barjacima istočno od Grada idu na Pile pričekati barjake sa zapadne strane Grada. Na Pilama se barjaci, ustaljenim redosljedom, klanjaju liku sv. Vlaha i ulaze u grad. Prolazeći gradom pozdravljaju Parčevu crkvu i zauzimaju svoja mjesta pred katedralom.

10,00 sati SVEČANA MISA PRED KATEDRALOM, predvodi msgr. MATE UZINIĆ, dubrovački biskup. Nakon mise SVEČANA PROCESIJA.

15,30 sati barjaktari pozdravljaju prvostolnicu, biskupe i festanjule.

 

05.veljače proslava na GORICI SV. VLAHA.

8,00 sati polazak iz Grada.

9,00 sati misa na Gorici.

12,00 sati povratak hodočasnika u Grad. S Orlanda se spušta barjak sv. Vlaha, a podiže državna zastava.

S podnevnom misom u crkvi Sv. Vlaha završava FESTA 2012.

 

 

 

 

Preuzmite prilog: Program feste sv. Vlaha

Puno je onog što nas i u nama samima i oko nas odvraća od jedinstva i molitve za jedinstvo, poručujući nam kako ovo što večeras činimo nema nikakvog smisla. Zato večeras sebe i svoju slabost, pa i taj besmisao, želimo položiti u ruke Gospodina našeg Isusa Krista. 'Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našeg Isusa Krista', poručuje geslo ovog molitvenog susreta. On, Isus Krist, Pobjednik nad osnovnom podjelom u kojoj je uzrok svih podjela, podjelom između Boga i čovjeka, može i hoće dati ovom što večeras činimo, pravi smisao i ujediniti našu razjedinjenost. Poučeni iskustvom prošlosti, u kojoj smo se udaljavali jedni od drugih kad god bismo gubili Krista i obrnuto, s Kristom, u Kristu i po Kristu, želimo ići naprijed postojano i nepokolebljivo u dijalogu i ljubavi, znajući da naš trud neće i ne može biti 'neplodan u Gospodinu'. U Njemu – vjerni onom svome i poštujući ono drugih – želimo sve više primjećivati ono što nas povezuje i sve manje isticati ono što nas dijeli. On je, makar i ostaju ožiljci, sposoban zacijeljeti sve rane, uključujući i onu bolnu ratnu ranu koja još krvari. Pred Njim želimo pružiti ruku zajedništva, uz jasnu poruku da zlo i mržnja nemaju vjersku pripadnost, da su ratovi i podijele ljaga na našim licima i licima naših Crkava, ali i izdaja našeg poslanja i svega onoga što je On govorio i činio za spasenje ljudi. Ispovijedajući Njega kao jedinog spasitelja i moleći ga za oproštenje, želimo se otvoriti međusobnom dijalogu, ali i dijalogu s onima vjeruju drugačije od nas ili uopće ne vjeruju. Nastavljajući međusobni dijalog vjerujemo da ćemo Dubrovnik – koji nazivamo i hrvatskom Atenom – uspjeti zajednički pretvoriti u Areopag, mjesto susreta u dijalog između nas koji smo tražili i našli to što smo tražili u Gospodinu našem Isusu Kristu, sa svima onima koji iskreno traže 'nepoznatog Boga', ali ga – možda zbog nas i naše razjedinjenosti – ne nalaze ili nalaze na drugim mjestima, u nekim drugima osobama, filozofijama, idejama...

S pouzdanjem u Gospodina našega Isusa Krista u kojemu je moguće sve što je dobro i plemenito, a moleći zagovor Bogorodice Marije, koju u našoj dubrovačkoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata, radosno i otvorena srce pozdravljam Njegovo Preosveštenstvo episkopa Zahumsko-hercegovačkog i Primorskog Grigorija Durića. Vladiko dobrodošli u Dubrovnik! Dobrodošli u srce Dubrovnika, dubrovačku katedralu i na ovo ekumensko bogoslužje! Svoju dobrodošlicu upućujem i poštovanom dubrovačkom parohu protojereju-savroforu Goranu Spaiću, protojereju-stavroforu Slavku Zorici, predsjedniku pravoslavne općine u Dubrovniku gospodinu Rastku Barbiću i svim pravoslavnim vjernicima koji su nam se pridružiti u molitvi za jedinstvo Kristove Crkve.

Pozdravljam msgr. Petra Palića, generalnog vikara Dubrovačke biskupije, prečasnog Ivicu Pervana, dubrovačkog dekana i biskupijskog povjerenika za ekumenizam i dijalog kojemu zahvaljujem za uloženi trud oko organizacije i pripreme ovog ekumenskog bogoslužja, katedralnog župnika don Stanka Lasića, prisutne svećenike, redovnike i redovnice, naš katedralni zbor i sve vas dragi katolički vjernici ovog grada i biskupije, koji ste svojim dolaskom na ovo ekumensko bogoslužje pokazali i dokazali da je dijalog među razjedinjenim Crkvama moguć i da molitva za jedinstvo Kristove Crkve nema alternativu.

Među nama je i izaslanica Predsjednika Republike za jugoistočnu Europu, naša sugrađanka gospođa Romana Vlahutin. Srdačno je pozdravljam! Pozdravljam i sve druge predstavnike društveno-političke zajednice i medija.

Homilija episkopa Grigorija Durića:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!

Preuzvišeni oče biskupe, prezbiteri, đakoni i vjerni narode ovdje sabran. Prihvatio sam poziv i izuzetnu čast preuzvišenog biskupa, načelnika Crkve Dubrovačke da vam na ovom svetom mjestu u katedrali Blažene Djevice Marije uputim nekoliko riječi o ovoj važnoj temi. Ni jednoga trenutka ne zaboravljam koliko je ozbiljan izazov i kakvu odgovornost nosi svaka izgovorena riječ. Dovoljno je podsjetiti se koliko je vjekova prošlo a da hrišćani Istoka i Zapada nisu razgovarali blisko i otvoreno u crkvenoj atmosferi želeći da u svemu, a prije svega u međusobnim odnosima, budu učenici Krista Gospoda koji nam je dao novu zapovijest: da ljubimo jedan drugoga kao samoga sebe. Dao nam je zapovijest o apsolutnoj i savršenoj ljubavi tražeći od nas istovremeno i minimum i maksimum. Minimum: da volimo oni koji nas vole, i maksimum: da volimo i one koji nas ne vole. Tako nas je naš Bog i Učitelj uzdigao do najvišeg mogućeg zvanja koje čovjek može imati: da budemo ljubljeni učenici njegovi i propovjednici jevanđelja njegovog. A propovjednik jevanđelja trebalo bi da bude blagovjesnik novine koju Kristus donosi u svijet, propovjednik i ispovjednik blagovijesti o novom etosu darovanom od Krista, o etosu i načinu života koji praštanjem i ljubavlju poražava zlo preobražavajući ga u dobro.

Mogao bih, braćo i sestre, da govorim dugo, da se vraćam u istoriju podsjećajući se mnogih i značajnih stvari, mogao bih vam pričati o umjetnosti koja nas spaja i o onome što nas razdvaja ili čak o budućnosti, ali to bi bilo samo moje viđenje. Jer budućnost je u rukama Božjim. I sud je u rukama Božjim. Hrišćanska etika, ako bismo je htjeli najsažetije izraziti, etika je praštanja i neosuđivanja.

Zato želeći da izbjegnem suvišne riječi, da sačuvam toplinu ovog susreta, ne nalazim bolju i snažniju riječ od one koja je našla svoje mjesto i u samoj božanskoj liturgiji i našoj najvažnijoj molitvi Očenašu. A ta riječ je uslov za kršćanski život. Ona je početak oslobađanja od grijeha i vratnice pokajanja, ali je još više od toga iskorak u vječnu slobodu ljubavi. Ona ima takvu moć da zagrli i onoga koji nas ne voli i da otopi mraz mržnje i u onome koji zlo misli. Važna je i zato je treba izgovoriti s izuzetnom odgovornošću imajući u vidu najprije Onoga koji ju je na način kako treba izgovarao, samoga Krista. Ona je preduslov svakog jedinstva. Znamo da postoje i uslovi za jedinstvo hrišćana. Ali nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ. Svjestan njene težine i smisla ja ću je izgovoriti pred vama. A ta riječ glasi: Oprostite! I treba da je govorimo uvijek iznova. Oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno: Oprostite, braćo i sestre! Jer Otac naš oprostit će nama dugove naše samo ako i mi opraštamo dužnicima svojim. Večeras na ovom svetom mjestu u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu imam potrebu kao hrišćanin i episkop izgovoriti ovu hrišćansku riječ: Oprostite!

Svuda je zemlja Gospodnja kao što se i mi u ovom trenutku nalazimo na zemlji Gospodnjoj. I svako mjesto i grad i kraj zaslužuju i primaju Božji blagoslov. Ali sam duboko uvjeren da je današnji susret utoliko važniji zato što se događa u Dubrovniku, u gradu svjetlosti i ljepote, gradu susreta svjetova. Dubrovnik nije granica između Istoka i Zapada, on je uvijek bio njihova spona. Iako je preživio mnoge nesreće nadasve je grad sreće i gostoprimstva jer on dočekuje i ide u susret drugima. Utoliko je značajnije današnje naše susretanje u prizivu mira, blagoslova i jedinstva kojem treba da teži svaka duša žedna živoga Boga. Treba da hitamo tom izvoru kao jelen na izvore voda, da se napojimo vodom živom, Kristom Bogom, jer je to i put i cilj i smisao. U tome smo, duboko vjerujem, već svi saglasni. Ako netko hita istom cilju različitim putevima neka zbog toga ne povređuje drugoga. I kad stigne i nađe hljeb života neka se okrijepi i obraduje i neka dijeli radost sa svijetom i svima. Radost života.

U toj radosti, u ovom domu Božjem, pozdravljam vas mirom Božjim želeći jedinstvo svih u Kristu.