Dubrovačka Biskupija

Dubrovački biskup Mate Uzinić primio je u četvrtak 4. listopada novog načelnika Policijske uprave Dubrovačke-neretvanske gospodina Tonćija Radibratovića, čestitao mu na novoj dužnosti i zahvalio na dosadašnjoj suradnji biskupije i policijske uprave. Načelnik se kratko predstavio i upoznao biskupa sa sigurnosnom situacijom na ovom području. Izrazio je svoju otvorenost i nadu da će se dobra suradnja nastaviti.

Biskup Uzinić upoznao je načelnika Radibratovića s projektom koji će se u organizaciji biskupije dogoditi 2014. godine, a to je Susret hrvatske katoličke mladeži kada će se veliki broj mladih okupiti u Dubrovniku i na širem dubrovačkom području. Načelnik je obećao suradnju ne samo za provedbu tog projekta nego i u svim drugim događanjima koja su na dobrobit stanovnika ove županije.

Poštovane gospođe i gospari, sestre i braćo, nadam se da mi nećete zamjeriti što ću u ovom razmišljanju biti malo osoban, jer ovo je prva festa sv. Vlaha u kojoj sudjelujem i koju predvodim kao zaređeni biskup ovog Grada i biskupije. Zašto ću biti osoban? Zato što najprije osobno moram promatrati primjer života i poruku sv. Vlaha, učiniti ih svojima, kako bih nakon toga mogao, riječju i primjerom, poticati druge, one koji su mu povjereni, da i oni čine tako. Uz Božju riječ koja nam je navještena, poticaj za ovo razmišljanje su mi bila i naša djeca. Premda imamo problema s organizacijom vjerskih vrtića i vjerskim odgojem u vrtićima, ipak i u Dubrovniku imamo dvije odgojiteljice koje su osposobljene za odgoj u vrtiću, a iskreno se nadam da ćemo im pridružiti i druge. One su me nedavno posjetile i sa mnom podijelile zanimljive odgovore predškolske djece na pitanje: 'Tko je biskup i što on radi?' Ti odgovori su pravo bogatstvo. Osobito me dojmio i zamislio odgovor 5,5 godišnjeg dječaka Marinâ koji glasi: „On je važan, ima puno posla i kuhaju mu sluge. Ne može biti ko sveti Vlaho jer sveti Vlaho je svet, a sveti biskup … nikad čuo!“ Nekako bih i progutao ono 'važan' i 'puno posla' pa čak i ono sa slugama, jer svojom pozicijom i oblačenjem doprinosim takvoj slici o sebi, ali ono 'svet biskup … nikad čuo', me doista zamislilo jer to je, to biti svet, od svega drugoga važnije i sve drugo pred tim postaje potpuno nevažno. I slaviti sv. Vlaha znači, zapravo, pokušati „biti ko sveti Vlaho jer sveti Vlaho je svet“, a ako je on svet, onda i biskup treba bar pokušati biti svet, kako bi onima koji su povjereni njegovoj brizi, zajedno sa sv. Vlahom i ukazujući njegov primjer i poruku, bio poticaj na putu prema svetosti.

Što sv. Vlaho, biskup Sebaste, rođen oko 280. godine, odrastao u poganskoj obitelji, liječnik, biskup protiv volje, čudotvorac, mučenik vjere, ubijen i pokopan 316. – dakle skoro pred 1700 godina i kad je imao otprilike 36 godina – poručuje meni osobno, što on danas poručuje ovom Gradu i dubrovačkoj biskupiji, našim gostima, hodočasnicima i svima koji se svojim molitvama uključuju i sa zanimanjem prate našu festu sv. Vlaha? U traženju odgovora na ovo pitanje, a to je na neki način traženje i odgovor na pitanje kako danas ići putem svetosti, htio bih izdvojiti dva razdoblja.

Prvo je povijesno razdoblje života i mučeništva sv. Vlaha koje je, ako su točni podaci da je živio samo 36 godina, u sv. Vlahu vidjelo mladog čovjeka, čiju glavnu značajku sažima geslo: „Radije biti koristan, nego vladati“. Istina je da je to razdoblje svečevog života, koje je završilo mučeničkom smrću, isprepleteno brojnim legendama, ali je i istina to da su sve te legende, kako ona o ozdravljenju djeteta kojemu je zastala riblja kost u grlu, tako i ona o vuku i čudesnom vraćanju praščića siromašne žene, u svojoj osnovi povijest čovjeka koji je drugima činio dobro po cijenu vlastitog života, pretvorivši u praksu evanđelje o nemiru koji izaziva ljubavi prema Kristu iznad svega, a koja se očituje u uzimanju križa i gubljenju života za druge. Evo nam poruke koja se izvrsno uklapa u Godinu Caritasa! Kažu da sam mlad biskup i još me zovu 'naš novi biskup'. To biti 'mlad' i biti 'nov' vrijedi samo ukoliko je povezano s ovim Kristovim nemirom koji se očituje kroz brigu za čovjeka od začeća, preko svih razdoblja njegovog života, sve do dostojanstvene i prirodne smrti, a koja se djelovanjem pretvara u spomenuto geslo sv. Vlaha: 'Radije biti koristan nego vladati'. Želi li naša dubrovačka Crkva biti mlada i ispunjena tim Kristovim nemirom, biti korisna, a ne vladati, treba mladost i svježina duha koja je krasila sv. Vlaha i učinila ga privlačnim i svetim. Kako to postići? Godina Caritasa nam poručuje da to treba činiti djelatnom ljubavlju koja se nadahnjuje na onoj ljubavi kojom je Bog ljubio nas. Ljubeći Boga pokažimo čovjeku pokraj nas da ga, bez obzira na sve, volimo, da ga volimo čak i ako on ne voli nas. U poruci za Godinu Caritasa istaknuo sam da je za pokazati ljubav ponekad potrebna samo čaša vode, lijepa riječ, spremnost da se sasluša, ali i da je ponekad potrebno puno više. To više, od nas kršćana zahtjeva da pred zlom i nepravdom, makar morali i okrenuti drugi obraz, ne ostanemo šuteći, već da dignemo svoj glas. Pogrđuju li nas zbog toga? Blago nama – poručuj nam sv. Petar – tek neka nitko od nas „ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena“. Zašto se ne stidjeti biti kršćanin? Zato što biti kršćanin znači uzeti svoj križ i poći za Isusom, izgubiti život poradi Isusa, da bi ga se moglo konačno naći. Sv. Vlaho je to shvatio, u skladu s tim živio i umro. U tom i nama ostaje primjer i poticaj da i mi činimo tako, da gubimo život s Kristom, kako bismo ga u Krstu ponovo našli i bilo ono na što smo pozvani biti, a pozvani smo na svetost.

Drugo razdoblje o kojem želim govoriti je razdoblje započeto 971. godine, kad se sv. Vlaho, ne više mlad nego u dostojanstvenom liku sijedog starca, ukazao župniku Stojku i umiješao u život tada još relativno mladog Grada i s njim postao neraskidivo vezan, štiteći, ali i upozoravajući, građane ovoga grada na opasnost koja im prijeti: „Javljam vam veliku opasnost po Grad. Vojska s mletačkih brodova okružila je Grad, namjeravaju preko gradskih mira iznenada ući u Grad i pokoriti ga“. Ova opasnost na koju upozorava sv. Vlaho uvijek je ista, ali u različitim vremenima dobiva drugačiji oblik. Tako se u vrijeme svećenika Zaharije uobličila pitanja koje je jednako aktualno i danas kao i onda: „Zašto kršite Gospodinove zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni?“, u vrijeme apostola Petra u spomenuto upozorenje, kojemu ni danas ne treba ništa drugo dodati, da nitko od nas „ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili kao nametljivac“, a u Isusovo vrijeme u svevremenski poziv na ljubav i nasljedovanje. Kako danas ova vrlo aktualna upozorenja i pozive dodatno uobličiti, da bismo shvatili što je to danas za ovaj Grad i biskupiju 'mletačko brodovlje' sv. Vlaha? Iako sam – kako velite – 'mlad' i 'nov' i po tom sličniji sv. Vlahu njegove mladosti, ipak imam i jednu sličnost sa starim, tipično našim, dubrovačkim sv. Vlahom, a ta sličnost su sjede kose i biskupska služba zbog koje se usuđujem ponoviti Isusove riječi: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir nego mač“. O kojem se to nemiru i mletačkom brodovlju radi? Radi se o upozorenjima da su neki dijelovi naše biskupije potpuno opustjeli, uključujući i Grad koji sve više postaje muzej, a sve manje mjesto u kojemu se živi, da nam veliki broj obitelji proživljava ozbiljnu krizu, da su nam nedjeljne mise sve praznije, osobito kad je riječ o mladima i srednjoj generaciji, a mi sve zagriženiji za svoje tradicije koje guše osobnu vjeru i bilo kakav pokušaj promjene, da su nam svećenici, redovnici i redovnice sve stariji i sve teže pokrivaju pastoralne potrebe biskupije, a novih zvanja imamo malo i nimalo i, na kraju, tu je i alarmantno stanje velikog broja naše mladeži koja nas prečesto šokira neugodnim statistikama i s njima povezanim vijestima u koje ne želim ulaziti, a što ne bismo trebali shvatiti kao osudu naše mladeži, mladi su najmanje krivi za to stanje, koliko bismo to trebali shvatiti kao poziv da se opet počnemo brinuti za našu djecu i mladež, da prestanemo misliti da je jedino što im trebamo dati bolji materijalni standard i dobro obrazovanje, a posvetimo malo više pažnje duhovnim vrijednostima i odgoju koji ne smijemo prepustimo drugima, nego svi mi – i obitelj, i škola, i Crkva, i društvena zajednica – svatko od nas na svom mjestu, trebamo preuzeti svoj dio odgovornosti. Ovo posljednje ključ je svega. Taj ključ dodatno dobiva na važnosti postanemo li svjesni da naša djeca neće biti dobra ako im to govorimo, nego ako im to primjerom pokažemo. To je poruka onog: „sveti Vlaho je svet, a sveti biskup – a što se može nastaviti u gradonačelnik, župan, gradski i županijski vijećnik, poslodavc i radnik, nastavnik i profesor, roditelj i dijete, muž i žena, djed i baka, redovnik i redovnica, svećenik – nikad čuo“. To 'nikad čuo' od nas traži da se zamislimo i obratimo. I nema vremena za odgodu, jer već sutra može biti kasno.

Dozvolite mi da ponovno budem malo osoban. Koliko god da sam i ranije znao za povezanost Dubrovnika sa sv. Vlahom – uostalom bio sam pred nekoliko godina sudionik proslave, a pretprošle godine sam osobno zaključio festu na Gorici sv. Vlaha – ipak moram priznati da me dubina te povezanosti pomalo iznenađuje. Doslovno, želite li da u Dubrovniku nešto bude posjećeno i uspije, povežite to sa sv. Vlahom ili, još bolje, nazovite njegovim imenom i uspjeh je osiguran. Želimo li, međutim, da sv. Vlaho i u budućnosti čuva naše mire i sve nas, neće nam biti dovoljna ta naša osjećajna povezanost i snažna tradicija koja se izražava kroz ta naša okupljanja, jela i običaje – izdvajam šporke makarule, grličanje, izvijanje barjaka i procesiju – ali hoće i može istinska kršćanska pobožnosti kao izričaj naše vjere u nastojanju da slušamo upozorenja sv. Vlaha i zajedno s njim krenemo za Isusom na putu svetosti.

 

BUDIMO NOVI LJUDI!

Poruka dubrovačkoga biskupa za Godinu Caritasa

 

Poštovane redovnice i redovnici, braćo svećenici, sestre i braćo u Kristu!

      Ušli smo u dane Došašća koji nas pozivaju na budnost i pripravu srca na dolazak Gospodinov. Razmišljajući o Božjoj ljubavi, koja nam se očitovala u utjelovljenju Bogočovjeka Isusa Krista, svoj pogled usmjeravamo ne samo na onaj prošli i onaj budući, konačni, Kristov dolazak, nego bismo željeli svoje srce držati budnim i u toj budnosti prepoznati dolazak Gospodinov ovdje i sad, u konkretnome vremenu i prostoru u kojemu živimo.

      1. Mnogovrsni su načini Gospodinova dolaska i pohoda u konkretnome vremenu i prostoru, pri čemu u Godini Caritasa, u koju ulazimo, osobito želim istaknuti prepoznavanje Gospodinovih dolazaka u onima koji su najpotrebitiji, u siromašnima, osamljenima, poniženima i na različite načine isključenima iz društva našega vremena. Dolasci su to koji nas pozivaju na djelotvornu ljubav, solidarnost i požrtvovnost. Uspoređujući Crkvu s tijelom kojemu je glava Krist, a Duh Sveti onaj koji međusobno povezuje i ujedinjuje, oživljava i uvodi u istinu evanđelja, obogaćuje raznolikim darovima udove tijela, sveti Pavao budi nam i svijest o tome kako trpe svi udovi ako jedan ud trpi, a ako je jedan počašćen, i svi su ostali počašćeni (usp. 1 Kor 1, 12–26; Ef 5, 30). Ova svijest o osjećaju udova jednih za druge u tijelu Crkve kojemu je glava Krist, posebno će doći do izražaja na Drugome vatikanskom saboru koji je, pozivajući nas na dijalog i odgovornost, na nov način utisnuo u našu svijest odgovornost Crkve i svakoga pojedinačnog vjernika za svijet u kojemu živimo i njegove goruće probleme. Prema Pastoralnoj konstituciji Drugoga vatikanskog sabora Radost i nada utjelovljena Božja Riječ „po kojoj je sve stvoreno ... objavljuje nam 'da je Bog ljubav' (1 Iv 4, 8) te ... da je nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskoga savršenstva, pa prema tome i promjene svijeta" (GS 38).

      2. Iskustvo potresa i rata, koje smo kao pojedinci i narod prošli, uče nas koliko je važno ovo suosjećanje drugih, kako i koliko je važna djelotvorna ljubav drugih i spremnost na pružanje materijalne, ali i svake druge pomoći. To nam je pomoglo preživjeti u tim teškim okolnostima. Osjetili smo da ljubav doista ne poznaje granice, vjeru, religiju i nacionalnost. Osjetili smo doista da je Bog ljubav po djelatnoj ljudskoj ljubavi kojom smo ljubljeni.

Poučeni ovim iskustvom kako je lijepo bilo biti ljubljen konkretnim djelima ljubavi, sami trebamo postati svjedoci djelatne ljubavi, svjedoci da je Bog ljubav koja nikoga i nikad ne isključuje. Upravo zbog ovoga ne bismo smjeli previdjeti potrebe drugih, bez obzira o kome se i gdje radilo. Nažalost, iskustvo rata i pomoć koju smo primali od drugih, pridonijeli su i iskrivljenomu poimanju karitativne ljubavi i same institucije Caritasa. Dogodilo se da smo Caritas počeli shvaćati isključivo kao instituciju dijeljenja i primanja pomoći, a caritas je puno više od toga. Karitas je djelotvorna ljubav prema bližnjemu u nasljedovanju Isusa Krista, ispunjavanje onoga što Crkva u konačnici jest i želi biti: sakrament spasenja. Crkva nema smisao u samoj sebi, nego najintimniji smisao Crkve, njezina središnja zadaća, temelj i opravdanje jest u tome da unutar određenih povijesno-društvenih okolnosti bude znak Isusove nazočnosti i oruđe Njegova spasiteljskoga i oslobađajućeg djela. Karitas je temeljni kriterij vjerodostojnosti one istine za koju se Crkva zauzima, na koju opominje, koju ponazočuje, koju slavi i koju obećava kao nadu. Karitas je, nadalje, buđenje vlastite svijesti, ali i svijesti onih koji su nam povjereni, o potrebi stavljanja samoga sebe i onoga što imamo na raspolaganje onima koji su potrebiti pokraj nas, a onda i za one koji su daleko od nas, ali im mi svojom djelotvornom ljubavlju možemo prići blizu, možemo pomoći.

      3. Različiti su načini na koje možemo pružati svoju pomoć. Do nas stižu vijesti o nesrećama, potresima, poplavama, gladi i žeđi diljem svijeta, ponekad i u našoj domovini. Možemo li ostati nezainteresirani, praviti se kao da nas se to ne tiče? Mnogo puta ne možemo promijeniti njihovu situaciju, ali je možemo ublažiti. Siromašnima koji su pokraj nas, osamljenima, poniženima i isključenima možemo učiniti puno više. Ljudima je ponekad potrebna samo čaša vode, lijepa riječ, spremnost da ih se sasluša. Ističem u ovom prvotnu odgovornost župne zajednice i osobito vas vjernika koji bolje od nas svećenika možete primijetiti one koji su potrebiti i imate mogućnost doći onamo kamo mi ne možemo, učiniti ono što mi ne možemo. Darujte potrebitima malo sebe, darujte malo svojega vremena! Darujte im i nešto od sebe!

      Bilo bi potrebno najprije ukloniti uzroke stanja u kojima se mnogi ljudi nalaze. Nekad se to može učiniti, ali ponekad ti uzroci nadilaze našu moć i naše ovlasti. Zar u tim situacijama nećemo učiniti ništa? Uvijek možemo i moramo dignuti svoj glas protiv onih koji su svojim djelovanjem ili nedjelovanjem doveli i dovode druge u stanje materijalne bijede i siromaštva, one kojima je osobna dobit važnija od prava radnika. Gospodarska je kriza ponajprije kriza duha! Svjedoci smo doslovnoga izrabljivanja radnika, koji ponekad žive ispod svake razine ljudskoga dostojanstva. Suočeni smo s krizom, mnogima je teško, ali smijemo li krizu ublaživati zakidajući druge u njihovim pravima, ponižavajući ih u njihovu ljudskome dostojanstvu? Ovo je samo jedna strana problema. Postoje i druge posljedice krize duha koja se očituje u pretjeranome individualizmu, sebičnosti, gramzljivosti, pohlepi, samodostatnosti, ravnodušnosti, hedonizmu, relativizmu. Ovdje trebamo tražiti uzroke korupcije, nepoštivanja propisa, izigravanja zakona! Odavde proizlaze nepravde kojima je posljedica sve veći broj onih kojima je potrebna materijalna pomoć jer ne mogu platiti račune, kupiti lijekove, osigurati ono najnužnije za život, dok se drugi istodobno guše u obilju, vlastitoj bahatosti i samodostatnosti. Kršćanin treba biti čovjek jer ako nije čovjek, nije ni kršćanin! Budimo novi ljudi, ljudi koji se ne zaustavljaju na govoru o Bogu koji je ljubav, nego svjedoče da je Bog ljubav!

      Ovi problemi o kojima govorim nisu, nažalost, za nama, nego bi mogli postati još veći uđemo li u Europsku uniju. Uvjeren sam, koliko god se društvene institucije pripremaju to spriječiti, da će našoj biskupiji koja je zemljopisno tako smještena da smo okruženi granicama, ulazak u Europsku uniju donijeti nove izazove – osobito kad su u pitanju izbjeglice i ilegalni useljenici – za koje kao vjernici i Crkva moramo biti pripravni.

      4. Sve me ovo ponukalo da ovu godinu u našoj biskupiji proglasim Godinom Caritasa koju ćemo svečano započeti na treću nedjelju Došašća, na Nedjelju Caritasa, 11. prosinca 2011. euharistijskim slavljem u dubrovačkoj prvostolnici s početkom u 18 sati, a zaključiti u listopadu 2012. kad ćemo se pridružiti cijeloj Crkvi i ući u Godinu vjere, koju je najavio papa Benedikt XVI.

      Glavna zadaća naših župnih zajednica u Godini Caritasa bit će oživljavanje i ustroj župnih Caritasa, a samim tim i posvješćivanje načela preuzimanja odgovornosti u međusobnim odnosima i radu, nastavak i bolje osmišljavanje postojećih projekata koje provodi biskupijski Caritas. Sve pozivam na otvorenost i suradnju u provedbi projekata koje će biskupijski Caritas predložiti, kako bismo djelotvornom ljubavlju bili iskreni i vjerni svjedoci Isusove ljubavi prema potrebitima u današnjem društvu, svjedoci da je Bog ljubav.

      Moleći da u ove dane Došašća obilna rosa Božje milosti orosi vaša srca i da na vas siđe mir Gospodnji, a po vama i u sve krajeve naše biskupije, domovine i cijeloga svijeta, na ovo naše djelo, kao i na sve vas, zazivam obilje Božjega blagoslova i molim zagovor svetoga Vlaha, našega nebeskog zaštitnika, i blažene Marije Propetoga Isusa Petković koja nam svojim životom za druge svijetli kao putokaz u našim nakanama i nastojanjima.

 

U Dubrovniku na drugu nedjelju Došašća 2011.

 

† Mate Uzinić

biskup