• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Dominikanka s. Viktorija Brajčić proslavila je 2. listopada ove godine 75 godina redovničkog života. Tim povodom objavljujemo intervju kojeg je s njom vodila s. Slavka Sente.

AM: Sestro, recite nam najprije u kakvim ste Vi rodbinskim vezama s pokojnim p. Rudolfom Brajčićem, isusovcem?

Mi smo od dva brata djeca. Rudin je otac, čini mi se, drugi sin moga dide, a moj otac šesti. Ja sam tri mjeseca od njega starija.

Kad je moj dida podijelio imanje, svi su se sinovi razišli, kud koji. Uglavnom su se dobro snašli jer su bili marljivi radnici i školovani. Rudinu je ocu dopalo imanje kod Stobreća gdje se kopala mulika. To je kamen što se drobi za cement.

Moj je otac otišao u Slavoniju i tako se nismo, kao djeca, puno poznavali.

Ja mislim da sam ja išla prije u samostan nego p. Rudolf u isusovce, ali, izabrali smo duhovno zvanje neovisno jedan od drugoga. Samo Bog zna tko nam je isprosio zvanje.

 

                                                                        Tužno djetinjstvo


AM: Recite sada nešto o svome djetinjstvu.

Ja sam sedmo dijete u svojoj obitelji. Rodila sam se 7. siječnja 1918. Otac mi se zvao Ivan a majka Kate. Imala sam još osmoga brata. Tri brata su mi umrla još kao djeca. Posebno je težak udarac bio za roditelje smrt mog najstarijeg brata. Bilo mu je tek 16 godina. Harala je opasna, zarazna gripa zvana Španjolica i on je od nje umro. Moja je majka baš tada imala teški išijas. Nije se mogla maknuti iz kreveta ni da ga vidi kako umire. Ona leži u jednoj sobi i čuje kako u drugoj sobi moji stričevi već zabijaju lijes s njezinim mrtvim sinom. Nije se, naime, smjelo ostaviti mrtvaca niti uru vremena otvorenoga. To je bila jako zarazna gripa. I nisu ga čak smjeli zakopati u grobnicu, nego samo u zemlju. To je bila velika patnja za moje roditelje posebno za majku. I dok je ona tako ležala u bolovima i plakala, osjetila je mene pod svojim srcem i zavapila je: »Gospodine, jednoga mi uzimaš drugoga mi daješ. Budi blagoslovljen za sve!« To se sve događalo kad smo još bili u Podstrani.

AM: Od čega je živjela tako brojna obitelj?

Pa, u početku se živjelo dosta dobro jer je moj did bio sposoban i poslovan čovjek.

Najviše je koristi imao od vinograda. Imali smo vrlo dobro vino i to se prodavalo u Trstu. Imali smo i svoj brod s kojim smo vozili vino u Trst. Zapravo, nije to bio samo naš nego s još nekoliko naših, udruženo. To je bilo prije Prvog svjetskog rata. Kad je Trst kasnije potpao pod Italiju morali smo ostaviti taj posao i sve što smo imali u Trstu. Dobili smo za to neku naknadu. Dida je prodao i brod i onda je sav taj novac razdijelio svojim sinovima. Oni su se potom razišli, svaki na svoju stranu, sa svojim obiteljima. Ostao je samo jedan sin na didovu imanju u Podstrani.

U Đakovu smo imali jednoga strica koji je govorio kako je to bogat kraj i mnogi su naši mještani odlazili tamo jer se u Dalmaciji sve teže živjelo nakon rata. Tako se moj otac odlučio odseliti sa svojom obitelji u Slavoniju. Kupio je jedan posjed Đakovu, i mi smo se onda tamo odselili. Mojoj majci je bilo jako teško ostaviti rodni kraj, ali morala je ići. Bilo je to godine 1922. Međutim, nismo dugo uživali blagodati rodne Slavonije. Već samo nakon šest mjeseci moj se otac teško razbolio na pluća i tako bolestan se mučio još sedam mjeseci. Nakon toga je umro ostavivši nas petero male siročadi. Najstarijemu bratu je bilo tek 16 godina, a meni 4.

 

                                                                         Ponovno u Podstrani


AM. Jeste li ostali u Slavoniji i nakon očeve smrti?

Kad je otac bio na samrti rekao je mojoj majci: »Molim te, nemoj ostati u Slavoniji. Ovdje je pokvaren svijet, a ti imaš tri ženske. Vrati se natrag u Podstranu.« Ali ona se već pomalo navikla na taj kraj i sigurno bi ostala bar neko vrijeme. Međutim, moja baba je na svaki način htjela da se vratimo. Nešto jer nas je žalila što nemamo oca, a nešto jer joj je trebala radna snaga. Nakon tolikih pritisaka moja je majka odlučila prodati sve što smo imali u Slavoniji i vratiti se opet u Podstranu. Did je imao veliku kuću. Mi smo dobili jedan dio s terasom. Majka je sav novac predala didu i onda smo opet živjeli u zajedničkom domaćinstvu. To je bilo za moju majku veoma teško razdoblje života. Bila kao sluškinja, bez socijalnog osiguranja, bez državnog namještenja ili bilo kakve zarade. Ah, bolje da ne govorim sve! Imala je nas petero, ko pet miševa, Najstarijemu je bratu bilo 16, a najmlađemu dvije godine.

No, makar joj je bilo veoma teško nije htjela da mi, djeca, patimo. Kad se sjetim njenog odgoja napuni mi se duša mira i veselja. Čuvala nas je branila kao kvočka piliće. Odgajala nas je u pravom kršćanskom duhu. Imala je veliki Božji dar odgoja. Nikad nas nije istukla. Nikad nam nije rekla koju ružnu riječ. Nikad nismo smjeli protiv drugoga govoriti. Kad sam išla u samostan onda mi je ovako rekla: »Nediljka, što ne bi rekla pred Bogom i pred časnom majkom, ne reci ni pred kim na svijetu«. I još bi me ovako savjetovala: »Ako si rekla, priznaj. Nisi rekla, mirna si. Nisi prenijela, mirna si. Ako ti kažu da si nešto učinila, a nisi, ne ispričavaj se previše. Pred Bogom ćeš biti velika ako znaš pretrpiti.« Volim reći da mi je ona bila prvi novicijat. Kad sam o tome jednom razgovarala s ocem Rudom preko telefona rekla sam mu: »Niti duhovnik, niti ispovjednik, niti učiteljica novicijata nisu mi dali toliko koliko mi je dala moja majka«. Posebno je pak, od prvih dana, odgajala moje zvanje. Kad sam ostala siroče u Slavoniji onda su me sestre križarice htjele uzeti k sebi. Rekle su mojoj majci neka me ostavi kod njih da će me one odgojiti, budući da nas ima petero. Ali moja majka je odgovorila: »Bože sačuvaj da ja moje dijete ostavim!« Možda je u duši željela imati kćer u samostanu, jer kad bi s nekim razgovarala znala se pohvaliti, naravno u šali, da ću ja biti njezina mala časna sestra. Kad sam bila malena to mi je godilo, ali kad sam malo poodrasla onda sam joj prigovorila što to svakome govori.

 

                                                                         Gospa joj se ukazuje u snu


AM: Kada ste osjetili da Vas Bog zove u samostanski život?

S. Terezina Dumičić je bila dominikanka. Mi smo sestrične; ona je od brata a ja sam od sestre. Umrla je 1952. Prije nego je išla u samostan došla nas je pozdraviti. Bilo je to na Gospu od Ružarija. Ali ja tada nisam bila kod kuće jer sam trebala pomoći nekom rođaku raditi na polju. Kad sam to uvečer čula bila sam jako tužna. Plačući sam otišla u krevet. Po noći sam sanjala da je došla Gospa iz Jesenica u Podstranu. Mi smo svi čekali na dvoru, a bilo nas je mnogo. Čekali smo kad će naići da skočimo pred nju da nas blagoslovi. Ali kako se to čekanje malo oduljilo, ja sanjam, majka mi je rekla neka ja ostanem i kada vidim Gospu još iz daleka, neka ih zovnem, oni će odmah izaći da nas blagoslovi. I ja sam ostala čekati. Odjednom ugledam Gospu da je već kod Popove kuće (tako smo to mjesto) i kao da leti prema nama. I samo što sam se okrenula i viknula: – Majko, evo, ide Gospa! – vidim ja da je Gospa već tamo gdje smo je maločas svi čekali. Brzo sam se sjetila da mogu preko jednog prečaca, po vinogradu, brže stići do Gospe. Od silnog trčanja umorila sam se i pala baš pred Gospu. Ona se sažali, vrati se malo natrag i sklopljenih ruku ide prema meni i pita me: »Što ti želišA ja joj velim: »Gospe moja, ja ti želim biti časna sestra!« A ona me prekriži i kaže: »Bit ćeš!« Sva sretna, požurim se natrag kroz vinograd i zovem: »Majko, majko«. Kako sam to u snu vikala, moja se majka probudila i sva uplašena počela me buditi, onako po naški: »Za Ime Isusovo, dite, okreni se, što ti je?« Uto se probudim i kažem da joj moram nešto reći. On mi ne da, neka sada spavam, sutra ću joj pričati. Ali ja joj želim odmah reći. Ispričala sam joj kako sam sanjala Gospu i što mi je ona rekla. Majka me poljubila i rekla: »Dite moje, ako Gospa tako hoće, ona će te prema tom putu i vodit. Spavaj sad mirno«.  

Ja sam ovaj san shvatila veoma ozbiljno. Odmah sam se počela vježbati u svemu što časna sestra smije a što ne smije. Imali smo kuću na tri kata. Mi smo bili na najgornjem katu. Moja sestra je bila na najdonjem. Oni su se nešto dolje smijali. Potrčala sam niz stube da vidim tko se to smije i zašto. Ali već na polovici skala sjetim se da časna sestra ne smije biti znatiželjna. I vratila sam se nazad.

 

                                                                         U samostan se ne ide tako lako


AM: Je li se onda uskoro ostvario Vaš san?

Išla sam na oblačenje svojoj sestrični Terezini u Korčulu. Čim sam tu došla ona mi kaže da ja imam zvanje za časnu sestru. Tada sam bila završila samo osnovnu školu. Kućna je starješica rekla da mogu odmah ostati ako želim. Ali ipak je dogovoreno da čekam do jeseni. Dali su mi popis što sve moram donijeti: madrac, posteljinu, komončin (noćni ormarić), krevet, tanjur, žlice, veša i pitaj Boga što sve ne. O, mili Bože, tko će mi sve to dati?! Kad je to moja ujna vidjela, kaže: »Ajde, to će ti mater odotat i poslije se neće više brinuti za te«. Ali nije to išlo tako lako. One je godine nama krupa sve potukla. Te iste godine oženio se moj brat i udala sestra i to isti dan tako da mater manje troši. Isti dan je bio vjenčani pir i za brata i za sestru. Sve je to značilo da majka ne može opremiti još i mene te godine. Plakala sam, ali nije se moglo, i gotovo. Prošlo je otprilike godina i pol, s. Terezina se već zavjetovala i premještena je bila u Gradsku kuhinju u Splitu. Moja majka i tetka su odlučile ići je posjetiti. Htjela sam i ja ići s njima ali majka se bojala da neću moći ići pješke oko devet kilometara. Ipak me pustila. Išle smo na Gospu Kandeloru (Svjećnicu). Dok smo čekale s. Terezinu vidjela sam jednu lijepu djevojku koja je bila s njima u samostanu. To je bila kandidatica, buduća s. Celina. Za nekoliko je dana trebala otputovati u Korčulu. Umrli su joj otac i majka i nije si mogla nabaviti sve što je trebalo za samostan, pa si je došla nešto zaraditi. Pitala sam da li bih i ja mogla tako, ali s. Terezina je odgovorila da sam premala, a ovdje je strašno veliki posao. Opet ništa. Pomirila sam se da moram čekati dok me mater bude mogla opremiti. Ali nakon nekog vremena s. Terezina mi poručuje neka ipak dođem u Pučku kuhinju.

Pošla sam odmah. Oh, Bože, što sam tu prepatila! Sa svježeg zraka, sa slobode, u one zagušljive prostorije, među one velike kotlove, teče, lonce…

Nisam navikla na tako teške poslove. Kad su me poslali da isfregam šest skalina, ja sam to radila cijelo jutro. Sestre su se pitale što radim tako dugo? Bila je jedna slika Srca Isusova na skalama i ja mu kažem: »Srce Isusovo, ja ti više ne mogu«. Drugi put su me poslale da perem škaf (suđe). A tu su bili lonci od 50 litara, meni do pojasa. Kad bi se lonac izvrnuo, ja nisam znala da treba mrvicu podignuti pa da dođe zrak, nego s obadvije ručke diži, i diži, pa ne mogu. Kad sam konačno uspjela pljusnulo je po meni da sam bila sva mokra. Jadna Terezina kad bi me vidjela kako mi ništa ne ide od ruke, govorila mi je: »Molim te, hodi doma.«

Majka mi je rekla da će me doći vidjeti ali da ne može odmah. Ona je bila mudra. Znala je da ako dođe da ću se htjeti odmah s njom vratiti doma. I zato je došla tek za mjesec dana. Dotle sam se ja pomalo privikla. Časne su bile dobre prema meni. Č. Rozarija bi me svaki dan vodila na jedno njihovo polje, a kasnije im je to oduzela vojska. Nisam mogla jesti. Čudila sam se kako one slasno jedu sve od reda, a ja ne mogu ništa. Nakon šest mjeseci dođe č. majka i kaže s. Ivanici neka ja idem u Biograd na more. Tamo je bila izgrađena Banovska bolnica. Trebalo ju je očistiti, sašiti štramce, plahte i sve pripremiti za bolesnike. To je bilo 1934. Nisam se mogla niti smjela opirati. Trebalo je poslušati. Ipak su me pustili da idem prije vidjeti majku. Otišla sam predvečer a ujutro sam se već vratila. Tog istog dana sam časnom majkom krenula na put prema Biogradu.

Prije toga smo svratile smo u Šibenik. Tu su se starije časne ljutile na majku Milinković zašto otvara posao u bolnici. One su naučile samo tkati i moliti Boga, a ona sad otvara Pučku kuhinju, sad starački dom, sad opet bolnicu. Ali časna majka je imala svoju viziju i nije se puno na to osvrtala. Krenule smo dalje put Biograda.

 

                                                                         Kušnje u samostanu


AM: Jeste li bili odmah sigurni u svoje zvanje u samostanu?

Uvijek mi pada na pamet onaj san kad sam pala pred Gospu, jer sam u samostanu vidjela puno toga što ne valja, gdje se pada. Kad sam odlazila u samostan brat mi je rekao da, makar nemam oca, neka se slobodno vratim doma ako vidim da to nije za mene, neka ne patim tamo bez potribe. Toga sam se posebno sjetila kad sam se zbilja počela kolebati u zvanju. Sestre su vidjele da se mučim, i htjele su mi pomoći. S. Bernardica Trogrlić mi je jednom rekla: »Nediljka, vidim ja da ti ne znaš što ćeš. Promisli i odluči se što je za tebe najbolje«. Dala mi je devetnicu Gospi Pompejskoj. Preporučila mi je neka upalim dvije svijeće na noćnom ormariću, neka tamo stavim ovu Gospu, neka raširim ruke i neka žarko molim tu devetnicu. I još je nadodala: »Neka ti Gospa pomogne vidjeti je li to za te. Ako vidiš da nije, razvedri se i odi doma, Ako je za te onda se razvedri i nastavi služiti Bogu.« Osjećala sam se kao u onoj razvalini gdje sam pala pred Gospu i kad mi je Ona rekla: »Bit ćeš.« Treći dan devetnice u meni se vratila neka nova snaga, jedna sigurnost i samopouzdanje. I dobila sam jedno rasvjetljenje posve jasno: u samostan se ne ide da mi bude dobro nego da služim Bogu i da patim. – Od tada su nestale sve sumnje i dvojbe i cijeli život zahvaljujem Bogu za dar zvanja. Preko te devetnice mi je došla u pomoć. Obistinilo se njezino obećanje iz moga sna: »Bit ćeš!« U Biogradu sam bila godinu dana. Nakon toga sam otišla u Korčulu gdje sam primila redovničko odijelo i započela novicijat.

AM: Što je bila s dotom, jeste li je uspjeli sakupiti?

Ništa nisam donijela. Valjda sam si to zaradila u Splitu i Biogradu prije nego sam došla u Korčulu.

AM: Koliko vas je bilo u novicijatu i tko vam je bila Učiteljica?

Bilo nas je jedanaest. Učiteljica nam je bila s. Josipa. To je bila jako duhovna sestra. Nije nam pričala o teškim teološkim stvarima nego o praktičnom redovničkom životu. Nakon nje je bila učiteljica s. Alojzija Brizić. Čula sam da je ona bila školovana, ali mislim da se redovnički odgoj s. Josipe ne može usporediti s ničim, ona je govorila iz srca, ne iz knjiga i škola. Pouke nam je držao p. Vice OP.

Nakon novicijata ostala sam još dvije godine u Korčuli. Nakon toga sam bila premještena u Zagreb gdje sam trebala pohađati medicinsku školu. Još nije bio otvoren samostana u Trnju nego smo stanovale u Paromlinskoj.Tu sam prala robu sa dvije vanjske žene, a u Trnje sam išla spavati.

AM: Jeste li sami izabrali i voljeli medicinsku struku?

Ne, uopće. Kad su odredili da idem u tu školu zavapila sama Gospi da me oslobodi medicinske struke. Uvijek sam se k Njoj utjecala kad sam bila u nevolji i kad sam htjela izmoliti neku posebnu milost. Ona je uvijek intervenirala, pa tako i ovaj put. Nisu me, naime, htjeli primiti jer sam imala osmoljetku, trebale su, za ovu školu, još dvije godine građanske škole. Ali časna majka nije lako odustajala od svoje zamisli. Ostala sam u Zagrebu, i sestre su me privatno poučavale i spremale za ispite. Nisam imala baš vremena za učenje jer, kad se otvorila kuća u Zemunu, poslali su tamo s. Mateju a ja sam morala preuzeti praonu. Radila sam sa ženama, civilkama koji put do pola noći. Mislila sam da će me konačno osloboditi medicinske škole. Sve su sestre puno radile. Kad bi se vraćala u samostan spavati našla bi majku Milinković gdje mete hodnik. Tome sam se čudila i divila.

AM: Jeste li ipak morali nastaviti medicinsku školu?

Kad sam se još kod kuće odlučivala u koji ću samostan poći, nisam htjela ići u milosrdnice makar mi je tamo bila tetka, jer sam se bojala da bih i ja morala biti bolničarka. Bojala sam se mrtvih, bilo me strah gledati rane, krv. Izabrala sam dominikanke da me sve to mimoiđe. A kad tamo, nisam još pravo ni došla u samostan a morala sam ići u bolnicu. I kad sam svršila novicijat dopala me opet bolnica. No, molila sam opet Devetnicu da barem malo odulje s tim. Draga me Gospa pomalo pripremala za to poslanje. Vidjela je moju slabost i očito je odgađala dok ne shvatim i prihvatim sve iz Božje ruke. Čuvala me, dakle, dvije godine, a treću godinu sam konačno krenula. Tada su već bili nestali svi strahovi, gađenja i slično. Danas, nakon mnogo godina redovničkog i medicinskog staža mogu reći da sam presretna što sam redovnica dominikanka i što sam i medicinska sestra. Kad bih morala još sto puta birati uvijek bih se za isto odlučila. Meni je velika sreća kad mogu pomoći bolesniku, pa makar samo okrenuti kušin da lakše spava ili mu staviti žlicu u usta, okrenuti ga. Jer uvijek su nas učili da samom Bogu činiš ono što činiš nemoćnima i bolesnima. Ako tako gledaš, ima li što ljepšega!

AM: Jeste li napokon završili školu za medicinsku sestru?

Unatoč mnogim problemima ipak sam završila. Započeo je rat. Nismo mogli pohađati školu do kraja školske godine, nego smo završili ranije, po skraćenom programu. Odmah nakon toga č. majka me poslala natrag u Biograd. To je bilo 1941. Sjećam se kako smo u Zagrebu jurili u otvorenim kamionima i dijelili zavoje po zdravstvenim stanicama.

 

                                                                       Novo poglavlje života - bolničarka u Biogradu


AM: Opišite, molim Vas, svoja sjećanja na djelovanje i boravak u Biogradu.

To je, uistinu, veliko i dugo poglavlje. Mogla bih o tome pričati danima. Moje prvo djelovanje kao bolničarke bilo je u bolnici u Biogradu na moru. Na samom dolasku, ispred bolnice, uhvatio me neki strah, zaplakala sam i zavapila: »Isuse, nemoj dozvoliti da te u ovoj zgradi uvrijedim!« Isto sam ponavljala kad sam ušla u bolničku kapelicu. Bila sam mlada, bez iskustva, nije čudo da sam se bojala i sama sebe i drugih.

Prvi dani u bolnici bili su mi teški. Još nisam znala puno oko bolesnika. Falila mi je praksa. Morala sam se ponizivati do crne zemlje pred onim bolničarkama i bolničarima koji nisu uopće imali bolničarsku školu, ali su imali praksu. No, malo pomalo, ušla sam u posao. Nakon nekog vremena poslali su me opet u Zagreb na doškolovanje, da svršim za instrumentalku i za rendgen jer nisu imali nikoga za taj posao. Kad sam se ponovno vratila u Biograd radila sam u operacionoj sali i u rendgenu. Eto, opet sam morala stjecati nova iskustva.

AM: Jeste li bile plaćene za svoj rad u bolnici?

To je posebna priča. Imale smo neku mizernu, simboličnu plaću, mnogo manju od jedne čistačice, dakle, četvrtinu od plaće jednog bolničara. Nismo imale niti socijalno osiguranje, tek toliko da živiš. I to samo zato što smo redovnice. Nismo imale ni godišnji odmor. Dobile smo samo osam dana za duhovne vježbe. U ono doba je tako bilo za sve redovnice. Sve je bilo kao na dobrovoljnoj bazi, jeftina, odnosno besplatna radna snaga. Kad je došao komunizam onda smo imale ista prava kao i drugi zaposlenici, ali nažalost to je bilo kratkog vijeka. Ubrzo smo morale napustiti bolnicu i vratiti se u samostan.

 

                                                                       Tužna sjećanja na ratno razdoblje


Što se tiče rada u bolnici, sestre su svi jako poštivali i voljeli, kako pacijenti tako i narod u Biogradu. S Božjom pomoći nismo nikada osramotile Red. Sam posao nam nije bio težak, ali bio je rat i tu su se izmjenjivale sad jedna sad druga vojska. Biograd je bio u žici, a bolnica je bila van žice. Preko dana su bili Nijemci, a po noći su bili partizani. Oni su tražili stručne bolničarke da idu s njima u šumu pomoći ranjenicima. Mnogo puta sam se sakrila u bolesnički krevet da me ne bi odveli. Znam da je i partizanima trebala bolnička pomoć ali ja nisam imala snage ići za njima u šumu, jer sam ja redovnica. Jedne noći su došli, iskopčali rendgen i odnijeli ga u Vis. Imali su jednog svoga tehničara ali nisu imali aparate. Bilo mi je žao tih naših ljudi kad sam vidila kako pate. Zato smo im pomagala koliko smo mogle. Ali nagledala sam i njihova zvjerstva. Jednom sam skoro psihički stradala kad sam vidila kako jednog čovjeka objesili na maslini. Drugi put, kad sam tresla madrac, vidjela sam tri vojnika kako vode sa sobom tri čovjeka, civila po jednoj livadi. Oni su zapomagali, klekli su pred vojnike, sklapali ruke i molili da ih puste. Mislila sam, Bože moj, što će ovo sad biti? Nisam se nego okrenula u sobu i čujem, bum, bum, bum. Streljali su ih! Otišla sam u kapelu. Činilo mi se da ću psihički stradati. Takvih je slučajeva bilo mnogo.

AM: Jeste li ikad doznali tko su bili ti koji su ubijali i koji su bili ubijeni?

A tko bi to znao! Bio je rat. Nismo se ni usudili pomisliti tko je prav, a tko kriv. Svatko je strepio za svoj život. Najgori su bili špijuni. Uvijek si morao biti na oprezu što i s kim govoriš. Sjećam se kako je jedan čovjek išao svojim kolima na polje. Naišao je na minu. Bio je teško ranjen, ali je ostao živ. Šest mjeseci sam ga liječila jer je bio na mom odjelu. Jedno poslije podne on je raspravljao s drugim bolesnikom što je ležao uz njega. Nije siromah znao da je to bio partizanski špijun. Ne znam o čemu su pričali, ali te iste noći došli su partizani i odveli ovog ranjenika kojeg sam ja njegovala i likvidirali ga. To su bili strašni i bolni trenuci.

 

                                                                       Ili postati partizanke ili van iz bolnice


Ima još jedan slučaj za koji ja uvijek zahvaljujem na Božjoj providnosti. Bilo je jako puno ranjenika. Ležali su čak na podu. Masovno su umirali od tetanusa. Oružje je bilo otrovno i koji bi zadobio i malu ranu odmah je dobio tetanus. Nije bilo lijeka i oni su umirali. Nisu mogli leći da dobiju malo zraka. Sjedeći su umirali. Bilo je više civila nego vojnika. Sad kad na to promislim jeza me hvata. I budući da je toliko ljudi umiralo počeli su neki nas optuživati da smo nemarne i da se ne brinemo dovoljno. Bože moj, a što mi možemo učiniti bez nužnih lijekova. Bio je to samo izgovor da nas potjeraju iz bolnice. Bolnicu su bili već preuzeli partizani i naravno, trebale su biti tu zaposlene samo partizanke. I dogodilo se da smo mi sestre u roku od 24 sata morale ostaviti bolnicu. Jednu večer zove komesar u svoju kancelariju sve sestre. Bilo nas je 16 u bolnici. Još nije bio do kraja završio rat. Borba je još trajala u Kninu. Taj nam je komesar, bez ustručavanja rekao, pošto je ovo vojna bolnica, moramo ili postati partizanke, dakle skinuti se u civil, ili još večeras otići iz bolnice. Nismo se željele odreći svog redovničkog odijela niti svoga zvanja, i morale smo izabrati ovo drugo. No, naša ga je starješica, s. Štefana Karmelić, molila da smijemo ostati do sutra jer je već sumrak. Ujutro će javiti časnoj majci neka nas ona rasporedi. Ne možemo mi ići same bez znanja svoje vrhovne poglavarice. Komesar je imao uviđavnosti i ostavio nas je do sutra. Bilo je to 23. 12. 1945. uoči Badnjaka. Molila je još komesara i da nam dade makar po jednu deku da se imamo čime pokriti. Prvu noć nas je ostavio ali drugu više nismo smjele dočekati. I otišle smo pred sami mrak, oko 2 km udaljen Biograd. Zanimljivo, ni jedna od nas nije bila žalosna što mora napustiti bolnicu. Išle smo pjevajući. Ljudi plaču, a mi pjevamo. Plakali su bolesnici ali jednako tako i Biograđani. Brzo se, naime, pročulo da nas tjeraju iz bolnice. To je za njih bio šok. Nismo znale kuda ćemo.

 

                                                                        Zgode i nezgode u novom, privremenom smještaju


Providnost nam je priskočila u pomoć. Jedan čovjek nam je dao svoju kuću praznu. Legle smo na pod, na štramce kojeg smo uvijek nosile sa sobom. Dakle, sada imamo barem krov nad glavom, već je i to nešto. Sutradan je Badnjak kad se ionako posti, a dalje ćemo već kako Bog da. Kad smo došle u tu kuću mi mlađe smo se smijale i zabavljale na svoj račun. Ja sam imala tek 24 ili 25 godina. Starije su bile malo zabrinute, one su gledale malo drugačije na život. Nemamo što jesti, imamo samo krov nad glavom. Sutradan je Badnjak. Kad najednom netko pokuca na vrata. Bila je to jedna žena što je imala restoran. Donijela nam je kupusa i žlice. Malo kasnije su nam donijeli i malo vina. Jele smo to na podu, smijale se i radosne išle na počinak. Ujutro je kiša silno lijevala. Starješica kaže, danas je Badnjak, nemamo ništa za jesti, moramo postiti. Išle smo u crkvu. Tu su nas okružile žene i počele plakati, kako to da moramo otići. Zbilja su nas ljudi jako voljeli. Izlazimo mi iz crkve, približi nam se jedan čovjek i kaže da ima novi šparhet. Molio nas je neka nikome ne kažemo tko nam je to dao. Odmah je došao i montirao ga. Nikome ga nije pokazivao niti ga je htio dati onima koji su ga pitali. Nije se ni usudio reći da su to bili partizani. Oni bi samo ušli u kući i odnijeli sve što se nositi može. Ljudi su sakrivali stvari koliko su mogli. Kad je peć šparhet bio montiran dođe drugi jedan čovjek i donese nam cjepanice za ložiti. Ne trebam ni govoriti kako smo bile sretne što ćemo se za Božić moći barem malo ogrijati kad već nemamo ništa drugo.

Ova naša privremena kuća je bila na samom raskršću. Najednom vidimo kako neki čovjek ide prema našoj kući. Bio je to onaj koji je prije par dana izašao iz bolnice. Počne najprije jadikovati zašto smo mi potjerane, a onda izvadi iz jednoga džepa flašu ulja, iz drugoga flašu prošeka i od nekud jednu suhu ribu. Evo ti našu Badnju večer! Ali u čemu ćemo to skuhati? - pita se straješica, s. Štefana? Opet dolazi jedna žena koja je imala restoran i donese čaša, žlica, vilica, tanjura, točno koliko je nas. Donijela je i teče za kuhanje u jednoj velikoj košari, i govori: »Molim vas, ovo sam ja imala u bunkeru, nisam im dala, nemojte nikome reći da je to moje.« Drugi su nam donijeli, brašna, ribe, suđa, i baš svatko je ponavljao: »Nemojte reći da je to moje!« Svi su, očito, imali male zalihe kod kuće ali su bojali da im to ne oduzmu pa su sakrivali gdje god su mogli. Malo kasnije je starješica tražila iz ljetnikovca nešto kreveta i krevetnine pa smo i to dobili, tako da smo imale i na što leći. Božja nas je providnost pratila na svakom koraku.

AM: Kako to da ste ostale tu, makar niste imale posla?

Biograđani, ljudi civili, nisu nam dali ići. Uvjerili su nas da će se stvari promijeniti i da ćemo se mi opet vratiti u bolnicu. U međuvremenu je časna majka javila da starije sestre idu u Šibenik. Među njima je bila s. Bogoljuba. To je bila jako dobra sestra. Svetica. Ne znam prezime. Hvarka je bila. Onda s. Jordana i druge. Mi mlađe smo ostale u toj kući nadajući se da će se kako su nam govorili mještani.

Ljudi su nam često donosili nešto za hranu, ali bilo je i dana kad smo gladovale. Ja sam počela popravljati cipele. I to sam naučila kao mlada djevojka i kasnije sestra. Kad bi se izderala cipela, morali ste baciti sve osim kože jer je ona bila jako dobra. Onda bi je ja stavila na kalup, pa nategni, a ispod švilac. To sam radila za pola litre ulja. Isto tako sam znala nekome isplest džemper za pola litre ulja. Dogodilo se nismo imale baš ništa za jesti. Kad eto opet Božje providnosti. Ugleda starješica ženu Janju kako na tovaru nosi dvije vriće kao da ide u mlin, i kaže: »Dico moja, nećemo trebati danas postiti. Eno, ide Janja u mlin, donijet će nam malo brašna«. Ali dobra žena Janja nije išla u mlin nego ravno u naš dvor. Iskrcala tu svoga tovara. Bože moj, što li je sve donijela! Bilo je tu fritula, mesa, ribe, sira, svega pomalo. Iskrena, poštena žena odmah nam je rekla: »Znate sestre moje, nije ovo sve od Janje, ovo smo mi žene skupile i rekle: Kad možemo hraniti vojsku Titovu možemo i Kristovu.«

U ovoj smo privremenoj kući bile nekoliko mjesecu, točnije, do drugog mjeseca. Kad su upravitelji bolnice vidjeli da mi ipak živimo i da je Zadar slobodan, htjeli su otvoriti tamo bolnicu gdje su dolazili ranjenici iz pokrajnjih mjesta i civili koji naiđu. To je bilo, Bože sačuvaj! I kad su vidjeli kako nas ljudi hrane a ništa ne radimo, onda su nekoliko nas poslali u zadarsku bolnicu. Među njima sam i ja bila. Tu mi je bilo jako teško. Bilo je ljudi od 100 kila i morala sam ih vući s jednim mladim dječakom (bolničarom) na rendgen, preko skala. Pucala su mi leđa. Imala sam 60 bolesnika koji su ležali po tlehu, a dali su mi na pomoć dva mlada bolničara, od svojih 15-16 godina. Oni su htjeli samo davati injekcije i ništa drugo. Bila sam odgovorna na odjelu i nisam im po savjesti mogla dati da oni dijele lijekove i daju injekcije, jer ako se što dogodi onda sam ja kriva. Bili su, naravno, ljuti na mene i za osvetu bi me svaki čas tužili komesaru. Kad sam bila pozvana na red ostala sam čvrsta. Nisam htjela a ni mogla popustiti njihovim pritiscima. Bila sam spremna i otići, pa neka netko drugi preuzme tu odgovornost. Ovaj naporan i odgovoran rad toliko me iscrpio da sam dobila infiltrat na pluća. Časna majka mi otvoreno kaže: »Što ću s tobom, dođeš li u Korčulu, nemaš što jesti. Ako misliš da će ti kod matere biti bolje idi slobodno doma.« Međutim, ja više nisam imala kuću. Za vrijeme rata su mi je spalili i ubili braću. Ostala je samo mater i sestra. Pošla sam, ipak, k njima. Bila sam tu nekoliko mjeseci. Majka i sestra hodale su naokolo raditi samo da nešto zarade kako bi mi pomogle. Čak su i prosile po selu jaja i prošek da se malo ojačam. I hvala Bogu, oporavila sam se i onda sam se vratila u samostan. Tada su me poslali natrag u Biograd, jer su u međuvremenu sestre ponovno počele raditi u bolnici. Ja sam tada bila starješica. Ali sada su bila već druga vremena. Komunisti su tražili svoj personal i opet su nas htjeli otpustili. Tražili su bilo kakav povod za to. Na sestre su pravili pritisak neka se skinu i neka rade u civilu. Htio je prevariti sestre pa im je rekao neka se samo skinu, neka se ne boje starješice, ona je već sigurno njihova. U Splitu su se milosrdnice već skinule u civil, tako i druge sestre, pa su mislili zašto ne bi i mi. išle u civilu i druge sestre, pa zašto ne bio i mi išle u civilu. Ja sam mislila, ako idemo u civil od nas nema ništa. Mislila sam u sebi: »Bože moj, ja sam došla da bude sestra. Ako ćemo se raspasti daj da budem zadnja, da te nikada ne iznevjerim«. Imala sam kao desnu ruku vrlo pouzdanu s. Augustinu Medić. Kad bi ona vidjela da netko s našom kojom sestrom pregovara ona se odmah tu ubaci. Jedne noći je došao neki komesar u bolnicu kad sam ja bila dežurna. Glumio je da je bolestan. A zapravo htio me uvjeriti da se skinemo u civil. Cijelu me noć mortifika. Najprije lipo, pa grubo. Govori da od glave riba smrdi, da sam ja za sve kriva, da ja branim sestrama da učine ono što oni traže. Rekla sam da me može i streljati ako hoće, ali mi ne odustajemo od svoga redovništva. I tako nije ništa uspio. Hvala Bogu sestre su bile hrabre. Inače, uvijek smo njegovale zajedničku molitvu, nikada ni jedna sestra nije izostavila mjesečni ritir. Čak se i čitalo za vrijeme večere i ručka. To nam je sve davalo snagu da smo mogle izdržati sve ono što smo proživljavale.

Eto, ne znam što bih vam više pričala. Samo znam da sam bila u Biogradskoj bolnici na početku i na svršetku kad su nas ukrcali jer smo odbile skinuti habit. Ja sam bila sigurna da će mene ostaviti i staviti u zatvor. Jer sve sestre koje su bile odgovorne na svojim odjelima već su bile predale svoj inventar, a moj inventar u operacionoj sali i u rendgenu nisu htjeli primiti. Ja sam s Božjom pomoći ostala mirna. Skupila sam svoju robu, stavila na sred hodnika i plela sam pletivo. Kad je došao dr. Carević, ja mu kažem: »Znate, doktore, još malo čekam dok mi je brod, a onda ćete mi vi potpisati da niste htjeli primiti inventar. Ja neću ostati van sestara iako vi nećete primiti moj inventar.« Onda je rekao neka dođem da će primiti. I tako je to sve završilo.

AM: Zašto Vam nije htio odmah primiti inventar?

Bilo im je najteže što ja idem, jer nisu godinu dana imali drugu instrumentalku i tehničara za rendgen. Tu i tamo su dolazile iz Zadra sestre milosrdnice za hitne operacije. Nije im bilo lako jer su za isti posao koji sam ja sama morala raditi sada dolazile barem dvije ili tri. One, naime nisu čistile sve nakon operacije što sam ja morala činiti.

AM: Koje ste godine napustile Biograd?

Biograd smo napustile u mjesecu svibnju 1959., a došle su u mjesecu studenome 1934. Bile smo tu u bolnici 25 godina. Morale smo napustiti zato jer se nismo htjele skinuti u civil. Ni časna majka ni mi to nismo htjele prihvatiti. Bila je opasnost da će se koja sestra dati nagovoriti, a smo na svaki način podržavale jedna drugu i nisu uspjeli.

Kad je potpisao taj inventar, ukrcao nas je u jedan kombi i odveo nas na brod. Tamo nam je ljutito rekao: »Vražje babe, sad bih najradije s vama u Koreju na prve redove«. U Koreji se tada vodio žestok rat. Eto, to nam je bilo umjesto hvala za potpuno besplatan 25 godišnji rad.

 

                                                                        Ponovno u Korčuli


AM: Kuda ste krenuli iz Biograda?

Časna majka nas je već bila rasporedila gdje će koja. Ja sam se vratila u Korčulu. 24. svibnja iste godine dobila sam službu podučiteljice novicijata. Učiteljica je bila s. Gabrijela Batistić. Ali malo sam joj mogla pomoći. Već nakon nekoliko dana odmah su me uočili. Jednom je profesoru pozlilo. S. Dominika Berković me poslala da idem brzo u Dom zdravlja pomoći. Ne znam više što sam učinila, ali liječnik je poslije priznao da sam učinila stručno i dobro. Budući da tu nisu imali trenutno stručne medicinske sestre počeli su me u tom svojstvu slati po gradu davati injekcije. To mi je bio najteži period života. Onda je penicilin trajao po tri sata. A ja nisam imala jednoga pacijenta nego po nekoliko. Doktor bi samo propisao injekciju i poručio po s. Dominiki neka pošalje onu časnu. Dogodilo bi se koji put da ne bi po noći spavala ni pet minuta. Ljudi bi me od kuće do kuće pratili. Kad bi, naime, završila kod jednoga bolesnika njegovi bi me ukućani otpratili do drugoga, ovaj opet do drugoga, i to sve od kuće do kuće, ovisno koliko je bolesnika bilo. Dogodilo se da se po 15 dana nisam skinula, tj. nisam legla u krevet. Bože moj, koliko je tu bilo žrtava!

AM: Jeste li se tu redovito zaposlili?

To je počelo od 1959., a u radni odnos su me primili tek 1967. Radila sam bez socijalnog osiguranja, bez državnog namještenja, bez išta. Dakle, devet godina sam radila bez plaće.

Kasnije, kad je trebalo sređivati papire, priznali su mi tek nekoliko godina. Ali to još nije sve.

Pred samu penziju je došao neki zakon da se bodovi revidiraju. Mi, bidne dumne, nismo se ni znale ni mogle boriti i sram nas je boriti se. Ustanovilo se, naime, da imam tek 800 bodova, a trebala sam imati barem još toliko zbog moje škole i prakse. To bi mi, dakako, uvelike smanjilo mirovinu. Nakon mojih intervencija pravnik je ustanovio da mi nije u radnu knjižicu upisana moja stručna sprema. Vodili su me samo kao običnu radnicu. Rekao je da tužim nadležne u Korčuli, ali to nisam nikada učinila. U Domu zdravlja u Korčuli sam radila sve do 1979. U mirovinu sam otišla godine 1961.

Eto, nakon 40 godina radnog staža, s potrebnom stručnom spremom, ja sada imam najmizerniju mirovinu.

AM: Čime se bavite kao umirovljenica?

Odmah nakon umirovljenja stavili su me za prioru. Kad je taj 'križni put' svršio 'bacila' sam se u poljoprivredu. Vrt mi je najmilije mjesto gdje se opuštam, gdje zajedno s kupusom, blitvom i svim drugim povrćem zahvaljujem Bogu za sve njegove darove. Divim mu se zbog njegove nedokučive mudrosti i dobrote. Osim toga, uvijek nešto pletem. Kad je nabavljena mašina za pletenje džempera uvijek imam 'naručitelja' i u samostanu i izvan njega.

Radosna sam što mogu pomoći i našim bolesnim sestrama. Pomažući drugima ja zaboravim koliko je i meni godina. Bože pomozi! Neka mu je sto puta hvala i slava za sve!

 

                                                                           Poruka mladima


AM: Što biste poručili mlađim sestrama?

Sretan je onaj kome Bog dade milost zvanja. A tko ima zvanje neka ne misli je to njegova zasluga. To je milost, to je dar. Tko zna tko je meni isprosio zvanje! Cijeli život sam zahvalna Bogu za zvanje i često puta sam se morala boriti za njega. Tko čuva zvanje, zvanje će sačuvati njega. Još bih rekla svima: da se rodim još sto puta, sto puta bih bila sestra dominikanka i medicinska sestra da mogu raditi za Boga i za čovjeka.


Preuzeto iz: "Ave Maria", glasila Družbe svetih Anđela Čuvara
Razgovor vodila s. Slavka Sente / Prilagodila: A.T.

Kongregacija hrvatskih sestara dominikanki svetih Anđela Čuvara je u utorak 2. listopada proslavila dan nebeskih zaštitnika svoje Kongregacije. Svečano euharistijsko slavlje u kući matici Kongregacije u Korčuli predvodio je fr. Matijas Farkaš iz Zagreba, a koncelebrirao je učitelj dominikanskih novaka fr. Leopold Nikola Noso.

Bila je to prigoda i za zahvalu Bogu na sedamdesetipet godina od polaganja prvih zavjeta s. Viktorije Brajčić, te za zlatne i dijamantni jubilej koje su s. Dinka Franičević, s. Beninja Mekjavić, s. Ivana Perkov, s. Katica Džepina, s. Alfonsa Ostrogonac i s. Jelka Barišić obilježile tijekom ove godine. Dvije sestre juniorke s. Josipa Otahal i s. Marija Magdalena Ilić na misi su obnovile svoje zavjete na još godinu dana.

Ovo euharistijsko slavlje ima trostruku vrijednost: zahvala je nebeskim zaštitnicima za pratnju sestra na njihovim životnim putima, zahvala sestara i braće dominikanskoga Reda za povijest Kongregacije, za sve živote koje su sestre utkale u život Kongregacije, Reda i Crkve kako je to učinila i s. Viktorija te zlatne i dijamantna jubilarka, ali zahvala su i nada za budućnost Kongregacije, Reda i života Crkve koju Bog ispisuje preko novih zavjetovanja, istaknuo je u propovijedi fr. Matijas. Zajedničkoj zahvali za stolom Riječi i Tijela pridružili su se dominikanski novaci te mještani i prijatelji iz grada Korčule.

s. Ivan Pavla Novina, OP

26 Ruj

Dominikanke

Objavljeno u Redovnice

Kongregacija sv. Anđela Čuvara sestara dominikanki nastala je od dva reformirana stara samostana, i to: sv. Martina u Splitu i sv. Ružarija u Šibeniku.

Nastojanjem dominikanskog provincijala, o. Anđela Miškova, a potporom biskupa Strossmayera, učinjene su Nove konstitucije (nove) kongregacije. Konstitucije potvrđuje šibenski biskup Pulišić 2. listopada 1905., te ponovno dubrovački biskup Marčelić 1928. g. Konačnu potvrdu svojih konstitucija, a time i potvrdu Družbe, sestre su dobile 1936. g.

U Korčuli je matična kuća družbe, samostan Anđela Čuvara i novicijat, a filijale se nalaze u Veloj Luci i Orebiću. Sestre su nazočne i u dva samostana dominikanaca u Dubrovniku.

 

adresa:   Samostan Anđela Čuvara

              Put sv. Nikole 46, 

              20260 KORČULA

telefon:       020 / 716-800,  

fax               020 / 716-801                              

e-mail:       Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.