• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

„Posebnost otoka Hvara je upravo ova „Procesija za Križen“, koja se održava već preko 500 godina u vijencu šest mjesta središnjeg dijela

otoka Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrban i Vrbovska. Zapravo to je šest zasebnih procesija koje kreću u isto vrijeme u Veliki četvrtak

navečer i postoje razne teorije o nastanku tih procesija.“ – između ostalog rekao je don Stanko Jerčić, župnik župe Uznesenja Marijina

iz Jelse i generalni vikar Hvarske biskupije, na početku uprizorenja „Procesije za Križen“ u dubrovačkoj katedrali u subotu 03. ožujka

2012.


Procesija je krenula iz klaustra samostana sv. Klare, Stradunom prema Katedrali, tijekom koje su se pjevali korizmeni napjevi koji se

inače mogu čuti u izvornoj procesiji na Veliki petak u Jelsi. Ulaskom u katedralu upriličen je prizor dočeka jelsanške procesije na Pijaci,

na Veliki petak ujutro, kad križonoša zadnjih 20-ak metara svojeg križnog puta pretrči i baci se župniku u zagrljaj. Nakon kratkog

povijesnog uvoda don Stanka Jerčića uslijedio je glazbeni dio programa zbora „Sv. Cecilija“. Mogli su se čuti stari korizmeni napjevi

pjesma Ja se kajem, Puče moj, Počinje se strašna Muka..., kao i starodrevna pjesma Nut mislimo o tom danas ki na križu umri za nas.


Pobožnosti su nazočili, uz mnogobrojne vjernike, biskup msgr. Mate Uzinić, biskupov tajnik don Marin Lučić, domaćin katedralni župnik

don Stanko Lasić te u ime Gradonačelnika gđa Anita Burić, pročelnica Upravnog odjela za komunalne djelatnosti i mjesnu samoupravu.


Biskup Uzinić, u svojem obraćanju, zahvalio je na upriličenju procesije spomenuvši kako je prije nekoliko godina imao čast biti

propovjednik u Velikom tjednu u Jelsi gdje je mogao vidjeti što hvaranima znači ova Pasionska baština. „Nakon ovogodišnjeg iskustva

Feste sv. Vlaha, mogu napraviti usporedbu između značenja Feste sv. Vlaha za Dubrovnik i značenja ove „Procesije za Križen“ za Hvarane.

Kako Dubrovnik živi za Festu tako i stanovnici Jelse i ostalih mjesta otoka Hvara žive za dane kad se uprizoruje ovo što smo mi večeras tu

čuli, vidjeli i doživjeli. Ova baština nije samo kulturno i povijesno nasljeđe, po njoj se svake godine iznova proživljava ono Otajstvo koje

svake godine liturgijski proživljavamo.“- rekao je biskup Uzinić.


Gosti iz Jelse darovali su, kako oni kažu hvarskim plodovima zemlje, mora, sunca i zraka, Oca biskupa, don Stanka Lasića i gđu Burić.


U programu su sudjelovali i članovi bratovštine Presvetog Oltarskog sakramenta u ulozi kandelira – nosači svijećnjaka i nosača svečanih

ferala. Inače, njihova uloga u procesiji je svečana pratnja križonoši, koju on sam odabire.


Dubrovačka biskupija ove godine je mjesto koje pohodi „Procesija za Križen“. Prošle godine gostovali su u Zagrebačkoj prvostolnici, a

dogodine idu u Vukovar.


Križonoša

Najčasnija osoba u procesiji, slično kao kod nas festanjul, je upravo križonoša. S obzirom da je procesija posve „laička“ tj. ne predvodi je

svećenik njegova uloga je vrlo bitna. Biti križonoša – stvar je zavjeta ili pobožnosti, ali i prestiža. Tom u prilog ide podatak da će zadnji

prijavljeni križonoša „na red doći“ tek 2040. godine. Ovogodišnji križonoša, Toni Gamulin, prijavio se prije 15 godina, kad je bio

četrnaestogodišnjak. „ Saznao sam prije tri godine da je na mene došao red biti križonoša 2012. godine. Jedno je biti sudionik u procesiji,

ali biti križonoša to je sasvim drukčiji osjećaj. Taj osjećaj koji me preplavljuje, ali ne samo mene nego i sve sudionike procesije,

zasigurno je nešto što nisam/nismo nikada i nigdje prije doživjeli. Čast je to za mene, ali i za čitavu moju obitelj.“- ukratko nam je po

završetku „Procesije za Križen“ rekao Toni Gamulin ovogodišnji križonoša.

Ne znam jeste li pogledali film 'Žal' (The Beach) s Leonardom di Capriom i prekrasnom skrivenom plažom na jednom od tajlandskih otoka na kojoj skupina mladića i djevojaka žive kao u raju, oslobođeni civilizacijskih predrasuda i problema, a otvoreni životu, ljubavi i bezbrižnoj radosti. No taj raj, kako će pokazati film u svom nastavku, ima i svoje ograničenje. Ograničenje je u tome što u njemu mogu živjeti samo oni koji su mladi i zdravi i dok su mladi i zdravi. Bolest i nesreća – a one su u ovom ili onom obliku prije ili kasnije neminovnost svakog života – u takvom svijetu i tom raju nemaju mjesta. Dogode li se trebaju biti uklonjene zajedno s onima koje su pogodile, da svojom pojavom i brutalnošću ne bi pomutile mir i životnu radost ostalih članova grupe i stanovnika 'raja'.

Za razliku od ovakvog raja i života bez bolesti i nesreće, današnja liturgija nam pred oči stavlja sliku iz stvarnog života u kojemu se zajedno s Isusom susrećemo s bolešću i patnjom. S Isusom bolest i patnja nisu prepreka raju. Dapače! Isus se, kako nam svjedoči središnje otajstvo naše vjere koje posadašnjujemo u euharistijskoj žrtvi na oltaru, znao suočiti s vlastitom patnjom i smrću, pobijedivši ih u uskrsnuću. On se, kako nam pokazuje današnje evanđelje u kojemu je ozdravio Šimunovu punicu, ali i mnoge druge koji bolovahu od raznih bolesti, znao suočiti i s patnjom, bolešću i smrću bližnjih. Gotovo da nema stranice u evanđeljima na kojoj nije prisutan i neki bolesnik, netko tko pati. Isus od nikoga nije okretao glavu, nego je prilazio svima i svi su s povjerenjem prilazili njemu. Mnoge je ozdravio, mnoge uskrisio, a sve utješio nudeći im novu nadu i pravi smisao života.

Isusov pristup patnji i bolesti nastavio je živjeti u njegovoj Crkvi. Mnogi su u povijesti kršćanstva sljedeći Isusov primjer donosili utjehu onima koji pate, a mnogi to i danas čine. I nije nužno za to biti osobno zdrav. Važno je slijediti Isusov primjer, kako u njegovom odnosu prema vlastitoj patnji, tako i u odnosu prema bolesnima i patnicima. Budemo li znati strpljivo i u nadi nositi vlastitu patnju i u patnju bližnjih s ljubavlju unijeti malo vjere i nade, danas će se dogoditi istinsko čudo. Možda to neće biti čudo ozdravljenja, ali može i hoće biti čudo ljubavi. I nije smisao kršćanstva povratak fizičkog i psihičkog zdravlja i osiguravanje zemaljskog napretka – a što često misle oni koji hrle s jednog seminara za ozdravljenje na drugi – nego je smisao kršćanstva naučiti od Isusa suočavati se sa svojom patnjom i trpljenjem, da bi se zatim zajedno s njim mogli s razumijevanjem, lijepom riječju, malom pažnjom suočiti s bolom, nevoljom i patnjom drugih. Isusovo prihvaćanje vlastite boli, njegova otkupiteljska žrtva na križu koja osmišljava bol i patnju, odgovor su svima koji se danas, poput Joba izloženog patnji u Starom zavjetu, pitaju o smislu svoga postojanja, unatoč patnji.

Često se zanosimo, kao i junak iz spomenutog filma s početka ovog razmišljanja, misleći da je raj i sreća u dobru zdravlju, uživanju, zabavi i pjesmi. Život nam prečesto pokaže da sve to može biti, ako nije oplemenjeno vjerom, nadom i ljubavlju, predziđe pakla. Zašto? Zato što sve to prestaje – prestaje zdravlje, uživanje, zabava, pjesma, mladost, pa i sam ovozemaljski život – a ostaju plodovi vjere, nade i ljubavi, jer su vječni. Ostaje Ljubav! I blago onima koji tim ispune svoju sadašnjost, jer će onda kad prestanu vjera i nada, ljubavlju biti ispunjena i njihova budućnost.

Da je takav stil života često predziđe pakla, dokazuje nam još jedna tema s kojom se susrećemo u ovoj prvoj nedjelji veljače koju slavimo kao Dan života, a ta tema je život. Životu u raju dobrog zdravlja, uživanja, zabave i pjesme ne smetaju samo stari i bolesni. Tom stilu života, a on je sve prisutniji stil i logika koja i nas vodi u našem razmišljanju i ponašanju, smetaju i djeca. Zato toliko neoženjenih i neudatih! Zato toliko pobačaja, a u svijetu ih se, prema nekim podacima, učini 46 milijuna godišnje. Iako nas može radovati vijest da u Hrvatskoj ima sve manje pobačaja, ipak nas mora ražalostiti strašna vijest da se broj rođenja u Hrvatskoj gotovo izjednačio s brojem pobačaja. Prema podacima objavljenim u Džepnom kalendaru 2012 'Jedno dijete više' u RH ima 46 % obitelji s jednim djetetom, 41 % s dvoje djece, a što znači da je 87 % obitelji u Hrvatskoj demografski negativno. Kad im pridružimo neoženjene i neudate, onda nam postaje jasno zašto Hrvati polako, ali sigurno, kako piše u kalendaru, odlaze na groblje izumrlih naroda. Nije red da spominjemo one negativne primjere. Postoje i onih malih, ali vrijednih, 13 % pozitivnih primjera, među kojima su 10 % obitelji s troje, 2 % obitelji s četvero i 1 % obitelji s petero i više djece.  

Što možemo napraviti? Možemo osobno promijeniti stil života i otvoriti se životu. Možemo biti promicatelji kulture života u ozračju kulture smrti. Možemo se osobno truditi u svojim obiteljima i svojoj sredini živjeti tu svoju otvorenost životu. Možemo tu otvorenost životu i odgovornost za život prenositi na naše mlade. Možemo otkriti majku koja dvoji između života i smrti i pomoći joj da izabere život. Možemo uočiti brojne obitelji kojima je potrebna naša podrška i pomoć. Možemo primijetiti bolesnike koje ćemo obići i reći im da se usprkos svemu isplati živjeti, starce kojima ćemo poručiti da i starost ima svoje dostojanstvo itd. Možemo im, poput Isusa, dozvoliti da nas nakon svega posluže, a možemo i trebamo učiniti i ono što je Isus učinio nakon naporna dana, rada i konkretnih djela ljubavi prema bližnjima, a on je molio. Da, možemo i trebamo moliti, jer samo u molitvi možemo pronaći snagu za izdizanje iz vlastite boli, nesigurnosti, dvojbi. Samo u molitvi možemo primijetiti bol, nesigurnost i dvojbu drugih i donijeti im utjehu. Samo u molitvi – osobnoj i onoj zajedničarskoj – možemo se izdići iz okvira sebičnosti i uočiti potrebe svijeta i vremena u kojemu živimo, a koje nadilaze našu trenutnu korist i zadovoljstvo.

Ima još nešto što možemo, a što mi se čini neobično važno. Što to možemo? Možemo i ne samo možemo nego i moramo, ono što govorimo da jesmo svojim biti u crkvi na nedjeljnoj misi, živjeti i u životu nakon mise u susretu sa svim ljudima. Isus je, kako nam pokazuje današnje evanđelje isti i u sinagogi u kojoj smo ga gledali prošle nedjelje i kad iziđe iz sinagoge. Isti je u molitvi i nakon molitve: „Kad ga nađoše, rekoše mu: 'Svi te traže.' Kaže im. 'Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam!'“Ono što čini u sinagogi čini i izvan nje. Jesmo li i mi isti u crkvi i po izlasku iz crkve? Jesmo li isti u molitvi i nakon molitve? Nisu nam najveći problem loši zakoni koji ne štite život, nesmotrene izjave ovog ili onog ministra koji one koji štite život i njegovo dostojanstvo od začeća do prirodne smrti – jer embrij je ljudsko biće, čovjek jednako vrijedan bilo kojem drugom čovjeku – nego su nam najveći problem naša kršćanska nedosljednost, činjenica da ni mi kršćani ne živimo u skladu sa svojom vjerom, da mi kršćani ne živimo kao kršćani, kao ljudi opredijeljeni za život. Kad bismo mi kršćani, a kažemo da nas je u Hrvatskoj preko 80 %, živjeli kao kršćani, ne bi nas toliko mučio zakon o abortusu ili umjetnoj oplodnji tijekom koje jedan ljudski život bude plaćen oduzetim životom drugih ili eutanaziji koja smatra da život u bolesti i patnji nema smisla. I ne bi nas bio strah za budućnost ovoga naroda. Nažalost, ni mi nismo ono što govorimo da jesmo. Kako onda možemo očekivati da to budu drugi pokraj nas?

Logika 'Žala' u današnjoj liturgiji ima svoju suprotnost u logici evanđelja. Tu logiku evanđelja mi kršćani smo dužni propovijedati i sami živjeti. „Što navješćujem evanđelje - kaže sv. Pavao u drugom čitanju, a s njim treba reći i svatko od nas - nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. (…) Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Bijah nejakima nejak da nejake steknem“. Neka navještaj evanđelja, ne samo riječima nego i životom,  doista bude i od nas shvaćen kao dužnost koju imamo ne samo u crkvi, nego i izvan nje – osobito u svojoj obitelji – kako bismo spoznali i svima posvjedočili da prava sloboda nije u onom moći učiniti što hoćeš, nego u onom moći sebe učiniti slugom svima, onom biti „nejakima nejak da nejake steknem“ bez kojeg neće i ne može biti raja ni u sadašnjosti ni u vječnosti.

Poštovane gospođe i gospari, sestre i braćo, nadam se da mi nećete zamjeriti što ću u ovom razmišljanju biti malo osoban, jer ovo je prva festa sv. Vlaha u kojoj sudjelujem i koju predvodim kao zaređeni biskup ovog Grada i biskupije. Zašto ću biti osoban? Zato što najprije osobno moram promatrati primjer života i poruku sv. Vlaha, učiniti ih svojima, kako bih nakon toga mogao, riječju i primjerom, poticati druge, one koji su mu povjereni, da i oni čine tako. Uz Božju riječ koja nam je navještena, poticaj za ovo razmišljanje su mi bila i naša djeca. Premda imamo problema s organizacijom vjerskih vrtića i vjerskim odgojem u vrtićima, ipak i u Dubrovniku imamo dvije odgojiteljice koje su osposobljene za odgoj u vrtiću, a iskreno se nadam da ćemo im pridružiti i druge. One su me nedavno posjetile i sa mnom podijelile zanimljive odgovore predškolske djece na pitanje: 'Tko je biskup i što on radi?' Ti odgovori su pravo bogatstvo. Osobito me dojmio i zamislio odgovor 5,5 godišnjeg dječaka Marinâ koji glasi: „On je važan, ima puno posla i kuhaju mu sluge. Ne može biti ko sveti Vlaho jer sveti Vlaho je svet, a sveti biskup … nikad čuo!“ Nekako bih i progutao ono 'važan' i 'puno posla' pa čak i ono sa slugama, jer svojom pozicijom i oblačenjem doprinosim takvoj slici o sebi, ali ono 'svet biskup … nikad čuo', me doista zamislilo jer to je, to biti svet, od svega drugoga važnije i sve drugo pred tim postaje potpuno nevažno. I slaviti sv. Vlaha znači, zapravo, pokušati „biti ko sveti Vlaho jer sveti Vlaho je svet“, a ako je on svet, onda i biskup treba bar pokušati biti svet, kako bi onima koji su povjereni njegovoj brizi, zajedno sa sv. Vlahom i ukazujući njegov primjer i poruku, bio poticaj na putu prema svetosti.

Što sv. Vlaho, biskup Sebaste, rođen oko 280. godine, odrastao u poganskoj obitelji, liječnik, biskup protiv volje, čudotvorac, mučenik vjere, ubijen i pokopan 316. – dakle skoro pred 1700 godina i kad je imao otprilike 36 godina – poručuje meni osobno, što on danas poručuje ovom Gradu i dubrovačkoj biskupiji, našim gostima, hodočasnicima i svima koji se svojim molitvama uključuju i sa zanimanjem prate našu festu sv. Vlaha? U traženju odgovora na ovo pitanje, a to je na neki način traženje i odgovor na pitanje kako danas ići putem svetosti, htio bih izdvojiti dva razdoblja.

Prvo je povijesno razdoblje života i mučeništva sv. Vlaha koje je, ako su točni podaci da je živio samo 36 godina, u sv. Vlahu vidjelo mladog čovjeka, čiju glavnu značajku sažima geslo: „Radije biti koristan, nego vladati“. Istina je da je to razdoblje svečevog života, koje je završilo mučeničkom smrću, isprepleteno brojnim legendama, ali je i istina to da su sve te legende, kako ona o ozdravljenju djeteta kojemu je zastala riblja kost u grlu, tako i ona o vuku i čudesnom vraćanju praščića siromašne žene, u svojoj osnovi povijest čovjeka koji je drugima činio dobro po cijenu vlastitog života, pretvorivši u praksu evanđelje o nemiru koji izaziva ljubavi prema Kristu iznad svega, a koja se očituje u uzimanju križa i gubljenju života za druge. Evo nam poruke koja se izvrsno uklapa u Godinu Caritasa! Kažu da sam mlad biskup i još me zovu 'naš novi biskup'. To biti 'mlad' i biti 'nov' vrijedi samo ukoliko je povezano s ovim Kristovim nemirom koji se očituje kroz brigu za čovjeka od začeća, preko svih razdoblja njegovog života, sve do dostojanstvene i prirodne smrti, a koja se djelovanjem pretvara u spomenuto geslo sv. Vlaha: 'Radije biti koristan nego vladati'. Želi li naša dubrovačka Crkva biti mlada i ispunjena tim Kristovim nemirom, biti korisna, a ne vladati, treba mladost i svježina duha koja je krasila sv. Vlaha i učinila ga privlačnim i svetim. Kako to postići? Godina Caritasa nam poručuje da to treba činiti djelatnom ljubavlju koja se nadahnjuje na onoj ljubavi kojom je Bog ljubio nas. Ljubeći Boga pokažimo čovjeku pokraj nas da ga, bez obzira na sve, volimo, da ga volimo čak i ako on ne voli nas. U poruci za Godinu Caritasa istaknuo sam da je za pokazati ljubav ponekad potrebna samo čaša vode, lijepa riječ, spremnost da se sasluša, ali i da je ponekad potrebno puno više. To više, od nas kršćana zahtjeva da pred zlom i nepravdom, makar morali i okrenuti drugi obraz, ne ostanemo šuteći, već da dignemo svoj glas. Pogrđuju li nas zbog toga? Blago nama – poručuj nam sv. Petar – tek neka nitko od nas „ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena“. Zašto se ne stidjeti biti kršćanin? Zato što biti kršćanin znači uzeti svoj križ i poći za Isusom, izgubiti život poradi Isusa, da bi ga se moglo konačno naći. Sv. Vlaho je to shvatio, u skladu s tim živio i umro. U tom i nama ostaje primjer i poticaj da i mi činimo tako, da gubimo život s Kristom, kako bismo ga u Krstu ponovo našli i bilo ono na što smo pozvani biti, a pozvani smo na svetost.

Drugo razdoblje o kojem želim govoriti je razdoblje započeto 971. godine, kad se sv. Vlaho, ne više mlad nego u dostojanstvenom liku sijedog starca, ukazao župniku Stojku i umiješao u život tada još relativno mladog Grada i s njim postao neraskidivo vezan, štiteći, ali i upozoravajući, građane ovoga grada na opasnost koja im prijeti: „Javljam vam veliku opasnost po Grad. Vojska s mletačkih brodova okružila je Grad, namjeravaju preko gradskih mira iznenada ući u Grad i pokoriti ga“. Ova opasnost na koju upozorava sv. Vlaho uvijek je ista, ali u različitim vremenima dobiva drugačiji oblik. Tako se u vrijeme svećenika Zaharije uobličila pitanja koje je jednako aktualno i danas kao i onda: „Zašto kršite Gospodinove zapovijedi? Zašto nećete da budete sretni?“, u vrijeme apostola Petra u spomenuto upozorenje, kojemu ni danas ne treba ništa drugo dodati, da nitko od nas „ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili kao nametljivac“, a u Isusovo vrijeme u svevremenski poziv na ljubav i nasljedovanje. Kako danas ova vrlo aktualna upozorenja i pozive dodatno uobličiti, da bismo shvatili što je to danas za ovaj Grad i biskupiju 'mletačko brodovlje' sv. Vlaha? Iako sam – kako velite – 'mlad' i 'nov' i po tom sličniji sv. Vlahu njegove mladosti, ipak imam i jednu sličnost sa starim, tipično našim, dubrovačkim sv. Vlahom, a ta sličnost su sjede kose i biskupska služba zbog koje se usuđujem ponoviti Isusove riječi: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir nego mač“. O kojem se to nemiru i mletačkom brodovlju radi? Radi se o upozorenjima da su neki dijelovi naše biskupije potpuno opustjeli, uključujući i Grad koji sve više postaje muzej, a sve manje mjesto u kojemu se živi, da nam veliki broj obitelji proživljava ozbiljnu krizu, da su nam nedjeljne mise sve praznije, osobito kad je riječ o mladima i srednjoj generaciji, a mi sve zagriženiji za svoje tradicije koje guše osobnu vjeru i bilo kakav pokušaj promjene, da su nam svećenici, redovnici i redovnice sve stariji i sve teže pokrivaju pastoralne potrebe biskupije, a novih zvanja imamo malo i nimalo i, na kraju, tu je i alarmantno stanje velikog broja naše mladeži koja nas prečesto šokira neugodnim statistikama i s njima povezanim vijestima u koje ne želim ulaziti, a što ne bismo trebali shvatiti kao osudu naše mladeži, mladi su najmanje krivi za to stanje, koliko bismo to trebali shvatiti kao poziv da se opet počnemo brinuti za našu djecu i mladež, da prestanemo misliti da je jedino što im trebamo dati bolji materijalni standard i dobro obrazovanje, a posvetimo malo više pažnje duhovnim vrijednostima i odgoju koji ne smijemo prepustimo drugima, nego svi mi – i obitelj, i škola, i Crkva, i društvena zajednica – svatko od nas na svom mjestu, trebamo preuzeti svoj dio odgovornosti. Ovo posljednje ključ je svega. Taj ključ dodatno dobiva na važnosti postanemo li svjesni da naša djeca neće biti dobra ako im to govorimo, nego ako im to primjerom pokažemo. To je poruka onog: „sveti Vlaho je svet, a sveti biskup – a što se može nastaviti u gradonačelnik, župan, gradski i županijski vijećnik, poslodavc i radnik, nastavnik i profesor, roditelj i dijete, muž i žena, djed i baka, redovnik i redovnica, svećenik – nikad čuo“. To 'nikad čuo' od nas traži da se zamislimo i obratimo. I nema vremena za odgodu, jer već sutra može biti kasno.

Dozvolite mi da ponovno budem malo osoban. Koliko god da sam i ranije znao za povezanost Dubrovnika sa sv. Vlahom – uostalom bio sam pred nekoliko godina sudionik proslave, a pretprošle godine sam osobno zaključio festu na Gorici sv. Vlaha – ipak moram priznati da me dubina te povezanosti pomalo iznenađuje. Doslovno, želite li da u Dubrovniku nešto bude posjećeno i uspije, povežite to sa sv. Vlahom ili, još bolje, nazovite njegovim imenom i uspjeh je osiguran. Želimo li, međutim, da sv. Vlaho i u budućnosti čuva naše mire i sve nas, neće nam biti dovoljna ta naša osjećajna povezanost i snažna tradicija koja se izražava kroz ta naša okupljanja, jela i običaje – izdvajam šporke makarule, grličanje, izvijanje barjaka i procesiju – ali hoće i može istinska kršćanska pobožnosti kao izričaj naše vjere u nastojanju da slušamo upozorenja sv. Vlaha i zajedno s njim krenemo za Isusom na putu svetosti.

 

Puno je onog što nas i u nama samima i oko nas odvraća od jedinstva i molitve za jedinstvo, poručujući nam kako ovo što večeras činimo nema nikakvog smisla. Zato večeras sebe i svoju slabost, pa i taj besmisao, želimo položiti u ruke Gospodina našeg Isusa Krista. 'Svi ćemo se izmijeniti pobjedom Gospodina našeg Isusa Krista', poručuje geslo ovog molitvenog susreta. On, Isus Krist, Pobjednik nad osnovnom podjelom u kojoj je uzrok svih podjela, podjelom između Boga i čovjeka, može i hoće dati ovom što večeras činimo, pravi smisao i ujediniti našu razjedinjenost. Poučeni iskustvom prošlosti, u kojoj smo se udaljavali jedni od drugih kad god bismo gubili Krista i obrnuto, s Kristom, u Kristu i po Kristu, želimo ići naprijed postojano i nepokolebljivo u dijalogu i ljubavi, znajući da naš trud neće i ne može biti 'neplodan u Gospodinu'. U Njemu – vjerni onom svome i poštujući ono drugih – želimo sve više primjećivati ono što nas povezuje i sve manje isticati ono što nas dijeli. On je, makar i ostaju ožiljci, sposoban zacijeljeti sve rane, uključujući i onu bolnu ratnu ranu koja još krvari. Pred Njim želimo pružiti ruku zajedništva, uz jasnu poruku da zlo i mržnja nemaju vjersku pripadnost, da su ratovi i podijele ljaga na našim licima i licima naših Crkava, ali i izdaja našeg poslanja i svega onoga što je On govorio i činio za spasenje ljudi. Ispovijedajući Njega kao jedinog spasitelja i moleći ga za oproštenje, želimo se otvoriti međusobnom dijalogu, ali i dijalogu s onima vjeruju drugačije od nas ili uopće ne vjeruju. Nastavljajući međusobni dijalog vjerujemo da ćemo Dubrovnik – koji nazivamo i hrvatskom Atenom – uspjeti zajednički pretvoriti u Areopag, mjesto susreta u dijalog između nas koji smo tražili i našli to što smo tražili u Gospodinu našem Isusu Kristu, sa svima onima koji iskreno traže 'nepoznatog Boga', ali ga – možda zbog nas i naše razjedinjenosti – ne nalaze ili nalaze na drugim mjestima, u nekim drugima osobama, filozofijama, idejama...

S pouzdanjem u Gospodina našega Isusa Krista u kojemu je moguće sve što je dobro i plemenito, a moleći zagovor Bogorodice Marije, koju u našoj dubrovačkoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata, radosno i otvorena srce pozdravljam Njegovo Preosveštenstvo episkopa Zahumsko-hercegovačkog i Primorskog Grigorija Durića. Vladiko dobrodošli u Dubrovnik! Dobrodošli u srce Dubrovnika, dubrovačku katedralu i na ovo ekumensko bogoslužje! Svoju dobrodošlicu upućujem i poštovanom dubrovačkom parohu protojereju-savroforu Goranu Spaiću, protojereju-stavroforu Slavku Zorici, predsjedniku pravoslavne općine u Dubrovniku gospodinu Rastku Barbiću i svim pravoslavnim vjernicima koji su nam se pridružiti u molitvi za jedinstvo Kristove Crkve.

Pozdravljam msgr. Petra Palića, generalnog vikara Dubrovačke biskupije, prečasnog Ivicu Pervana, dubrovačkog dekana i biskupijskog povjerenika za ekumenizam i dijalog kojemu zahvaljujem za uloženi trud oko organizacije i pripreme ovog ekumenskog bogoslužja, katedralnog župnika don Stanka Lasića, prisutne svećenike, redovnike i redovnice, naš katedralni zbor i sve vas dragi katolički vjernici ovog grada i biskupije, koji ste svojim dolaskom na ovo ekumensko bogoslužje pokazali i dokazali da je dijalog među razjedinjenim Crkvama moguć i da molitva za jedinstvo Kristove Crkve nema alternativu.

Među nama je i izaslanica Predsjednika Republike za jugoistočnu Europu, naša sugrađanka gospođa Romana Vlahutin. Srdačno je pozdravljam! Pozdravljam i sve druge predstavnike društveno-političke zajednice i medija.

Homilija episkopa Grigorija Durića:

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!

Preuzvišeni oče biskupe, prezbiteri, đakoni i vjerni narode ovdje sabran. Prihvatio sam poziv i izuzetnu čast preuzvišenog biskupa, načelnika Crkve Dubrovačke da vam na ovom svetom mjestu u katedrali Blažene Djevice Marije uputim nekoliko riječi o ovoj važnoj temi. Ni jednoga trenutka ne zaboravljam koliko je ozbiljan izazov i kakvu odgovornost nosi svaka izgovorena riječ. Dovoljno je podsjetiti se koliko je vjekova prošlo a da hrišćani Istoka i Zapada nisu razgovarali blisko i otvoreno u crkvenoj atmosferi želeći da u svemu, a prije svega u međusobnim odnosima, budu učenici Krista Gospoda koji nam je dao novu zapovijest: da ljubimo jedan drugoga kao samoga sebe. Dao nam je zapovijest o apsolutnoj i savršenoj ljubavi tražeći od nas istovremeno i minimum i maksimum. Minimum: da volimo oni koji nas vole, i maksimum: da volimo i one koji nas ne vole. Tako nas je naš Bog i Učitelj uzdigao do najvišeg mogućeg zvanja koje čovjek može imati: da budemo ljubljeni učenici njegovi i propovjednici jevanđelja njegovog. A propovjednik jevanđelja trebalo bi da bude blagovjesnik novine koju Kristus donosi u svijet, propovjednik i ispovjednik blagovijesti o novom etosu darovanom od Krista, o etosu i načinu života koji praštanjem i ljubavlju poražava zlo preobražavajući ga u dobro.

Mogao bih, braćo i sestre, da govorim dugo, da se vraćam u istoriju podsjećajući se mnogih i značajnih stvari, mogao bih vam pričati o umjetnosti koja nas spaja i o onome što nas razdvaja ili čak o budućnosti, ali to bi bilo samo moje viđenje. Jer budućnost je u rukama Božjim. I sud je u rukama Božjim. Hrišćanska etika, ako bismo je htjeli najsažetije izraziti, etika je praštanja i neosuđivanja.

Zato želeći da izbjegnem suvišne riječi, da sačuvam toplinu ovog susreta, ne nalazim bolju i snažniju riječ od one koja je našla svoje mjesto i u samoj božanskoj liturgiji i našoj najvažnijoj molitvi Očenašu. A ta riječ je uslov za kršćanski život. Ona je početak oslobađanja od grijeha i vratnice pokajanja, ali je još više od toga iskorak u vječnu slobodu ljubavi. Ona ima takvu moć da zagrli i onoga koji nas ne voli i da otopi mraz mržnje i u onome koji zlo misli. Važna je i zato je treba izgovoriti s izuzetnom odgovornošću imajući u vidu najprije Onoga koji ju je na način kako treba izgovarao, samoga Krista. Ona je preduslov svakog jedinstva. Znamo da postoje i uslovi za jedinstvo hrišćana. Ali nikome nije zabranjeno da iskrenim srcem i smirenim duhom izgovori tu riječ. Svjestan njene težine i smisla ja ću je izgovoriti pred vama. A ta riječ glasi: Oprostite! I treba da je govorimo uvijek iznova. Oprosti nam, Bože, grijehe naše. I jednako tako snažno i iskreno: Oprostite, braćo i sestre! Jer Otac naš oprostit će nama dugove naše samo ako i mi opraštamo dužnicima svojim. Večeras na ovom svetom mjestu u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu imam potrebu kao hrišćanin i episkop izgovoriti ovu hrišćansku riječ: Oprostite!

Svuda je zemlja Gospodnja kao što se i mi u ovom trenutku nalazimo na zemlji Gospodnjoj. I svako mjesto i grad i kraj zaslužuju i primaju Božji blagoslov. Ali sam duboko uvjeren da je današnji susret utoliko važniji zato što se događa u Dubrovniku, u gradu svjetlosti i ljepote, gradu susreta svjetova. Dubrovnik nije granica između Istoka i Zapada, on je uvijek bio njihova spona. Iako je preživio mnoge nesreće nadasve je grad sreće i gostoprimstva jer on dočekuje i ide u susret drugima. Utoliko je značajnije današnje naše susretanje u prizivu mira, blagoslova i jedinstva kojem treba da teži svaka duša žedna živoga Boga. Treba da hitamo tom izvoru kao jelen na izvore voda, da se napojimo vodom živom, Kristom Bogom, jer je to i put i cilj i smisao. U tome smo, duboko vjerujem, već svi saglasni. Ako netko hita istom cilju različitim putevima neka zbog toga ne povređuje drugoga. I kad stigne i nađe hljeb života neka se okrijepi i obraduje i neka dijeli radost sa svijetom i svima. Radost života.

U toj radosti, u ovom domu Božjem, pozdravljam vas mirom Božjim želeći jedinstvo svih u Kristu.