• Stari Grad
  • Stari Grad

Izbornik

Blagdan Gospe od Danača svečano je proslavljen u nedjelju 21. listopada u samostanskoj crkvi sestara Franjevki od Bezgrešnog začeća na Dančama u Dubrovniku. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je mons. Ivan Šimić, kancelar Dubrovačke biskupije.

U propovijedi je mons. Šimić progovorio o snažnoj prisutnosti zajednice koja već 87 godina na Danačama svjedoči i propovijeda svojim služenjem. Naglasio je da su samostan i crkva postali mjesto hodočašća mnogih, napose pomoraca koji se rado utječu zagovoru Gospe od Danača. Povezujući blagdan Gospe od Danača i misijsku nedjelju koja je proslavljena istog dana, propovjednik je kazao: „Bog nas šalje drugim ljudima da bismo služili, a služeći naučili ljubiti. I to su misije, a ne samo misije u Africi. Misije 'na asfaltu' znaju biti zahtjevnije od afričkih!“ Na kraju je pozvao okupljene vjernike da se ugledaju u redovničku zajednicu koja je na ovom mjestu već desetljećima ustrajna u služenju i ljubavi.

Nakon mise vjernici su se zadržali ispred crkve u zajedničkom druženju sa sestrama.

Šime Zupčić

Koncelebrirano euharistijsko slavlje i zaziv Duha Svetoga na početku nove školske godine u dubrovačkoj katedrali u četvrtak 20. rujna predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić uz sudjelovanje mnogobrojnih srednjoškolaca, te njihovih profesora, vjeroučitelja i ravnatelja.

U propovijedi biskup je mladima naglasio da iako će službeni ulazak u Godinu vjere biti nešto kasnije, ovim misnim slavljem za njih ta godina započinje, i to pod geslom „Vjerujem, vjerujemo!“ Progovorio je i o pojmu nove evangelizacije, te ju je, osvrćući se na sv. Pavla, objasnio kao: „dozivanje u pamet onoga što smo već povjerovali, a riječ je o spasenju koje se dogodilo u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista što je središnja poruka naše kršćanske vjere.“ Zatim je progovorio o samoj vjeri: „Ovdje smo, poput one žene u evanđelju, zato što vjerujemo. To nas je dovelo do Isusovih nogu ovdje u našu katedralu i potaknulo na molitvu. Zato s tom ženom imamo pravo čuti da nas je vjera spasila, ali ne zaboravimo da vjera koja spašava sa sobom uvijek nosi i poslanje: 'Idi u miru!' Neka na tragu tog poslanja naša vjera koju smo večeras očitovali ovim zajedničkim misnim slavljem na početku školske godine, bude vidljiva i nakon onog misnog slavlja. Neka naša vjera bude vidljiva i u našim životima. Ne dozvolimo, bez obzira na cijenu, da nas nakon ovog misnog slavlja i u godini koja je pred nama, ponovo zahvati bujica i odvuče od Isusa.“. Osvrnuo se i na uvođenje Zdravstvenog odgoja, naglašavajući njegove pozitivne dimenzije, ali ne prešućujući niti negativne: „Puno je izazova koji će se pred vama i svima nama naći. Spomenut ću samo najavljeni Zdravstveni odgoj u školi koji će vam govoriti lijepe stvari o zdravom životu, prevenciji ovisnosti i nasilničkog ponašanja – sve je to dobro, poslušajte ih – ali i koji će vam uz sve te lijepe i poželjne stvari, pokušati proturiti i neke druge stvari koje nisu u skladu s našim kršćanskim moralnim i vjerskim uvjerenjima. Naučite birati, u otvorenosti Duhu Svetome, ono što je dobro, ali i jasno reći, više životom nego li riječima, ne onom što je loše. Naučite lučiti istinu od laži! Nisu nam, nemojmo to zaboraviti, najveći problem ponude drugih koje mogu biti i protivne onom pokladu vjere koji nam je predan i koji nam sv. Pavao u prvom čitanju i Crkva novom evangelizacijom ponovo žele dozvati u pamet, nego je najveći problem naša kršćanska nedosljednost, naše kršćansko govorenje jednog krsnim listom i ovdje u crkvi, a drugog životom i izvan crkve, ma jednom riječju, naša zatvorenost poticajima i vodstvu Duha Svetoga kojega smo večeras došli zamoliti za pomoć.“

Na samom kraju mise mladima se obratio pročelnik Ureda za mlade Dubrovačke biskupije don Marin Lučić, potičući mlade da se uključe u rad na svojim župama, jer jedino takav način rada može biti plodonosan, a i pomoći u organizaciji Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku za dvije godine. Nakon don Marina biskupu se obratio Antonio Raič, jedan od animatora Dubrovačke biskupije, te mu u ime svih mladih čestitao njegov rođendan, kao i imendan. Misu je animirao Biskupijski zbor mladih pod vodstvom profesorice Luce Ćatić.

Šime Zupčić

Brojni vjernici i ove su godine hodočastili u svetište Gospe od Milosrđa u Dubrovniku na blagdan Male Gospe kako bi se utekli zagovoru Blažene Djevice Marije. Mise su slavljene od 4 sata ujutro, pa sve do 11 sati svakog punog sata. Svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje u 19 sati predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.

U propovijedi biskup je naglasio Marijino posebno poslanje u povijesti, a to je rođenje Isusa Krista u kojemu je Bog odlučio postati S nama Bog. „To isto poslanje, dakako na drugačiji način, i naše je poslanje.“, rekao je biskup. No, istovremeno je naglasio da donošenje drugima Isusa Krista i prenošenje vjere u Isusa Krista sljedećim generacijama, nikad nije bilo lako. Nadovezujući se na to, osvrnuo se i na aktualna događanja: „Ne mogu, budući da živimo u ozračju razmišljanja o tome, ne spomenuti i zdravstveni odgoj koji se eksperimentalno uvodi u naše škole, a kojim se, umotano u lijepe i poželjne stvari kao što su zdrav život, prevencija ovisnosti i nasilničkog ponašanja – s čim se svi možemo složiti – našoj djeci kroz tzv. spolnu i rodnu ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, želi ponuditi i iskrivljen pogled na čovjeka s kojim se velika većina roditelja ne slaže, a upravo roditelji, kao oni koji su svojoj djeci dali život, imaju izvorno, prvotno i neotuđivo pravo da odgajaju svoju djecu i da taj odgoj bude u skladu sa njihovim ćudorednim i vjerskim uvjerenjima, ali i da se svim zakonskim sredstvima usprotive namjerama onih koji žele njihovu djecu prisiliti da pohađaju pouku koja je protivna takvim uvjerenjima.“ Na samom kraju propovijedi biskup je ohrabrio okupljene vjernike: „I kad nam se čini da nema nade, da je sve propalo, trebamo znati da Bog može i hoće promijeniti stvarnost, da se može i danas utjeloviti. Preduvjet za to ja potpun i nesebičan naš: Neka mi bude! Ovo znači plivati protiv bujice koja je, uvijena u prividno dobre nakane kao što je život, zdravlje, prevencija, zahvatila i mnoge kršćane, a onda bez obzira na cijenu – makar ta cijena bila povratak na ono razdoblje prije 313. ili '90-tih prošlog stoljeća kad su nas otvoreno progonili i smatrali građanima drugog reda – birati drugačije putove od onih koji se nude kao poželjni i suvremeni, nasljedujući Krista do kraja, bez pridržaja i bez kompromisa. Ovo je onaj poziv koji je Bog po anđelu uputio Mariji kad je tražio njezin pristanak za utjelovljenje. Ovo je poziv koji Bog po današnjem blagdanu proteže i na nas, tražeći od nas da se i po nama, na naš način, kroz vjerodostojan i beskompromisan kršćanski život, utjelovi u ovaj svijet.“

Ovim euharistijskim slavljen završena je svečana proslava blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije u svetištu Gospe od Milosrđa. Za ovaj blagdan vjernici su se u svetištu pripremali devetnicom koju su vodili fra Željko Cestar iz Varaždina, fra Miljenko Šteko iz Međugorja i fra Ivica Petanjak iz Rijeke.

Dubrovački biskup Mate Uzinić predvodio je u nedjelju, 2. rujna euharistijsko slavlje u župama Gospe od Ružarija u Liscu i sv. Marije Magdalene u Banićima i u službu uveo novog upravitelja tih dviju župa fra Luku Zorića, koji će ove dvije župe posluživati iz franjevačkog samostana u Slanom.
Pozdravljajući biskupa župnik Zorić mu je zahvalio na iskazanom povjerenju i dolasku u ove dvije župe da bi ga uveo u pastoralnu službu, ali i da bi bio blizak vjernicima ovih dviju župa zbog tragedije koja se dogodila u župi Banići prije nekoliko mjeseci. Ističući da mu je poznato koliko je biskup bio potresen tim događajem, fra Luka je slikovito usporio duhovno stanje u ovim dvjema župnim zajednicama sa slikom Mojsija i Izraelaca u pustinji. "Naš Mojsije, koji bi nas trebao povesti Bogu, je ovdje s nama", zaključio je fra Luka.
Osvrćući se na liturgijska čitanja biskup Uzinić je u homiliji govorio o licemjerju kojemu se Isus oštro protivio. "Najgore što nam se može dogoditi nije grijeh, svi griješimo, nego licemjerje koje nam ne dozvoljava suočavanje s grijehom i obraćenje bez kojega se neće i ne može vjerovati Isusu i biti zajedno s njim. Ako to primijenimo na ovaj tragični slučaj koji nas je sve pogodio, onda možemo reći da najgore zlo koje nas može pogoditi ne bi bila tragedija koja se dogodila, a koju ne možemo promijeniti i s čim se moramo kao kršćani suočiti, nego bi bilo naše licemjerno upiranje prstom u druge, umjesto da se svatko od nas zagleda u svoju nutrinu, suoči sa zlom u sebi i krene putem obraćenja,“ poručio je, uz ostalo, dubrovački biskup na misi u župi Banići, koju je namijenio za pok. Marka Kraljevića i njegovu obitelj, ali u kojoj je molio i za župnu zajednicu i njihovog novog župnika te pozvao okupljene vjernike da se u svojim molitvama sjete  i svog bivšeg župnika, don Ivice Sinanovića, u njegovoj teškoj situaciji suočavanja s onim što se dogodilo.

Učenici i profesori Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića u Dubrovniku okupili su se u ponedjeljak, 3. rujna u crkvi sv. Ignacija i euharistijskim slavljem započeli novi školsku godinu. Misu je predvodio dubrovački biskup Mate Uzinić, a koncelebrirali su ravnatelj gimnazije mr. don Bernardo Pleše i duhovnik don Marin Lučić. Euharistijsko slavlje animirali su učenici škole, a na misi su molili za bivšu vjeroučiteljicu i tajnicu škole pokojnu s. Slavicu Vicić koja je preminula ovoga ljeta kao i za sve koji su ugradili svoje živote u djelovanje škole, a nisu više među živima.

Zazivanje pomoći Duha Svetoga na početku školske godine znači „da se nalazimo pred nečim važnim, svjesni da naše ljudske sposobnosti nisu dostatne,“ rekao je u propovijedi biskup Uzinić. Nova školska godina je to nešto zaista važno u našem životu, sami ne možemo odgovoriti izazovu onog što se od nas očekuje, „zato smo tu ne samo zbog sebe, nego i jedni za druge, ali i svi zajedno pred Bogom u molitvi, jer znamo da nismo niti jedni drugima dostatni, koliko god smo jedni drugima važni, da nam je uz ono što možemo i trebamo davati jedni drugima, a i sami činiti, potreban također On i njegova milost, da nam je potreban njegov Duh Sveti,“ rekao je biskup.

„Opravdano se pitati, možda se to pitaju i neki od vas, ima li od ovoga ikakve koristi. Mi vjernici vjerujemo da ima. Istina, neće nas ova molitva poučiti hrvatskom, engleskom, grčkom ili latinskom jeziku, povijesti, geografiji, kemiji, matematici, fizici itd., ali će nam dati nešto puno važnije i vrjednije bez čega je sve to veliko ništa,“ istaknuo je dubrovački biskup navodeći riječi psalmiste o vjerniku koji razmišlja o zakonu Božjem što ga čini mudrim, razumnim i čuva ga od zla puta. To je „ona posebnost koju nam može i hoće dati ovaj naš stav poniznosti pred Bogom i molitva za darove njegovog Duha Svetoga koji će onda dati pravu vrijednost i svemu drugome jer će to drugo, naša znanja i stečene vještine, biti na pravi način upotrjebljeno i usmjereno prema onomu čemu bi trebalo voditi sve naše školovanje, a osobito školovanje u jednoj gimnaziji poput ove.“

Biskup Uzinić skrenuo je pozornost i da školovanje treba voditi tome „da i mi u svojoj sredini, dakle najprije ovom Gradu, biskupiji, narodu, a onda i svim ljudima dobre volje posvjedočimo da smo pomazani Duhom Svetim, ali i da to pomazanje nije za našu osobno korist, nego da je svatko od nas pojedinačno pozvan i poslan 'blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje'.“ „Jer tko će to biti – pitam i sebe i vas – tko će preobraziti ovo društvo i učiniti ga po Božjoj mjeri, ako to nećemo učiniti mi?,“ ustvrdio je biskup dodavši kao se u tome vidi posebnost biskupijske klasične gimnazije.

Molitvom Duhu Svetom dubrovački klasičari su započeli školsku 2012./2013. godinu.

U četvrtak 26. travnja u župnoj crkvi sv. Mihajla na Lapadu biskup msgr. Mate Uzinić predvodio je euharistijsko slavlje povodom Dana molitve i posta za domovinu, te se ujedno susreo s animatorima Dubrovačke biskupije. U koncelebraciji su bili don Željko Kovačević, župnik župe sv. Mihajla, don Hrvoje Katušić, župni vikar i studentski kapelan, te don Marin Lučić, biskupov tajnik. U svojoj propovijedi biskup Uzinić potaknuo je okupljene vjernike na trostruku molitvenu nakanu. Prvo, za domovinu, posebno za one koji donose zakone, da ti zakoni budu zakoni života, a ne zakoni smrti, zakoni za narodnu povijest, a ne zakoni protiv naroda i nacionalne povijesti. No, naglasio je kako je od zakona važnije naše vjerničko življenje. Ako je zakon i protivan našim kršćanskim stavovima, dok se ponašamo kao kršćani zakon nema nikakav utjecaj. U drugoj molitvenoj nakani biskup se osvrnuo na misno čitanje o Etiopljaninu kojeg je Filip krstio, te riječ uputio okupljenim mladim animatorima Dubrovačke biskupije: „I danas mladi žeđaju za Bogom, ali poput Etiopljanina potreban im je netko tko bi ih poučio. To je poziv vas animatora, da budete Filipi našega doba.“ U trećoj molitvenoj nakani biskup je pozvao na molitvu za duhovna zvanja, za one koji će se profesionalno i potpuno posvetiti zadaći naviještanja Radosne vijesti. Nakon svete mise biskup Uzinić je ostao u neformalnom druženju s animatorima koji su dali svoj doprinos na nedavno održanom biskupijskom susretu mladih Dubrovačke biskupije na Kuni Pelješkoj. Zahvalio im je za uložene sposobnosti, trud i vrijeme, citirajući izreku: „Zahvalnost je rijetko cvijeće, ali kada postoji ona oplemenjuje i onoga tko je daje i onoga tko je prima.“ U znak zahvalnosti animatorima je podijelio Katekizam Katoličke Crkve za mlade.

Mnogi se već dvadeset godina pitaju kako je bilo moguće napasti Dubrovnik koji nije imao niti jedan vojni objekt i samo je, nedovoljno svjestan toga tko mu se nalazi u blizini, želio mirno živjeti svoju svakodnevicu. No, zar trebaju razlozi mržnji i bezumlju koje je, pod izlikom navodne zaštite 'golorukog i ugroženog srpskog naroda', prije napada na Dubrovnik okupiralo veliki dio Hrvatske, protjeralo iz tih dijelova gotovo svo nesrpsko stanovništvo, srušilo brojne kuće, spalilo crkve, obeščastilo križeve, slike, grobove, silovalo, zatočilo i mučilo, a u Vukovaru, Škabrnji, Borovu Naselju i na tolikim drugim mjestima Hrvatske učinilo zločine za koje smo mislili da se nikad više neće ponoviti? Dubrovnik je neprijatelju s lica skinuo sve maske i svijetu pokazao s kim ima posla. I u tom je, usuđujem se to reći, nemjerljiv doprinos ovog grada i njegovih branitelja i stanovnika konačnom oslobođenju svih dijelova Hrvatske. Nažalost, kroz ovih dvadeset godina maske su se opet stavile. Svijet i njegovi politički sudovi zaboraviše tko je bio agresor, a tko žrtva. Žalosno je što i mi sami postajemo žrtva te opće amnezije. Dogodi li se to, dogodi li se da istinu o Vukovaru, Dubrovniku, domovinskom ratu i hrabrim hrvatskim braniteljima ne prenesemo budućim generacijama i dozvolimo drugima da nam pišu povijest, da proglase zločinačkim pothvatom pojedine neprihvatljive i neshvatljive događaje koje, nažalost, nismo spriječili i potom adekvatno ispitali i kaznili, ponovit će nam se ono što nam se događalo prije dvadeset godina. Ova naša obilježavanja obljetnica, ove godine je dvadeseto, trebaju nam pomoći da ne zaboravimo.

Mnogi se već dvadeset godina pitaju i još nešto, a to je kako je bilo moguće u uvjetima u kojima smo bili obraniti Dubrovnik, obraniti Hrvatsku i postići konačnu slobodu svakog dijela njezinog teritorija. Zaista kako je bilo moguće ako znamo da smo bili u doslovnom smislu 'goloruki' pred vojskom koja je u to vrijeme uživala glas šeste voje sile u Europi (kako su naši neprijatelji sebe voljeli i vole predstavljati). I kako bolno smiješno zvuči odluka od 25. rujna 1991. godine kojom je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda donijelo odluku o embargu na oružje za cijelo područje bivše Jugoslavije. Sinoć smo na svečanoj akademiji slušali brojne priče o onomu što se događalo od početka listopada i osobito 5. i 6. prosinca 1991., a uz te priče čuli smo i neke druge koje se svode na zaključak da je s vojnog gledišta Dubrovnik, a isto se može reći i za cijelu Hrvatsku, bio neobranjiv. A obranio se. I dočekao potpunu slobodu.

Svi se slažemo da je u tome bio nemjerljiv doprinos hrvatskih branitelja – bez obzira koju su uniformu nosili i kako su se zvali – kojima ovim Danom branitelja Dubrovnika i ovom svetom misom koju namjenjujemo za poginule branitelje Dubrovnika, želimo izraziti svoju duboku zahvalnost i poštovanje. Jesu li, međutim, oni bili dovoljni da bi grad koji s vojnog stajališta nije bio obranjiv, bio obranjen, a onda i sva okolna područja oslobođena?

Vjerujem da ćemo se svi složiti da su uz branitelje svoj veliki doprinos obrani i slobodi ovog grada dali njegovi stanovnici koji su, svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi, činili ono što su mogli. Ponekad je to bilo tek dizanje glasa, poput glasa mog predšasnika mons. dr. Želimira Puljića koji je pozivao: Ohrabri se moj narode, a ponekad, i više od ponekad, ugrađivanjem vlastitog života u žrtvu ovog grada. Zato se u ovoj misi želimo sjetiti poginulih vatrogasaca, kao i svih drugih civilnih žrtava rata na našem području. Je li, međutim, i to bilo dovoljno?

Koliko god da nas svih ovih godina pokušavaju uvjeriti u suprotno – to su pokušavali i onim letcima koje su bacali na Dubrovnik i onim montažnim uradcima kojim je nedavno popljuvan Dan sjećanja na žrtvu Vukovara – mi znamo da naše slobode ne bi bilo bez jedinstva hrvatskog naroda. Bilo je problema i poteškoća, ali nisu li oni razumljivi ako znamo da smo bili, poput Davida koji se našao pred Golijatom, razoružani i nenaviknuti na oružje. Zato se u ovom misnom slavlju sa zahvalnošću želimo prisjetiti i tadašnjeg državnog vodstva na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ali i svih onih koji su svojom podrškom, molitvom, porukama, humanitarnom pomoći u tim teškim trenucima bili blizu ovoga grada, njegovih stanovnika i branitelja. Svi su oni, svatko na svoj način, uspjeli doprinijeti slobodi i ovaj grad - biser hrvatske kulture i slobode, dovesti zajedno s cijelom domovinom do konačne slobode. Ponekad je to bilo nažalost i uz cijenu velikih žrtava, ali uvijek i sa sviješću koju je odražavala povijest ovog slavnog grada, a koju je, kad je sloboda u pitanju, u stih salio naš Gundulić poručujući da „sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti". U ovoj svetoj misi želimo moliti i za vječni pokoj svih onih koji su među njima u međuvremenu preminuli. No je li i to bilo dovoljno da bi ovaj grad koji je vojno bio neobranjiv bio obranjen? Odgovor je i ovog puta negativan. Kako se onda to dogodilo?

Želio bih se u svom traženju odgovora na ovo pitanje prisjetiti dubrovačke povijesti koja je usko povezana s našim Parcem sv. Vlahom koji se 972., kada su Mlečani planirali napasti Dubrovnik i osvojiti ga, ukazao gradskom svećeniku Stojku za vrijeme molitve i upozorio ga na opasnost i tako spasio grad. Nije, dakle, samo snaga branitelja, jedinstvo grada i naše nacionalno jedinstvo, koje se očitovalo na različite načine, doprinijelo našoj obrani i slobodi, nego je uz sve to i baš zbog toga to bilo i jedinstvo ovog grada s njegovim Parcem, kojemu je na onaj strašni petak 6. prosinca 1991. u pomoć pritekao i sv. Nikola koji se slavio taj dan, ali i naša nebeska majka koju u našoj katedrali slavimo kao Gospu od Porata, a u biskupijskom svetištu u Gospinom polju kao Gospu od Milosrđa. U konačnici, bilo je to jedinstvo s Bogom u molitvi jednog naroda, jer svi smo tad na ratištima i u vlastitim domovima, u crkvama i na trgovima, pred zidovima bola i u skloništima, s molitvom na usnama i krunicom u ruci ili oko vrata, bili svećenik Stojko. I zato smo uspjeli!!! I zato se dogodilo ono što je vojno gledano bilo nemoguće, zato je obranjeno ono što je bilo neobranjivo, a mi, zajedno s Izaijom, možemo klicati: „Na visoku se uspni goru blagovjesnice sionska!" – Zašto ta gora ne bi bila naš Srđ? – „Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! ... Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada". Doista, dvadeset godina kasnije s ponosom možemo primijetiti da se na Dubrovniku i cijeloj našoj domovini dogodilo ono o čemu je progovorila liturgija, osobito evanđelje, ovog utorka drugog tjedna došašća. Onda kad se činilo da smo izgubljeni, a u pojedinim trenucima smo to doista i bili, tako da nismo znali kako dalje i što nam je činiti – čuo sam da su neki čak razmišljali, a i dobronamjerno pripremali predaju grada – Bog nas nije napustio nego nas je, kao zalutalu ovcu u evanđelju, potražio, našao i zaštitio od grabežljivih vukova, barbara s istoka koji su na današnji dan bombardirajući Grad, njegove mire i palače, željeli skršiti svaki otpor, a uspjeli izazvati tek prkos i odlučnost da Grad ne smije pasti. Koliko god je bilo strašno vidjeti Grad kako gori i još strašnije brojiti njegove mrtve i ranjene, to je bio onaj odlučan trenutak u kojemu kao da se sve prelomilo, kao da je ponovo obnovljena svijest ovog grada i njegovih stanovnika koja jedno vrijeme skoro bijaše zaboravljena, a bojim se da danas nakon dvadeset godina ponovo blijedi u našoj svijesti, o tome da jedino Bog – a Blažena Djevica Marija, sv. Vlaho, sv. Nikola, branitelji i svi drugi gore nabrojeni su bili samo u njegovoj službi – donosi istinsku utjehu i dokončava ropstvo.

Neka nam ovo što se dogodilo – ne samo prije dvadeset godina nego bezbroj puta u prošlosti – bude pouka. Ta pouka je poziv na onaj duh jedinstva koji je u ratu, nažalost ne i u miru, povezivao naše branitelje. Netko sinoć reče da se u ratu stekne u malo dana više prijatelja nego u pet života. Ona je također poziv na jedinstvo ovog grada i svih njegovih stanovnika. Poziv je ona i na jedinstvo i suradnju oko dobra s onima kojima je ovaj narod pred dva dana na četiri godine povjerio ovu državu. Svima nam je, bez obzira na naša politička opredjeljenja, u interesu da vlast koju smo izabrali bude dobra i poštena. I svi smo joj, vodeći se svojom savjesti i kršćanskim načelima, u tome pozvani pomoći. Osobito je, međutim, ovo pouka i poziv na ponovno jedinstvo sa svojim Bogom bez kojeg bi sva druga jedinstva bila tek privid jer bez Boga i jedinstva s njim, kaže Izaija „Svako je tijelo trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet, kad dah Gospodnji preko njih prođe". Želite li dokaz? Sjetite se onog što se događalo prije dvadeset godina sa 'cvijetom' šeste europske vojne sile koja je postala velikosrpska mašinerija i onom što je, između ostalog i na našem dubrovačkom području, od nje ostalo. Zato glas Izaije proroka i danas viče. Viče nama ovdje okupljenima u Dubrovniku na dan molitve, sjećanja i zahvalnosti, viče Hrvatskoj, Europi i cijelom svijetu koji grcaju u ekonomskoj krizi: „Pripravite put Gospodnji u pustinji poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi! Objavit će se tada Slava Gospodnja."

+ Mate Uzinić, biskup dubrovački