Logo
Ispiši ovu stranicu

Druga vazmena nedjelja (B), 2021.

Druga vazmena nedjelja (B), 2021.

2. vazmena nedjelja (B), 2021.

 

U današnjem evanđeoskom ulomku vrlo je primjetan strah učenika prije susreta s Isusom i njihova radost, a s njom dolazi i hrabrost, nakon susreta s njim. Ta bi radost, koja uključuje i hrabrost, trebala biti dominirajuće obilježje svih kršćana. A danas „ima kršćana – kaže papa Franjo u apostolskoj pobudnici „Radost evanđelja“ – čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa.“ Zašto nam se to događa?

 

Odgovor na ovo pitanje nam nude evanđelja kroz iskustvo apostola. Apostoli su susreli Isusa iz Nazareta. U njega su stavili sve svoje pouzdanje. I stvorili su s njim svoje planove. Ali, i ovdje dolazimo do odgovora na naše pitanje, njihovi planovi nisu bili i njegovi planovi. Imali su o njemu svoju viziju. Ali, njihova vizija nije bila i njegova vizija. Umjesto ovozemaljskog bogatstva i vlasti, umjesto položaja u njegovom kraljevstvu, prvih mjesta kojima su se nadali i oko kojih su se svađali, dogodio se Veliki petak, dogodilo se trpljenje, križ, a zatim i smrt. I sve njihove nade nestaše u grobu u koji ga položiše. Umjesto nade u njihova srca uvuklo se beznađe. Umjesto hrabrosti, uvukao se strah. I oni se, o tome nas je izvijestilo današnje evanđelje, zatvoriše vrata „u strahu“.

 

Ovo su razlozi pesimizma i straha ne samo Isusovih apostola, nego i današnjih Isusovih učenika, nas kršćana koji i dalje živimo korizmu bez Uskrsa. I mi smo se susreli s Isusom iz Nazareta, s njim smo hodali, slušali njegove riječi, ali smo mu također, kao i učenici, pripisali svoja pogrešna shvaćanja, svoje pogrešne vizije. I zato smo i danas, „u strahu“, svoje kršćanstvo i ispovijedanje vjere u Isusa Krista zatvorili iza čvrstih vrata privatnosti. Dozvolili smo sebi i drugima oko sebe da nam se nametne kriva slika Isusa Krista i njegove poruke. Ta pogrešna slika, to pogrešno shvaćanje Isusa Krista, zbog koje se mnogi kršćani stide svoga kršćanstva, učinila je od nas pesimistične i preplašene kršćane, kršćane koji su zatvoreni u svoj svijet, kršćane koji nisu ljudi nade. Mnogi ovo čak pokušavaju racionalizirati hvatajući se za slamke spasa u smislu da prihvaćaju Krista, ali ne Crkvu i sl.

 

Što nam se treba dogoditi da se naša situacija promjeni kao što se promijenila situacija učenika i od žalosnih ih učinila radosnima, od strašljivih hrabrima, od nevjernih, vjernima? Današnje evanđelje nam poručuje da nam se treba dogoditi susret s Isusom. Samo osobni susret s Isusom, a ne tek govor o Isusu, nas može uvjeriti u istinitost uskrsnuća i svrstati među one koje Isus naziva blaženima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“ Ako i kad se to dogodi, nestat će svaki razlog za strah, svaka sumnja, svako beznađe. I mi ćemo postati oni koji s Tomom ispovijedaju: „Gospodin moj i Bog moj“, oni koji svugdje gdje dolaze, poput učenika u prvom čitanju, uživaju poštovanje zato što su Kristovi i Kristu pripadaju. Ma postat ćemo oni koji se koji ne nose sa sobom ni srebro ni zlato, ali nose onu vjeru koja je sposobna promijeniti svijet.

 

Ali gdje danas susresti Isusa Krista, uskrsloga? Današnje evanđelje kroz dva susreta i dvije slike jasno govori gdje se Isus danas može susresti. Moguće ga je susresti u zajednici koja moli i slavi euharistiju, moguće ga je susresti u Crkvi. Evo zašto nas doista pogađa ovo vrijeme u kojemu danas živimo i u kojemu nije moguće okupljanje zajednice, Crkve, onako kako bismo mi to željeli. No, priznajmo, da i dok se to moglo, ni tad na našim misnima slavljima mnogi nisu mogli susresti i prepoznati Isusa kao živoga. Možda je to zato što su nam euharistijska slavlja bila i jesu više komemoracija Velikog petka, nego li proslava Uskrsa i izričaj uskrsne radosti? Ovo, uključujući i vrijeme pandemije, pred nas kršćane i Crkvu na svim razinama, a osobito u obiteljskom ozračju, stavlja veliku zadaću. Ta zadaća je da za sve, a osobito za naše mlade kojima Isus najviše treba da se ne izgube u bespućima ovoga vremena i njegovih izazova, a gube nam se, postanemo prisutnost Krista uskrsloga. Možemo i trebamo to činiti po onomu što govorimo i radimo. Ali čini se da je danas potrebno postati svjesni toga da to trebamo osobito činiti po načinu na koji se odnosimo prema onoj braći i sestrama koji su odlutali, ili jednostavno nisu bili prisutni, te nisu još uvijek susreli Isusa Krista uskrsloga Gospodina i povjerovali u njegovo uskrsnuće. Promijenimo li način, možda se i dogodi onaj susret vjere koji nije promijenio samo Tomu, nego i druge apostole. I učinio da se od skupine prestrašenih, dogodi hrabra zajednica svjedoka, da se dogodi Crkva.

 

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)